REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-1313/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Branku Kobašu odvjetniku iz Osijeka, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćniku Goranu Suiću, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 23. ožujka 2026., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

-iz čl.11.3. Ugovora o kreditu br. o kreditu br. 9011574390 sklopljenog 21.6.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog 23.6.2006. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-625/06, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima:nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

-iz čl.9. Ugovora o kreditu br. o kreditu br. 9011574390 sklopljenog 21.6.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 23.6.2006. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-625/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.003,10 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 22. rujna 2025. navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9011574390, potvrđenog 23.6.2006. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-625/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 14.373,01 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 11.3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 0,50 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita 26.6.2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 334,43 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 44,39 eur. Odredbom čl. 9. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tužitelj je 17.12.2009., izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita prilikom čega je tuženik tužitelju naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.179,40 kn a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 156,53 EUR. O ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tužena u odgovor na tužbu navodi da se protivi navodima tužbe i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti te predlaže isti odbiti kao neosnovan. Tužitelj podnosi deklaratornu tužbu bez da dokazuje pravni interes kako to propisuje čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj u ovom postupku podnosi isključivo deklaratornu tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, iako je u odnosu na eventualni restitucijski zahtjev vezan za traženo utvrđenje nastupila zastara. Sukladno članku 187. stavku 1. ZPP-a, tužbu na utvrđenje dopušteno je podnositi samo ako tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje određenog prava ili pravnog odnosa. U konkretnom slučaju konkretan interes tužitelja ne postoji. Naime, čak i u slučaju da sud utvrdi ništetnost sporne odredbe, tužitelj od takve presude ne bi imao nikakve praktične i efektivne koristi, budući da ne može ostvariti restitucijski zahtjev zbog proteka zastarnog roka. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan. Tužitelj ne ističe kondemnatorni restitucijski zahtjev, obzirom je u odnosu na sve eventualne zahtjeve tužitelja u vezi sa ugovorom odnosno odredbama koje navodi u tužbi nastupila zastara, a deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužitelj tužbom ostvaruje konkretan interes i subjektivno pravo, kako to određuje ZPP u čl. 187. st. 2. Svi eventualni zahtjevi i tražbine tužitelja temeljem sporne odredbe Ugovora su zastarjeli. Kako je tužba podnesena 23.9.2025., a na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), isto u konkretnom slučaju znači da je za sva eventualna potraživanja tužitelja nastala prije 23.9.2020. nastupila zastara. Primjenjujući opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, sukladno čl. 215. ZOO- a taj rok počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno, u konkretnom slučaju kada je tužitelj mogao imati saznanja o eventualnoj ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, a time i mogućnosti ostvarivanja povrata. Glede procesnih i materijalnih pretpostavki vezanih za ovlast tužitelja na vođenje gornjeg postupka tuženik ističe da tužitelj nije dokazao status potrošača, da nije ovlašten isticati ništetnost odredbi o nakadi za obradu kredita obzirom na odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a i da ne navodi određeno u čemu bi se sastojala nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredba a niti u prilog istome navodi konkretne dokaze. Ugovaranje ovdje spornih naknada nije protivno propisima. Ulazna naknada i izlazna naknada koje su ugovorene između tužitelja i tuženika, nipošto nisu dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naknade su jasno i nedvosmisleno ugovorene, njihov iznos i svrha unaprijed su bili poznati tužitelju te je bila ugovorena i naplaćena razmjerno tada pružanim uslugama tužitelju. Nisu postojale nikakve otegotne okolnosti koje bi ograničavale tužitelja u razumijevanju ili prihvaćanju predmetne odredbe. Stoga nije moguće zaključiti da bi odredbe ugovora dovela do neravnoteže na štetu potrošača, već naprotiv ona su transparentna, sukladne važećim propisima i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je pri sklapanju ugovora 2006. bio upoznat sa svim aspektima naknada vezanim za ugovoreni kredit. Tuženik posebno osporava i dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na traženu isplatu kamata. U slučaju ništetnosti ugovornih odredaba obveza na povrat može nastati tek kada sud pravomoćno naloži restituciju. Do tada postoji pravna osnova na temelju koje su naknade uredno naplaćene. Slijedom navedenog, kamate se u takvom slučaju ne bi mogle zahtijevati retroaktivno od dana uplate, nego tek od dana kada banka dospije u zakašnjenje s izvršenjem svoje obveze, a to je od dana presude kojom bi povrat bio eventualno naložen. Stoga tuženik predlaže sudu odbiti tužbene zahtjeve tužitelja te da naloži tužitelju naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao knjigovodstvenu karticu na listu 5. -10. spisa, Ugovor o kreditu broj 9011574390, potvrđenog 23.6.2006. na listu 16.-20. spisa i iskaz tužitelja na listu 177. spisa.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 11. st.3 i čl. 9. Ugovora o kreditu broj 9011574390, potvrđenog 23.6.2006.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno da su 21. lipnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9011574390, potvrđenog 23.6.2006., kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 14.373,01 CHF . Nadalje nije sporno da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a iznosi 0,50 % jednokratno. Tuženik podneskom od 5. veljače 2026. priznaje da je tužitelj platio ulaznu naknadu u iznosu od 334,43 kn te izlaznu naknadu u iznosu 1.179,40 kn sa čime je suglasan i tužitelj.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova u visini 0,50 % iznosa kredita, sadržana u članku 11.3. Ugovora o kreditu i članku 9. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

8. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 11. st.3. i članka 9. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

9. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 11. st. 3. i članka 9. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50 %). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom gotovinskom kreditu. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla radi kupnje osobnog automobila. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

14. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko sporne naknade (članak 9. i članka 11.st. 3. i Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor od 23. lipnja 2006.

15. Tužitelj osobno saslušan navodi da je taj kredit podigao za kupnju osobnog vozila. To vozilo je koristio za svoje osobne potrebe i nije imao registriranu firmu ili otvoren obrt. Navodi da su ga iz auto kuće poslali u banku radi odobrenje kredita. U banci su mu govoriti da će u slučaju prekida kredita morati platiti neku naknadu ali nije imao pojma na čega se odnosilo. I u vezi ulazne naknade nije razumio na čega se odnosi. Bio je sretan što je dobio kredit, iako ga je teško otplaćivao. Kredit je zatvorio tako što je dobio otpremninu u firmi i tako je zatvorio taj kredit. Nisu mu u banci objasnili na čega se odnose te troškovi obrade kredita. Navodi da je ugovor pročitao koliko ga je mogao razumjeti. Nije mogao postavljati pitanja službeniku banke. Nije se do sada bunio zbog tih naknada jer je radio i imao je nešto novaca.

15.1. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da tužitelju nije ništa pojašnjeno u svezi spornih naknada, na što se one odnosi, niti kako je određena njihova visina, kao i da nije mogao utjecati na visinu naknade, već da je ista određena od strane banke.

16. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj će se korisniku kredita prilikom isplate kredita naplatiti jednokratna naknada u visini od 0,50 % iznosa kredita. Također prilikom prijevremene otplate kredita tužitelje je bio platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno pravilima banke.

17. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu sporne naknade, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

18. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Plaćanje naknade, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 0,50% iznosa kredita, bez navođenja jasnih kriterija kako će se ista obračunati kod prijevremene otplate, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

21. Budući se o odredbi članka 11. st. 3. i članka 9. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

22. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 11. stavak 3. i članka 9. Ugovora o kreditu. Kako tužitelj nije postavio zahtjev za isplatu, odnosno restitucijski zahtjev, to se prigovor visine potraživanja kao i zastare u odnosu na isti ukazuje neosnovanim.

23. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 11. stavak 3. i članka 9. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima kredita.

24. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za zahtjev za dostavom dokumentacije od 9. srpnja 2024. u iznosu od 50,00 eur, sastav tužbe od 22. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eur, sastav obrazloženog podneska od 24. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eur, zastupanje na ročištu 9. veljače 2026. i 23. ožujka 2026., sve po 200,00 eur, pristup na ročištu za objavu u iznosu 100,00 eur, ukupno 950,00 eur uz pripadajući PDV. Tužitelju je dosuđen i trošak pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eur i pristojbe za presudu 26,55 eura, što ukupno iznosi 1.003,10 eur.

25. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

Beli Manastir, 10. travnja 2026.

S U D A C :

Robert Gojević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika