Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2445/2025-12

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, kojeg zastupaju odvjetnici iz STEFANOVIĆ, KRVAVICA, BULIĆ I PLETIKOSA ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 26. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranka, s danom objave 10. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba točke III. pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje ugovora/troškovi Ugovora o kreditu broj 01296 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 12. prosinca 2007., sklopljenog između tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, kao kreditora i HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) u iznosu od 585,95 CHF.”

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.178,10 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za platež zateznih kamata na troškove parničnog postupka iznad stope dosuđene t. II. izreke do tražene stope iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su HU i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 01296 od 12. prosinca 2007. Ističe da je u točki III. ugovora o kreditu pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje Ugovora/Troškovi propisano je da iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora o kreditu u visini od 585,95 CHF (uklj. 22% PDV-a), dok je točkom 3.2 Uvjeta Ugovora o kreditu Inačica CHF-2007-02 pod nazivom „NAMJENA KREDITA” propisano da iznos kredita naveden u točki. II. Ugovora se isplaćuje H, umanjen za troškove zaključenja Ugovora navedene u točki. III. Ugovora, pri tome da korisnik kredita ne pristoji pravo zahtijevati drugačiji način isplate kredita. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu u točki III. sadrži odredbu pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje Ugovora/Troškovi kojom odredbom je propisano da iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora o kreditu u visini od 585,95 CHF (uklj. 22% PDV-a), dok je točkom 3.2 Uvjeta Ugovora o kreditu Inačica CHF-2007-02 pod nazivom „NAMJENA KREDITA” propisano da iznos kredita naveden u točki II. Ugovora se isplaćuje H, umanjen za troškove zaključenja Ugovora navedene u točki III. Ugovora, pri tome da korisniku kredita ne pristoji pravo zahtijevati drugačiji način isplate kredita. Pritom korisnik kredita napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja je sklopila navedeni ugovor izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti već u svrhu financiranja troškova kupnje vozila, kao što to nedvojbeno i proizlazi iz točke I. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao financijska institucija koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07, ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog . Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužitelj, konačno, ističe i recentnu sudsku praksu, pa tako i da je presudom Županijskog suda u Splitu, posl. broj: Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022., presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž-2154/2022-2 od 12. srpnja 2022., presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž-2047/2022-2 od 8. studenog 2022., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Korisnik kredita kao Ustupitelj i tužitelj kao Primatelj sklopili su Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svoju tražbinu prema tuženiku s naslova kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem. Predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 3. ugovora o kreditu koja govori o troškovima zaključenja ugovora u iznosu od 585,95 CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja te nedostatka aktivne legitimacije. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Budući da je iznos na osnovi troškova obrade predmetnog Ugovora isplaćen još 2008., a tužba je podnesena u listopadu 2025., sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, budući da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Isto potvrđuje Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-1163/2024, od 2. srpnja 2024., kojom je u bitnome navedeno sljedeće: „(…) čak i u slučaju kada bi tužitelj mogao osnovano potraživati taj novčani iznos s pripadajućim kamatama prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud napominje da je to tužiteljevo potraživanje zastarjelo, to jest da je osnovan tuženikov materijalno pravni prigovor zastare (…). (…) zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (…). Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, što u ovom predmetu i nije sporno. (…) da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.“ Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se, opreza radi, očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u čl. 