REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2471/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Lovri Sardeliću, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika - specijalista Domagoja Klinžića, u pravnoj stvari tužitelja TERMOLAKIRNICA ZAGI d.o.o., Novaki, Dr. Franje Tuđmana 22, OIB: 53883696257, zastupanog po punomoćniku Ivanu Županu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d., Zagreb, Slavonska avenija 1b, OIB: 10840749604, zastupanog po punomoćniku Igoru Habulincu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 10. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 180,21 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 238,66 eura zajedno sa zateznim kamatama od 10. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj na iznos glavnice od 180,21 eura potražuje zateznu kamatu tekuću od 21. ožujka 2025. do isplate po stopi većoj od one koja mu je dosuđena u točki I. izreke ove presude, te u dijelu u kojem tužitelj potražuje parnični trošak u iznosu od 6,63 eura sa pripadajućom zateznom kamatom od 10. travnja 2026. do isplate, kao i u dijelu u kojem tužitelj na iznos dosuđenog parničnog troška potražuje zateznu kamatu tekuću od 10. travnja 2026. do isplate po stopi većoj od one koja mu je dosuđena u točki II. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 23. prosinca 2024. nastala šteta na vozilu, marke i tip VW CADDY, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika-osiguranika, OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja štetnika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22., 152/24.) te Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.).

Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 16. siječnja 2025. procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 2510220323. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi u svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH.

Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest oštećeniku o izvršenoj uplati štete (nalog za isplatu), međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete.

Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi.

Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 93/01/01 a koji račun u ukupnom iznosu od 751,04 eura (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 570,83 eura.

Razliku od 180,21 eura po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta.

Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što je na izvidu štete napisana cijena sata rada u iznosu od 20,00 eura/ sat plus PDV za ovlaštene servise, a iznos od 16,00 eura/ sat plus PDV za neovlaštene servise, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 42,11 eura / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 42,11 eura / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Obzirom na prethodno navedeno oštećenik / ustupitelj kao vlasnik popravljenog vozila i ovlaštena osoba tužitelja su sklopili dana 24. ožujka 2025. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja koji je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 180,21 eura na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obaviješten ovdje tuženik.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te tužbeni zahtjev osporava kako u osnovu tako i u visini.

Naime, tužitelj u tužbi navodi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 23. prosinca 2024. nastala šteta na vozilu marke VW CADDY, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika OZ, te se dalje navodi da je tuženik u obvezi predmetnu štetu nadoknaditi po polici obveznog osiguranja štetnika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju te Zakona o obveznim odnosima.

Obzirom da tužitelj u tužbi nije naveo niti registarsku oznaku vozila, kao niti broj police automobilskog osiguranja štetnika temeljem koje potražuje isplatu u ovom postupku, to se tuženik za sada ne može očitovati o pasivnoj legitimaciji, pri čemu se ističe da su oštećeniku OZ navedeni podaci, tj. registarska oznaka vozila, te broj police automobilskog osiguranja štetnika poznati.

Ističe da je isplatom iznosa od 570,83 eura u cijelosti naknadio štetu na vozilu oštećenice koja je nastala u prometnoj nezgodi od 23. prosinca 2024.

Također, iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 24. ožujka 2025. godine proizlazi da Ustupitelj OZ ima potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 180,21 eura, a sve prema računu popravka br. 93/01/01 od 28.02.2025., koji račun je izdan od strane ovdje tužitelja.

No, navedeni račun izdao je tužitelj kao vjerovnik, dok je po navedenim računima dužnik OZ, pa se dakle radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče isključivo tužitelja i OZ, ali ne i tuženika, odnosno Ustupitelj temeljem navedenog računa ne može imati i nema nikakvu tražbinu prema tuženiku koja bi mogla biti predmetom ustupanja.

Dakle, ugovorom o ustupanju Ustupitelj u biti svoje dugovanje, koje ima prema tužitelju po računu popravka br. 93/01/01 od 28.02.2025. ustupio istom tom vjerovniku koji je ujedno i tužitelj u ovom postupku.

Slijedom navedenog, tražbina oštećenika/Ustupitelja prema ovdje tuženiku je isplatom iznosa od 570,83 eura prestala, pa sukladno tome oštećeni nije mogao Ugovorom o ustupanju na pravno valjan način ustupiti nepostojeću tražbinu ovdje tužitelju, pa se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

Nadalje, tuženik je kao osiguravajuće društvo prilikom rješavanja odštetnog zahtjeva, a na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju, odnosno izdane police osiguranja te pripadajućih uvjeta, ovlašten i dužan procjenjivati koliko iznosi primjerena osigurnina koja se isplaćuje po ugovoru o osiguranju.

Oštećena osoba je sukladno odredbi članka 5. ZOO-a kao sudionik tog obveznog odnosa temeljem ugovora o osiguranju, dužna surađivati s osiguravajućim društvom radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.

Također ističe da je oštećena osoba u postupku ostvarivanja prava na naknadu štete iz ugovora o osiguranju, dužna ponašati se pažnjom dobrog domaćina, a kako to nalaže odredba članka 10. ZOO-a.

Pažnja dobrog domaćina u konkretnoj situaciji tj. kod popravka oštećenog vozila, podrazumijeva odabir najpovoljnijeg ponuđača - auto servisne radionice u mjestu prebivališta oštećenika, uz uvjet da je u prvom redu zadovoljen kriterij kvalitete popravka.

Razvidno je da oštećenik prilikom odabira auto servisne radionice nije postupio pažnjom dobrog domaćina, tim više što u mjestu prebivališta oštećene osobe postoje auto servisne radionice iste statusne i kvalitativne kategorije koje imaju niže cijene sata rada i potrošnog materijala od onih koje su iskazane na računu koje je izdao tužitelj pri čemu oštećenik očigledno nije postupio po načelu dobrog domaćina. Isto tako u okviru predmetne obveze postupanja pažnjom dobrog domaćina sporno je zbog čega je oštećenik izdao punomoć tužitelju odnosno prenio svoje eventualno potraživanje naknade štete na tužitelja kada se tužitelj očito ne bavi otkupom i naplatom takvih otkupljenih potraživanja i kada je očito tim činom postupa suprotno navedenom načelu.

Dakle, kako tužitelj otkup i naplatu potraživanja nema navedene kao djelatnosti odnosno predmet poslovanja koji je upisan u obrtnom registru, to dovodi u pitanje zakonitost takvog poslovanja tužitelja, jer na takav način isti krši odredbe Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti (NN 61/11, 66/19). U konkretnom slučaju radi se naknadi štete u vidu naknade troškova popravka vozila.

Naime, smisao instituta naknade štete je da se oštećena stvar dovede u stanje prije štete, a u slučaju kad je stvar oštećena pa je sam oštećenik dade popraviti, štetnik mu je dužan naknaditi troškove, ali ne bilo koje troškove, već samo one koji su bili nužni i potrebni da se oštećena stvar dovde u prvobitno stanje.

Prema tome, naknada štete kao ekvivalent u novcu ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik stvarno pretrpio.

Dakle, to znači da bi oštećenik morao dokazati da iznosom koji mu je isplaćen s osnova štete na vozilu od strane tuženika svoje vozilo nije mogao dovesti u stanje u kakvom je to vozilo bilo prije prometne nezgode.

Tuženik je za predviđeno trajanje radova na vozilu odredio 7,6 sati pri čemu je obračunao svaki radni sat po cijeni od 20,00 eura + PDV, pa je isplaćeni iznos štete od 570,83 eura dovoljan da se oštećenikovo stanje automobila dovede u ono stanje u kojem se nalazilo da nije bilo predmetne prometne nesreće, a prilikom gore navedenog izračuna naknade štete tuženik je uzeo u obzir sve tvorničke normative, kao i cijena radnih sati i potrošnog materijala.

Dakle, oštećenik ne može potraživati veću naknadu od one koja mu pripada, odnosno naknada ne može biti viša od prouzročene štete, što bi u konkretnom primjeru bila satnica od 20,00 eura + PDV jer se navedenom satnicom postiže svrha povrata u prijašnje stanje, a sve preko toga bi trebalo biti tumačeno kao pretjerana naknada po ugovoru o osiguranju (neopravdano bogaćenje) ili doprinos oštećenika neopravdanom uvećanju naknade na temelju ugovora o osiguranju, a što prema tuženiku nije dozvoljeno niti osnovano, a iz samog računa tužitelja vidljivo je da su troškovi potrošnog materijala limara veći od iznosa predviđenog izvidom štete, pa očigledno niti popravak vozila nije obavljen u skladu s izvidom štete.

Oštećenik niti u mirnom postupku, niti u tužbi nije priložio odnosno predložio dokaze temeljem kojih bi se moglo utvrditi upravo to - da isplaćenim iznosom od strane tuženika oštećenik nije bio u mogućnosti dovesti svoje vozio u stanje prije nezgode.

Napominje se da je tuženik u izvidu štete jasno naveo cijenu sata rada koju priznaje, pa ako tužitelj po navedenoj cijeni sata rada nije mogao popraviti vozilo oštećenika, tada nije niti trebao primiti na popravak vozilo oštećenika, što znači da popravak vozila nije obavljen u skladu s izvidom štete, pa sukladno tome oštećenik na tužitelja nije niti mogao prenijeti više prava nego što bi ih on sam eventualno imao prema tuženiku.

Nije sporno da tužitelj može cijenu svog sata odrediti na način kako to njemu odgovara, no to ne znači i da ta cijena mora biti i plaćena, jer je smisao instituta naknade štete isplatiti onaj novčani iznos naknade štete koji je dovoljan da se oštećena stvar dovede u stanje kakvo je bilo prije štete, jer naknada štete kao ekvivalent u novcu ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik stvarno pretrpio.

Prigovara visini tužbenog zahtjeva, te osporava i stopu zatraženih zateznih kamata, obzirom ista može biti određena samo u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer se radi o naknadi štete.

3. Podneskom od 15. prosinca 2025., koji je sud uzeo u obzir temeljem odredbe čl. 299. a st. 5. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), tužitelj se očituje na navode tuženika iz odgovora na tužbu, navodeći, u bitnome, da se generalno protivi svim navodima tuženika iz istih, kao potpuno pravno neosnovanim.

4. Sud je sukladno čl. 220. ZPP-a, izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu, dok ostale predložene dokaze sud nije provodio obzirom iste ne smatra važnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari iz razloga koji će biti navedeni kasnije u obrazloženju.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, tužbeni zahtjev utvrđen je u cijelosti osnovanim u odnosu na glavno potraživanje.

6. Među strankama su u konkretnom predmetu sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna i pasivna legitimacija te visina stope zatraženih zateznih kamata.

7. Uvidom u Izvid štete tuženika (list 12 spisa), račun (list 10 spisa), te potvrdu o uplati (list 22 spisa), utvrđeno je da se isti odnose na vozilo marke i tip VW CADDY, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenice OZ iz [adresa].

Tužitelj je pozivajući se na broj štete naveden u Izvidima štete tuženika izdao predmetni račun br. 93/01/01 u ukupnom iznosu od 751,04 eura (PDV uključen). Tuženik je temeljem navedenog tužiteljevog računa isplatio iznos od 570,83 eura.

8. Imajući u vidu kako se u predmetnom postupku radi o sporu male vrijednosti sud nije provodio predloženo prometno vještačenje na okolnost cijene sata rada sukladno smjernicama AZTN-a i HANFA-e, ocijenivši da bi utvrđivanje tih činjenica bilo povezano s nerazmjernim troškovima i teškoćama pa je u skladu s odredbom čl. 464.a ZPP-a zaključio o visini štete po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave u spisu kao i činjenicu da je tuženik platio dio računa.

9. Iz računa tužitelja broj br. 93/01/01 od 28. veljače 2025. utvrđeno je da je tužitelj izvršio popravak vozila OZ za ukupnu cijenu od 751,04 eura (s uključenim PDV-om po stopi od 25%).

Nadalje, u navedenom računu je navedeno da je utrošena količina radnih sati 7,6, a ista količina radnih sati i navedenog materijala proizlazi i iz tuženikovog Izvida štete, te je tuženik na ročištu od 13. ožujka 2026. izjavio da nije sporna visina u odnosu na potrošni materijal kao niti u odnosu na rezervne dijelove, već samo u odnosu na cijenu sata rada.

Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 42,11 eura, uvećano za PDV.

Uvidom u račun sud je utvrdio da su obračunati i svi dijelovi za zamjenu u skladu s kalkulacijom-izračunom cijene radnog sata i dijelova.

10. Tužitelj tužbom potražuje navedenu ukupnu razliku od 180,21 eura, a uzimajući u obzir plaćanje koje je tuženik izvršio u mirnom postupku, to je razlika do punog iznosa tužiteljevog računa predmet utuženja u ovom predmetu, a iz odgovora na tužbu proizlazi kako je sporna upravo satnica rada, odnosno razlika u cijeni radnog sata koje tuženik priznaje i cijene radnog sata koju tužitelj naplaćuje, odnosno koje je naplatio svojim računom za popravak vozila. Stoga je predmet naknade štete u ovom postupku isključivo naknada štete u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj i cijene radnog sata koju je procijenio tuženik u svojim izvidima štete.

11. Prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju naplaćuje prema cjeniku priloženom uz tužbu (list 36 spisa).

12. Dodatno se ukazuje da i iz dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja KLASA: 034-08/18-01/093 od dana 20. veljače 2020., koji je dostavio tužitelj, a čiju valjanost tuženik nije osporio, također proizlazi da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj će cijeni radnog sata, treće osobe obavljati posao u radionici, kao i to da oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koje mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak zahtijevati naknadu štete odnosno naknadu iz osiguranja.

13. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj br. 93/01/01 ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani Ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

14. Odredbom čl.81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Nadalje, uvidom u Ugovor o ustupu potraživanja sud je utvrdio da je tražbina ustupljena upravo na tužitelja stoga je neosnovan prigovor aktivne legitimacija, a pogledu pasivne legitimacije valja navesti da je isti prigovor neosnovan obzirom da je iz izvida štete vidljivo temeljem koje police osiguranja tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete.

15. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz činjenice da je izvid štete napravljen 16. siječnja 2025. proizlazi da je oštećenica OZ podnijela zahtjev prije tog dana, no kako tužitelj potražuje zatezne kamate od kasnijeg dana (21. ožujka 2025.), o tome odlučeno u granicama zahtjeva sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer oštećenica i tuženik nisu u odnosu koji bi proizlazio iz trgovačkog ugovora, pa niti tužitelj i tuženik nisu u takvom odnosu, slijedom čega je tužitelj odbijen sa zahtjevom za zatraženu zakonsku zateznu kamatu preko navedene stope.

16. Dodatno, u odnosu na osporavanje pasivne legitimacije od strane tuženika, treba navesti da iz obrazložene ponude tuženika od 18. veljače 2025., proizlazi da tuženik ne spori nastanak štetnog događaja, aktivnu legitimaciju, pasivnu legitimaciju, odgovornost, odnosno osnov štete koju tužbom potražuje tužitelj, niti uzročno posljedičnu vezu između štete i štetnog događaja, već samo cijenu rada sata tužitelja, te je ponudio, i u konačnici isplatio, iznos od 570,83 eura, pa je stoga ovaj sud tuženikova osporavanja elemenata odgovornosti za naknadu štete u odgovoru na tužbu, ocijenio paušalnim i usmjerenim isključivo na odugovlačenje postupka, slijedom čega nije provodio predložene dokaze (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Pž-2109/2024 od 27. svibnja 2024., i poslovni broj Pž-1288/2024 od 17. lipnja 2024.).

17. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova postupka.

18. Po ocjeni ovoga suda tužitelj ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to: za sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, sastava podneska od 15. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, zastupanja na ročištu od 13. ožujka 2026. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, te zastupanja na ročištu radi objave presude od 10. travnja 2026. u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9. t. 3. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, troška za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 eura (članak 1. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama - ''Narodne novine'' broj 118/18., dalje: ZSP, u vezi s Tar. br. 1. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi

- ''Narodne novine'' broj NN 37/2023., dalje: Uredba te u vezi s odredbom članka 7. ZSP-a) i troška za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 eura (Tar. br. 2. stavak 1. Uredbe), jer mu je trošak navedenih sudskih pristojbi i nastao, dok se za preostali zatraženi trošak navedenih sudskih pristojbi u iznosu od 6,63 eura odbija kao neosnovan jer tužitelju nije niti nastao.

19. Budući je tužitelj potraživao i zakonske zatezne kamate na parnične troškove, to je o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno primjenom odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020 i 114/2022) i članka 29. stavak 2. ZOO-a i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose, slijedom čega je tužitelj odbijen sa zahtjevom za zatraženu zakonsku zateznu kamatu preko navedene stope.

U Zagrebu 10. travnja 2026.

Sudac:

Lovre Sardelić

Viši sudski savjetnik - specijalist:

Domagoj Klinžić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1) tužitelju po pun. na roč uz pristojba na presudu

2) tuženiku po pun. na ročištu

3) kal