Posl. br. P-747/2024-16
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU
STALNA SLUŽBA U KORČULI
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku Stalna služba u Korčuli, po sucu toga suda Dariu Farčiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg kao punomoćnica zastupa Ines Žanetić, odvjetnica u Blatu, protiv tuženog LZ iz [adresa], kbr. 294, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg kao punomoćnik zastupa Nikola Prižmić, odvjetnik u Blatu, radi raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, nakon glavne rasprave zaključene dana 26. veljače 2026., u prisustvu parničnih stranaka i njihovih punomoćnika, a na ročištu održanom radi objave odluke dana 10. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Raskida se Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 7. 10. 2021. koji je solemniziran pred Javnim bilježnikom Sandrom Marinović iz Blata, broj ovjere: OV-3137/2021, zaključen između tužitelja SZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika LZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].
II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba Korčula, da temeljem ove pravomoćne presude u zemljišnim knjigama izvrši uspostavu zemljišnoknjižnog stanja prije provedbe (provedeno pod Z.10522/2021) i zaključenja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 7. 10. 2021. koji je solemniziran pred Javnim bilježnikom Sandrom Marinović iz Blata, broj ovjere: OV-3137/2021 u odnosu na kat. čest. [katastarska čestica], površine 467 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da izvrši uknjižbu prava vlasništva na ime tužitelja SZ "Tuta" pok. ĐZ, te upis brisanja osobne služnosti – pravo stanovanja, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju OV-3137/21 javni bilježnik Sandra Marinović, Blato 7. 10. 2021. u korist tužitelja SZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]."
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.000,00 €, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu (u iznosu od 250,00 €) zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su parnične stranke djed i unuk koje su između sebe sklopile Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju dana 7. listopada 2021., a koji ugovor je soleminiziran pred javnim bilježnikom Sandrom Marinović iz Blata pod brojem OV- 3137/2021. Temeljem ovako zaključenog Ugovora tuženik je 8. listopada 2021. pod posl. br. Z-10522/2021 proveo uknjižbu prava vlasništva na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koju nekretninu mu je tužitelj dao u vlasništvo na ime dosmrtnog uzdržavanja. Po ovom Ugovoru tuženik se obvezao novčano i materijalno pomagati tužitelja, osigurati mu lijekove i liječničku pomoć, snositi troškove liječenja, pomagati mu voditi bankovne i druge administrativne poslove kao i osigurati mu odjeću, obuću i hranu. Unatoč navedenom od samog zaključenja Ugovora pa sve do podnošenja tužbe tuženik se ponašao kao da Ugovor nije niti nastao pa tako cijelo to vrijeme nikada nije izvršavao niti jednu obvezu preuzetu ugovorima. Stoga je tužitelj još od zaključenja ugovora bio prepušten sam sebi, a obveze koje je preuzeo tuženik zapravo su na molbu tužitelja izvršavale treće osobe. Zbog toga je tužitelj više puta pozivao tuženika da se pridržava ugovora, a što je tuženika iritiralo, pa je tako počeo sve rjeđe posjećivati tužitelja, a kada bi došao kod njega zapravo bi došao radi svoje koristi odnosno od tužitelja bi posuđivao i uzimao različite stvari. Takvo stanje trajalo je do 8. lipnja 2024. kada je tuženik verbalno i fizički napao tužitelja, a ovaj incident završio je na način da je tuženik na tužitelja sa balkona bacio veći kanistar što je kod tužitelja izazvalo osjećaj straha i uznemirenosti, a radi čega su se u konačnosti odnosi među parničnim strankama poremetili, pa je tako tužitelj i ustao predmetnom tužbom zahtijevajući da se predmetni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju raskine, pri čemu je postavio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.
1.1. U svom odgovoru na tužbu tuženi putem svog punomoćnika čini nespornim da je među strankama sklopljen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a temeljem kojeg je tuženik postigao i upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama suda na nekretnini koja je predmetom ugovora. Međutim, u preostalom dijelu tuženik se protivi navodima tužbe i postavljenom tužbenom zahtjevu, a ovo iz razloga što je od momenta zaključenja ugovora tuženik ispunjavao ugovor u cijelosti. U slučaju svoje spriječenosti ovaj ugovor je ispunjavao putem svojih roditelja te strica koji je ujedno sin tužitelja, a zbog prirode stvari očito je kako tužitelj nije mogao biti prepušten sam sebi budući se radi o osobi u dobi od 87 godina, a koja je uz to lošeg zdravstvenog stanja. Nadalje, ističe se kako je tuženik i dalje spreman ispunjavati predmetni ugovor ukoliko tužitelj bude želio primati njegovu skrb i brigu. Također potvrđuje se da je među parničnim strankama došlo do određenog sukoba u mjesecu lipnju 2024., ali ne na način kako to opisuje tužitelj. Naime tom prilikom su se stranke verbalno porječkale, ali nema niti govora o tome da bi tuženik na bilo koji način izvršio napad na integritet i dostojanstvo tužitelja u intenzitetu koji bi kod tužitelja mogao izazvati strah za vlastitu sigurnost. Slijedom svega navedenog tuženik smatra kako je tužbeni zahtjev neosnovan pa ga predlaže odbiti, te ujedno obvezati tužitelja na naknadu parničnih troškova.
1.2. U ovakvim navodima punomoćnici stranka su u bitnom ustrajali tijekom čitavog postupka.
2. U dokaznom postupku pregledane su isprave koje su priložene u spisu, i to:
Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 7. listopada 2021., izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu označenu kao kat. čest. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], liječničke potvrde za tužitelja od 20. siječnja 2025., specijalističkog nalaza za tužitelja od 16. siječnja 2026., potvrde o prijemu na hitni pregled Opće bolnice Dubrovnik od 8. prosinca 2025., otpusnog pisma od 25. studenog 2025., pisma liječniku za tužitelja, bez datuma, kaznene prijave koju je podnio tužitelj 27. travnja 2025., u svojstvu svjedoka saslušani su ŠZ iz [adresa], IZ iz [adresa], FZ iz [adresa], EZ iz [adresa], HZ iz [adresa], RZ iz [adresa], UZ iz [adresa], PZ iz [adresa], KZ iz [adresa], TZ iz [adresa], GZ iz [adresa], VZ iz [adresa], ČZ iz [adresa], ZZ iz [adresa] i SZ iz [adresa], te je proveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka. Tijekom dokaznog postupka nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka ĐZ, NZ i ĆZ, svi iz [adresa], a ovo iz razloga što su ovi svjedoci predloženi na okolnost utvrđivanja činjenice da je tužitelj nakon povratka iz bolnice od dana 19. prosinca 2025. na skrbi kod ovih osoba, a koje činjenice nije bilo potrebno posebno utvrđivati obzirom da to među strankama nije bilo sporno. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao i isprave koje je na ročištu od 22. siječnja 2026. u spis predložila punomoćnica tužitelja, a zapravo radi se o različitoj medicinskoj dokumentaciji koja govori o zdravstvenom stanju tužitelja, iako se punomoćnik tuženog protivio provođenju ovih dokaza zbog prekluzije. Međutim u nazočnom slučaju prekluzije predlaganja novih dokaza nije bilo, a ovo iz razloga što je navedena medicinska dokumentacija nastala nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle u mjesecu prosincu 2025. i u mjesecu siječnju 2026., a prethodni postupak zaključen je na pripremnom ročištu održanom 4. ožujka 2025. Cijeneći sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, uz primjenu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
2.1. Uzimajući u obzir provedene dokaze tijekom postupka kao i činjenice utvrđene istima, sud nalazi činjenično nespornim da je tužitelj u svojstvu primatelja uzdržavanja sa tuženikom u svojstvu davatelja uzdržavanja dana 7. listopada 2021. sklopio Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a koji je ugovor je solemniziran pred javnim bilježnikom Sandrom Marinović iz Blata pod poslovnim brojem OV-3137/2021. Među strankama je nesporan i sadržaj ovog ugovora, odnosno preuzete obveze svake stranke, kao i to da je tužitelj djed po ocu tuženog. Isto tako nesporno je da su stranke i prije i nakon zaključenja ugovora živjele u različitim kućanstvima, da tužitelj živi sam u nekretnini koja je predmetom ugovora, te da je ovaj ugovor proveden u zemljišnim knjigama suda Rješenjem pod posl. br. Z- 10522/2021 od dana 8. listopada 2021. Također, nesporno je kako su parnične stranke prije sklapanja samog ugovora bile u uobičajenim obiteljskim i korektnim odnosima, a koji odnosi su se poremetili dana 8. lipnja 2024. kada je među parničnim strankama došlo do incidenta kojeg stranke različito opisuju. Tako tužitelj tvrdi da je tom prilikom tuženik njega verbalno i fizički napao, da je vikao i psovao na njega te da na njega sa balkona bacio veći plastični kanistar, dok tuženik tvrdi da je došlo do prepirke, međutim da nikakvog fizičkog ili verbalnog napada nije bilo te osporava da je na tužitelja bacio veći kanistar sa balkona već navodi da je bacio praznu plastičnu bocu zapremnine 2 litre i to ne prema tužitelju već na pod u drugom pravcu. Sporno je, međutim, da li tuženi kao davatelj uzdržavanja, ispunjava ugovorom preuzete obveze prema tužitelju kao primatelju uzdržavanja, kao i to dali je tužitelj svojim ponašanjem i postupanjem prema tuženiku istog zapravo onemogućio u ispunjavanju obveza iz Ugovora. Predmetom ovog spora je, dakle, zahtjev za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jer tužitelj smatra, i tijekom čitavog postupka ističe, da tuženi ne ispunjava svoje obveze preuzete navedenim ugovorom, i to još od trenutka njegova zaključenja, a koje tvrdnje tuženi osporava.
2.2. S obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredba čl. 586. do 589. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), pri čemu čl. 589. ZOO-a upućuje na primjenu odredbe čl. 583. ZOO-a, a kojom su propisane pretpostavke za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, koje je potrebno analogno primijeniti. Prema st. 1. ovog članka ugovorne stranke mogu sporazumno raskinuti Ugovor o doživotnom uzdržavanju i nakon što je počelo njegovo ispunjenje, što ovdje nije slučaj. Prema odredbi st. 2. ovog članka u slučaju zajedničkog života stranka i poremećaja njihovih odnosa do te mjere da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka stranka može zahtijevati od suda da raskine ugovor, što ovdje također nije slučaj budući da stranke u predmetnom ugovoru nisu ugovorile zajednicu života, već je u nazočnom slučaju potrebno primijeniti odredbe st. 3. ovog članka kojom je propisano da svaka stranka može zahtijevati raskid ugovora ako druga stranka ne ispunjava svoje obaveze.
2.3. Iz sadržaja spornog Ugovora proizlazi kako se davatelj uzdržavanja ovim ugovorom obvezao da će primatelja uzdržavanja uzdržavati i njegovati do njegove smrti prema njegovim potrebama i u dobroj vjeri, a osobito da će ga novčano i materijalno pomagati, pomagati mu oko održavanja osobne higijene, u slučaju bolesti osigurati mu potrebne lijekove i liječničku pomoć, snositi sve troškove liječenja i lijekova uključivo i bolničke troškove, pomagati mu voditi bankovne i druge administrativne poslove, plaćati račune, poreze, režije i slično te ga zastupati u tim poslovima, u slučaju da primatelj uzdržavanja iz bilo kojeg razloga ne bude u stanju samostalno voditi brigu o sebi osigurati mu adekvatni smještaj ili u vlastitom domu ili u drugoj ustanovi gdje će imati potpunu i čovjeka dostojnu njegu, osigurati mu odjeću, obuću i hranu primjerenu njegovim potrebama i dobi te nakon smrti sahraniti ga u skladu sa mjesnim, vjerskim i nacionalnim običajima poštujući pri tom posljednju volju primatelja uzdržavanja. S druge pak strane, primatelj uzdržavanja je na ime danog mu uzdržavanja davatelju uzdržavanja odmah dao u vlasništvo svoju određenu imovinu koja je precizno opisana u članku 1 samog ugovora. Iz forme ovog ugovora proizlazi da je javni bilježnik ugovor ispitao i utvrdio da on po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama te da po svom sadržaju odgovara propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Strankama iz Ugovora ugovor je pročitan te im je pojašnjen, a isto tako upozorene su kako ugovor ima snagu javnobilježničkog akta, a nakon čega su sudionici ugovora potvrdili da prihvaćaju sve njegove pravne posljedice te da ugovor odgovara njihovoj stvarnoj volji, pa su ovaj ugovor i vlastoručno potpisale. Sama pravna valjanost predmetnog ugovora među strankama nije niti sporna, niti je sporno koje su obveze stranke preuzele po ovom Ugovoru, već je među strankama sporno da li je ovaj ugovor uredno izvršavan, a što je sud utvrdio provedbom predloženih dokaza.
2.4. Od strane tužitelja predloženi svjedoci ŠZ iz [adresa], IZ iz [adresa], FZ iz [adresa], EZ iz [adresa], HZ iz [adresa], RZ iz [adresa], PZ iz [adresa] i KZ iz [adresa], iako poznaju parnične stranke, te su neki od njih sa njima i u srodstvu, nisu imali neposrednih saznanja na okolnosti ispunjenja obveza tuženog prema tužitelju, ili o tome iz sudu nepoznatih razloga nisu htjeli iskazivati, pa ih sud nije posebno dovodio u svezu s ostalim provedenim dokazima. Svjedok UZ iz [adresa] u svom iskazu navodi kako tužitelja poznaje jako dobro, da je sa njim u prijateljskim odnosima, pri čemu ga je upoznato 1997. preko susjeda BZ sa kojim je svjedok u prijateljskim i kumskim odnosima. Upravo zbog BZ svjedok prema vlastitom iskazu u [adresa] dolazi jako često, odnosno nekoliko puta mjesečno. Vezano za sporni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju navodi kako ne zna iz kojih razloga i u kojim okolnostima je ovaj ugovor sklopljen, ali svjedok poznaje tuženika i njegova brata te sa sigurnošću tvrdi da niti tuženik niti netko drugi iz njegove obitelji nikada nije dolazio u kuću tužitelja niti mu na bilo koji način pomagao. Nadalje navodi kako ga je sa sadržajem spornog ugovora upoznao baš tužitelj te da je iz razgovora sa tužiteljem saznao da mu niti tuženik niti njegov otac ne pomažu, već da su mu vremenom otuđili 20-ak i više vrijednih pokretnih stvari, a iz kojeg razloga je za tužitelja protiv njih sastavio kaznenu prijavu koju tužitelj ne želi podnijeti jer tolerira ovakvo ponašanje. Što se tiče sukoba između parničnih stranaka iz mjeseca lipnja 2024. navodi kako ovaj sukob nije vidio pa da o njemu ne može detaljnije kazivati. Dakle, ovo je jedini svjedok predložen od strane tužitelja iz čijeg bi se iskaza eventualno moglo zaključiti kako tuženik, ni druge osobe po njegovom nalogu, ni na koji način nisu pomagali tužitelja. Međutim, potrebno je reći kako ovaj svjedok živi u [adresa], dakle otprilike 200 kilometara udaljeno u odnosu na mjesto gdje živi tužitelj, te je zapravo jako teško povjerovati da bi ovaj svjedok toliko često dolazio u [adresa] kako bi znao ili mogao znati da tuženik ni na koji način ne vodi brigu o tužitelju. Stoga temeljem iskaza samo ovog svjedoka nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi dali su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju iz razloga što se ugovor ne izvršava.
2.5. Svjedok TZ iz [adresa], a koji je ujedno sin tužitelja i stric tuženika, u svom iskazu u bitnom navodi kako mu je poznato da su parnične stranke 2021. sklopile ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a po osnovu kojeg ugovora je tuženik pomagao svom djedu, odnosno donosio mu hranu, povremeno servisirao njegov automobil i obavljao druge slične uglavnom fizičke poslove za tužitelja. Ovakav njihov odnos uredno je funkcionirao sve dok tužitelj putem telefona nije stupio u kontakt s jednom ženom, a što je bilo otprilike u vrijeme podnošenja tužbe, koja nije htjela doći živjeti kod tužitelja prije nego tužitelj sredi zemljišno knjižno stanje na predmetnoj kući. Štoviše tužitelj je putem telefona stupio u kontakt sa više žena, međutim, niti jedna od njih nije htjela doći živjeti kod tužitelja bez da tužitelj u vlasništvu ima neku nekretninu, a iz kojeg razloga zapravo tužitelj želi raskinuti sporni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Vezano za incident među parničnim strankama ovaj svjedok navodi kako je tuženik doista bacio praznu plastičnu bocu vode, ali ne na tužitelja već da je istu bacio na cestu, a od kojeg trenutka su se odnosi među strankama poremetili do te mjere da tuženik nije htio dalje pomagati tužitelju. Isto tako navodi kako je tužitelj prije odlaska u bolnicu odbio njegovu pomoć te pomoć drugog sina i nevjeste koji su ga htjeli pripremiti za odlazak u bolnicu, što je on odbio, pa je u bolnicu otišao u vlastitom aranžmanu. Svjedokinja GZ u svom iskazu navodi kako je majka tuženog njena sestra iz kojeg razloga su joj obiteljski odnosi jako dobro poznati. Tako opisuje da je u vrijeme pojave korona virusa tužitelj samoinicijativno otišao živjeti sam u poljsku kućicu, a roditelji tuženika i tuženik su mu već tada počeli pomagati na način da su mu donosili hranu, drva, odjeću, obuću i sve druge potrebne stvari. Upravo zbog toga tužitelj je početkom 2021. počeo inzistirati da se kuća u [adresa] ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju prepiše na tuženika, pa je ovaj ugovor i napravljen na inicijativu tužitelja, a skladni odnosi među parničnim strankama nastavili su se i trajali su sve do trena dok tužitelj nije poželio pronaći ženu koja će živjeti s njim. Tada je počeo kontaktirati različite žene koje su i dolazile po nekoliko dana u kuću, međutim niti jedna od njih nije htjela ostati živjeti s tužiteljem bez da tužitelj u vlasništvu ima neku nekretninu. Zbog toga je tužitelj počeo koristiti svaku priliku da izazove svađu ili nekakav skandal s članovima obitelji te je počeo odbijati pomoć koju mu je do tada pružao tuženik i njegovi roditelji. Osim toga posvađao se i udaljio od svih članova obitelji te je čak zaprijetio da će pucati u tuženika ukoliko se pojavi pred njegovom kućom, a zbog čega tuženik doista više nije htio niti odlaziti kod tužitelja. U bitnom kao ova svjedokinja iskazuje i svjedok VZ koji je njen sin. Svjedokinja ČZ, koja je također u srodstvu sa parničnim strankama, u svom iskazu u bitnom navodi da su parnične stranke bile u jako dobrim odnosima pa je tako tuženik za tužitelja radio sve što je on od njega tražio, pomagao mu, vršio sitne popravke po kući i slično. Kako su svi članovi obitelji tada bili u dobrim odnosima to je tužitelj jednom prilikom svjedokinji rekao kako svoju kuću želi prepisati tuženiku, a onda je jednog dana bez znanja drugih članova obitelji otišao u Blato gdje je uz pomoć odvjetnika sastavio sporni ugovor. Tek tada obavijestio je tuženika da je ugovor sastavljen te je inzistirao da se odmah idućeg dana ovaj ugovor i ovjeri pred javnim bilježnikom što je i napravljeno, a potom je ugovor proveden i u zemljišne knjige. Nakon toga nastavili su se normalni odnosi među strankama koji su trajali sve do trenutka dok tužitelj nije poželio pronaći ženu koja će živjeti s njim u istoj kući. Zbog toga je i kontaktirao više osoba preko interneta, a neke od njih su čak i došle na nekoliko dana, međutim naposljetku bi otišle budući da tužitelj nije imao u vlasništvu nekretnina. Do konačnog prestanka odnosa među strankama i bilo kakve komunikacije došlo je u trenutku kada je jedna žena doista došla živjeti sa tužiteljem, a nakon čega je tužitelj tuženiku i svojoj kćerki i svim članovima obitelji zabranio da dalje dolaze u kuću. Isto tako ova svjedokinja potvrđuje da joj je tužitelj rekao da poruči tuženiku da više ne dolazi kod njega jer će na njega pucati, kao i to da je tužitelj neposredno prije odlaska u bolnicu odbio pomoć članova obitelji. Svjedok ZZ, koji je ujedno sin tužitelja i otac tuženika, u svom iskazu navodi kako su odnosi među članovima u obitelji ranije bili izvrsni, članovi obitelji su živjeli složno i međusobno se pomagali, pa se tako tužitelj i odlučio na sastav spornog ugovora sa tuženim. Stoga je tuženi po željama i nalogu tužitelja za njega radio različite poslove, uglavnom fizičke, a dobri odnosi među strankama nastavili su se sve do trenutka dok tužitelj nije počeo tražiti žene koje bi bile voljne živjeti s njim. Od tog trenutka da je počeo izbjegavati sve članove obitelji, prijetio im, pa su se tako postepeno svi od njega udaljili te u kuću više nisu dolazili. Svjedok SZ, koji je ujedno unuk tužitelja i brat tuženika, navodi da se tužitelj neposredno prije sklapanja spornog ugovora rastavio od svoje žene te da je u tom procesu došao do saznanja kako mu bivša žena neće moći uzeti kuću ili neki njen dio ukoliko tu kuću prenese na drugu osobu. Tako je tužitelj i došao na ideju da sačini ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa tuženikom, pa je baš u tu svrhu pronašao odvjetnika koji je ovaj ugovor sastavio. Prema iskazu ovog svjedoka sve troškove vezane za sastav i provedbu ugovora podmirio je tuženik, a koji je novac morao posuditi. Nakon sklapanja ugovora odnosi među parničnim strankama bili su uobičajeni i dobri pa je tako tužitelj nekada dolazio jesti u kuću tuženika i njegovih roditelja, a ponekad je i sam spremao hranu što je bio sposoban. Za to vrijeme, kako svjedok tako i tuženik, redovito su i na različite načine pomagali tužitelju, pa su mu tako npr. nosili drva, pronašli i kupili automobil kojeg je baš tuženik uredio i osposobio za tehnički pregled, a tuženik je za tužitelja po njegovom nalogu radio i druge poslove. S vremenom je tužitelj počeo odbijati pomoć, a to je bilo u vrijeme kada je počeo tražiti neku ženu koja bi bila voljna živjeti s njim, međutim, u konačnosti nije je pronašao budući je svaka od njih htjela da tužitelj u vlasništvu ima kuću. Dakle iz iskaza svjedoka saslušanih po prijedlogu tuženika proizlazi da su odnosi među parničnim strankama bili uredni te da se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju izvršavao sve do trenutka dok tužitelj nije počeo odbijati pomoć od strane tuženika ili njegovih roditelja, a kao razlog za to navode da je tužitelj htio pronaći ženu koja bi živjela zajedno s njim.
2.6. Tužitelj u svom iskazu u bitnom navodi od trenutka sklapanja spornog ugovora pa do današnjeg dana tuženik njemu nikada ništa nije pomagao, niti dolazio do njega niti mu se čak javljao, te da ga je više puta upozoravao da ovakvo njegovo ponašanje nije u redu, ponekad osobno, a ponekad i preko majke tuženika. Međutim, ponašanje tuženika nije se promijenilo, a do kulminacije njihovih nesporazuma došlo je u trenutku kada je tuženik prema njemu bacio prazni kanistar zapremnine 5 litara od kada među njima nema baš nikakvog kontakta niti suradnje. Vezano za sporni ugovor navodi da je sklapanje ovog ugovora bila zajednička ideja članova obitelji te da je ugovor sastavio odvjetnik iz Blata koji ga inače zastupa, a kojeg je tužitelj osobno kontaktirao vezano za sastav ugovora. Upitan iz kojeg razloga je čekao tri godine na podnošenje tužbe, budući mu prema vlastitom iskazu tuženik nije pomagao od samog početka, tužitelj navodi kako se na podnošenje tužbe odlučio u trenutku kada je tuženik na njega bacio kanistar. Upitan da li su točni navodi svjedoka predloženi od tužene strane iz kojih proizlazi da je stupio u kontakt s više žena u namjeri da pronađe neku koja bi živjela zajedno s njim, tužitelj potvrđuje da je kontaktirao više žena ali da je samo jedna od njih došla kod njega kako bi mu pomagala u čišćenju i održavanju kuće. Tom prilikom u kući je ostala 10-ak ili 15 dana, međutim, naposljetku je otišla i to zbog ljudi iz mjesta koji su njen dolazak negativno komentirali. Za ovakve svoje usluge, prema iskazu tužitelja, ova žena nije tražila nikakvu naknadu ili neku protuuslugu. Sud iskaz tužitelja nalazi neuvjerljivim i kontradiktornim, budući je teško povjerovati da bi netko na podnošenje tužbe za raskid ugovora čekao tri godine u situaciji kada se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ne izvršava od samog početka, pri čemu je u vrijeme sastavljanja ugovora očito bio u stanju angažirati odvjetnika koji će ugovor sastavit. Isto tako teško je za povjerovati da bi neka žena došla živjeti sa tužiteljem 15-ak dana, pritom za njega obavljati kućanske i druge poslove, ne tražeći za to nikakvu naknadu, osim ako za ovakvo svoje postupanje nema nekakav drugi interes.
2.7. Tuženi u svom iskazu u bitnom navodi je tužitelju kao svom djedu pomagao i prije sklapanja sada spornog ugovora, da ga je upravo tužitelj nagovorio da ovaj ugovor potpiše, i to iz razloga što je na taj način pokušao izbjeći da mu bivša žena uzme dio kuće koja je predmetom ugovora. Nakon što je sporni ugovor sklopljen tuženik je prema vlastitom iskazu nastavio pomagati tužitelju kako je to radio i ranije, a uglavnom za njega je odrađivao fizičke i tehničke poslove oko održavanja kuće i okućnice, osobnog automobila, pripreme drva za ogrjev i slično. Upravo na zahtjev tužitelja tuženik mu je dobavio mobitel, a nakon čega je tužitelj preko interneta počeo tražiti žene koje bi bile voljne doći živjeti s njim. On ih je pronašao nekoliko, a koje su i došle kod tužitelja, međutim svaka od njih otišla je nakon nekoliko dana kada je shvatila da tužitelj zapravo u vlasništvu nema kuću. Potvrđuje incident među strankama koji se desio u mjesecu lipnju 2024., ali navodi kako je tom prilikom tužitelj u 6 sati ujutro došao pred njegovu kuću, počeo vikati zbog nekakve drvene daske, a tada se tuženik probudio i uznemirio, te je doista u ljutnji s balkona bacio praznu plastičnu bocu zapremnine 2 litre, ali ne na tužitelja već na pod. Od tada da su se odnosi među strankama poremetili, pa je tužitelj počeo odbijati svaku pomoć od tuženika i od njegovih roditelja, a isto tako udaljio se od preostalih članova obitelji.
3. Ocjenjujući provedene dokaze u okviru tužbenog zahtjeva sud nalazi da tuženi u svemu nastoji ispuniti svoju obvezu. Naime, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je pravni posao sui generis kojemu je svrha osiguranje mirne i dostojanstvene starosti korisnika uzdržavanja. Radi se, dakle, o vrsti zajednice u kojoj odnosi moraju biti korektni i humani da bi se mogli održati. Upravo iz tog razloga tužitelj tijekom postupka tvrdi da tuženik ne ispunjava svoju obvezu iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju još od vremena nastanka ugovora pa ni do današnjeg dana, a koje tvrdnje tuženik osporava navodeći da je osobno pomagao tužitelja sukladno njegovim željama i nalozima obavljajući za njega uglavnom fizičke i tehničke poslove, a ponekad da je pomagao tužitelja i preko trećih osoba, odnosno svojih roditelja i strica, dok je to bilo objektivno moguće, odnosno dok tužitelj nije počeo odbijati uzdržavanje i počeo prijetiti kako tuženiku tako i njegovim roditeljima. Naravno teret dokaza u ovakvoj pravnoj stvari je na strani tužitelja. Stoga, u ovakvoj pravnoj situaciji međusobno suprotstavljenih različitih navoda stranaka, o tome dali se predmetni Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju uredno izvršava upravo odredba čl. 8. ZPP-a upućuje sud da po svom slobodnom uvjerenju prosudi sve izvedene dokaze. U konkretnom slučaju tužitelj nije uspio u svoje tvrdnje uvjeriti sud, stoga sud zaključuje da se sporni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju uredno izvršavao sve do trenutka do kojeg je tužitelj bio voljan uzdržavanje primati, odnosno da tuženi svjesno ne izbjegava izvršenje preuzetih obveza s namjerom da se trajno oslobodi obveze uzdržavanja, a što bi svakako predstavljalo razlog za raskid ugovora. Svakako, potrebno je reći i to da je krivnja za poremećenost odnosa ugovornih strana pravno odlučna za odluku o osnovanosti zahtjeva za raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ako upućuje na zlouporabu prava. Ovo iz razloga što pravni poredak zabranjuje zlouporabu prava i naređuje ugovornim stranama da se u ostvarivanju prava i obveza iz ugovora pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. Stoga pravo na raskid ugovora priznati onoj strani čije je ponašanje usmjereno na stvaranje nepodnošljivih odnosa u svrhu raskida ugovora značilo bi pružiti sudsku zaštitu zlouporabi prava, a što pravni poredak ne dopušta. Ovo se navodi iz razloga što iz iskaza saslušanih svjedoka, pa tako dijelom i iz iskaza parničnih stranaka, proizlazi da zapravo tužitelj svojim ponašanjem onemogućava tuženika da ostvari svoje obveze iz ugovora, odnosno od tuženika više ne želi primati nikakvu pomoć, pa sada želi predmetni ugovor raskinuti i u svoju imovinu vratiti nekretninu koja je predmetom ugovora. Slijedom svega navedenog je i presuđeno kao u toč. I. izreke ove presude.
4. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa je tužitelj dužan naknaditi tuženom troškove ove parnice koji se sastoje od izdataka tuženog za zastupanje po kvalificiranom punomoćniku odvjetniku, i to: za sastav odgovora na tužbu od 16. siječnja 2025., te za zastupanje tuženog na ročištima održanim 4. ožujka, 23. travnja, 3. lipnja, 2. srpnja i 27. studenog 2025. te na ročištima održanim 22. siječnja i 26. veljače 2026. svaka radnja po 200,00 €, sve temeljem naznačene vrijednosti spora i Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje Tarifa), što čini troškove tuženog u ukupnom iznosu od 1.600,00 €. Na ovaj iznos punomoćnik odvjetnik je temeljem Tbr. 46. Tarife ovlašten obračunati i pripadajući PDV, koji u konkretnom slučaju iznosi daljnjih 400,00 €, a što sada čini troškove tuženog u iznosu od 2.000,00 €. U preostalom dijelu, dakle u iznosu od 250,00 €, zahtjev za naknadu parničnog troška tuženika trebalo je odbiti iz sljedećeg razloga. U svom popisu troškova kojeg je predao neposredno prije zaključenja glavne rasprave punomoćnik tuženika zatražio je da se tuženiku naknadi iznos od 200,00 €, uvećan za pripadajući PDV, za sastav obrazloženog podneska od 3. ožujka 2025., a koji mu ne pripada, obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o obrazloženom podnesku već se radi o podnesku u kojem se ponavljaju navodi iz odgovora na tužbu te u kojem se na okolnosti iz odgovora na tužbu predlaže saslušati određene svjedoke. Budući je punomoćnik tuženika ovaj podnesak predao na ročištu održanom 4. ožujka 2025. to je mogao imena i adrese svjedoka iznijeti na zapisnik, a ne sastavljati poseban podnesak te za njega tražiti naknadu. Slijedom navedenog, zahtjev za naknadu parničnog troška tuženog valjalo je dijelom prihvatiti a dijelom odbiti, pa je i riješeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Korčuli, 10. travnja 2026.
S u d a c :
Dario Farčić
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).
