REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U PAZINU
Dršćevka 1, 52000 Pazin
P-333/2022-116
(ranije P-314/2019)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Trgovački sud u Pazinu po sutkinji Andrei Jelenić Pitoski, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. obrta za trgovinu " [obrt]" iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Mučnjak, odvjetnik iz OD Kuželički i Mučnjak d.o.o. iz Zagreba, Nova Ves 3, protiv tuženika I. CASSA DI RISPARMIO DELLA REPUBBLICA DI SAN MARINO S.p.a., OIB: 49100696810, San Marino, Piazzeta del Titano 2, II. BANKA KOVANICA d.d., OIB: 33039197637, Varaždin, Petra Preradovića 29, oboje zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Hanžeković i partneri d.o.o., iz Zagreba, Radnička cesta 22, i III. TIM 90 d.d. "u stečaju", OIB: 63062784520, Osijek, Ulica kardinala Alojzija Stepinca 4, (ranije Poreč, Vukovarska 19) kojeg zastupa stečajni upravitelj Tihomir Zec iz Osijeka, Ulica kardinala Alojzija Stepinca 4radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Marka Mučnjaka, odvjetnika u Zagrebu, punomoćnice I. i II. tuženika punomoćnica Marie Sabljarić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, na ročištu za objavu presude 10. travnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasni: "Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-1574/2011 od 16. lipnja 2011. te rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-1692/2011 od 20. srpnja 2011., a koja ovrha se provodi na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču – Parenzo, Zemljišnoknjižni odjel Poreč i to 303/3831 suvlasničkog dijela nekretnine, k. č. br. [katastarska čestica], a koja u naravi predstavlja poslovnu građevinu do određenog stupnja dovršenosti (nedefinirane namjene) i trafostanica površine 3323 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to 5. suvlasnički dio (E-5) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa poslovnim prostorom u dijelu prizemlja i prvog kata površine 303 m2, u planu posebnih dijelova označenih sa S5."
II. Nalaže se I. tuženiku CASSA DI RISPARMIO DELLA REPUBBLICA DI SAN MARINO S.p.a., OIB: 49100696810, San Marino, Piazzeta del Titano 2, i II. tuženiku BANKA KOVANICA d.d., OIB: 33039197637, Varaždin, Petra Preradovića 29 isplatiti tužitelju ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. obrta za trgovinu " [obrt]" iz [adresa] iznos od 311.123,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. prosinca 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.
III. Nalaže se III. tuženiku TIM 90 d.d. "u stečaju", OIB: 63062784520, Osijek, Ulica kardinala Alojzija Stepinca 4, isplatiti tužitelju ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. obrta za trgovinu " [obrt]" iz [adresa] iznos od 171.876,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. studenoga 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.
r i j e š i o j e
I. Ne dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 22. rujna 2025. kojim zahtjev za isplatu povećava za dodatni iznos od 59.030,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime izgubljene dobiti.
II. Nalaže se I. tuženiku CASSA DI RISPARMIO DELLA REPUBBLICA DI SAN MARINO S.p.a., OIB: 49100696810, San Marino, Piazzeta del Titano 2, i II. tuženiku BANKA KOVANICA d.d., OIB: 33039197637, Varaždin, Petra Preradovića 29 naknadi tužitelju ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. obrta za trgovinu " [obrt]" iz [adresa] troškove postupka u iznosu od 113.819,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.
III. Odbija se zahtjev tužitelja ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. obrta za trgovinu " [obrt]" iz [adresa] da mu I. tuženiku CASSA DI RISPARMIO DELLA REPUBBLICA DI SAN MARINO S.p.a., OIB: 49100696810, San Marino, Piazzeta del Titano 2, i II. tuženiku BANKA KOVANICA d.d., OIB: 33039197637, Varaždin, Petra Preradovića 29 naknade troškove postupka u iznosu od 49.917,24 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. obrta za trgovinu " [obrt]" iz [adresa] da mu III. tuženik TIM 90 d.d. "u stečaju", OIB: 63062784520, Osijek, Ulica kardinala Alojzija Stepinca 4, naknadi troškove postupka u iznosu od 163.737,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika 10. lipnja 2019. podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U tužbi u bitnome navodi da je rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču – Parenzo, posl. br. Ovr-579/2019-224 od 17. svibnja 2019., koje je tužitelj putem punomoćnice zaprimio 28. svibnja 2019., tužitelj upućen da pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenima ovrhe određene rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci od 16. lipnja 2011., posl. br. Ovr-1574/2011 i rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci od 20. srpnja 2011., posl. br. Ovr-1692/2011, a koja ovrha se provodi na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču, Zemljišnoknjižni odjel Poreč i to 303/3831 suvlasničkog dijela nekretnine, k. č. br. [katastarska čestica], a koja u naravi predstavlja poslovnu građevinu do određenog stupnja dovršenosti (nedefinirane namjene) i trafostanica površine 3323 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to 5. suvlasnički dio (E-5) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa poslovnim prostorom u dijelu prizemlja i prvog kata površine 303 m2, u planu posebnih dijelova označenih sa S5, a koju ovrhu su pokrenuli I. i II. tuženici kao ovrhovoditelji protiv III. tuženika kao ovršenika radi namirenja svoje tražbine. Tužitelj dalje pojašnjava da je vlasnik nekretnine na kojoj je određena ovrha rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci od 16. lipnja 2011., posl. br. Ovr-1574/2011 i rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci od 20. srpnja 2011., posl. br. Ovr - 1692/2011 jer ju je stekao ugovorom o prodaji nekretnine od 17. rujna 2007. s tabularnom izjavom od 6. travnja 2009. Stoga tužitelj ima pravni temelj i istinit način stjecanja poslovnog prostora, čime je dokazao postojanje prava koje sprječava ovrhu. Obzirom da su I. i II. tuženik pokrenuli ovrhu na svim nekretninama koje u zemljišnim knjigama ostale tek formalno upisane na III. tuženika, a zapravo se radi o nekretninama u vlasništvu trećih osoba koje je gradio III. tuženik, I. i II. tuženik su znali da su te nekretnine prenesene trećim osobama u vlasništvo, što je i vidljivo iz izjave o priznanju izlučnog prava od 25. ožujka 2019. a koje pravo je priznato od strane Odbora vjerovnika III. tuženika od 6. studenoga 2018. Slijedom navedenog predlaže sudu da donese presudu kojom se proglašava nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-1574/2011 od 16. lipnja 2011. te rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-1692/2011 od 20. srpnja 2011., definirane nekretnine kao u izreci.
2. I. i II. tuženik su u odgovoru na tužbu izrazili protivljenje tužbenom zahtjevu u cijelosti. U bitnome u odgovoru na tužbu navode da ugovor o prodaji te tabularna izjava predstavljaju samo pravni temelj za stjecanje prava vlasništva nekretnine, koje se sukladno članku 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stječe isključivo upisom vlasništva u zemljišnim knjigama. S obzirom da tužitelj tvrdi da je već 2007. imao pravni temelj za stjecanje vlasništva te isključivo svojom krivnjom 12 godina nije uknjižio svoje eventualno pravo vlasništva, sada je dužan trpjeti ovrhe na nekretnini za koju tvrdi da je u njegovom vlasništvu. Suprotno navodima tužitelja, I. i II. tuženik nisu znali niti su mogli znati da bi vlasnik predmetne nekretnine eventualno bio netko treći, te su temeljem članka 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima postupali s povjerenjem u zemljišne knjige. Članak 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Iste odredbe sadrži i Zakon o zemljišnim knjigama. Sukladno članku 8. stavku 2. Zakona o zemljišnim knjigama smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a u smislu članka 8. stavka 3. Zakona o zemljišnim knjigama stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Bilo kakvo drugo tumačenje navedenog članka dovelo bi do pravne nesigurnosti. Posebno ističe da je I. tuženik financijska institucija sa sjedištem u drugoj državi (San Marino), dok je II. tuženik financijska institucija sa sjedištem u [adresa], pa nisu mogli, niti morali znati da eventualno postoje navodna prava trećih osoba na nekretnini koja se nalazi u posve drugoj državi, odnosno na posve drugom kraju Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, I. i II. tuženik ističu da su u trenutku zabilježbe ovrhe na nekretnini i u trenutku upisa prisilnog založnog prava (a i ranije) bili savjesni, vodeći se upravo načelom povjerenja u zemljišne knjige, dok je tužitelj pokrenuo ovaj postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom 12 godina nakon navodnog stjecanja vlasništva na nekretnini i 8 godina nakon upisa zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama što jasno ukazuje na njegovu nesavjesnost. Nadalje, I. i II. tuženik navode da činjenica da bi odbor vjerovnika priznao izlučno pravo tužitelju u stečajnom postupku ne predstavlja relevantnu činjenicu u predmetnom postupku s obzirom da je sukladno članku 258. Stečajnog zakona izlučni vjerovnik dužan dokazati samo pravnu osnovu nekog prava. Nesporno je da su I. i II. tuženik podnijeli ovršni prijedlog protiv III. tuženika radi određivanja ovrhe na nekretnini koja je predmet ovog postupka. No u vrijeme izdavanja rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci od 16. lipnja 2011, posl. br. Ovr-1574/2011 te rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci od 20 . srpnja 2011., posl. br. Ovr- 1692/2011, kao vlasnik navedene nekretnine je bio upisan III. tuženik, a što je vidljivo uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za navedenu nekretninu, dok vlasništvo trećih ili nekih drugih osoba nije bilo niti predbilježeno, niti je bila upisana zabilježba. I. i II. tuženik ističu da su 7. srpnja 2011. te 23. kolovoza 2011. provedene zabilježbe ovrha na nekretnini pod posl. br. Z-3455/11 i Z-4163/11 te su I. i II. tuženik sukladno odredbi članka 79. Ovršnog zakona stekli pravo na namirenje iz vrijednosti nekretnina na kojima je određena ovrha. Sukladno navedenoj odredbi, trećim osobama nije ni dopušten upis prava vlasništva na nekretnini nakon zabilježbe ovrhe. Čak i u slučaju upisa prava vlasništva treće osobe na temelju različitom od raspoložbe ovršenika, treća osoba bi bila dužna trpjeti provedbu ovrhe i namirenje iz vrijednosti nekretnina. Također, I. i II. tuženik su na predmetnoj nekretnini upisali založno pravo pod rednim brojem 4.1 i 5.1 te bi sukladno članku 83. Ovršnog zakona imali pravo, u slučaju promjene vlasnika, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kada su to pravo stekli, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine. I. i II. tuženik smatraju potpuno jasnim da sve dok u zemljišnoj knjizi imaju upisano valjano založno pravo, sukladno članku 297. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nužno moraju imati i pravo na namirenje iz te stvari, bez obzira na to tko je vlasnik te stvari, je li i kada ta stvar eventualno promijenila vlasnika i koji je bio temelj eventualne promjene vlasništva. U odnosu na troškove postupka, I. i II. tuženik ističu da je odredbom članka 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/2019) izmijenjen članak 160. Zakona o parničnom postupku, na način da ta odredba sada glasi: "Ako u izlučnoj parnici bude prihvaćen tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom na određenom predmetu ovrhe, a sud utvrdi da je tuženik kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku imao opravdanih razloga smatrati da ne postoje prava trećih osoba na tom predmetu, odredit će da svaka stranka snosi svoje troškove". Citirana se odredba, sukladno članku 117. stavku 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, primjenjuje i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu tog Zakona nije donesena prvostupanjska odluka. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na troškove ovog postupka neosnovan, čak i slučaju kada bi sud usprkos svim ranije iznesenim argumentima odlučio da je glavni tužbeni zahtjev osnovan. Slijedom svega navedenog, I. i II. tuženik predlažu da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi I. i II. tuženiku trošak parničnog postupka.
3. III. tuženik nije podnio odgovor na tužbu, već je podneskom od 28. travnja 2022. istaknuo da je nesporno da predmetna nekretnina, iako u zemljišnoj knjizi upisanog vlasnika III. tuženika, nije u stvarno vlasništvu III. tuženika, već da je predmetna nekretnina otuđena davno prije pokretanja prijepornog ovršnog postupka te se ne nalazi u faktičnom posjedu III. tuženika niti III. tuženik polaže bilo kakva vlasnička prava u odnosu na istu. Osim toga III. tuženik je istaknuo da je odlukom odbora vjerovnika od 6. studenoga 2018. na navedenoj nekretnini priznato izlučno pravo u korist tužitelja kojemu je dopustio da se bez ikakvih daljnjih pitanja i dopuštenja izvrši uknjižba prava vlasništva na njegovo ime.
4. Tijekom postupka tužitelj je ustrajao na navodima iz tužbe ujedno ističući da I. i II. tuženik nisu postupali u dobroj vjeri kada su upisivali zalog na predmetnoj nekretnini budući da je iz aktivnog izvatka za istu nekretninu razvidno da je prethodno njihovom zalogu bio upisan zalog radi osiguranja tražbine Zagrebačke banke prema korisniku kredita ovdje tužitelju. Stoga su iz upisanog zaloga Zagrebačke banke I. i II. tuženik znali da na nekretnini postoje prava trećih, u ovom slučaju tužitelja.
5. Tijekom postupka I. i II. tuženik su ustrajali na navodima iz odgovora na tužbu. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 4. svibnja 2021. tužitelj je osporio činjenicu da bi tužitelj bio u posjedu predmetne nekretnine budući da nije predložio dokaze na temelju kojih bi proizlazilo da je tužitelj u posjedu nekretnine a niti to proizlazi iz sadržaja zemljišnoknjižnih izvadaka.
6. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 5. svibnja 2022. stranke su suglasno izjavile kako nije sporna okolnost o kojoj je nekretnini riječ u ovom postupku, te nije potrebna identifikacija nekretnine.
7. Sud je prihvatio dokazne prijedloge stranaka, proveo je dokaz saslušanjem tužitelja ŠK i svjedoka ČK, te je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 5. svibnja 2022. zaključio je glavnu raspravu te 8. lipnja 2022. objavio presudu u predmetu posl. br. P- 314/2019 kojom je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Povodom žalbe tužitelja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem posl. br. Pž-3138/2022-2 od 15. studenoga 2022. ukinuo prvostupanjsku presudu te predmet vratio naslovnom sudu na ponovno suđenje. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ukidnoj odluci u bitnome naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su I. i II. tuženik u trenutku upisa založnog prava na predmetnim nekretninama bili nesavjesni i nepošteni međutim da je prvostupanjski sud, uslijed nepravilnog tumačenja instituta predmnjevanog vlasništva, pogrešno zaključio da tužitelj uživa pravnu zaštitu (predmnjevanog vlasnika) tek po stjecanju prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću.
8. U ponovljenom postupku (sada predmet posl. br. P-333/2022) tuženici su ustrajali na već istaknutim navodima. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. ožujka 2023. tužitelj je obavijestio sud da je predmetna nekretnina prodana u ovršnom postupku, da je rješenje o dosudi pravomoćno te da je izvršen upis brisanja zabilježbi ovrha i zaloga, predlažući sudu da izvrši uvid u St-919/2016. Sud je tužitelju dodijelio rok od 30 dana radi dostave dokumentacije na okolnost prodaje nekretnine.
9. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 22. studenoga 2023. (ranije zakazana ročišta bila su odgođena zbog štrajka sudaca te bolesti punomoćnika tužitelja) tužitelj je predložio prekid postupka do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu ovog suda posl. br. P-162/2023 pojašnjavajući da je tužitelj podnio tužbu protiv društva AKTIVA KAPITAL d.o.o., dakle društva kojemu je predmetna nekretnina dosuđena u stečajnom postupku ovog suda posl. br. St-919/2016, a predmet kojeg tužbenog zahtjeva je utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine. Ujedno je, ukoliko sud ne prihvati prijedlog za prekid postupka, preinačio tužbu osnovom odredbe članka 56. Ovršnog zakona na način da sada potražuje naknadu štete od tuženika u iznosu od 500.000,00 eura, koji iznos predstavlja vrijednost nekretnine, sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana otuđenja pa sve do isplate. Pritom tužitelj potražuje i troškove, te s obzirom na to predlaže da se pribavi dio stečajnog spisa ovog suda posl. br. St-919/2016 kako bi tužitelj mogao precizirati i troškove na koje ima pravo. Tužitelj nadalje predlaže da se tijekom postupka provede dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke na okolnost vrijednosti nekretnine, te pridržava pravo da isplatu zatraženog iznosa precizira u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka. Ujedno predlaže, po potrebi provesti uviđaj nekretnine i knjigovodstveno financijsko vještačenje, sve na okolnost vrijednosti nekretnine.
9.1. Na istom ročištu I. i II. tuženik su istaknuli protivljenje prekidu ovog postupka. Istaknuli su da je, ukoliko je ovrha dovršena, ovaj spor čiji je predmet proglašenje ovrhe nedopuštenom izgubio svrhu, te stoga predlažu zaključenje glavne rasprave i odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. Napomenuli su kako je već prethodnim raspravnim rješenjem tužitelju dana mogućnost da u određenom roku dostavi očitovanje u pogledu sadržaja tužbenog zahtjeva a obzirom na okolnosti koje se ponovno navode i tijekom ovog ročišta. Obzirom da tužitelj nije postupio u skladu sa pozivom suda, odnosno nije preinačio tužbu u skladu sa novim okolnostima, to I. i II. tuženik smatraju da je tužitelj prekludiran u pravu da u nastavku postupka disponira tužbom i tužbenim zahtjevom na način da isti preinačava. U svakom slučaju I. i II. tuženicu ističu protivljenje preinačenoj tužbi.
10. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 18. prosinca 2023. sud je obavijestio stranke kako je uvidom u predmet Općinskog suda u Pazinu Stalne službe u Poreču-Parenzo Ovr-579/2019 (sada predmet ovog suda posl. br. Ovr-6/2022) utvrdio da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo posl. br. Ovr-579/2019-480 od 21. prosinca 2021. nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica], suvlasnički dio nekretnine 303/3831 (5.suvlasnički dio E -5) upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] dosuđena društvu AKTIVA KAPITAL d.o.o. te da je potvrdom Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo posl. br. Ovr-579/2019- 577 od 27. svibnja 2022. potvrđeno da je društvo AKTIVA KAPITAL d.o.o. za predmetnu nekretninu u cijelosti položilo kupovninu u iznosu od 1.295.000,00 kn.
10.1. Na istom ročištu tužitelj je pojasnio da iznos po preinačenoj tužbi potražuje s obzirom na ono što je ovrhovoditelj neosnovano stekao a odnosi se na kupoprodajnu cijenu nekretnine ostvarenu u ovršnom postupku u iznosu od 1.295.000,00 kn, dok se preostali iznos odnosi na naknadu štete s obzirom na vrijednost nekretnine koju bi vještak građevinske struke u nastavku postupka trebao utvrditi.
10.2. I. i II. tuženik su na istom ročištu istaknuli da je tužitelj prekludiran u pravu na preinaku tužbe budući je propustio postupiti u roku koji mu je sud dodijelio rješenjem od 14. ožujka 2023.
10.3. Raspravnim rješenjem od 18. prosinca 2023. sud je odbio prijedlog tužitelja glede prekida postupka do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu P- 162/2023. Naime, u predmetu posl. br. P-162/2023 ovdje tužitelj je 18. travnja 2023. podnio tužbu protiv društva AKTIVA KAPITAL d.o.o., radi utvrđenja prava vlasništva suvlasničkog dijela 303/3831 dijela Etažno vlasništvo (E-5) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva s poslovnim prostorom u dijelu prizemlja i prvog kata zgrade, površine 303 m2 u planu posebnih dijelova označen sa „S5“ upisanog na k. č. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Predmetnu nekretninu društvo AKTIVA KAPITAL d.o.o. steklo je u ovršnom postupku Općinskog suda u Pazinu Stalne službe u Poreču- Parenzo Ovr-579/2019, kako to proizlazi iz pravomoćnog rješenja navedenog suda posl. br. Ovr-579/2019-480 od 21. prosinca 2021., potvrde o uplati kupovnine, te zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu (stranica 384 -385 spisa). Budući da je odredbom članka 108. stavka 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, dalje u tekstu: OZ/22) propisano da će u rješenju o dosudi nekretnine sud odrediti da se nakon pravomoćnosti toga rješenja i nakon što kupac položi kupovninu u zemljišnu knjigu upiše u njegovu korist pravo vlasništva na dosuđenoj nekretnini te da se brišu prava i tereti na nekretnini koji prestaju njezinom prodajom, dok je odredbom članka 110. OZ/22 propisano da ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječu na pravo vlasništva kupca stečeno po odredbama članka 108. ovoga Zakona, to je sud zaključio da prijedlog tužitelja glede prekida ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka u predmetu posl. br. P -162/2023 nije osnovan.
10.4. Istim raspravnim rješenjem sud je prihvatio preinaku tužbe prema navodima tužitelja s rasprave održane 22. studenoga 2023. te je tuženicima dodijelio rok radi mogućnosti očitovanja o preinačenoj tužbi. Sud je preinaku tužbe ocijenio svrhovitom za konačno rješenje odnosa među strankama, te unatoč protivljenju I. i II. tuženika, dopustio je preinaku tužbe osnovom odredbe članka 56. stavka 1. OZ/22 u svezi članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19; dalje u tekstu: ZPP). S time u svezi valja reći kako navodi I. i II. tuženika da je ovaj spor čiji je predmet proglašenje ovrhe nedopuštenom izgubio svrhu budući da je ovrha dovršena, nisu osnovani budući da činjenica da je ovrha dovršena ne čini samo po sebi tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe neosnovanim, a niti bi tužba zbog toga postala nedopuštena (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-1012/2020-2 od 22. prosinca 2020., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž 111/2023-3 od 19. srpnja 2023.). Naime, prema odredbi članka 56. stavka 1. OZ/22 ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz članka 52. i 53. stavka 1. ovoga Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu. Navedenu odredbu valja analogno primijeniti na konkretan slučaj iako je u ovom predmetu riječ o prigovoru treće osobe, a postupak se vodi protiv I. i II. tuženika kao ovrhovoditelja te III. tuženika kao ovršenika. O pravnoj utemeljenosti ovakvog tumačenja i potrebe za analognom primjenom odredbe članka 56. OZ/22 sud će detaljnije obrazlagati u nastavku. Slijedom odredbi članka 56. stavka 1. OZ/22, cijeneći okolnost da je ovrha nad predmetnom nekretninom provedena, to je tužitelj ovlašten preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave i bez pristanka tuženika (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Pž-763/2022-5 od 8. ožujka 2023.).
10.5. Osim toga, budući da je tijekom ove parnice predmetna nekretnina prodana, tužitelj je osnovano preinačio tužbeni zahtjev na isplatu novčanog ekvivalenta. Takva preinaka dopuštena je prema člancima 190. stavak 2. i 3. u svezi članka 191. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP/19, pritom se navodi kako se članak 39. potonjeg Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. kojim su mijenjane odredbe članka 190 . Zakona o parničnom postupku, imaju primijeniti na konkretan slučaj osnovom odredbe članka 117. stavka 2. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019.), jer je nastala zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, a temelji se na istoj činjeničnoj osnovi. Nije, dakle, riječ o novom sporu ni o promjeni činjeničnog supstrata, nego o procesno dopuštenom prilagođavanju pravne zaštite činjenici da naturalna restitucija više nije moguća zato što je stvar već otuđena u provedenoj ovrsi , a sud ocjenjuje preinaku svrhovitom za konačno rješenje spora među strankama. S time u svezi prema odredbi članka 191. stavka 2. ZPP-a ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.
11. Na glavnoj raspravi održanoj 19. ožujka 2024. sud je temeljem odredbe članka 232. stavka 1. ZPP-a pozvao tužitelja da u spis dostavi sve isprave na koje se pozvao na raspravama održanima 22. studenoga 2023. i 18. prosinca 2023., te je ujedno odredi dokaz predložen po tužitelju, provođenjem vještačenja po vještaku građevinske struke na okolnost vrijednosti predmetne nekretnine.
12. Ročište radi uviđaja nekretnine uz sudjelovanje vještaka građevinske struke NK održano je 13. lipnja 2025. Tijekom uviđaja tužitelj je predložio izradu nalaza i mišljenja na okolnost vrijednosti nekretnine u trenutku prodaje te u trenutku izrade nalaza i mišljenja, koji prijedlog je sud prihvatio. Ujedno je zatražio da se dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke provede i na okolnost mjesečne zakupnine za poslovni prostor u periodu od srpnja 2023. do izrade nalaza i mišljenja.
13. Vještak građevinske struke NK dostavio je u spis pisani nalaz s mišljenjem 14. srpnja 2025.
14. Podneskom od 22. rujna 2025. tužitelj je u spis dostavio očitovanje u pogledu nalaza i mišljenja vještaka prihvaćajući ga u cijelosti. U istom podnesku naveo je da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka NK, tužitelj od tuženika potražuje iznos od 542,030,13 EUR, odnosno iznos od 340.000,00 EUR na ime vrijednosti same nekretnine u trenutku nezakonite prodaje, iznos od 142.000,00 EUR na ime razlike između vrijednosti unovčenog predmeta ovrhe i cijene po kojoj je on unovčen ( čl. 56. st.2. Ovršnog zakona), dok se iznos od 59.030,13 EUR odnosi na izgubljenu dobit. Slijedom navedenog, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:
„I. Nalaže se prvotuženiku CASSA DI RISPARMIO DELLA REPUBBLICA DI SAN MARINO S.p.A, San Marino, Piazzeta del Titano 2, OIB:49100696810, drugotuženiku BANKA KOVANICA d.d., [adresa], OIB:33039197637 i trećetuženiku TIM 90 d.d. u stečaju, Poreč, Vukovarska 19, OIB:63062784520 solidarno platiti tužitelju ŠK, vl. obrta za trgovinu „ [obrt]“, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 542.030,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 341.000,00 EUR od dana 22.12.2021.g. do 31. prosinca 2022.g. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023.g. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnh poena, u roku od 15 dana.
- 142.000,00 EUR od dana donošenja prvostupnjske presude pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana
- 59.030,13 EUR prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se prvotuženiku CASSA DI RISPARMIO DELLA REPUBBLICA DI SAN MARINO S.p.A, San Marino, Piazzeta del Titano 2, OIB:49100696810, drugotuženiku BANKA KOVANICA d.d., [adresa], OIB:33039197637 i trećetuženiku TIM 90 d.d. u stečaju, Poreč, Vukovarska 19, OIB:63062784520 solidarno platiti tužitelju parnični trošak zajedno za zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“
14. U podnesku od 6. listopada 2025. I. i II. tuženik su istaknuli protivljenje nalazu i mišljenju vještaka NK navodeći kako je sud propustio postupiti u skladu s uputom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3138/2022 od 15. studenog 2022.g. sukladno kojoj je prvostupanjskom suda naloženo da u ponovnom postupku nakon što utvrdi odlučne činjenice na koje je ukazao rješenjem drugostupanjski sud, donese novu na zakonu osnovanu odluku koju će obrazložiti u skladu s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a (sumarno će izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, posebno navodeći i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka). I. i II. tuženik smatraju kako prvostupanjski sud prelazi jasne granice dane u uputi drugostupanjskog suda, te ne utvrđuje ranije navedene činjenice već rješava o zahtjevima/prijedlozima tužitelja koji nisu niti obrazloženi niti dokazani. Tuženici naglašavaju kako je vrijednost nekretnine je već prethodno utvrđena u ovrsi posl. br. Ovr-1574/2011 i Ovr-1692/2011, a za koju je tužitelj pokrenuo ovopredmetni postupak radi proglašenja nedopuštenost ovrhe. Ovrhovoditelji, ovdje tuženici, su u ovršnom postupku namireni sa točno određenim iznosom, te ne mogu biti odgovorni za bilo kakve druge, veće iznose. Tuženici smatraju kako se predmet procjene u pogledu iznosa zakupnine za period od namirenja do danas ne može potraživati od tuženika koji nisu vlasnici nekretnine, već od samog vlasnika nekretnine budući da tuženici ne raspolažu predmetnom nekretninom, niti imaju kakve koristi od nje, te u tom pogledu ističu prigovor promašene pasivne legitimacije. Tuženici se izričito protive preinac i tužbe, te napominju kako tužitelj nije postupio sukladno raspravnom rješenju suda od dana 19. ožujka 2024.g. kojim mu je naložena dostava dokumentacije na koje se pozvao na ročištu dana 22. studenog 2023. i 18. prosinca 2023., te na kojima temelji preinaku tužbenog zahtjeva. Iz navedenog proizlazi kako tužitelj niti nije dokazao pretpostavke za odgovornost za štetu niti je obrazložio o kakvoj je šteti riječ i zbog čega bi tuženici koji nisu više vlasnici nekretnine bili odgovorni za štetu.
15. Na glavnoj raspravi održanoj 28. studenoga 2025. provedeno je saslušanje vještaka NK koji je u cijelosti ustrajao na pisanom nalazu i mišljenju od 14. srpnja 2025. Napomenuo je kako je nalaz i mišljenje izradio prema zadatku suda na okolnosti utvrđenja tržišne vrijednosti na dan izrade nalaza i mišljenja, zatim na dan prodaje 21. prosinca 2021. a utvrdio je i vrijednost mjesečne zakupnine poslovnog prostora u periodu od srpnja 2023. do izrade nalaza i mišljenja. Glede podneska I. i II. tuženika od 6. rujna 2025. naveo je kako u njemu nema ničega na što bi se trebalo očitovati već je podnesak baziran na pravna pitanja. Budući da punomoćnici stranaka nisu imali pitanja za vještaka, pritom je punomoćnik tužitelja naveo kako nema primjedbe na vještaka dok je punomoćnik I. i II. tuženika naveo kako je vještak izradio nalaz i mišljenje u skladu sa nalogom suda te u tom dijelu I. i II. tuženik također nemaju primjedbi međutim ustraju na pravnim prigovorima koji su istaknuti u podnesku od 6. listopada 2025. (u podnesku se navodi 6. rujna 2025.), to je sud vještaka otpustio.
16. Budući da stranke nisu imale daljnjih dokaza sud je na istom ročištu proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu te zaključio glavnu raspravu.
17. Rješenjem od 19. siječnja 2026. sud je na temelju članka 305. ZPP -a glavnu raspravu ponovno otvorio radi utvrđenja bitnih činjenica i dopune postupka uvidom u predmet ovog suda posl. br. St- 919/2016. Naime, sud je ocjenio potrebnim prihvatiti prijedlog tužitelja te izvršiti uvid u predmet ovog suda St-919/2016 kako bi se utvrdila bitna okolnost uplate kupoprodajne cijene u korist stečajnog dužnika odnosno pitanje unovčenja imovine (predmetne nekretnine) te eventualno namirenje I. i II. tuženika kao vjerovnika.
18. Na glavnoj raspravi održanoj 23. veljače 2026. sud je u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja obavijestio stranke kako je za ovaj spis pribavio povijesni prikaz ZK izvadak za k. č. br. [katastarska čestica], te da je uvidom u stečajni predmet ovog suda St- 919/2016 utvrdio da kupovnina koja je pribavljena u ovrsi prodajom nekretnine - 303/3831 suvlasničkog dijela nekretnine, k. č. br. [katastarska čestica], a koja u naravi predstavlja poslovnu građevinu do određenog stupnja dovršenosti (nedefinirane namjene) i trafostanica površine 3323 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to 5. suvlasnički dio (E-5) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa poslovnim prostorom u dijelu prizemlja i prvog kata površine 303 m2, u planu posebnih dijelova označenih sa S5, kupcu AKTIVA KAPITAL d.o.o. još uvijek nije isplaćena ovrhovoditeljima, ovdje I. i II. tuženiku već se nalazi na računu stečajnog dužnika TIM 90 d.d. u stečaju.
19. Na istom ročištu, budući da stranke postupka nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sud je proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu i to u ugovor o prodaji nekretnine (list 4-6 spisa), tabularna izjava (list 7-8 spisa), dopis TIM 90 d.d. (list 9 spisa), z.k. izvadak (list 32-34 spisa), z.k. izvadak (list 52-54 spisa), ugovor o dugoročnom kreditu (list 69-79 spisa), potvrda (list 84, 86 spisa), čitaju se iskazi ČK i ŠK sa zapisnika o održanoj glavnoj raspravi od 4. svibnja 2021. (list 103-107 spisa), preslike predmeta Trgovačkog suda u Rijeci (list 109-112 spisa), preslike predmeta Trgovačkog suda u Rijeci (list 123-174 spisa), popis imovine (list 202 spisa), rješenje OS Pazin od 21. prosinca 2021. (list 267-320 spisa), rješenje OS Pazin od 27. svibnja 2022. (list 321-326 spisa), zapisnik s uviđaja od 16. lipnja 2025. (list 345-349 spisa), nalaz i mišljenje vještaka NK od 14. srpnja 2025. (list 352-395 spisa), podnesak tužitelja od 22. rujna 2025. (list 410-411 spisa), podnesak I. i II. tuženika od 6. listopada 2025. (list 414-415 spisa), čita se iskaz vještaka NK sa ročišta od 28. studenog 2025., povijesni prikaz ZK izvatka za k. č. br. [katastarska čestica], te se vrši uvid u predmet ovog suda posl. br. St-919/2016.
20. Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
21. Već je ranije obrazloženo da je sud prihvatio preinaku tužbe prema navodima tužitelja sa ročišta održanog 22. studenoga 2023. Prema toj preinačenoj tužbi tužitelj potražuje isplatu iznosa od 500.000,00 EUR na ime vrijednosti predmetne nekretnine sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana otuđenja pa do isplate. Tužitelj je ujedno zahtijevao i naknadu troškova ovršnog postupka međutim do zaključenja glavne rasprave takav zahtjev nije precizirao ni konkretizirao zatraženim ispravama. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 22. rujna 2025. precizirao tužbeni zahtjev potražujući od tuženika kao solidarnih dužnika isplatu vrijednosti nekretnine utvrđene na dan izrade nalaza i mišljenja u iznosu od 483.000,00 EUR te dodatno iznos od 59.030,13 EUR na ime izgubljene dobiti, koji iznos odgovara vrijednosti mjesečne zakupnine u periodu od srpnja 2023. do dana izrade nalaza. Navedenu dispoziciju tužitelja sud cijeni kao novu preinaku budući da je uz postojeći zahtjev za naknadom vrijednosti nekretnine istaknuo i zahtjev za naknadom izgubljene dobiti. Takav zahtjev tužitelj je istaknuo tek u podnesku od 22. rujna 2025. iako je imao mogućnost istaknuti ga već na glavnoj raspravi održanoj 22. studenoga 2023. I. i II. tuženik su takvoj preinaci prigovorili u podnesku od 6. listopada 2025. Sud navedenu preinaku nije dopustio budući navedenu preinaku ne cijeni svrhovitom za konačno rješenje spora među strankama, pa je o njoj odlučeno u toč. I. izreke rješenja temeljem odredbe članka 190. stavka 2. i 3. u svezi članka 191. ZPP-a,
22. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe na 303/3831 suvlasničkog dijela nekretnine opisan u točki I. izreke prvostupanjske presude koji predstavlja poslovnu građevinu do određenog stupnja dovršenosti (nedefinirane namjene) i trafostanica površine 3323 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to 5. suvlasnički dio (E-5) s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva sa poslovnim prostorom u dijelu prizemlja i prvog kata površine 303 m2, u planu posebnih dijelova označenih sa S5, koja je ovrha određena rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-1574/2011 od 16. lipnja 2011. te rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-1692/2011 od 20. srpnja 2011., a tužitelj je kao treća osoba upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču – Parenzo, poslovni broj Ovr-579/2019-224 od 17. svibnja 2019. Sud je, naime, cijeneći preinaku tužbe na isplatu novčane vrijednosti nekretnine kojem pak tužbenom zahtjevu proglašenje nedopuštenom ovrhe predstavlja deklaratorni preambul, ocijenio kako tužitelj ima pravni interes da sud odluči o tužiteljevom zahtjevu za proglašenje ovrhe nedopuštenom kao samostalnom zahtjevu, budući su ispunjene pretpos tavke propisane odredbom članka 187. stavka 2. ZPP-a. Riječ je o tužbi (tužbenom zahtjevu) koja se podiže na temelju Ovršnog zakona. Osim toga, zbog specifične situacije u kojoj se nalazi tužitelj (kao treća budući da je nekretnina tijekom parničnog postupka prodana u ovršnom postupku, da je kupoprodajna cijena isplaćena stečajnom dužniku
– III. tuženiku (koji je tužitelju priznao izlučno pravo na predmetnoj nekretnini) te da stečajni dužnik iz unovčene vrijednosti nekretnine ( kupoprodajne cijene) nije namirio I. i II. tuženika kao ovrhovoditelje i vjerovnike stečajnog dužnika, to je sud smatrao potrebnim donijeti samostalnu odluku o deklaratornom preambulu, budući da za njezino donošenje ne postoji činjenična ni pravna zapreka (kako je i ranije obrazloženo), a upravo je takva odluka temelj za daljnje postupanje suda u ovom postupku.
23. Predmet spora je i zahtjev tužitelja za naknadom vrijednosti nekretnine u ukupnom iznosu od 483.000,00 EUR za zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana otuđenja pa do isplate.
24. Identifikacija nekretnine nije provedena budući da su stranke suglasno istaknule da identitet nekretnine nije sporan , a što su i potvrdile tijekom uviđaja nekretnine.
25. U odnosu na procesne pretpostavke za vođenje ove parnice, valja reći kako I. i II. tuženik čine nespornim da su I. i II. tuženik protiv III. tuženika podnijeli ovršni prijedlog radi određivanja ovrhe na nekretnini koja je predmet ovog postupka (iz toč. 9. obrazloženja), te da je Trgovački sud u Rijeci udovoljio prijedlogu I. i II. tuženika donijevši rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-1574/2011 od 16. lipnja 2011. te posl. br. Ovr- 1692/2011 od 20. srpnja 2011. Tuženici nisu sporili da bi tužitelj bio upućen na pokretanje predmetne parnice, niti su sporili da je tužba pravovremeno podnesena. Nastavno, obzirom da je tužitelj upućen rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču – Parenzo, posl. br. Ovr-579/2019 od 17. svibnja 2019. na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenima ovrhe određene prethodno navedenim rješenjima Trgovačkog suda u Rijeci, u roku od 15 dana, koje rješenje je zaprimljeno 28. svibnja 2019. (koje okolnosti je sud utvrdio uvidom u e-spis), a tužbu podnio 10. lipnja 2019., to sud ocjenjuje da su procesne pretpostavke za vođenje predmetne parnice ispunjene.
26. Također, nije sporno da je na nekretnini iz toč. 9. obrazloženja presude (dalje u tekstu: predmetna nekretnina), u zemljišnoj knjizi tada upisanog vlasnika TIM 90 d.d. Poreč (sada TIM 90 d.d. u stečaju Poreč), pod toč. 4.1. bio upisan zalog 12. rujna 2011. radi osiguranja novčane tražbine Banke Kovanica d.d., te da je pod toč. 5.1. bio upisan zalog 27. rujna 2011. radi osiguranja novčane tražbine Cassa di Risparmio della Repubblica di San Marino S.p.A.
27. Nije sporno da je predmetna nekretnina tijekom ovršnog postupka pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalnom službom u Poreču-Parenzo u predmetu posl. br. Ovr-579/2019 rješenjem od 21. prosinca 2021. dosuđena kupcu Aktiva kapital d.o.o. za iznos od 1.295.000,00 kn, kako to ujedno proizlazi iz rješenja na stranici 267 -320 spisa te da je kupovnina u cijelosti položena kako to proizlazi iz Potvrde navedenog suda od 27. svibnja 2022. na stranici 321-326 spisa. S time u svezi uvidom u zemljišnoknjižni izvadak na stranici 451-461 spisa utvrđeno je da je kao vlasnik predmetne nekretnine upisano društvo Aktiva kapital d.o.o. 18. siječnja 2023. te da su zabilježbe ovrhe brisane.
28. Sporno je ima li tužitelj pravo koje sprječava provedbu ovrhe određene predmetnim rješenjima Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. Ovr-1574/2011 od 16. lipnja 2011. te posl. br. Ovr-1692/2011 od 20. srpnja 2011. u smislu odredbe članka 55. i članka 56. Ovršnog zakona (Narodne novine, 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005, 121/2005, 67/2008, 139/2010, 154/2011, 70/2012, dalje: OZ/11) odnosno članka 73. i 74. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, dalje: OZ/12) odnosno članka 59. i 60. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020). Sporno je je li prije zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama došlo do promjene vlasnika, odnosno ima li tužitelj položaj predmnijevanog vlasnika u trenutku zabilježbe ovrhe, te uživa li pravo na zaštitu svoga prava u odnosu na ovrhovoditelje, ovdje I. i II. tuženika te upisanog vlasnika, ovdje III. tuženika. Nastavno, sporno je ima li tužitelj pravo na naknadu vrijednosti nekretnine obzirom da naturalna restitucija više nije moguća te u svezi s time sporne su pretpostavke odgovornosti za štetu.
29. Odredbom članka 79. OZ/11 određeno je da čim sud donese rješenje o ovrsi, zatražit će da se u zemljišnim knjigama upiše zabilježba ovrhe, i tom zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj (ovdje I. i II. tuženik) stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine. U konkretnom slučaju zabilježba ovrhe u korist I. i II. tuženika na temelju rješenja Trgovačkog suda u Rijeci od 16. lipnja 2011. upisana je 7. srpnja 2011., a zabilježba ovrhe na temelju rješenja Trgovačkog suda u Rijeci od 20. srpnja 2011. upisana je 23. kolovoza 2011., kako to proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu (list 32-33 spisa).
30. Tužitelj tvrdi da je vlasništvo tog poslovnog prostora stekao na temelju ugovora o prodaji nekretnine od 14. rujna 2007. te tabularne izjave od 3. travnja 2009. odnosno 17. srpnja 2012. (list 4-8 spisa). Odredbom članka 120. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, dalje: ZVDSP/10) propisano je da se na temelju pravnog posla vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu. Slijedom navedenog, sve i kada bi sud prihvatio navod tužitelja da predmetni pravni posao udovoljava svim općim i posebnim pretpostavkama za stjecanje prava vlasništva na nekretnini (čl. 43. st. 2., čl. 44. st. 2., čl. 44. st. 1., čl. 52. do 53., čl. 54.st.1.a, čl. 54.st. 1.b. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, dalje: ZZK)) to se u odnosu na tužitelja i dalje ne može tvrditi da je temeljem tog pravnog posla stekao pravo vlasništva budući da se pravo vlasništva na nekretnini stječe tek u trenutku njegove uknjižbe u zemljišnu knjigu, a što u konkretnom slučaju tužitelj nije učinio.
31. Prema odredbi članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP/14), dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (st.1.), s time da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 2.).
32. Na temelju dokumentacije u spisu, konkretno ugovora o prodaji nekretnine od 14. rujna 2007., tabularne izjave od 3. travnja 2009. i 17. srpnja 2012. (stranica 4-8 spisa), te na temelju iskaza tužitelja ŠK, sud zaključuje da je tužitelj bio u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu od kraja 2007. pa sve do danas. Naime, ŠK čiji iskaz sud prihvaća u cijelosti budući se radi o životnom i uvjerljivom iskazu, sukladnom dokumentaciji u spisu, je u bitnome naveo da je predmetnu nekretninu kupovao sa namjerom da istu koristi kao poslovni prostor, da je predmetna nekretnina kupljena u roch bau fazi izgradnje dok je on osobno uredio prostor u smislu postavljanja keramike i slično, da je posjed poslovnog prostora preuzeo krajem 2007. te da je cijena tog poslovnog prostora plaćena sredstvima iz kredita po Ugovoru o dugoročnom kreditu sa Zagrebačkom bankom d.d. , kako to ujedno proizlazi i iz Ugovora o dugoročnom kreditu od 27. studenoga 2007. (stranica 69-74 spisa) te potvrde Zagrebačke banke d.d. (stranica 86 spisa). ŠK dalje navodi da je poslovni prostor koristio za trgovačku djelatnost do 1. lipnja 2020. a nakon toga je taj poslovni prostor iznajmio. Iskaz je ujedno sukladan i iskazu svjedoka ČK, čiji iskaz sud također pozitivno vrijednosno ocjenjuje obzirom se radi o neposrednom, uvjerljivom iskazu, sukladno dokumentaciji u spisu. Imenovani svjedok u bitnome navodi da je ŠK poslovni prostor preuzeo i uredio. Dakle, da je ŠK bio u posjedu predmetne nekretnine od kraja 2007. pa sve do danas proizlazi iz iskaza ŠK. Da se radi o zakonitom posjedu proizlazi iz okolnosti da je u pogledu tog poslovnog prostora zaključen ugovor o prodaji nekretnine sa vlasnikom nekretnine – društvom TIM 90 d.d. Iz dokumentacije u spisu, pa tako niti iz iskaza tužitelja ili svjedoka ČK, u konačnici niti iz navoda I. i II. tuženika, ne proizlazi da je posjed tužitelj pribavio silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja, pa se radi o istinitom posjedu. Sud također ocjenjuje da je posjed tužitelja pošten, naime poštenje se premnijeva sukladno odredbi članka 18. stavka 5. ZVDSP/14, a tuženici nisu dokazali suprotno. Prema tome tužitelj bi na temelju kvalificiranog posjeda koji je kontinuirano trajao od kraja 2007. pa sve do danas, po sili zakona, primjenom odredbe članka 159. stavka 2. ZVDSP/14 stekao pravo vlasništva krajem 2017., te se od tog trenutka može smatrati vanknjižnim vlasnikom.
33. U svakom slučaju tužitelj je u ovom postupku dokazao pravni temelj i istinit način svoga stjecanja predmetne nekretnine pa se ima smatrati njezinim vlasnikom (predmnjevani vlasnik) sukladno odredbi članka 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06) još od 2009. kada je od prodavatelja ishodovao tabularnu ispravu, s time da je u mirnom posjedu još od 2007.
34. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2018. posl. br. Su-IV-4/17-4) predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.
35. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak (stranica 32-34 spisa) utvrđeno je da je Zagrebačka banka d.d. na temelju ugovora o dugoročnom kreditu za projektno financiranje od 27. studenoga 2007. uknjižila pravo zaloga na predmetnoj nekretnini 4. prosinca 2007., radi osiguranja novčane tražbine založnog vjerovnika prema korisniku kredita VK vl. trgovačkog obrta [obrt], u iznosu od 2.360.000,00 kn. Uvidom u ugovor o dugoročnom kreditu od 27. studenoga 2007. (list 69-79 spisa), utvrđeno je da je isti zaključen između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i TIM 90 d.d. kao založnog dužnika, dok je u članku 5. istog ugovora definirano da se kredit koristi za kupnju poslovnog prostora. S obzirom da su predmetna rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci (kojima se određuje ovrha na predmetnoj nekretnini III. tuženika) donijeta 16. lipnja 2011. odnosno 20. srpnja 2011. te da je II. tuženik pravo zaloga na predmetnoj nekretnini na temelju rješenja o osiguranju posl. br. Ovr-1061/11 uknjižio 12. rujna 2011. odnosno da je I. tuženik pravo zaloga na predmetnoj nekretnini na temelju rješenja o osiguranju posl. br. Ovr-1136/11 uknjižio 27. rujna 2011., dakle nakon što je Zagrebačka banka d.d. na temelju ugovora o dugoročnom kreditu za projektno financiranje od 27. studenoga 2007. uknjižila pravo zaloga na predmetnoj nekretnini, sud zaključuje da su I. i II. tuženik u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu na nekretnini III. tuženika, odnosno u trenutku donošenja rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci od 16. lipnja 2011. i 20. srpnja 2011. (te u trenutku upisa zaloga na temelju rješenja o osiguranju od 12. rujna 2011. i 26. rujna 2011.), bili nesavjesni odnosno nepošteni budući da su znali odnosno morali znati da tužitelj polaže pravo na predmetnu nekretninu. Naime, I. i II. tuženik su uvidom u javne isprave – zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu imali mogućnost utvrditi da je pravo zaloga radi osiguranja vlastitog potraživanja prema ŠK uknjižila Zagrebačka banka d.d. na temelju ugovora o dugoročnom kreditu za projektno financiranje, koja okolnost samo po sebi upućuje na zaključak da ŠK polaže određena prava na predmetnu nekretninu. Štoviše, iz ugovora o dugoročnom kreditu za projektno financiranje od 27. studenoga 2007. jasno proizlazi da se kredit koristi za kupnju poslovnog prostora, kupac je ŠK, iz čega pak proizlazi da ŠK polaže pravo vlasništva na predmetnu nekretninu. Navedene okolnosti, prema ocjen i ovog suda su dovoljne za zaključak da su I. i II. tuženik u trenutku donošenja rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci od 16. lipnja 2011. i 20. srpnja 2011., (odnosno u trenutku upisa zaloga na temelju rješenja o osiguranju od 12. rujna 2011. i 26. rujna 2011.) bili nesavjesni i nepošteni jer su morali znati da tužitelj polaže određena prava na predmetnoj nekretnini. Stoga se I. i II. tuženik ne mogu s uspjehom pozivati na odredbe članka 122. ZVDSP/14. S time u svezi, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt-267/13, na koje upućuje i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ukidnoj odluci, provođenjem ovrhe protiv osobe koja je samo formalni vlasnik sporne nekretnine, zadire se u pravo na mirno uživanje dobara tužitelja kao treće osobe pa stoga sukladno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) ima pravo na zaštitu tog svog prava protiv ovrhovoditelja i upisanog vlasnika sporne nekretnine. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ukidnoj odluci dodatno upućuje na pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-621/05 u kojoj je navedeno da bez obzira što tužitelj nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik spornog prostora, on kao predmnijevani vlasnik u smislu čl. 166. st. 1. ZVDSP-a ima pravo u skladu s odredbom čl. 55. i 56. OZ-a tražiti da se ovrha na spornom poslovnom prostoru proglasi nedopuštenom.
36. Sud stoga smatra da tužiteljevo izvanknjižno pravo vlasništva, odnosno njegov položaj predmnijevanog vlasnika, u konkretnom slučaju predstavlja upravo ono pravo koje sprječava ovrhu. Suprotno shvaćanje značilo bi da bi pravna zaštita treće osobe bila svedena isključivo na formalni zemljišnoknjižni upis, i onda kada je ovrhovoditelj znao ili je prema okolnostima konkretnog slučaja morao znati da upisano stanje ne odgovara stvarnom pravnom stanju. Takav bi pristup bio protivan ne samo smislu odredaba Ovršnog zakona o prigovoru treće osobe, nego i zahtjevu djelotvorne sudske zaštite prava vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske i članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Slijedom navedenog, obzirom da je tužitelj dokazao da je u trenutku zabilježbe ovrhe uživao kvalitetu predmnijevanog vlasnika, a da su ovrhovoditelji u trenutku pokretanja ovrhe bili nesavjesni i nepošteni, to tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu svoga prava u pogledu predmetne nekretnine pa je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev usmjeren na proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci od 16. lipnja 2011. i 20. srpnja 2011., kako je odlučeno u toč. I. izreke presude.
37. U odnosu na savjesnost I. i II. tuženika sud utvrđuje da se oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu s uspjehom pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige iz članka 122. ZVDSP-a. Točno je da sama činjenica neistraživanja izvanknjižnog stanja, prema stavku 3. toga članka, sama po sebi još ne isključuje dobru vjeru. Međutim, ovdje nije riječ samo o pasivnom neistraživanju, nego o postojanju konkretnih okolnosti koje su kod I. i II. tuženika morale pobuditi ozbiljnu sumnju da nekretnina koja je formalno još uvijek bila upisana na prednika III. tuženika u stvarnosti ne pripada njemu. Te okolnosti proizlaze iz dokumentacije o ranijem raspolaganju predmetnom nekretninom, iz činjenice da je kupoprodajna cijena bila plaćena, iz činjenice da je nekretnina bila predana kupcu, iz podataka o ranijem založnom odnosu vezanom uz tužiteljevo financiranje kupnje, kao i iz kasnijeg priznanja izlučnog prava tužitelju u stečajnom postupku, kako je ranije obrazloženo. Sve te okolnosti, sagledane zajedno, isključuju dobru vjeru profesionalnih sudionika pravnog prometa kakvi su banka i kreditna institucija. Standard pažnje I. i II. tuženika valja pritom cijeniti strože, prema mjerilu dobrog stručnjaka. Kao banke i profesionalni vjerovnici na tržištu nekretnina i osiguranja, I. i II. tuženik nisu smjeli ostati na razini pukog formalnog oslanjanja na zemljišnu knjigu onda kada su raspolagali podacima koji su ukazivali na to da je predmetna nekretnina već otuđena i da na njoj postoji jače izvanknjižno pravo treće osobe. Upravo zato sud zaključuje da su I. i II. tuženik znali ili morali znati da ovrhu provode na nekretnini koja u stvarnosti ne pripada ovršeniku, nego tužitelju kao trećoj osobi. Na navedeni zaključak ne utječe činjenica da je ovrha provedena u sudskom postupku. Sudska provedba ovrhe ne isključuje protupravnost ponašanja ovrhovoditelja kada je upravo on pokrenuo i održavao na snazi ovrhu, iako je znao ili morao znati da se ona vodi na stvarnom pravu treće osobe. Protupravnost se u takvoj situaciji ne temelji na samom postupanju suda, nego na nesavjesnom korištenju zakonom dopuštenih procesnih ovlasti od strane ovrhovoditelja radi ostvarenja namirenja iz tuđe imovine. Stoga između ponašanja I. i II. tuženika i nastanka štete postoji pravno relevantna uzročna veza, jer bez njihova prijedloga za ovrhu i ustrajavanja na takvoj ovrsi ne bi došlo do prodaje nekretnine i gubitka tužiteljeve imovine. Dakle, pokretanjem ovršnog postupka i ustrajanjem na ovršnom postupku I. i II. tuženik su zloupotrijebili svoje pravo na sudsku zaštitu tražbine i pravo na prisilno ostvarenje tražbine temeljeno na normama Ovršnog zakona i Zakona o parničnom postupku, budući da su pokrenuli ovršni postupka i ustrajali na prodaji predmetne nekretnine iako su znali i morali znati već u trenutku pokretanja ovršnog postupka da na toj nekretnini postoje prava trećih. Na taj su način zloupotrijebili odredbe Ovršnog zakona koje im omogućuju pokretanje ovrhe i provođenje ovrhe na nekretnini formalno upisanoj na društvu Tim 90 d.d., sada stečajnom dužniku ovdje III. tuženiku. Valja istaknuti, s druge strane, da je stečajni dužnik zastupan po stečajnom upravitelju dao Izjavu od 25. ožujka 2019. (stranica 9 spisa) a što je potvrdio u podnesku III. tuženika od 28. travnja 2022. sa popisom imovine III. tuženika (stranica 200-202 spisa), te u ponovljenom postupku u podnesku od 21. studenoga 2023. (stranica 260 spisa), a kojim navodima III. tuženik priznaje tužitelju izlučno pravo u odnosu na predmetnu nekretninu (osnovom prava vlasništva tužitelja) navodeći da se predmetna nekretnina ne nalazi u popisu imovine III. tuženika. Stečajni dužnik, u skladu sa izraženim pravnim shvaćanjem, iz unovčene vrijednost prodane nekretnine nije namirio I. i II. tuženika kao vjerovnike budući je ova parnica još uvijek u tijeku, čime je, po shvaćanju ovog suda, postupio savjesno kada se koristio procesnim ovlaštenjima u ovom postupku.
38. Pravna osnova novčanog zahtjeva postoji, prije svega, u analognoj primjeni članka 56. OZ-a. Iako je ta odredba u svom tekstu bila formulirana u korist ovršenika, njezina je svrha osigurati djelotvornu restitucijsku i odštetnu zaštitu onome čije je pravo povrijeđeno time što je ovrha provedena prije konačnog razrješenja spora. Ta se svrha u cijelosti odnosi i na treću osobu koja vodi izlučnu parnicu, jer bi bez mogućnosti preinake zahtjeva na isplatu i bez dosude novčanog ekvivalenta njezina zaštita ostala samo deklaratorna i time nedjelotvorna. Sud zato smatra da se navedena odredba po svrsi i pravnoj naravi mora primijeniti i na ovaj slučaj.
39. Neovisno o tome, isti zahtjev osnovan je i po općim pravilima obveznog prava. Prema odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje u tekstu: ZOO) tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri čemu se pretpostavlja obična nepažnja.
39.1. U odnosu na protupravnost postupanja I. i II. tuženika, ovaj sud polazi od temeljnih načela obveznog i procesnog prava, prema kojima ni jedno pravo, pa tako ni procesno ovlaštenje, ne uživa pravnu zaštitu ako se ostvaruje suprotno svrsi zbog koje je priznato, nesavjesno, nepošteno ili s ciljem da se drugome prouzroči šteta. Načelo zabrane zlouporabe prava izrijekom je propisano u članku 6. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato, dok članak 8. istog Zakona propisuje opću zabranu prouzročenja štete, prema kojoj je svatko dužan suzdržati se od postupka kojim se drugome može prouzročiti šteta. Time zakon jasno isključuje pravnu zaštitu za formalno dopušteno, ali sadržajno nesavjesno i štetno ponašanje.
39.2. Jednako tako, zabrana zlouporabe prava izrijekom je ugrađena i u parnično procesno pravo. Prema članku 9. Zakona o parničnom postupku, stranke i umješači dužni su pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata zakonom. Nadalje, članak 10. ZPP-a propisuje da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, a sud je dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku. Dakle, hrvatski procesni poredak ne priznaje neograničenu autonomiju stranke u korištenju procesnih ovlaštenja, nego samo njihovo savjesno i svrhovito korištenje.
39.3. U sudskoj praksi je prihvaćeno pravno shvaćanje da zlouporaba procesnih ovlaštenja u sebi sadrži protupravnost. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev 2450/2015-2 izričito naveo da zlouporaba procesnih ovlaštenja sadrži u sebi protupravnost, pa kada je jedna stranka zbog takvog ponašanja protivnika pretrpjela štetu, primjenjuju se pravila opće izvanugovorne odgovornosti za štetu, ako se šteta ne može nadoknaditi samo pravilima o troškovima postupka. Time je jasno odbačeno shvaćanje da je svako postupanje poduzeto “u sudskom postupku” samo po sebi pravno dopušteno i imuno od odštetne odgovornosti.
39.4. I Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-2415/2020-2 polazi od istog načela, navodeći da zlouporaba prava postoji kada se prava koriste suprotno cilju zbog kojeg su ustanovljena, odnosno kada se pravna ovlaštenja koriste s ciljem da se drugome nanese šteta ili s ciljem protivnim dobrim običajima, savjesnosti i poštenju. U istoj odluci posebno je naglašeno da načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja podrazumijeva dužnost suda da onemogući svaku zlouporabu tih prava, te da zabrana zlouporabe prava predstavlja zaštitni mehanizam protiv mehaničke primjene prava.
39.5. Polazeći od tih normativnih polazišta, ovaj sud ocjenjuje da se u konkretnom predmetu protupravnost ne iscrpljuje u samoj činjenici da su I. i II. tuženik bili ovrhovoditelji i da su koristili zakonom dopuštena procesna sredstva, nego u tome na koji su način i u kakvim okolnostima ta sredstva koristili. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su I. i II. tuženik, u trenutku kada su pokretali i provodili ovrhu na predmetnoj nekretnini, znali ili morali znati da na toj nekretnini postoji pravo treće osobe, odnosno izvanknjižno pravo tužitelja kao kupca i posjednika nekretnine, pa su unatoč tome ustrajali na provođenju ovrhe upravo na toj nekretnini. U tom smislu je odlučno i pravno shvaćanje iz ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u ovom predmetu, prema kojem je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su I. i II. tuženik bili nesavjesni i nepošteni u trenutku upisa založnog prava, ali je pogriješio u pravnom zaključku o dosegu zaštite tužitelja.
39.6. Takvo postupanje I. i II. tuženika, prema ocjeni ovog suda, predstavlja zlouporabu prava na ovrhu i procesnih ovlaštenja u ovršnom postupku. Ovrha je sredstvo prisilnog ostvarenja stvarno postojećeg prava vjerovnika na imovini dužnika, a ne sredstvo da se, unatoč saznanju o pravu treće osobe, posegne za tuđom stvari samo zato što formalno zemljišnoknjižno stanje još nije bilo usklađeno s izvanknjižnim stanjem. Korištenje ovršnog i založnog položaja protivno svrsi tog instituta, uz svijest ili barem dužnu spoznaju da predmet ovrhe materijalnopravno ne pripada ovršeniku, predstavlja nesavjesno i nepošteno ostvarivanje prava, a time i protupravnu štetnu radnju u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima.
39.7. Nadalje, za ocjenu protupravnosti odlučan je i stvarnopravni položaj tužitelja. Prema članku 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, onoga tko u postupku dokaže pravni temelj i istinit način stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari, odnosno predmnijevanim vlasnikom, prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. Članak 167. istog Zakona propisuje da ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može zahtijevati da takvo uznemiravanje prestane; a pravo na zaštitu od uznemiravanja, uključujući i naknadu štete po općim pravilima, na odgovarajući se način proteže i na predmnijevanog vlasnika. Prema tome, ako je tužitelj bio predmnijevani vlasnik predmetne nekretnine, onda provođenje ovrhe na toj nekretnini protivno njegovu pravu predstavlja i bespravno uznemiravanje njegova stvarnog prava.
39.8. U konkretnom slučaju pretpostavke odgovornosti za štetu valja prosuđivati prema članku 1045. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj odredbi, tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. U ustaljenoj teoriji i praksi to podrazumijeva postojanje: štetne radnje, protupravnosti, štete, uzročne veze i krivnje. Krivnja se pretpostavlja barem u obliku obične nepažnje, a na štetniku je teret da dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
39.9. U ovom predmetu štetna radnja sastoji se u pokretanju, održavanju i provođenju ovrhe na nekretnini za koju su I. i II. tuženik, prema utvrđenju ovog suda, znali ili morali znati da na njoj postoji pravo treće osobe, te u ustrajavanju na takvoj ovrsi sve do prodaje nekretnine i prestanka tužiteljeve faktične i pravne vlasti nad tim dobrom. Protupravnost te radnje proizlazi iz zlouporabe prava i nesavjesnog korištenja procesnih ovlaštenja, protivno člancima 6. i 8. ZOO-a te člancima 9. i 10. ZPP-a. Šteta se očituje u gubitku vrijednosti nekretnine, odnosno u gubitku imovinskog dobra koje je pripadalo tužitelju kao predmnijevanom vlasniku, a nakon prodaje nekretnine pretvorilo se u novčani zahtjev. Uzročna veza postoji jer bez takvog nesavjesnog vođenja i provođenja ovrhe ne bi došlo do prodaje nekretnine i gubitka tužiteljeve imovine. Krivnja I. i II. tuženika postoji najmanje u obliku obične nepažnje, a prema utvrđenoj nesavjesnosti i nepoštenju i u težem stupnju, jer su raspolagali dostatnim podacima koji su ih morali upozoriti da predmet ovrhe nije samo formalno knjižno pitanje, nego nekretnina na kojoj treća osoba ima jače pravo.
39.9.1. U svezi štete valja reći kako je sud posebno cijenio nalaz i mišljenje vještaka NK, kojeg prihvaća budući je riječ o stručnom, objektivnom i jasno obrazloženom nalazu. Vještak je identificirao predmet procjene prema zemljišnoknjižnim i drugim podacima iz spisa, opisao stanje i obilježja nekretnine te utvrdio njezinu tržišnu vrijednost primjenom odgovarajuće metode procjene na iznos od 483.000,00 EUR na dan izrade nalaza. Ujedno je utvrdio i tržišnu vrijednost na dan prodaje 21. prosinca 2021. na iznos od 341.000,00 EUR. Međutim, za sud je relevantna vrijednost nekretnine na dan izrade nalaza odnosno donošenja sudske odluke budući da će tek naknadom te vrijednosti tužitelj biti obeštećen. Budući da u primjedbama stranaka nije izneseno ništa što bi dovelo u sumnju pravilnost uporabljenih polazišta, izvora podataka ili zaključnog vrednovanja, sud nema razloga odstupiti od vještakova nalaza i prihvaća ga kao vjerodostojnu osnovu za utvrđenje visine štete. Slijedom navedenog sud utvrđuje štetu u iznosu od 483.000,00 EUR.
40. Pored odštetne osnove, u konkretnom predmetu postoji i osnova za restituciju novčanog ekvivalenta, odnosno za vraćanje onoga što je ovrhom neosnovano stečeno. Pravila o tome sadržana su u članku 56. OZ-a, na koji se tužitelj pozvao prilikom preinake tužbe, a u općem obveznopravnom smislu i u pravilima o stjecanju bez osnove.
41. Naime, u odnosu na pravnu osnovu i opseg odgovornosti tuženika, sud polazi od toga da se u konkretnom slučaju radi o dvjema različitim vrstama obveza. U odnosu na I. i II. tuženika riječ je o odgovornosti za štetu, jer je sud utvrdio da su kao ovrhovoditelji nesavjesno i nepošteno ustrajali u provođenju ovrhe na nekretnini za koju su znali ili morali znati da na njoj postoji pravo treće osobe, odnosno tužitelja kao predmnijevanog vlasnika. U odnosu na III. tuženika riječ je o obvezi vraćanja onoga što je stečeno bez osnove, jer je nakon prodaje nekretnine u ovršnom postupku u njegovoj imovinskoj sferi, odnosno stečajnoj masi, ostao novčani surogat prodane nekretnine, a osnova po kojoj je taj iznos zadržan otpala je proglašenjem ovrhe nedopuštenom. Takvo razlikovanje odgovara i pravnoj naravi pojedinih zahtjeva: prema I. i II. tuženiku zahtjev je odštetni, a prema III. tuženiku restitucijski.
42. Odgovornost I. i II. tuženika sud temelji na odredbi članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. U ustaljenom shvaćanju obveznog prava pretpostavke odštetne odgovornosti su štetna radnja, protupravnost, šteta, uzročna veza i krivnja. U ovom predmetu štetna radnja sastoji se u pokretanju, održavanju i dovršenju ovrhe na nekretnini u odnosu na koju su I. i II. tuženici raspolagali podacima koji su ih morali upozoriti da ovršenik nije stvarni nositelj prava koje bi opravdavalo zahvat u toj imovini. Protupravnost njihova postupanja proizlazi iz nesavjesnog i nepoštenog korištenja ovršnih i procesnih ovlaštenja, a sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrijekom prihvaća da zlouporaba procesnih ovlaštenja u sebi sadrži protupravnost te da u takvoj situaciji vrijede opća pravila izvanugovorne odgovornosti za štetu. U odluci Rev-2450/2015-2 Vrhovni sud je izrijekom naveo da zlouporaba procesnih ovlaštenja sadrži protupravnost te da se, kad je zbog takvog ponašanja protivnika nastala šteta, primjenjuju pravila opće izvanugovorne odgovornosti za štetu.
43. Nadalje, u odnosu na I. i II. tuženike sud nalazi da oni za štetu odgovaraju solidarno. Naime, prema članku 1107. stavku 1. ZOO-a, za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno. U smislu stavka 2. iste odredbe, solidarno odgovaraju i osobe koje su štetu prouzročile radeći neovisno jedna o drugoj, ako se njihovi udjeli u nastaloj šteti ne mogu utvrditi. Institut solidarne odgovornosti štetnika u teoriji i praksi objašnjava se time da se oštećeniku mora osigurati potpuna i djelotvorna zaštita, pa on ne snosi rizik razgraničenja unutarnjih udjela među onima koji su sudjelovali u prouzročenju štete; ti se odnosi rješavaju tek njihovim međusobnim regresom. Upravo zato se solidarna odgovornost više štetnika prema oštećeniku smatra pravilom kad je riječ o jedinstvenom štetnom događaju ili jedinstvenoj šteti koju je više osoba prouzročilo zajedničkim djelovanjem.
44. Kako su I. i II. tuženici u konkretnom slučaju nastupali kao ovrhovoditelji u istom ovršnom postupku, te je šteta tužitelju nastala upravo kao rezultat njihove zajedničke procesne i materijalnopravne aktivnosti usmjerene na prodaju sporne nekretnine, sud ocjenjuje da se radi o istoj šteti koju su prouzročili zajedno u smislu članka 1107. stavka 1. ZOO-a. Stoga su I. i II. tuženici solidarni dužnici za onaj dio tužiteljeva potraživanja koji predstavlja razliku do pune tržišne vrijednosti nekretnine, odnosno iznos od 311.123,96 EUR. Takvo rješenje u skladu je i s općim pravilom o solidarnoj obvezi iz članka 43. ZOO-a, prema kojem svaki solidarni dužnik odgovara vjerovniku za cijelu obvezu, a vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od koga hoće dok ne bude potpuno namiren.
45. Za razliku od toga, obveza III. tuženika ne temelji se na odgovornosti za štetu, nego na pravilima stjecanja bez osnove. Člankom 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti primljeno, a ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Usvajanjem toč. I. tužbenog zahtjeva odnosno proglašenjem ovrhe nedopuštenom sud je stajališta da su se ostvarile pretpostavke za vraćanje onoga što je stečajni dužnik, ovdje III. tuženik, stekao ovrhom koja je proglašena nedopuštenom. U ovom predmetu naturalna restitucija više nije moguća jer je nekretnina prodana trećoj osobi u ovršnom postupku, pa je predmet vraćanja njezin novčani ekvivalent. Kako je sud utvrdio da kupoprodajna cijena ostvarena prodajom sporne nekretnine nije raspoređena vjerovnicima na način da bi izašla iz imovinske sfere III. tuženika (koja okolnost proizlazi iz Izvješća stečajnog upravitelja od 10. prosinca 2025 u spisu St -616/2019), nego je u relevantnom dijelu ostala u stečajnoj masi, sud zaključuje da je III. tuženik stekao korist u iznosu od 171.876,04 EUR na osnovi koja je naknadno otpala. Time su ispunjene pretpostavke za primjenu članka 1111. ZOO-a.
46. III. tuženik za taj iznos ne odgovara solidarno s I. i II. tuženicima. Naime, kod stjecanja bez osnove ne postoji opća zakonska solidarnost više stjecatelja, nego vrijedi pravilo djeljivosti obveze iz članka 41. ZOO-a, prema kojem se kod djeljive obveze s više dužnika dug dijeli na jednake dijelove, osim ako je drukčije određeno ili je solidarnost ugovorena ili propisana zakonom. Budući da u ovom predmetu nema zakonske ni ugovorne osnove za solidarnost III. tuženika s I. i II. tuženicima, a njegova obveza ima drukčiju pravnu narav od obveze I. i II. tuženika, sud ga obvezuje samostalno vratiti ono što je upravo on stekao, odnosno iznos od 171.876,04 EUR.
47. Takvo razgraničenje odgovornosti ujedno onemogućuje dvostruku naknadu. Tužitelju se prema III. tuženiku dosuđuje iznos koji predstavlja dio ostvarene kupovnine, dakle ono što je ostalo kao surogat nekretnine, dok mu se prema I. i II. tuženicima dosuđuje razlika do pune tržišne vrijednosti nekretnine kao šteta nastala zbog nesavjesnog provođenja ovrhe. Time se ne kumuliraju dvije naknade za isti dio tražbine, nego se različitim pravnim osnovama uspostavlja puna imovinska reparacija. Takav pristup odgovara i teorijskom razlikovanju između restitucije i naknade štete: kod stjecanja bez osnove svrha je vraćanje neosnovano pribavljene koristi, dok je kod deliktne odgovornosti svrha uspostava imovinskog stanja kakvo bi postojalo da štetne radnje nije bilo.
48. Sud ocjenjuje da je tužitelju šteta nastala gubitkom nekretnine, budući da šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima predstavlja umanjenje nečije imovine. U konkretnom slučaju to umanjenje nije nastalo već samim pokretanjem i vođenjem ovršnog postupka niti zabilježbom ovrhe, nego tek onda kada je predmetna nekretnina prodana u ovršnom postupku, čime je konačno izašla iz tužiteljeve imovinske sfere i bila pretvorena u novčanu protuvrijednost. Tek je tim trenutkom nastupio stvarni imovinski gubitak, odnosno obična šteta, jer je tužitelj definitivno izgubio stvar kao objekt svog imovinskog prava. Kako prema članku 1086. ZOO-a obveza naknade štete dospijeva od trenutka nastanka štete, sud smatra da tužitelju pravo na naknadu štete i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu pripada od dana kada je gubitak nekretnine postao konačan, odnosno od njezine prodaje u ovršnom postupku.
48.1. Sud je posebno cijenio pitanje kada je tužitelju nastupila šteta, odnosno u kojem je trenutku tužitelj izgubio predmetnu nekretninu kao imovinsko dobro. To je pitanje odlučno ne samo za ocjenu osnovanosti odštetnog zahtjeva, nego i za početak tijeka zakonske zatezne kamate, budući da se prema članku 1086. Zakona o obveznim odnosima obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, dok članak 1046. istoga Zakona određuje da je šteta umanjenje nečije imovine, sprječavanje njezina povećanja ili povreda prava osobnosti.
48.2. U pravnoj teoriji i sudskoj praksi obična šteta odgovara stvarnom smanjenju postojeće imovine oštećenika. Kod gubitka stvari, a osobito nekretnine, šteta nastaje kada stvar prestane biti dio imovinske sfere oštećenika, odnosno kada nositelj prava izgubi stvar kao objekt svojega imovinskog prava. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 780/11-2 polazi upravo od tog shvaćanja, ističući da je šteta nastala kada je postupanjem tuženika umanjena imovina tužiteljice, pa je odlučno umanjenje imovine, a ne samo sama prethodna ugroza prava.
48.3. U ovom predmetu nije sporno da predmetna nekretnina, i to 303/3831 suvlasničkog dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], a koja u naravi predstavlja poslovnu građevinu do određenog stupnja dovršenosti (nedefinirane namjene) i trafostanica površine 3323 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i to 5. suvlasnički dio (E -5) s kojim je neodvojivo povezanim pravom vlasništva sa poslovnim prostorom u dijelu prizemlja i prvog kata površine 303 m2, u planu posebnih dijelova označenih sa S5, predstavlja onu nekretninu u odnosu na koju tužitelj tvrdi i dokazuje svoje pravo, a koja je u ovršnom postupku prodana kupcu Akt iva Kapital d.o.o. To jasno proizlazi iz rješenja o dosudi nekretnine poslovni broj Ovr-579/2019-480 od 21. prosinca 2021., u kojem je pod točkom XIX izreke taj poslovni prostor dosuđen kupcu Aktiva Kapital d.o.o. uz kupovninu od 1.295.000,00 kn, uz daljnju odredbu da će se nakon pravomoćnosti rješenja i nakon što kupac položi kupovninu u zemljišnu knjigu upisati pravo vlasništva kupca te brisati prava i tereti koji prestaju prodajom.
48.4. Iz te isprave sud je utvrdio nekoliko bitnih okolnosti. Prvo, da je predmetna nekretnina bila predmet sudske prodaje u ovršnom postupku. Drugo, da je kupcu dosuđena upravo ona nekretnina koja je predmet ovog parničnog zahtjeva. Treće, da samo rješenje o dosudi sadrži izričitu odredbu o upisu prava vlasništva kupca i brisanju tereta i zabilježbi nakon pravomoćnosti rješenja i polaganja kupovnine, što je u skladu s člankom 108. Ovršnog zakona.
48.5. Nadalje, iz potvrde Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču, poslovni broj Ovr-579/2019-577 od 27. svibnja 2022., sud je utvrdio da je kupac Aktiva Kapital d.o.o. u cijelosti položio kupovninu za više dosuđenih nekretnina, među ostalim i za sporni poslovni prostor S5, za koji je naznačen iznos od 1.295.000,00 kn. U toj potvrdi se izrijekom navodi da je kupac u cijelosti položio kupovninu i za predmetni poslovni prostor. Iz uplatnice u tom spisu koju je Aktiva kapital d.o.o. dostavio uz podnesak od 3. siječnja 2021. proizlazi da je razliku kupovnine uplatio 28. prosinca 2021.
48.6. Iz zaključka o predaji u posjed poslovni broj Ovr-579/2019-578 od 27. svibnja 2022. sud je utvrdio da su nekretnine među kojima i predmetni poslovni prostor S5 predane u posjed kupcu Aktiva Kapital d.o.o.. Time je potvrđeno da je ovršna prodaja u odnosu na tu nekretninu bila ne samo formalno provedena, nego i faktično realizirana, jer je kupac stupio u posjed nekretnine.
48.7. Polazeći od tih isprava, sud razlikuje tri stadija. Prvi je stadij same ugroze prava, koji postoji već vođenjem ovršnog postupka i donošenjem rješenja o dosudi. Drugi je stadij konačnog gubitka nekretnine u pravnom smislu, koji nastupa kada su ispunjene pretpostavke iz članka 108. OZ-a, dakle kada postoji pravomoćno rješenje o dosudi i kada je kupovnina položena, jer tada nastaje osnova za upis prava vlasništva kupca i brisanje ranijih prava i tereta, a članak 110. OZ-a izrijekom propisuje da ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi ne utječu na pravo vlasništva kupca stečeno po odredbama članka 108. OZ-a. Treći je stadij faktične realizacije toga pravnog prijeloma, odnosno predaja nekretnine kupcu u posjed i zemljišnoknjižni upis, koji potvrđuju da je gubitak nekretnine definitivno ostvaren.
48.8. Sud stoga ocjenjuje da šteta tužitelju nije nastala već samim pokretanjem i vođenjem ovršnog postupka, niti samim donošenjem rješenja o dosudi, jer je do tog trenutka pravo tužitelja bilo ozbiljno ugroženo, ali još nije nužno bilo konačno izgubljeno. Sve dok kupovnina nije bila položena, prodaja je mogla ostati bez učinka, budući da Ovršni zakon predviđa da će, ako kupac ne položi kupovninu u određenom roku, prodaja ostati bez učinka i odrediti se nova prodaja. Upravo zato sama dosuda još ne znači nužno i nastanak obične štete u smislu članka 1046. ZOO-a.
48.9. Međutim, onoga trenutka kada je kupac Aktiva Kapital d.o.o. u cijelosti uplatio kupovninu, prestala je postojati sama opasnost od gubitka nekretnine i nastupio je konačni imovinski gubitak. Time su se, zajedno s pravomoćnošću rješenja o dosudi, ostvarile zakonske pretpostavke iz članka 108. Ovršnog zakona za upis prava vlasništva kupca, brisanje prava i tereta koji prestaju prodajom te kasniju predaju nekretnine kupcu, dok je člankom 110. OZ-a položaj kupca postao zaštićen i od naknadnog ukidanja ili preinake rješenja o ovrsi. U tom trenutku predmetna nekretnina više nije bila pravno raspoloživo imovinsko dobro tužitelja, nego je izašla iz njegove imovinske sfere i pretvorena u svoju novčanu protuvrijednost. Upravo je tada nastupilo umanjenje tužiteljeve imovine, a time i šteta u smislu članka 1046. ZOO-a.
48.10. Takav zaključak dodatno potvrđuju i pravila stvarnog prava. Naime, članak 162. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje da tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio pošto mu je dostavljena tužba treba je o svome trošku predati tužitelju koji se ne bi htio držati pravoga posjednika, odnosno treba mu nadoknaditi punu vrijednost stvari. Time zakon izrijekom polazi od toga da, kada povrat stvari više nije moguć, pravna zaštita ne prestaje, nego se pretvara u zahtjev za naknadu pune vrijednosti stvari. Upravo je takvo pravno shvaćanje prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x 29/11, u kojoj je naveo da u situaciji kada je tuženik stvar posjedovao pa posjed napustio nakon što mu je dostavljena tužba, tužitelj ima pravo tražiti od tuženika da mu naknadi punu vrijednost stvari, te da je pravilno prihvaćen zahtjev za isplatu te pune vrijednosti kad predaja stvari više nije moguća. Vrhovni sud je pritom izrijekom povezao članak 162. stavak 4. ZVDSP-a s pravom tužitelja da mu se umjesto predaje stvari dosudi novčani ekvivalent pune vrijednosti stvari.
48.11. Iako se odluka Rev-x 29/11 ne odnosi na ovršnu prodaju nekretnine, njezino je pravno shvaćanje po ocjeni ovoga suda izravno primjenjivo po analogiji i na ovaj predmet. Naime, i ovdje je riječ o situaciji u kojoj povrat nekretnine tužitelju više nije moguć, jer je nekretnina u ovršnom postupku dosuđena kupcu, kupovnina je položena, kupac je uveden u posjed, a kasnije je i zemljišnoknjižno upisan kao vlasnik. U takvoj situaciji zaštita tužitelja više se ne može ostvariti naturalnom restitucijom same nekretnine, nego samo dosudom njezine pune vrijednosti odnosno odgovarajuće novčane naknade.
48.12. Kako iz stanja spisa i isprava na koje se sud poziva proizlazi da je kupac kupovninu u cijelosti uplatio 28. prosinca 2021., sud uzima upravo taj datum kao trenutak nastanka štete. Sudska potvrda od 27. svibnja 2022. i zaključak o predaji u posjed od istoga datuma ne predstavljaju prvi trenutak nastanka štete, nego naknadnu potvrdu da su učinci dosude i uplate kupovnine već bili ostvareni i da je prijelaz nekretnine na kupca bio dovršen i u faktičnom smislu. Jednako tako, kasniji zemljišnoknjižni upis prava vlasništva kupca i brisanje zabilježbi ovrha ne stvaraju štetu tek tada, nego samo publiciraju već nastali pravni učinak koji proizlazi iz pravomoćne dosude i polaganja kupovnine.
48.13. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da je tužitelju šteta nastupila 28. prosinca 2021., jer je toga dana, uplatom kupovnine od strane kupca Aktiva Kapital d.o.o., uz prethodno doneseno rješenje o dosudi, nastupio trenutak u kojem je gubitak predmetne nekretnine postao konačan, pravno zaštićen i ekonomski neopoziv. Od toga je dana nekretnina prestala biti dio tužiteljeve imovine, a njegova je imovina umanjena za vrijednost te nekretnine, pa je upravo tada nastala obična šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima. Kako prema članku 1086. ZOO-a obveza naknade štete dospijeva od trenutka nastanka štete, tužitelju od toga dana pripada i pravo na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade štete.
49. U odnosu na zakonske zatezne kamate, sud ih dosuđuje prema pravilima Zakona o obveznim odnosima. Za I. i II. tuženike kamata se dosuđuje od dana nastanka štete. Prema članku 1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Kako je u ovom predmetu šteta tužitelju nastala onoga trenutka kada je prodajom nekretnine njegov gubitak postao konačan i kada je stvar pretvorena u novčani ekvivalent, sud ocjenjuje da zakonska zatezna kamata na iznos od 311.123,96 EUR teče od dana gubitka nekretnine odnosno od dana 28. prosinca 2021. kako je ranije obrazloženo. Takvo rješenje proizlazi iz same prirode odštetne obveze: od trenutka nastanka štete štetnik duguje novčanu naknadu, a ako je ne ispuni, dolazi u zakašnjenje u smislu članka 29. ZOO-a. Za III. tuženika kamata se dosuđuje od dana podnošenja zahtjeva. Prema članku 1115. ZOO -a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, stjecatelj duguje zatezne kamate od dana stjecanja ako je nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud u ovom predmetu III. tuženika obvezuje na povrat stečenog po pravilima članka 1111. ZOO -a, ali mu zatezne kamate dosuđuje od dana postavljanja zahtjeva za isplatu, a ne od dana stjecanja, budući da tužbeni zahtjev u tom dijelu ne temelji na utvrđenju njegove nepoštenosti kao stjecatelja u smislu članka 1115. ZOO-a, nego na činjenici da je osnova stjecanja naknadno otpala.
50. S obzirom na navedeno prigovor promašene pasivne legitimacije I. i II. tuženika nije osnovan. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da su I. i II. tuženici solidarno odgovorni tužitelju za naknadu štete u iznosu od 311.123,96 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana nastanka štete odnosno od 28. prosinca 2021., dok je III. tuženik samostalno odgovoran vratiti tužitelju iznos od 171.876,04 EUR koji je stekao na temelju osnove koja je naknadno otpala, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja zahtjeva za isplatu, odnosno od preinake tužbe navodima s ročišta održanog 22. studenoga 2023. kako je odlučeno u izreci presude.
51. Sud je prilikom donošenja odluke cijenio sve isprave u spisu dakle i one koje nije posebno obrazlagao obzirom da iste ne bi bile od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.
52. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj strani naknaditi troškove potrebne za vođenje postupka, kao i na odredbi članka 155. ZPP-a, prema kojoj sud odlučuje koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice, te na odredbi članka 164. ZPP-a, prema kojoj se troškovi dosuđuju na određeni zahtjev stranke.
53. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. Zakona o parničnom postupku. Budući da je tužitelj uspio u sporu u odnosu na I. i II. tuženika, pripada mu pravo na naknadu troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. U odnosu na III. tuženika sud nalazi da isti nije dao povoda parničnom postupku, jer tijekom postupka nije osporavao tužiteljevo pravo, već je isticao da predmetna nekretnina nije stvarno u njegovu vlasništvu te da je tužitelju priznato izlučno pravo, zbog čega tužitelju troškove postupka nije dužan naknaditi III. tuženik, nego isključivo I. i II. tuženik, koji su zahtjev osporavali i vodili spor o glavnoj stvari.
54. Visinu troška sud je utvrdio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023 i pravni učinak NN 107/2025), pri čemu je, sukladno Tbr. 52. stavku 3. Tarife, mjerodavna tarifa i vrijednost boda važeća u vrijeme donošenja odluke o troškovima. Vrijednost boda iznosi 2,00 EUR. Kako konačno postavljena vrijednost predmeta spora iznosi 484.327,23 EUR (1.327,23 EUR za zahtjev na utvrđenje + 483.000,00 EUR za zahtjev na isplatu), nagrada po Tbr. 7. točki 1. Tarife iznosi 3.643 boda, odnosno 7.286,00 EUR za svaku radnju za koju Tarifa upućuje na puni obračun po Tbr. 7. t. 1. Za sastav žalbe protiv presude primjenjuje se Tbr. 10. točka 1. Tarife, prema kojoj odvjetniku pripada nagrada po Tbr. 7. t. 1. uvećana za 25 %, pa za tu radnju pripada 9.107,50 EUR.
55. Tužitelju je stoga valjalo priznati trošak sastava tužbe od 17. lipnja 2019. u iznosu od 7.286,00 EUR, trošak zastupanja na ročištima održanim 12. studenoga 2019., 4. svibnja 2021., 5. svibnja 2022., 14. ožujka 2023., 22. studenoga 2023., 18. prosinca 2023., 19. ožujka 2024., 13. lipnja 2025. i 28. studenoga 2025., za svako ročište po 7.286,00 EUR, trošak sastava žalbe od 17. lipnja 2022. u iznosu od 9.107,50 EUR, te trošak sastava podneska od 23. rujna 2025. u iznosu od 7.286,00 EUR. Time ukupna nagrada za odvjetničke radnje iznosi 89.253,50 EUR, a uz PDV od 25 % iznosi 111.566,88 EUR.
56. Tužitelj također ostvaruje pravo na naknadu plaćenih pristojbi za tužbu u iznosu od 26,55 EUR odnosno polovicu sudske pristojbe sukladno članku 7. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/2018) jer tuženici nisu dužni snositi povećani trošak pristojbe kojeg je tužitelj sam prouzrokovao plaćanjem sudske pristojbe nakon podnošenja tužbe, zatim ostvaruje pravo na naknadu sudske pristojbe za žalbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR, te ostvaruje pravo na naknadu pristojbe za presudu u iznosu od 331,81 EUR jer tuženici nisu dužni snositi povećani trošak pristojbe kojeg bi tužitelj sam prouzrokovao plaćanjem sudske pristojbe izvan roka od tri dana sukladno Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/2018, 51/2023, dalje u tekstu: ZSP). S time u svezi navodi se da je odredbom članka 26. stavka 2. ZSP-a propisano da ako se vrijednost predmeta spora promijeni zbog preinačenja zahtjeva ili djelomičnog rješenja zahtjeva, kao vrijednost predmeta spora uzima se promijenjena vrijednost za sve podneske i radnje nakon takve promjene. Vrijednost predmeta spora iznosi 484.327,23 EUR. Konačno tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova vještačenja u ukupnom iznosu od 1.841,43 EUR.
57. Slijedom navedenog, sud je naložio I. i II. tuženiku da tužitelju naknade trošak postupka u iznosu od 113.819,76 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja odluke o troškovima do isplate, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP - a u svezi članka 29. ZOO-a (stopa za ostale odnose).
58. Kako je tužitelj prema konačno specificiranom troškovniku tužitelja zatražio ukupan trošak postupka u iznosu od 163.737,00 EUR, valjalo je njegov zahtjev odbiti preko dosuđenog dijela, o čemu je odlučeno u toč. III. izreke rješenja.
59. O zahtjevu za naknadom troškova postupka u odnosu na III. tuženika TIM 90 d.d. u stečaju sud je odlučio temeljem odredbe članka 157. ZPP -a budući III. tuženik nije dao povoda za tužbu, kako je odlučeno u toč. IV. izreke rješenja.
U Pazinu 10. travnja 2026.
Sutkinja
Andrea Jelenić Pitoski
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.
DNA:
- Tužitelju po pun.,
- I. i II. Tuženiku po pun.,
- III. Tuženiku po stečajnom upravitelju.