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je korisnik kredita u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. Opreza radi, budući da je tužitelj proizvoljno naznačio vrijednost predmeta spora i predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje, tuženik ističe kako je tužitelj bio dužan urediti tužbeni zahtjev odmah. Svrha je financijsko- knjigovodstvenog vještačenja da se, u slučaju da se eventualno utvrdi bilo kakva preplata po predmetnom ugovoru, potvrdi izračun eventualne preplate kako ju je istaknuo tužitelj, a ne da vještak određuje vrijednost predmeta spora. Navedeno je dozvoljeno jedino u slučaju iz odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, što u ovom predmetu nikako nije slučaj. Nejasno je po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima obrade kredita nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Ulazna naknada Ugovora odnosi se na troškove obrade kredita, odnosno troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i sl., koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog Ugovora te je korisniku kredita objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. U ovom pogledu ističe se kako je korisnik kredita podnio Zahtjev tuženiku za sklapanje Ugovora o kreditu koji je sadržavao sve točno određene troškove i o kojima je korisnik kredita bio informiran i oko istih je mogao pregovarati. U predmetnom zahtjevu točno je naznačeno za svrhu kupnje kojeg vozila se kreditiranje zahtijeva, cijena predmetnog vozila, trajanje predmetnog Ugovora, iznos kredita, visina mjesečnog obroka, iznos troškova zaključenja Ugovora o kreditu te koji troškovi nisu obuhvaćeni Ugovorom. Dakle, korisnik kredita je prije podnošenja zahtjeva za sklapanjem Ugovora bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima, što je potvrdio i podnošenjem Zahtjeva za zaključenje Ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisao, a koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove. Nadalje, tuženik ističe da troškovi obrade kredita uključuju i trošak solemnizacije sporazuma o osiguranju s osnova Ugovora te upis fiducijarnog prava vlasništva. Navedene troškove bi korisnik kredita ionako snosio sam jer su bili nužni za ispunjenje pravnog posla te u konačnici prijenosa vlasništva vozila na istog. Korisnik kredita je prije podnošenja zahtjeva i u konačnici potpisa Ugovora, mogao odlučiti da će troškove snositi sam neovisno o tuženiku. Navedeno je vidljivo iz liste ulaznih računa tuženika, koja se dostavlja u privitku, dok je iz knjigovodstvene kartice je vidljivo da navedeni trošak nije prefakturiran tužitelju. Kada korisnik kredita uzima kredit bilo za nekretnine, stan ili gotovinski kredit, nužan nusprodukt istog je davanje sredstva osiguranja ovisno o pravnom poslu koji se sklapa. Nadalje, odredbom točke 10. Ugovora, propisano je da trošak javnog bilježnika podmiruje korisnik kredita, a koji trošak je u konkretnom slučaju bio obuhvaćen stavkom iz Ugovora – troškom zaključenja Ugovora. Suprotno stavu suda, postojala je mogućnost pregovora u vezi s troškovima obrade Ugovora i mogućnost korisnika da sam snosi sve navedene troškove kao korisnik kredita, samo ih u tom slučaju ne bi platio u iznosu od 345,34 EUR, već u znatno većem iznosu. Tužitelj navodi da korisniku kredita odredba o troškovima zaključenja Ugovora nije bila jasna, objašnjena i da nije imao utjecaj na istu, dok je s druge strane jasno da je Ugovor ovjeren kod javnog bilježnika, a koji trošak nije snosio korisnik kredita, već tuženik. U ovom pogledu, tuženik posebice ističe kako su ulazni računi, koji bi dokazali navedene troškove, uništeni jer su protekli zakonski rokovi čuvanja, tako da tuženik jedino raspolaže evidencijom iz konta. Time tuženik i nije mogao dostaviti predmetne račune da bi dokazao stvarni trošak zaključenja, no bez obzira na to što tuženik nije imao mogućnost dostaviti predmetne isprave, sasvim je životno i logično da troškovi zaključenja Ugovora postoje. Dakle, korisnik kredita je bio svjestan i upoznat sa svim troškovima zaključenja i obrade Ugovora te je mogao utjecati na navedene odredbe, ali je odabrao platiti fiksni postotak odnosno fiksno određen iznos umjesto da sam plaća pojedinačne troškove, koji troškovi premašuju navedeni fiksni iznos. S obzirom na to da je proteklo značajno vrijeme od sklapanja Ugovora o kreditu i prijevremene otplate, tuženik je, postupajući u skladu sa zakonom, uništio relevantnu dokumentaciju po isteku zakonskih rokova. Stoga je nemoguće od tuženika očekivati da nakon toliko godina predoči dokaze koje više ne posjeduje, a čije je uništavanje bilo u skladu s pravnim obvezama. Ovdje dolazi do izražaja povreda načela jednakosti stranaka koje je temeljno načelo poštenog suđenja zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, tuženik je stavljen u neravnopravan položaj jer se od njega zahtijeva dokazivanje činjenica za koje više ne raspolaže materijalnim dokazima zbog proteka vremena i zakonskih ograničenja, dok tužitelj nije pod istim teretom dokazivanja niti je suočen s istim ograničenjima. U tom smislu, sud je bio dužan uzeti u obzir ove objektivne okolnosti i primijeniti pravila o raspodjeli tereta dokazivanja na način koji ne dovodi tuženika u nemoguć položaj. Zahtijevati od tuženika dokaze koje on više ne može pribaviti zbog usklađenja s drugim zakonskim obvezama predstavlja nerazmjeran teret i narušava ravnotežu između stranaka u postupku. Pored navedenog, potrebno je ukazati da se u ovom slučaju radi o naknadi za sklapanje kredita koji je bio namijenjen isključivo za kupnju vozila, što ovu vrstu kreditnog aranžmana razlikuje od klasičnih potrošačkih kredita. Naime, kod kredita za kupnju vozila ulazne naknade imaju specifičan karakter jer su povezane s dodatnim administrativnim i operativnim troškovima koji proizlaze iz same prirode ugovora. Ove naknade stoga nisu identične ulaznim naknadama kod klasičnih kredita, gdje takvi specifični troškovi značajno manjeg obujma. Slijedom svega navedenog, jasno proizlazi kako je tužbeni zahtjev u odnosu na ulaznu naknadu Ugovora neosnovan i neutemeljen u zakonskim propisima.

3. Tužitelj u podnesku do 22. prosinca 2025. ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, a vrijednost predmeta spora naznačena je u iznosu od 1.327,23 EUR s obzirom na to da se istima traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu i to sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama. Isti se, nadalje, protivi navodima iz odgovora na tužbu tuženika kao potpuno neosnovanim i pravno neutemeljenim, a sve kako isti proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava, tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora. Također, tužitelj se protivi priklopu ovog predmeta predmetu s poslovnim brojem P- 1760/2025 koji se vodi pred Naslovnim sudom budući da je u ovom predmetu osnova tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima zaključenja ugovora, a što predstavlja drugačiju činjeničnu i pravnu osnovu od one u predmetu s poslovnim brojem P-1760/2025. Prije svega, ističe se kako je potpuno neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika, a sve kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Su-IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom će biti odlučeno o ništetnosti. Nadalje, neosnovani su prigovori tuženika kako se na predmetni slučaj ne bi primjenjivale odredba Zakona o zaštiti potrošača. Naime, iz predmetnog Ugovora o kreditu je vidljivo da je korisnik kredita ugovor o kreditu sklopio i to za osobne potrebe, odnosno u svrhu financiranja troškova kupnje vozila slijedom čega je njegovo svojstvo potrošača nedvojbeno, time da je upravo na jedino relevantne okolnosti u svezi ugovora i kreditu i namjene istog i predložen dokaz saslušanjem korisnika kredita kao svjedoka u svrhu dokazivanja njegovog statusa potrošača. Osim toga, nisu točni navodi tuženika da je je proizvoljno naznačio vrijednost predmeta spora i predložio knjigovodstveno vještačenje, a sve kako je predmetni postupak pokrenut radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na troškove obrade kredita te nije predložio provođenje knjigovodstvenog vještačenja. Isto tako, nisu osnovani niti navodi tuženika kako predmetna ugovorna odredba o troškovima obrade kredita, odnosno “ulaznoj naknadi” nije nepoštena, da je ista korisniku kredita objašnjenja i da je se o njoj prilikom sklapanja ugovora o kreditu moglo pregovarati. Naime, tužitelj o navedenoj odredbi nije mogao pregovarati, već je obveza plaćanja troškova obrade kredita rezultirana prihvaćanjem standardiziranog Ugovora o kreditu, kao unaprijed sročenog i priređenog od strane tuženika. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu predstavlja ugovor po načelu „uzmi ili ostavi”, a sporna ugovorna odredba o troškovima obrade kredita dio je tipskog ugovora, te je temeljem te odredbe tužitelju nametnuta obveza koju isti nije mogao sagledati kao cjelinu. Nadalje, odredbom članka 96. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ima smatrati nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača. Dakle, u konkretnom slučaju je potrebno primijeniti odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača u koji je, između ostalog, implementiran akt Europske unije i to Direktiva Vijeća 93/13 Europske ekonomske zajednice od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dakle, protivnim načelu savjesnosti i poštenja, op.), a na koji način se hrvatsko zakonodavstvo uskladilo s pravnom stečevinom, odnosno stajalištem Europske unije u području zaštite potrošača. Samim time smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a posebno za slučaj kada je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, to tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Naime, identične odredbe sadrži čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23, nadalje u tekstu: ZZP/23) koji je na snazi u ovom trenutku. "Odredbom čl. 53. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Odredbom čl. 55. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji je obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 59. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna." Međutim, sve da je i riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, a što se u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena, a isto se, između ostalog, navodi i u odluci Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br.: P- 4681/21-11 od 5. srpnja 2022., kako slijedi: „Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,25 % od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan sklapanja ugovora), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.” Isto tako, naglašava se činjenica kako je značajna neravnoteža u pravima i obvezama strana iz predmetnog ugovornog odnosa, a na štetu tužitelja kao potrošača, dakle kao slabije i neuke strane naspram tuženika koji je dugogodišnja kreditna institucija velikog tržišnog udjela i jača strana ugovornog odnosa, naime, nusprodukt prihvaćanja ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kredita u uvjetima kada stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza plaćanja troškova obrade kredita rezultirana prihvaćanjem standardiziranog Ugovora o kreditu, kao unaprijed sročenog i priređenog od strane tuženika, na način dijametralno suprotan načelu savjesnosti i poštenja. Dakle, suprotno navodima tuženika, tužitelj ističe kako odredba o troškovima obrade kredita stvara značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja budući da se o istoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, kao i, nadalje, zbog toga što ista tužitelju nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu, posebice obzirom na to da je obrada i odobravanje kredita u opisu radnog mjesta zaposlenika, kao i time da tuženik istu nije jasno i nedvosmisleno predočio. Osim toga, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što i jest slučaj u ovom predmetu kako je gore objašnjeno.

4. Tuženik u podnesku od 15. siječnja 2026. ustraje na istaknutom prigovoru zastare. U odnosu na dostavljeno pravno shvaćanje tuženik ne osporava valjanost navedenog pravnog shvaćanja, ali ukazuje da ga tužitelj pogrešno tumači. Vrhovni sud je u navedenom pravnom shvaćanju izrijekom naveo da se navedeno odnosi na situaciju iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima odnosno kada sud proglasi ništetnim ugovor u cijelosti. Upravo iz razloga što je izrijekom definirano da se ovo pravno shvaćanje primjenjuje kada sud u cijelosti oglasi ugovor ništetnim, isto se ne može primijeniti i u ovom slučaju jer tužitelj traži utvrđenje samo pojedinih odredbi ugovora ništetnim. Članak 324. Zakona o obveznim odnosima propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Obzirom da tužitelj traži samo da se pojedine odredbe ugovora oglase ništetnim dok ostatak ugovora ostaje na snazi, jasno je da se navedeno shvaćanje ne može primijeniti u ovom predmetu te da je potraživanje tužitelja u cijelosti u zastari. U prilog navedenom tumačenju govori i Rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. Pn-208/19 od dana 27.02.2020. „S obzirom na citirani pravni stav, neovisno o tome tumači li se isti logički ili gramatički, posve je jasno kako to tuženik pravilno po uvjerenju ovoga suda ističe u podnesku od 13. veljače 2020. godine, da se taj stav ne može primijeniti na predmetni slučaj tužiteljice u vezi njezine novčane tražbine, čak i da se utvrde djelomično ništetnim odredbe predmetnog Ugovora, jer se isti izrijekom odnosi na situaciju iz čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, dakle kada se utvrdi ništetnim cijeli ugovor (a ne samo pojedine odredbe ), a na što i upućuje čl. 323.st.1. ZOO. Shodno tome, po uvjerenju ovoga suda, tužiteljica uslijed sadržaja citiranog pravnog stava pogrešno izvodi pravni zaključak da bi se isti imao primijeniti i u slučaju ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ili ništetnosti navedenih odredaba predmetnog Ugovora u vezi valute i promjenjive kamate jer na to ne upućuje čl. 323.st.1. ZOO, a osim toga, odredbom čl. 324. ZOO, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati i bez ništetne odredbe ili ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda ugovora zbog koje je ugovor sklopljen.“ Obzirom da tužitelj traži da se oglasi ništetnom samo odredba toč. III., dok ostatak ugovora ostaje na snazi, jasno je da se navedeno shvaćanje ne može primijeniti u ovom predmetu te da je potraživanje tužitelja u cijelosti u zastari. Tuženik ustraje s prigovorom nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tužitelj ni na koji način nije dokazao da je potrošač niti da je upravo on platio obroke po predmetnom ugovoru, slijedom čega nema pravo potraživati isplatu novčanog iznosa kako je odredio u tužbenom zahtjevu. Sukladno odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koja izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da je auto radi kupnje kojeg je odobren predmetni kredit, korišten isključivo u privatne svrhe. Navode tuženika potvrđuje i sudska praksa Slijedom navedenog netočna je tvrdnja tužitelja kako među strankama nije . sporno da je tužitelj potrošač. Tuženik također ističe da su tužiteljevi navodi o ništetnosti naknade za obradu kredita promašeni te da je ista valjano ugovorena. Nejasno je po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima obrade kredita nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena te kao takva odrediva i dopuštena, odnosno ne uzrokuje znatnu neravnotežu obveza između stranaka kako to tvrdi tužitelj. Nakon što je tužitelj tuženiku podnio zahtjev za zaključenje Ugovora o kreditu, koji zahtjev je sadržavao sve točno određene troškove i o kojima je tužitelj bio informiran i oko istih je mogao pregovarati, tuženik je tužitelju dostavio Obavijest o odobrenju Ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako je postojala mogućnost pregovora u vezi s predmetnim troškovima obrade Ugovora o kreditu te da je sve gore navedene troškove mogao snositi tužitelj sam. U predmetnom zahtjevu točno je naznačeno za svrhu kupnje kojeg vozila se kreditiranje zahtijeva, cijena predmetnog vozila, trajanje predmetnog ugovora, iznos kredita, visina mjesečnog obroka te iznos troškova zaključenja Ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj je bio svjestan i upoznat sa svim troškovima zaključenja i obrade Ugovora o kreditu te je mogao utjecati na navedene odredbe. Slijedom navedenog, tuženik smatra da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu zakonite i valjano ugovorene, budući da se o istima pregovaralo, da je na iste tužitelj mogao utjecati i mijenjati ih te da iste nikako nisu prouzročile znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

5. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o kreditu br. 01296 zaključen između tuženika i HU (listovi 107. – 111. spisa), sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini (listovi 112. – 114. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 28. kolovoza 2023. (listovi 115. – 120. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe (list 121. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 122. spisa), konto karticu (listovi 135. – 143. spisa), lista ulaznih računa (list 144. spisa), izjava svjedoka MU (listovi 145. – 175. spisa) i saslušao svjedoka HU (listovi 209. i 210. spisa).

6. Također, sud je pročitao i sudsku praksu u spisu koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako presudu Županijsko suda Split, posl. broj: Gž-617/2022- 3 od 25. svibnja 2022. (listovi 8. – 11. spisa), direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (listovi 12. 17. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž- 2047/2022-2 od 8. studenoga 2022. (listovi 18. – 24. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2154/2022-2 od 12. srpnja 2022. (listovi 25. – 33. spisa), presudu i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. P-267/2019-40 od 10. listopada 2022. (listovi 34. – 62. spisa), rješenje Vrhovnog suda RH, posl. br. Revd- 2045/2024-2 od 27. kolovoza 2024. (listovi 63. – 65. spisa), presudu i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-4673/2022-3 od 14. studenoga 2023. (listovi 66. – 73. spisa), presudu Općinskog suda u Čakovcu, posl. br. P-119/2021-45 od 9. studenoga 2022. (listovi 74. – 107. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-1163/2024-2 od 2. srpnja 2024. (listovi 176. – 189. spisa) te saslušao svjedoka HU (listovi 209. i 210. spisa).

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe točke III. ugovora o kreditu br. 01296 od 12. prosinca 2007., sklopljenog između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da plati troškove obrade kredita u iznosu od 1,25 % jednokratno te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 746,83 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

9. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita HU i tuženik ugovorili kredit br. 01296 od 12. prosinca 2007 (listovi 107. – 111. spisa).

10. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi iz točke III. sadrži odredbu koja glasi:

" Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) u iznosu od 585,95 CHF.”

11. Sporno je je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz točke III. ništetna. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

12. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika tuženika od 28. kolovoza 2023. (listovi 115. – 120. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 01296 od 12. prosinca 2007. Navedenim ugovorom o cesiji korisnik kredita je na tužitelja prenijela sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada.

13. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

14. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

16. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja korisnika kredita, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

17. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 28. kolovoza 2023. (listovi 115. – 120. spisa) bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

18. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

19. Zaključno, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 01296 od 12. prosinca 2007.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

20. Zbog navedenog, a suprotno navodima i osporavanju tuženika, tužitelj je, kao primatelj prenesene tražbine, aktivno legitimiran podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu.

21. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 12. prosinca 2007., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

22. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

23. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu br. 01926 od 12. prosinca 2007. (listovi 107. – 111. spisa) zajedno sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 12. prosinca 2007. (listovi 112. – 114. spisa), jasno proizlazi da je ugovor o kreditu i sporazum s tuženikom sklopio korisnik kredita, kao fizička osoba, te da se radi o kreditu za kupnju vozila. Iz ugovora o kreditu i sporazuma ne proizlazi da je ugovor sklopljen s trgovcem i/ili za kupnju vozila koje će se upotrebljavati za obavljanje poslovne djelatnosti. Na glavnoj raspravi 26. ožujka 2026. (listovi 209. i 210. spisa) korisnik kredita je naveo da se radi o kreditu za kupnju vozila koje je koristio za svoje osobne potrebe. Objasnio je da je vozilo kupio jer je trebao stabilno vozilo. Vozilo nije koristio za poslovne potrebe. Tuženiku je platio sve što je to tuženik od njega tražio. Ništa mu nije objašnjeno oko troškova zaključenja ugovora. S tuženikom nije pregovarao oko pojedine odredbe ugovora. Ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi.

24. Sud je prihvatio iskaz svjedoka, kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno i logično, a posebice stoga što je iskazivao sukladno isprava u spisu.

25. Zbog navedenog, korisnik kredita je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003.

26. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

27. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

28. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

30. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

31. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

32. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

33. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

34. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

35. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

36. Uz odgovor na tužbu tuženik dostavlja izjavu MU od 28. rujna 2023. (listovi 145. – 147. spisa) iz koje proizlazi da je bio zaposlenik tuženika, objašnjen je njegov opis posla, svjedok je navodio kredite denominirane u kunama s valutnim klauzulama u CHF, obrazlagao koje je proizvode tuženik nudio, proceduru prilikom sklapanja ugovora, pojam troškova obrade kredita. Iz izjave sud je zaključio da je svjedok svoju izjavio dao općenito u odnosu na poslovanje tuženika, a ne na konkretan predmet, odnosno na korisnika kredita HU njegov ugovor i sporazum. Iz izjave sud nije zaključio da svjedok MU ima ikakvih neposrednih saznanja o samom predmetu spora, već je samo dao općenite navode o poslovanju tuženika, što, samo po sebi, nije od utjecaja na individualno određen predmet. Sudu je bitno što je točno između stranaka ovog spora, odnosno pravnog prednika tužitelja i tuženika bilo ugovoreno, što je objašnjeno, što je nuđeno, a što je sve sud mogao dovoljno i u potpunosti utvrditi iz isprava u spisu te saslušanjem korisnika kredita.

37. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava). Čak upravo takvo što i proizloazi iz općenite izjave djelatnika tuženika. Time je sud zaključio i da je sporna odredba o troškovima obrade tipska odredba unutar ugovora o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora. Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita, što će biti još dodatno obrazloženo.

38. Naime, u konkretnom predmetu radi se o kreditu za kupnju vozila. Sud je utvrdio da je korisnik kredita potrošač. Kredit je podignut u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 17.327,32 CHF dok su troškovi obrade plaćeni u iznosu od 585,95 EUR.

39. Nadalje, u spornoj odredbi odluke o naknadi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnose troškovi obrade. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu, a ni iz iskaza djelatnika tuženika, koji je dan općenito, nije jasno što su uopće troškovi obrade. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koje to naknade i troškovi nastaju za tuženika i kada.

40. Valja navesti da su troškovi obrade kredita u prosincu 2007. plaćeni u iznosu od 585,95 CHF dok je u to vrijeme prosječna bruto plaća po zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj u 2005. bila 949,23 EUR. Time se na nikoji način plaćeni troškovi obrade kredita ne mogu shvatiti zabranom manjeg značenja, na koju pogrešno ukazuje tuženik, a niti se mogu shvatiti da ne uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, sve na štetu korisnika kredita.

41. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz dijela čl. 3. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

42. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit.

43. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (studeni 2006.).

44. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

45. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz dijela čl. 3. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

46. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

47. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 3. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

48. Neosnovan je prigovor zastare jer tužitelj u ovom predmetu ne traži isplatu već utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu. Za takvo što nema roka pa takvo traženje i pravo tužitelja ne može zastarijeti.

49. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarife).

50. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, troškove sastava podneska od 22. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 16. siječnja 2026. i 26. ožujka 2026., za svako ročište iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i troškove ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV. Također, tužitelju pripada trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od ukupno 53,10 EUR (kako te troškove tužitelj i traži). Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo priznati troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 1.178,10 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP- a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke.

51. Valjalo je odbiti zahtjev za platež zateznih kamata na troškove iznad dosuđene stope u t. II. izreke do tražene stope iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude.

U Zagrebu 10. travnja 2026.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za pristojbu 53,09 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte