Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru,

Stalna služba u Benkovcu

Stjepana Radića 10, Benkovac

Poslovni broj: P-949/2021-36

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba Benkovac, po sutkinji Danijeli Števanja u pravnoj stvari tužitelja ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Boži Vrkiću odvjetniku iz Zadra, protiv tužene HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. OIB: 87939104217 Jurišićeva ulica 4, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 10. travnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj:214995, koji su stranke zaključile dana 27.veljače 2008. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 24.776.30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na :

- iznos od 236,25 EUR sa kamatom od 03.04.2008. godine

- iznos od 236,25 EUR sa kamatom od 05.05.2008. godine

- iznos od 236,25 EUR sa kamatom od 05.06.2008. godine

- iznos od 236,25 EUR sa kamatom od 07.07.2008. godine

- iznos od 236,25 EUR sa kamatom od 06.08.2008. godine

- iznos od 236,25 EUR sa kamatom od 05.09.2008. godine

- iznos od 236,25 EUR sa kamatom od 03.10.2008. godine

- iznos od 236,25 EUR sa kamatom od 06.11.2008. godine

- iznos od 250,05 EUR sa kamatom od 08.12.2008. godine

- iznos od 250,05 EUR sa kamatom od 07.01.2009. godine

- iznos od 250,05 EUR sa kamatom od 06.02.2009. godine

- iznos od 250,05 EUR sa kamatom od 06.03.2009. godine

- iznos od 250,05 EUR sa kamatom od 07.04.2009. godine

- iznos od 250,05 EUR sa kamatom od 06.05.2009. godine

- iznos od 250,05 EUR sa kamatom od 05.06.2009. godine

- iznos od 250,05 EUR sa kamatom od 07.07.2009. godine

- iznos od 250,05 EUR sa kamatom od 04.08.2009. godine

- iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 04.09.2009. godine

- iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 06.10.2009. godine

- iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 05.11.2009. godine

- iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 04.12.2009. godine

- iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 07.01.2010. godine

- iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 08.02.2010. godine

- iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 05.03.2010. godine

- iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 07.04.2010. godine

- iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 05.05.2010. godine

- iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 04.06.2010. godine

- iznos od 254,16 EUR sa kamatom od 05.07.2010. godine

- iznos od 282,83 EUR sa kamatom od 04.08.2010. godine

- iznos od 282,83 EUR sa kamatom od 06.09.2010. godine

- iznos od 282,83 EUR sa kamatom od 05.10.2010. godine

- iznos od 282,83 EUR sa kamatom od 05.11.2010. godine

- iznos od 282,83 EUR sa kamatom od 07.12.2010. godine

- iznos od 282,83 EUR sa kamatom od 05.01.2011. godine

- iznos od 282,83 EUR sa kamatom od 04.02.2011. godine

- iznos od 300,88 EUR sa kamatom od 04.03.2011. godine

- iznos od 300,88 EUR sa kamatom od 06.04.2011. godine

- iznos od 300,88 EUR sa kamatom od 05.05.2011. godine

- iznos od 300,88 EUR sa kamatom od 06.06.2011. godine

- iznos od 300,88 EUR sa kamatom od 05.07.2011. godine

- iznos od 300,88 EUR sa kamatom od 04.08.2011. godine

- iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 06.09.2011. godine

- iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 05.10.2011. godine

- iznos od 322,52 EUR sa kamatom od 07.11.2011. godine

- iznos od 322,52 EUR sa kamatom od 06.12.2011. godine

- iznos od 322,52 EUR sa kamatom od 05.01.2012. godine

- iznos od 322,52 EUR sa kamatom od 07.02.2012. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 05.03.2012. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 05.04.2012. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 04.05.2012. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 05.06.2012. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 06.07.2012. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 03.08.2012. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 05.09.2012. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 12.10.2012. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 07.11.2012. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 07.12.2012. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 08.01.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 07.02.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 08.03.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 05.04.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 06.05.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 05.06.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 08.07.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 06.08.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 05.09.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 04.10.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 11.11.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 09.12.2013. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 08.01.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 10.02.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 07.03.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 08.04.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 08.05.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 10.06.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 07.07.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 07.08.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 11.09.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 09.10.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 11.11.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 10.12.2014. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 09.01.2015. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 09.02.2015. godine

- iznos od 326,63 EUR sa kamatom od 09.03.2015. godine

po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II.Usvaja se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.2.1 Ugovora o kreditu broj: 214995 koji su stranke zaključile dana 27.veljače 2008. godine, te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 21. travnja 2006. godine, kao i promjenjivom tečaju CHF od 24.srpnja 2006. godine pa nadalje.

III. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 360,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 4,39 EUR sa kamatom od 01.10.2009. godine

- iznos od 4,37 EUR sa kamatom od 02.11.2009. godine

- iznos od 4,43 EUR sa kamatom od 01.12.2009. godine

- iznos od 4,49 EUR sa kamatom od 02.01.2010. godine

- iznos od 4,55 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine

- iznos od 4,53 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine

- iznos od 4,63 EUR sa kamatom od 01.04.2010. godine

- iznos od 4,61 EUR sa kamatom od 03.05.2010. godine

- iznos od 4,66 EUR sa kamatom od 01.06.2010. godine

- iznos od 4,95 EUR sa kamatom od 01.07.2010. godine

- iznos od 4,88 EUR sa kamatom od 02.08.2010. godine

- iznos od 5,13 EUR sa kamatom od 01.09.2010. godine

- iznos od 5,00 EUR sa kamatom od 01.10.2010. godine

- iznos od 4,90 EUR sa kamatom od 02.11.2010. godine

- iznos od 5,20 EUR sa kamatom od 01.12.2010. godine

- iznos od 5,38 EUR sa kamatom od 03.01.2011. godine

- iznos od 5,25 EUR sa kamatom od 01.02.2011. godine

- iznos od 5,27 EUR sa kamatom od 01.03.2011. godine

- iznos od 5,17 EUR sa kamatom od 01.04.2011. godine

- iznos od 5,20 EUR sa kamatom od 02.05.2011. godine

- iznos od 5,53 EUR sa kamatom od 01.06.2011. godine

- iznos od 5,58 EUR sa kamatom od 01.07.2011. godine

- iznos od 5,94 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

- iznos od 5,81 EUR sa kamatom od 01.09.2011. godine

- iznos od 5,60 EUR sa kamatom od 01.10.2011. godine

- iznos od 5,60 EUR sa kamatom od 02.11.2011. godine

- iznos od 5,57 EUR sa kamatom od 01.12.2011. godine

- iznos od 5,65 EUR sa kamatom od 02.01.2012. godine

- iznos od 5,73 EUR sa kamatom od 01.02.2012. godine

- iznos od 5,73 EUR sa kamatom od 01.03.2012. godine

- iznos od 5,68 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine

- iznos od 5,65 EUR sa kamatom od 02.05.2013. godine

- iznos od 5,73 EUR sa kamatom od 01.06.2012. godine

- iznos od 5,70 EUR sa kamatom od 02.07.2012. godine

- iznos od 5,70 EUR sa kamatom od 01.08.2012. godine

- iznos od 5,67 EUR sa kamatom od 01.09.2012. godine

- iznos od 5,62 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine

- iznos od 5,68 EUR sa kamatom od 02.11.2012. godine

- iznos od 5,71 EUR sa kamatom od 01.12.2012. godine

- iznos od 5,70 EUR sa kamatom od 02.01.2013. godine

- iznos od 5,60 EUR sa kamatom od 01.02.2013. godine

- iznos od 5,67 EUR sa kamatom od 01.03.2013. godine

- iznos od 5,68 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine

- iznos od 5,65 EUR sa kamatom od 02.05.2013. godine

- iznos od 5,56 EUR sa kamatom od 01.06.2013. godine

- iznos od 5,50 EUR sa kamatom od 01.07.2013. godine

- iznos od 5,55 EUR sa kamatom od 01.08.2013. godine

- iznos od 5,59 EUR sa kamatom od 02.09.2013. godine

- iznos od 5,68 EUR sa kamatom od 01.10.2013. godine

- iznos od 5,63 EUR sa kamatom od 02.11.2013. godine

- iznos od 5,65 EUR sa kamatom od 02.12.2013. godine

- iznos od 5,67 EUR sa kamatom od 02.01.2014. godine

- iznos od 5,70 EUR sa kamatom od 01.02.2014. godine

- iznos od 5,74 EUR sa kamatom od 01.03.2014. godine

- iznos od 5,72 EUR sa kamatom od 01.04.2014. godine

- iznos od 5,69 EUR sa kamatom od 02.05.2014. godine

- iznos od 5,67 EUR sa kamatom od 02.06.2014. godine

- iznos od 5,68 EUR sa kamatom od 01.07.2014. godine

- iznos od 5,72 EUR sa kamatom od 01.08.2014. godine

- iznos od 5,77 EUR sa kamatom od 01.09.2014. godine

- iznos od 5,76 EUR sa kamatom od 01.10.2014. godine

- iznos od 5,79 EUR sa kamatom od 03.11.2014. godine

- iznos od 5,82 EUR sa kamatom od 01.12.2014. godine

- iznos od 5,81 EUR sa kamatom od 02.01.2015. godine

- iznos od 5,83 EUR sa kamatom od 02.02.2015. godine

- iznos od 7,90 EUR sa kamatom od 01.03.2015. godine

- te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 5.036,74 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na

- iznos od 6,37 EUR sa kamatom od 01.04.2008. godine

- iznos od 0,35 EUR sa kamatom od 01.07.2008. godine

- iznos od 19,04 EUR sa kamatom od 03.11.2008. godine

- iznos od 4,68 EUR sa kamatom od 01.12.2008. godine

- iznos od 20,62 EUR sa kamatom od 02.01.2009. godine

- iznos od 22,79 EUR sa kamatom od 02.02.2009. godine

- iznos od 23,88 EUR sa kamatom od 02.03.2009. godine

- iznos od 21,29 EUR sa kamatom od 01.04.2009. godine

- iznos od 20,91 EUR sa kamatom od 02.05.2009. godine

- iznos od 16,85 EUR sa kamatom od 01.06.2009. godine

- iznos od 13,28 EUR sa kamatom od 01.07.2009. godine

- iznos od 14,53 EUR sa kamatom od 01.08.2009. godine

- iznos od 17,18 EUR sa kamatom od 01.09.2009. godine

- iznos od 15,67 EUR sa kamatom od 01.10.2009. godine

- iznos od 14,20 EUR sa kamatom od 02.11.2009. godine

- iznos od 17,58 EUR sa kamatom od 01.12.2009. godine

- iznos od 20,78 EUR sa kamatom od 02.01.2010. godine

- iznos od 24,15 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine

- iznos od 23,26 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine

- iznos od 28,94 EUR sa kamatom od 01.04.2010. godine

- iznos od 27,48 EUR sa kamatom od 03.05.2010. godine

- iznos od 30,33 EUR sa kamatom od 01.06.2010. godine

- iznos od 46,40 EUR sa kamatom od 01.07.2010. godine

- iznos od 42,74 EUR sa kamatom od 02.08.2010. godine

- iznos od 56,46 EUR sa kamatom od 01.09.2010. godine

- iznos od 49,23 EUR sa kamatom od 01.10.2010. godine

- iznos od 43,78 EUR sa kamatom od 02.11.2010. godine

- iznos od 60,34 EUR sa kamatom od 01.12.2010. godine

- iznos od 70,57 EUR sa kamatom od 03.01.2011. godine

- iznos od 63,15 EUR sa kamatom od 01.02.2011. godine

- iznos od 64,24 EUR sa kamatom od 01.03.2011. godine

- iznos od 58,91 EUR sa kamatom od 01.04.2011. godine

- iznos od 60,55 EUR sa kamatom od 02.05.2011. godine

- iznos od 78,67 EUR sa kamatom od 01.06.2011. godine

- iznos od 81,22 EUR sa kamatom od 01.07.2011. godine

- iznos od 101,27 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine

- iznos od 93,99 EUR sa kamatom od 01.09.2011. godine

- iznos od 82,65 EUR sa kamatom od 01.10.2011. godine

- iznos od 82,35 EUR sa kamatom od 02.11.2011. godine

- iznos od 81,11 EUR sa kamatom od 01.12.2011. godine

- iznos od 85,23 EUR sa kamatom od 02.01.2012. godine

- iznos od 89,77 EUR sa kamatom od 01.02.2012. godine

- iznos od 89,90 EUR sa kamatom od 01.03.2012. godine

- iznos od 87,24 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine

- iznos od 85,50 EUR sa kamatom od 02.05.2013. godine

- iznos od 89,91 EUR sa kamatom od 01.06.2012. godine

- iznos od 88,08 EUR sa kamatom od 02.07.2012. godine

- iznos od 88,23 EUR sa kamatom od 01.08.2012. godine

- iznos od 86,54 EUR sa kamatom od 01.09.2012. godine

- iznos od 83,41 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine

- iznos od 87,23 EUR sa kamatom od 02.11.2012. godine

- iznos od 88,61 EUR sa kamatom od 01.12.2012. godine

- iznos od 88,06 EUR sa kamatom od 02.01.2013. godine

- iznos od 82,49 EUR sa kamatom od 01.02.2013. godine

- iznos od 86,35 EUR sa kamatom od 01.03.2013. godine

- iznos od 87,24 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine

- iznos od 85,50 EUR sa kamatom od 02.05.2013. godine

- iznos od 80,37 EUR sa kamatom od 01.06.2013. godine

- iznos od 77,18 EUR sa kamatom od 01.07.2013. godine

- iznos od 80,01 EUR sa kamatom od 01.08.2013. godine

- iznos od 81,95 EUR sa kamatom od 02.09.2013. godine

- iznos od 86,92 EUR sa kamatom od 01.10.2013. godine

- iznos od 84,19 EUR sa kamatom od 02.11.2013. godine

- iznos od 85,41 EUR sa kamatom od 02.12.2013. godine

- iznos od 86,41 EUR sa kamatom od 02.01.2014. godine

- iznos od 88,33 EUR sa kamatom od 01.02.2014. godine

- iznos od 90,33 EUR sa kamatom od 01.03.2014. godine

- iznos od 89,30 EUR sa kamatom od 01.04.2014. godine

- iznos od 87,30 EUR sa kamatom od 02.05.2014. godine

- iznos od 86,40 EUR sa kamatom od 02.06.2014. godine

- iznos od 86,79 EUR sa kamatom od 01.07.2014. godine

- iznos od 89,31 EUR sa kamatom od 01.08.2014. godine

- iznos od 91,88 EUR sa kamatom od 01.09.2014. godine

- iznos od 91,65 EUR sa kamatom od 01.10.2014. godine

- iznos od 92,94 EUR sa kamatom od 03.11.2014. godine

- iznos od 94,80 EUR sa kamatom od 01.12.2014. godine

- iznos od 94,04 EUR sa kamatom od 02.01.2015. godine

- iznos od 95,09 EUR sa kamatom od 02.02.2015. godine

- iznos od 95,03 EUR sa kamatom od 01.03.2015. godine

IV.Utvrđuje se da da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 118.734,94 kn uvećano za zatezne kamate koja na taj iznos teče od 3. ožujka 2008., pa sve do dana isplate, po osnovu utvrđene i za podmirenje dospjelih obroka kredita iskorištene preplate.

V. Nalaže se tuženici platiti tužitelju CO prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.136,61 Eura-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ovog rješenja.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom, odnosno sada prednikom tuženika Volksbank d.d., dana 27.veljače 2008. zaključio Ugovor o kreditu broj: 214995 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 25.971,89 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 6,10 % (čl.2.1 ). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata, te se tužitelj nije usuglasio sa niti jednom promjenom. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Na međunarodnom tržištu kamata se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja. Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako da je jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: -Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati, što je tužitelj kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO-a. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82 st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača . U svakom slučaju, nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj je, nažalost zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženiku tuženiku isplatio veći iznos , do sada, od najmanje 39.000,00 kuna.

2. Tužena u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zadru – Stalne službe u Benkovcu, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Navodi da je zaprimio tužbu tužitelja te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani jer da je potraživanje tužitelja u zastari. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe. Ništavost spornih odredaba ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora, međutim kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP); h. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 18.5.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“). U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Ništavost spornih odredaba ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da se ništetnim ocijeni cijeli Ugovor o kreditu, a sve uslijed činjenice da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 460/06 od 6. lipnja 2007.). Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.“ Slijedom navedenog, neosnovano je potraživanje tužitelja da se cijeli ugovor o kreditu ocijeni ništetnim, a osobito ne na temelju pozivanja na presudu u Parnici Potrošač kojom je utvrđeno upravo suprotno. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a . Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 27.2.2008. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 25.971,89 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik opravdano tvrdi kako je Tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog u točkama a. – d. jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju Tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora.. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik da je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ 38. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena.. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. g. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Do primjene odredbe članka186.b ZPP-a dolazi tek ako tuženik odbije dati tuženiku podatke bez kojih se ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. U tom smislu, a pozivom na pravno stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2538/19 od 9.7.2019. na temelju kojeg je odbijena žalba potrošača podnesena protiv rješenja prvostupanjskog suda o odbijanju manifestacijskog zahtjeva, zahtjev tužitelja za dostavom odgovarajuće dokumentacije od strane tuženika sud bi trebao u cijelosti odbiti. Tužitelj i tuženik su, kako je već istaknuto i u tužbi i u odgovoru na tužbu, sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg Ugovora je tuženik 3. ožujka 2008. stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 118.738,94 kn. Budući da tuženik svojim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kreditu i povrat svega što je tuženik primio na temelju takvog ugovora, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana bila bi dužna drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora pa bi tako i tuženik imao potraživanje prema tužitelju. Tužitelj je od tuženika primio mogućnost korištenja novca u iznosu od 118.738,94 kn kroz duži vremenski period. S obzirom da vraćanje te koristi nije moguće, tuženik potražuje od tužitelja iznos naknade u novcu za tako ostvarenu korist. Naknadu za korištenje novca predstavlja kamatu pa tako tuženik od tužitelja potražuje:

- povrat iznosa koji je tužitelj primio na temelju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno povrat iznosa od 118.738,94 kn ako bi predmetni ugovor o kreditu sud ocijenio ništavim; te - povrat iznosa koji predstavlja kamatu koja na iznos od 118.738,94 kn teče od dana kada je isti tužitelju stavljen na raspolaganje, odnosno od 3. ožujka 2008. po stopi zatezne kamate. Stoga, u slučaju i samo ako sud ocijeni da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku (što tuženik apsolutno osporava i smatra potpuno pravno neosnovanim), tuženik opreza radi predlaže sudu da utvrdi postojanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 118.734,94 kn uvećan za zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 3. ožujka 2008. pa sve do dana isplate te da donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova potraživanja. Zaključno tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveze tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to: Ugovor o kreditu broj 214995 sklopljen između tužitelja i prednika tuženika, ovjeren od strane javnog bilježnika Vere Marčina pod brojem OV 2529/08 od 28. veljače 2008 (l.s.6 do 14) , nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Sandre Došen od 15. srpnja 2025,. (l.s.145-159), te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ovog postupka.

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud nije našao osnovanim glavni tužbeni zahtjev tužitelja, međutim uređeni tužbeni zahtjev tužitelja nakon provedenog financijskog vještačenja cijenio je u cijelosti osnovanim.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja za povratom iznosa koje je preplatio tuženoj s osnova nezakonitog povećanja po ništetnoj valutnoj klauzuli i ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno tečajnoj razlici, pa tako, glavnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtjeva da se utvrdi da je Ugovor o namjenskom kreditu broj: 214995 zaključen između tužitelja i prednika tužene dana 27. veljače 2008. u cijelosti ništetan, te kao takav ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega da se naloži tuženoj da isplati - vrati tužitelju iznos od 24.776,30 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini plaćeni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelja zahtjeva da se utvrdi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 21. travnja 2006., kao i promjenjivom tečaju CHF od 24. srpnja 2006. godine pa nadalje, iznos od 5.036,74Eura, te na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 360,61 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos .

5.1. Tužbeni zahtjev tužitelj je precizirao po provedenom financijskom vještačenju po stalnoj sudskoj vještakinji Sandri Došen, podneskom od 24. srpnja 2025., kojim je uredio tužbeni zahtjev.

6. Tako, nije sporno među strankama ovog postupka da je između tužitelj kao korisnik kredita i tužena odnosno prednik tužena Volksbank d.d. kao kreditora zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj 214995 dana 27. veljače 2008. god. kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.971,89 CHF, uz rok otplate 84 mjeseca s ugovornom kamatnom stopom od 6,10 % godišnje na dan sklapanja Ugovora.

7. Međutim, u ovom postupku sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, kao i visina istog, da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“ obzirom tužena osporava pravo potrošača prednici tužiteljice, da li je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti, jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, te su istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice i prigovor zastare, kao i da li je prijedlog za uračunavanjem „negativnih razlika“ osnovan.

8. Nadalje, tužitelj je saslušan kao stranka ovog postupka, te je iskazao da se zadužio predmetnim kreditom radi kupovine osobnog vozila i u tu svrhu da je bio tada u Volksbank d.d. u [adresa] radi potpisivanja ugovora o kreditu. Nadalje ističe da je bio u kontaktu sa službenikom navedene banke prije potpisivanja ugovora o kreditu te mu je taj službenik preporučio da se dobro zadužiti u CHF odnosno da je to najpovoljnije, s tim da mi je dao još neka opća objašnjenja odnosno podatke o kamati i valutnoj klauzuli. Nadalje iskazuje da sa službenikom banke nije posebno pregovarao nego sam pročitao i potpisao ugovor vjerujući službeniku banke da je najpovoljniji ugovor u CHF. Nadalje je naveo da nije postavljao ikakva pitanja službeniku, a niti mi je on davao kakva objašnjenja u vezi posljedica ugovorene kamate i valute. Upitan za koju je svrhu kupio osobno vozilo, tužitelj je naveo da je kupio vozilo radi putovanja na posao, jer da je tada radio u graničnoj policiji u mjestu Srb te je putovao na posao [adresa] i natrag.

9. Tako, ovaj Sud je stava da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni Presude i Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 dana 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tužena, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Odlukom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17, u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03 – dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. ZZP-a, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, odredbom čl. 502.b ZPP- a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Obzirom na navedeno, poglavito utvrđenje da je i tužena, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je zaključila u određenom razdoblju, nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskim francima i odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostrukom odlukom tužene, to je ovaj Sud utvrdio da su odredbe čl. 1. i 2. (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, sukladno odredbi čl. 322., u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. Nov. broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), te odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. broj 96/03 – dalje ZZP/03) i čl. 96. st. 1. ZZP, to sve jer je tužena iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, te iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice, koji je neizvjestan, i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

11. Obzirom da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je platio nešto što nije bilo dužan, na konkretan pravni odnos ima se primijeniti institut stjecanja bez osnove, propisan odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Također, ističe se da je odredbom čl. 1115. ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja reći da je zastarni rok za stjecanje bez osnove pet godina, te da je prigovor neosnovan. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. kada je pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pa zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 18. svibnja 2021., to od 14. lipnja 2018. do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

13. Kako je tužena osporila i visinu tužbenog zahtjeva, to je radi utvrđivanja okolnosti visine preplaćenih iznosa, a temeljem provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Sandri Došen koji nalaz i mišljenje ovaj Sud u cijelosti prihvaća kao stručan i objektivan, utvrđeno da je tužitelj uslijed promjene tečaja za CHF od početka do kraja otplate s obzirom da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i iste ne proizvode pravni učinak prema tužiteljici, pa je iznos koji je sukladno istima naplaćen od tužiteljice, tuženica stekla bez osnove, pa je isti sukladno odredbama čl. 1111. i 1115. ZOO, stjecatelj dužan vratiti iznos od 360,61 EUR-o zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos na ime naplaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa, te iznos od 5.036,74 EUR, s osnova ništetni odredbi o valutnoj klauzuli zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II I III izreke ovog rješenja.

14. Ovdje je za istaći da je sud uzeo u obzir samo pozitivnu razliku prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao, tim više što tuženik u tom pravcu ne stavlja nikakav zahtjev ili pak prigovor prijeboja u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev, dok prigovor radi prebijanja istaknut tijekom postupka sud je odbio kao neosnovan, jer predmetni ugovor o kreditu nije u cijelosti ništetan. U odnosu na navedeni prigovor valja navesti da svoje tražbine s osnove pretplate u postupku konverzije, prema odredbi čl. 195. ZOO dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja ovaj sud je isti našao neosnovanim. Naime, predmet ovog spora je zahtjev za plaćanjem stečenog bez osnove, pri čemu je tužitelj, plaćajući mjesečne rate kredita, po pozivu tuženika, preplatio iznos u visini onoga koji i traži tužbenim zahtjevom. Iz tog razloga, nalazeći da tuženik nema tražbinu prema tužitelju, ovaj sud nalazi neosnovan njegov prigovor radi prebijanja, pa je odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

15. Zaključno, ovaj Sud je odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, budući je predmetni ugovor zaključen na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je sačinila tužena kao trgovac, te se u smislu čl. 81. st. 2. ZZP, presumira da se o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj tog ugovora, pa prema tome ni na odredbu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle suda u Zagrebu, a koju odredbu je tužena kao jača ugovorna strana očigledno sastavila u namjeri da si u slučaju spora osigura mjesnu nadležnost suda po njegovom izboru. Imajući u vidu i prebivalište tužiteljice, koje je udaljeno od suda ugovorene mjesne nadležnosti, zbog čega bi za tužiteljicu nastali znatni troškovi dolaska na sud, za zaključiti je da je spomenuta ugovorna odredba nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa se ne radi o valjanom sporazumu o mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. st. 1. ZPP.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa eventualnim tužbenim zahtjevom, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), gdje je VPS uređen na iznos od 5.397,35 Eura, slijedom čega je istom sukladno Tarifi priznata naknada od 100 bodova po radnji (Tbr.7. toč. 1) i to tako da mu je priznat trošak sastava tužbe 13. svibnja 2021. – 100 bodova, trošak sastava dva obrazložena podneska 22.7.2021. i 24. 7.2025. – svaki po 100 bodova, trošak sastava podneska koji nisu obrazloženi 24.6.2022.,12.12.2022.,11.10.2023.,31.12.,2024 24.2.2025., 6.5.2025. i 17.7.2025. – svaki po 25 bodova te trošak zastupanja na ročištima dana 11.9.2023., 6.10.2023.,4.2.2025., 11.12.2025., 29.1. 2026. i 10.4.2026.. – svaki po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV, plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 49,11 EUR, te trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno iznosi 3.136,61 EUR-a. U preostalom dijelu preko dosuđenog zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen je kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u točki V. izreke rješenja.

Benkovac, 10. travnja 2026.

S u t k i nj a

Danijela Števanja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja. Strani koja nije uredno obavještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženoj po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte