REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5839/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Mučnjaku, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kuželički & Mučnjak d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 6. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba Ugovora o kreditu br. 107/97, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovnima koje obavlja kreditor."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju HČ trošak postupka u iznosu 1.026,55 eur sa zateznom kamatom od 10. travnja 2026. do isplate , po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 23. svibnja 1997., kao korisnik kredita, zaključio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 107/97, a temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 38.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju kreditora. Tužitelj ističe kako je odredba čl.2 Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos 678,94 kuna / 90,11 EUR. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, neovisno o tome radi li se o odredbama o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika ili pak o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Zbog navedenog, da je jasno kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje sporne naknade te obvezati tuženika na isplatu troškova postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi jer da je svrha predmetne tužbe utvrđenje ništetnim Ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena u iznosu 90,11 EUR, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu 90,11 EUR. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se sporna ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanje naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odlukom o tarifi za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano koliko iznosi naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP. Uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužitelja na isplatu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 5-8 spisa 138 spisa), internu uplatnicu (list 9 spisa), iskaz tužitelja (list 128 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP) sud utvrđuje zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknada i troškova u poslovima tuženika kao kreditora.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik 23. svibnja 1997. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 38.000,00 DEM

- da je čl. 2. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora;

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u visini (sada) 90,11 eur:

7. Sporno je je li odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u spornom dijelu ništetna.

8. Sud je saslušao tužitelja koji u iskazu, u bitnom, navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi dovršenja kuće u kojoj živi sa obitelji. U trenutku sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Sam postupak sklapanja ugovora o kreditu tekao je tako da je tužitelj svu potrebnu dokumentaciju dostavio u banku, a nakon čega mu je prezentiran sadržaj ugovora iako nije imao priliku pregovarati oko sadržaja odnosno odredbi ugovora već mu je isti prezentiran unaprijed sastavljen, a kojeg je prije potpisa pročitao. Sadržaj ugovora bio mu je jasan, koliko mu je kao laiku, mogao biti jasan. Prilikom sklapanja ugovora nije mu predočeno da mora platiti i tu naknadu za obradu kredita niti mu je uopće rečeno zašto se ista plaća i zašto baš u toj visini. Naime tužitelj nije imao niti mogućnost pregovarati pa niti oko te sporne odredbe ugovora.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i istinit jer je isti iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem, a sadržaj iskaza je u skladu sa sadržajem priloženog Ugovora o kreditu i preslike interne uplatnice na listu 9 spisa te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Iz istog, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke o spornim odredbama Ugovora kojima je određeno plaćanje naknade obradu kredita, prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ove naknade, a tijekom postupka tuženik samo ističe da je predmetnu naknadu bio ovlašten naplatiti.

10. Nadalje, iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita te iznos kredita i rok otplate, dok se u Ugovoru nigdje ne navode bilo kakvi troškovi ili naknade u vezi s obradom kredita. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na zahtjev tuženika da plati na ime obrade kreditnog zahtjeva naknadu koju mu je tuženik ispostavio na unaprijed pripremljenoj uplatnici, a nakon što je Ugovor po kreditu potpisan i nakon što tužitelju nitko nije rekao da će morati platiti takvu naknadu, od čega se ista sastoji i u kojem iznosu, prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

11. Iz preslike interne uplatnice(list 9 spisa) je vidljivo da je tužitelj 20. svibnja 1997. uplatio iznos 678,94 kn, na ime "provizija, zaprimanje i obrada kreditnog zahtjeva".

12. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je između parničnih stranaka 22. svibnja 1997., dakle, prije stupanja na snagu našeg prvog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03., dalje ZZP), koji je stupio na snagu 18. lipnja 2003. dok je njegova primjena počela 9. rujna 2003., a ovo sukladno odredbi članka 115. ZZP. Usput je za reći kako se ovim zakonom prvi put posebno uredila zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. No, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO/91), koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) i koji je u odredbama čl. 142.-144. uređivao zaštitu ugovornih strana prilikom ugovaranja općih uvjeta ugovora, pod koje se nesumnjivo podrazumijeva i sporna odredba čl. 2. Ugovora o plaćanju naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

13. Tome valja dodati da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12) pri čemu sama Direktiva 93/13/EEZ, u konkretnom predmetu, ne nalazi svoju primjenu obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji (dakle prije 1. srpnja 2013.), a nakon 31. prosinca 1994. kada je istekao rok za prenošenje te Direktive u nacionalno zakonodavstvo članice. Upravo je takvo tumačenje o vremenskoj primjenjivosti (ratione temporis) Direktive 93/13 dao Sud Europske unije u presudi od 5. svibnja 2022. u predmetu broj C-567/2020 (A.H. c/a Zagrebačka banka u toč. 36. do 40. i 64. iste).

14. Prema odredbi čl. 103. ZOO/91, ništav je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Nadalje, odredbom čl. 10. ZOO/91, propisano je da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.

15. Prema odredbi čl. 143. st. 1. ZOO/91 odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, smatraju se ništavim. Odredbom čl. 143. st. 2. ZOO/91 posebno je propisano kako sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta, koje su, pored ostalog, nepravične ili pretjerano stroge prema drugoj strani. Odredbe ZOO/91 o općim uvjetima ugovora, primjenjuju se u konkretnom slučaju i na predmetni Ugovor o kreditu.

16. Prema čl. 142. ZOO/91 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove. Nadalje, odredba čl. 46. ZOO/91 propisuje da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 47. ZOO/91 propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Prema čl. 50. ZOO /91 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

17. Ocjenom izvedenih dokaza, a obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba o obvezi plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, sadržane u dijelu čl. 2. Ugovora o kreditu ništava.

18.Naime, sklopljeni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja obveze plaćanja sporne naknade. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za plaćanje iste nisu određeni, a utvrđeno je da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora pa niti o spornoj odredbi. Povrh toga, tuženik u odgovoru na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na spornu odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati.

19. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništavost) pojedinih odredbi ugovora, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom se plaćanje naknade i troškova čini ovisnom o Odluci tuženika nije razumljiva. Ovo dakle, proizlazi iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja sporne naknade, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovnima koje obavlja kreditor." Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je obveza plaćanja sporne naknade isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj obvezi, kao i bez određivanja koliko će ta naknada iznositi i zašto baš u tom iznosu te o njenoj svrsi. Tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje predmetne ugovorne odredbe ništavom budući da se i u skladu sa odredbom čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništavosti ne gasi.

20. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bilo u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pritom se dodaje da se o ništetnosti (ništavosti) odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

21. U odnosu na istaknuti prigovor svojstva potrošača tužitelja, valja reći da je odredbom čl. 4. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/2022, 59/2023), a koji je na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj Ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku je, kao kreditoru, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

22. Slijedom svega navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništava odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora te je odlučeno kao u toč. I. izreke. Pritom valja dodati da je u skladu sa odredbom čl. 59. st. 2. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 122/23 i 55/24), ovaj sud u izreci i obrazloženju odluke koristio pojam “ništavost” (prema terminologiji ZOO/91), a ne "ništetnost", kako to, pravno i jezično neispravno, pišu tužitelj u tužbi i tuženik u odgovoru na tužbu.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju, sastoji se od zastupanja istog po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

23.1.Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 21. listopada 2025. i 19. prosinca 2025., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 6. ožujka 2026. 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 400 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 800,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (200,00 eur) te uz zatraženi trošak uplaćene pristojbe na tužbu 26,55 eur, sveukupno iznosi 1.026,55 eur.

23.2.Tužitelju nije priznat zatražen trošak pristojbe na presudu jer iz stanja spisa proizlazi da ista nije plaćena pa mu taj trošak (još) nije nastao.

24. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

U Zagrebu 10. travnja 2026.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika