REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-886/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18 protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 112-50-2716046, sklopljenog 18. ožujka 2005. između LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi:

˝3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 579,41 EUR s zateznim kamatama od 23. ožujka 2005. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 559,78 EUR s zateznim kamatama od 10. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa ko ja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 973,46 EUR s zateznim kamatama od 10. travnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbu u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 23,51 EUR sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Iz tužbe od 23. ožujka 2025. proizlazi da je tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. temeljem Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine stekao od LJ tražbinu prema tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., koja proizlazi iz Ugovora o kreditu broj 112 -50- 2716046 sklopljenog 18. ožujka 2005. između LJ kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora. Tužitelj navodi da je navedenim ugovorom, u članku 3., ugovorena jednokratna administrativna naknada u visini od 3,30% iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da je temeljem te odredbe korisniku kredita naplaćen iznos od 4.540,00 kn, odnosno 602,92 EUR, zaključno s danom 31. ožujka 2005. Dalje navodi da je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, a da se radilo o tipskom i adhezijskom ugovoru tuženika, na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao utjecaja niti je o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao.

2. Tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba o administrativnoj naknadi netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna, jer tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi stvarni troškovi bili obuhvaćeni tom naknadom, iz kojih razloga se ona naplaćuje, koja je njezina svrha niti u kakvom je odnosu visina naknade prema eventualno pruženoj usluzi. Posebno ističe da je naknada ustegnuta iz samog iznosa kredita, zbog čega je korisnik kredita tuženiku plaćao i kamate na iznos već naplaćene naknade, čime je dodatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Poziva se na to da je tuženik takvu naknadu određivao jednostrano, protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega smatra da je predmetna odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP), dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni troškovi na koje bi se naknada odnosila neodređeni i neodredivi u smislu članka 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO).

3. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik predmetni iznos naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe te ga je stoga dužan vratiti korisniku kredita, odnosno njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate.

4. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže utvrditi da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 112-50-2716046 od 18. ožujka 2005. u dijelu kojim je ugovorena jednokratna administrativna naknada od 3,30% iznosa kredita, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 602,92 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 31. ožujka 2005. do isplate te mu naknaditi trošak parničnog postupka.

5. Tužbi prileži dopis LJ upućen tuženiku predmeta "Obavijest o ustupu tražbine" od 1. lipnja 2023. (list 7 spisa), otplatni plan (list 8 do 11 spisa), dopisi tuženika od 19. studenog 2007., 14. svibnja 2008. i 11. veljače 2009. upućeni LJ o promjeni kamatnih stopa (list 12 do 14 spisa), Ugovor o kreditu br. 112-50- 2716046 od 18. ožujka 2005. (list 15 do 20 spisa) te Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 1. lipnja 2023. (list 21 do 26 spisa).

6. Podneskom od 22. svibnja 2025. tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći da korisnik kredita nije imao potraživanje prema tuženiku, a podredno i da eventualna tražbina ne može biti predmet ustupa jer se radi o pravima koja proizlaze iz statusa potrošača i koja su, prema svojoj naravi, neprenosiva sukladno čl. 80. ZOO-a. Ističe da se posebna zaštita potrošača ne može prenijeti na trgovačko društvo koje djeluje u okviru svoje poslovne djelatnosti.

7. U odnosu na meritum spora, tuženik osporava ništetnost sporne ugovorne odredbe. Navodi da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% iznosa kredita, jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega smatra da ne podliježe testu nepoštenosti u smislu ZZP-a. Ističe da je korisnik kredita mogao razumjeti visinu i sadržaj svoje obveze te procijeniti njezine ekonomske posljedice.

8. Nadalje navodi da je plaćanje predmetne naknade bilo propisano općim aktima tuženika, na koje se korisnik kredita ugovorom obvezao, te da je potpisom ugovora potvrdio da je s njima upoznat i da ih prihvaća. Tuženik također ističe da, i kada bi bilo dopušteno provoditi test poštenosti, što osporava, tužitelj nije dokazao postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. U tom smislu poziva se i na praksu Suda Europske unije. Poziva se i na čl. 326. ZOO- a, navodeći da se ništetnost ne može isticati ako je riječ o zabrani manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen.

9. Tuženik ističe i prigovor zastare, navodeći da je od naplate sporne naknade proteklo više od pet godina. Podredno navodi da bi, i kada bi se primijenilo pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o početku tijeka zastare od pravomoćnosti odluke o ništetnosti, tužba bila preuranjena.

10. U odnosu na zatezne kamate, tuženik osporava da bi imao svojstvo nepoštenog stjecatelja u smislu čl. 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

11. Podneskom od 30. svibnja 2025. tužitelj se očitovao na sadržaj odgovora na tužbu. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, tužitelj navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu potraživanja, pri čemu ističe da je ustupitelj imao tražbinu prema tuženiku koju je u cijelosti ustupio tužitelju, pa je sada isključivo tužitelj ovlašten zahtijevati ispunjenje predmetne novčane obveze. Poziva se na čl. 84. ZOO-a te ističe da predmetna tražbina nema narav koja bi se protivila prijenosu. U tom smislu poziva se i na sudsku praksu, prema kojoj novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti dijela potrošačkog ugovora nije strogo osobna niti neprenosiva.

12. U odnosu na prigovor da bi ugovorna odredba o naknadi bila pravno valjana, tužitelj navodi da iz formulacije predmetne odredbe nije razvidno gotovo ništa osim samog iznosa naknade. Ističe da nije jasno o kakvoj se naknadi radi, zašto se naplaćuje, na što se odnosi, koji bi stvarni troškovi njome bili pokriveni ni koje se usluge njome plaćaju. Smatra da je riječ o neodređenoj, neodredivoj, netransparentnoj i nepoštenoj odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu korisnika kredita. Poziva se na praksu Suda Europske unije i Vrhovnog suda RH.

13. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora odnosno ugovorne odredbe, pa smatra da zastara nije nastupila. Dodaje da nema mjesta ni prigovoru preuranjenosti tužbe, jer je ovlašten uz deklaratorni zahtjev postaviti i kondemnatorni zahtjev.

14. U odnosu na prigovor da bi se radilo o ništetnosti manjeg značaja, tužitelj navodi da je isti neosnovan te ističe da se čl. 326. ZOO-a ne može tumačiti na način da bi tuženik zadržao ono što je stekao temeljem ništetne odredbe.

15. U odnosu na prigovor da bi tuženik bio pošten stjecatelj, tužitelj navodi da je upravo tuženik odgovoran za unošenje nepoštene ugovorne odredbe u ugovor, pa se novac stečen na temelju takve odredbe ne može smatrati pošteno stečenim. U tom smislu poziva se na ciljeve Direktive 93/13/EEZ i praksu Vrhovnog suda RH, prema kojoj zatezne kamate u takvim slučajevima teku od dana plaćanja.

16. U podnesku tuženika od 29. listopada 2025. tuženik u bitnome ponavlja navode iz odgovora na tužbu, osobito u dijelu kojim osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, valjanost sporne ugovorne odredbe, ističe prigovor zastare te tvrdi da se radi o ništetnosti manjeg značaja i da ima položaj poštenog stjecatelja, pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. U podnesku od 31. listopada 2025. tužitelj u bitnome ponavlja navode iz tužbe i ranijeg očitovanja na odgovor na tužbu, osobito u dijelu kojim obrazlaže aktivnu legitimaciju, osporava valjanost sporne ugovorne odredbe, prigovor zastare te navode tuženika o ništetnosti manjeg značaja i poštenju stjecanja, pri čemu se dodatno poziva na noviju sudsku praksu, pa ustraje u tužbenom zahtjevu.

18. U idućem podnesku od 31. listopada 2025. tužitelj u bitnome ponavlja ranije navode, osobito u dijelu kojim osporava prigovore tuženika o neprenosivosti tražbine, valjanosti sporne ugovorne odredbe i nedospjelosti tražbine, ističući da se radi o prenosivoj novčanoj tražbini iz stjecanja bez osnove, da je odredba nepoštena i ništetna te da je tražbina dospjela već naplatom naknade, pa ustraje u tužbenom zahtjevu.

19. Na pripremnom ročištu održanom 20. studenog 2025. sud je, povodom prigovora tuženika, odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 602,92 EUR, uzimajući u obzir samo činidbeni zahtjev. Stranke su ostale kod svojih navoda i dokaznih prijedloga, pri čemu je tuženik dostavio potvrdu o naplaćenoj naknadi (579,41 EUR – list 76 spisa), a tužitelj najavio usklađenje tužbenog zahtjeva.

20. Tužitelj je podneskom od 5. ožujka 2026. precizirao tužbeni zahtjev sukladno potvrdi tuženika, na način da zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita te isplatu iznosa od 579,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana naplate, kao i naknadu troškova postupka.

21. Na ročištu održanom dana 9. ožujka 2026. saslušan je svjedok LJ. Isti je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2005. godine radi kupnje osobnog vozila, pri čemu se radilo o standardnom ugovoru sastavljenom od strane banke na čiji sadržaj nije mogao utjecati. Naveo je da je banka odabrana jer je imala ugovor s auto kućom, te da mu u vezi s naknadom za obradu kredita nisu dana posebna pojašnjenja, već mu je rečeno da se radi o standardnoj proceduri i uobičajenim tarifama. Iskazao je da je ugovor pročitao, ali da su mu na pitanja davani općeniti odgovori, bez detaljnog obrazloženja pojedinih odredbi, kao i da nije bio posebno upoznat s općim uvjetima kreditora. Također je naveo da je kredit bio u CHF valuti, da vozilo nije korišteno u poduzetničke svrhe te da nije imao posebna sredstva osiguranja tražbine.

22. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23: dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

23. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita, LJ, temeljem te odredbe.

24. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je korisnik kredita LJ imao status potrošača, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

25. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Sukladno toč. 2. istog članka, trgovcem se smatra svaka osoba koja sklapa pravne poslove odnosno nastupa na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi niti jedan podatak koji bi upućivao na to da je LJ sklopio predmetni ugovor radi obavljanja svojeg zanimanja, poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a takva svrha ne proizlazi niti iz drugih dokaza izvedenih tijekom postupka.

26. Iz iskaza svjedoka LJ proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila, da se radilo o standardnom ugovoru banke koji je samo potpisao, da nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi te da mu u vezi s troškovima ulazne naknade i obrade kredita nisu dana nikakva posebna pojašnjenja, osim da je riječ o standardnoj proceduri i uobičajenim tarifama. Iskazao je i da je vozilo kupljeno kreditom korišteno isključivo za osobne potrebe, a ne u poduzetničke svrhe.

27. Na temelju navedenog iskaza sud utvrđuje da je LJ predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač, dok je tuženik kao kreditna institucija nastupao u svojstvu trgovca u smislu ZZP. Nadalje, sud utvrđuje da sporna ugovorna odredba nije bila rezultat pojedinačnih pregovora između ugovornih strana, već je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, u okviru standardnog ugovora.

28. Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka, smatrat će se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je trgovac unaprijed formulirao, osobito ako je riječ o standardnom ugovoru, dok je teret dokazivanja da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. U slučaju nepoštenosti, ugovorna odredba je ništetna sukladno čl. 87. ZZP.

29. Sporna ugovorna odredba sadržana je u čl. 3. Ugovora o kreditu i glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ Iz samog teksta te odredbe proizlazi tek visina naknade, dok iz nje nije razvidno o kakvoj se konkretno naknadi radi, koji se troškovi njome pokrivaju, koje usluge tuženik za nju pruža niti na temelju kojih kriterija je naknada određena upravo u navedenom postotku.

30. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je korisniku kredita u vrijeme sklapanja Ugovora na jasan i provjerljiv način objašnjeno koji se konkretni, objektivno nastali troškovi pokrivaju predmetnom naknadom, niti je dokazao postojanje stvarne i razmjerne veze između iznosa naknade i stvarnih troškova obrade kredita. Sama činjenica da je naknada ugovorena u postotku od iznosa kredita ne daje odgovor na pitanje koje se točno usluge njome plaćaju niti opravdava njezinu visinu.

31. U okolnostima kada se naknada određuje postotno, a ne prema stvarno nastalim troškovima, korisnik kredita plaća višu naknadu što je viši iznos kredita, neovisno o tome povećavaju li se stvarni troškovi obrade kredita u istoj mjeri. Osim toga, predmetna naknada naplaćena je već prilikom prvog korištenja kredita, odnosno prije nego što je korisniku kredita stavljen na raspolaganje puni ugovoreni iznos, pa je time dodatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

32. Imajući u vidu da LJ nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju sporne odredbe, da tuženik nije dokazao opravdanost i razmjernost takve naknade u odnosu na konkretno pruženu uslugu i stvarne troškove te da korisniku kredita nisu dana jasna i potpuna objašnjenja u vezi s njezinom svrhom i sadržajem, sud zaključuje da je predmetna odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa se smatra nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. ZZP.

33. Slijedom navedenog, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 112-50-2716046 od 18. ožujka 2005., kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% iznosa kredita, nepoštena je i kao takva ništetna sukladno čl. 87. ZZP.

34. Posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe jest nastanak obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove, pa je osoba koja je na temelju ništetne odredbe izvršila plaćanje ovlaštena zahtijevati povrat plaćenog iznosa, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s pravilima o stjecanju bez osnove.

35. Uvidom u potvrdu tuženika dostavljenu na pripremnom ročištu (list 76 spisa), sud je utvrdio da je korisniku kredita dana 23. ožujka 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.365,58 kn, odnosno 579,41 EUR. Nakon što je tužitelj sukladno toj potvrdi precizirao tužbeni zahtjev, među strankama više nije sporna visina naplaćene naknade.

36. U pogledu aktivne legitimacije, sud nalazi da predmetna tražbina povrata novčanog iznosa stečenog bez osnove nije strogo osobne naravi niti se po svojoj prirodi protivi prijenosu, pa može biti predmet ustupa sukladno čl. 80. st. 1. ZOO -a. Sukladno čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj tražbine stječe prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do trenutka ustupa.

37. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine od 1. lipnja 2023. proizlazi da je LJ kao ustupitelj prenio na tužitelja predmetnu novčanu tražbinu prema tuženiku s osnove ništetne ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu, što obuhvaća i tražbinu povrata iznosa plaćenog na temelju ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku.

38. Prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača nije od utjecaja na dopuštenost ustupa, jer se prijenosom ne mijenja objektivni identitet tražbine, već samo osoba vjerovnika, dok sadržaj tražbine ostaje isti. Jednako tako, nije osnovan niti prigovor da bi se radilo o tražbini čija se narav protivi prijenosu.

39. U odnosu na prigovor zastare, tražbina povrata stečenog bez pravne osnove načelno zastarijeva u općem roku od pet godina. Međutim, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., zastarni rok za restitucijski zahtjev kao posljedicu utvrđenja ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena. Budući da je u ovom postupku upravo predmet odlučivanja utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, prigovor zastare nije osnovan. Slijedom istog razloga nije osnovan ni prigovor preuranjenosti tužbe.

40. Nije osnovan niti prigovor tuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o ništetnosti manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a. Naime, predmet ovog spora nije pitanje opstanka ugovora u cijelosti, već ništetnost pojedine ugovorne odredbe i restitucijska posljedica takve ništetnosti, odnosno vraćanje onoga što je tuženik stekao na temelju ništetne odredbe. Stoga se odredba čl. 326. ZOO-a na okolnosti konkretnog slučaja ne može primijeniti na način kako to tvrdi tuženik.

41. U odnosu na tijek zateznih kamata, primjenjuje se čl. 1115. ZOO-a, prema kojem se kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U okolnostima ovog slučaja, s obzirom da je tuženik sastavio standardnu ugovornu odredbu bez mogućnosti stvarnog pregovaranja, da nije dokazao svrhu i opravdanost predmetne naknade te da je iznos stekao na temelju ništetne odredbe, sud zaključuje da tuženik ne može imati položaj savjesnog stjecatelja iznosa naplaćenog na toj osnovi. Stoga tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana naplate naknade, odnosno od 23. ožujka 2005., u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

42. Zatezne kamate na dosuđenu glavnicu obračunavaju se po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, budući da se radi o potraživanju iz restitucije, odnosno stjecanja bez osnove, a ne o potraživanju iz trgovačkog ugovora.

43. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja ništetnosti sporne odredbe i u dijelu isplate iznosa od 579,41 EUR sa zateznim kamatama, dok je o troškovima postupka odlučeno sukladno uspjehu stranaka u postupku. Budući da je tužitelj podneskom od 5. ožujka 2026. smanjio prvotno postavljeni zahtjev za isplatu s iznosa od 602,92 EUR na iznos od 579,41 EUR, sud je u odnosu na razliku od 23,51 EUR utvrdio da je tužba djelomično povučena, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

44. Imajući u vidu da je tužitelj uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu pravo na naknadu troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

45. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 579,41 EUR (sukladno konačnom tužbenom zahtjevu), tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (˝Narodne novine˝, broj: 138/23, dalje u tekstu: OT), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 OT-a), za sastav podneska od 31. listopada 2025. u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr. 54 OT-a), za sastav podneska od 5. ožujka 2026. u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 8/4 i Tbr. 54 OT -a), za ročište od 20. studenog 2025. i 9. ožujka 2026. u iznosu od 100,00 EUR, za svako (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT-a), pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/3 i Tbr. 54 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 33,24 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi - ˝Narodne novine˝, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 26,54 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 559,78 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

46. Za podnesak od 31. listopada 2025. tužitelju nije priznata nagrada prema Tbr. 8 t. 1 OT jer isti ne predstavlja obrazloženi podnesak, već se njime u bitnome ponavljaju raniji navodi i izražava protivljenje navodima tuženika, bez iznošenja novih činjenica ili pravno relevantnih obrazloženja, slijedom čega je priznat trošak prema Tbr. 8 t. 4 OT.

47. Za podnesak od 5. ožujka 2026. tužitelju nije priznata nagrada prema Tbr. 8 t. 1 OT jer isti ne predstavlja obrazloženi podnesak, već se njime samo precizira tužbeni zahtjev sukladno potvrdi tuženika dostavljenoj na pripremnom ročištu, slijedom čega je priznat trošak prema Tbr. 8 t. 4 OT.

48. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan jer zatraženi iznosi po pojedinim radnjama nisu u skladu s vrijednošću predmeta spora i mjerodavnom Tarifom, dok su sudske pristojbe priznate u iznosima koji pripadaju prema Uredbi.

49. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnog prava, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 10. travnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja, odnosno od dana objave odluke ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Domagoj Tomić, Zagreb, Ulica Franje Župana 18

- Odvj. Sofia Petković u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5