Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-1131/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice u zamjeni DL, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Marijana Belčića u Osijeku i punomoćnika tužene u zamjeni Davora Petrovića, odvjetnika u Osijeku, po objavi 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 3. Ugovora o kreditu br. 528-50-2715939, sklopljenog 18. ožujka 2005. između tužiteljice i tužene, potvrđenog 18. ožujka 2005. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OU-247/05, u dijelu odredbe koji glasi:

„3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 515,15 eura (slovima: petsto petnaest eura petnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 528-50-2715939, sklopljenog 18. ožujka 2005. između tužiteljice i tužene, potvrđenog 18. ožujka 2005. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OU-247/05, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužiteljici ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 112,42 eura (slovima: stotinu dvanaest eura četrdeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 490,58 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki V. izreke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 22. studenoga 2024. navodi da je 18. ožujka 2005. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu br. 528-50-2715939, potvrđen 18. ožujka 2005. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OU-247/05, prema kojem je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 24.520,62 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu jednokratno 3,30% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužena je prilikom isplate kredita 22. ožujka 2005. naplatila tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 3.881,37 kn, koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 515,15 eura.

Odredbom članka 9. stavka 2. predmetnog Ugovora ugovoreno je kako tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tužena. Tužena je 21. veljače 2011. naplatila tužiteljici naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 847,05 kn, koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 112,42 eura. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tužene (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja. Tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak. Obzirom je tužena temeljem nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatila i time stekla ne pripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takove dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenoga, tužiteljica predlaže da nadležni sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 3. Ugovora o kreditu br. 528-50-2715939, sklopljenog 18. ožujka 2005. između tužiteljice i tužene, potvrđenog 18. ožujka 2005. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OU-247/05, u dijelu odredbe koji glasi:

„3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 515,15 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2005. do isplate.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 528-50-2715939, sklopljenog 18. ožujka 2005. između tužiteljice i tužene, potvrđenog 18. ožujka 2005. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OU-247/05, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV. Nalaže se tuženoj da tužiteljici u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 112,42 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2011. do isplate.

V. Nalaže se tuženoj da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Tužena u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljicom 18. ožujka 2005. zaključila Ugovor o kreditu broj 528-50-2715939 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je stavila tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 24.520,62, da je ugovorena redovna kamata 5,85% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita.

U članku 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA, Naknada za obradu kredita: 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba članka 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tužene, a tužiteljici je pojašnjena sporna odredba Ugovora, i ista je razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Protivi se tvrdnjama tužiteljice da je ništetna odredba članka 9. Ugovora jer je tužena kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpila iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužiteljica je potpisom Ugovora pristala na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tužena nikada nije zaprimila prigovor tužiteljice u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene. Prije zaključenja ugovora, tužena je objasnila svaku odredbu ugovora tužiteljici, a obzirom tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tužena ističe prigovor zastare. Sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom je tužiteljica podnijela tužbu 22. studenoga 2024., tražbina je zastarjela. Nesporno je da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni Ugovor o kreditu, te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 96/03.): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je tužiteljica, nakon što joj je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisala razvidno je da je tužena postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev neosnovan. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao izvadak iz matice vjenčanih (stranica 6 spisa), Ugovor o kreditu broj: 528-50-2715939 od 18. ožujka 2005. (stranica 7-11 spisa), potvrdu od 18. srpnja 2024. (stranica 12 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 40 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-2715939 od 18. ožujka 2005. koji glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, te isplata iznosa od 515,15 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2005. pa do isplate na ime ništetne odredbe. Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu broj: 528-50-2715939 od 18. ožujka 2005. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“, te isplata iznosa od 112,42 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2011. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 18. ožujka 2005. tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopile Ugovora o kreditu broj: 528-50-2715939 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.520,62 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada, 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3.),

- da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor (članak 9. stavak 2.),

- da je tužena tužiteljici na ime naknade za obradu kredita naplatila iznos od 515,15 eura,

- da je tužena tužiteljici na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita naplatila iznos od 112,42 eura.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 3,30% iznosa kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, ništetna, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 9. stavku 2. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

7.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." odnosno (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

7.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita, naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao i o visini tih naknada.

7.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita kao ni naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (naknada za obradu kredita), odnosno prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementima ugovora o kreditu koji definiraju bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Jednako tako, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredbe članka 3. i članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članka 3. i članka 9. stavka 2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., „Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. – dalje u tekstu: ZOO/91.) važećim u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupnju vozila, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla u Raiffesen banci u Osijeku 2005. za kupovinu automobila marke Renault, da je auto koristila za osobne potrebe, time da u trenutku podizanja kredita nije bila vlasnica tvrtke niti obrta, odnosno vozilo kupljeno sredstvima kredita nije unijela u imovine tvrtke odnosno obrta. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita (članak 3. i članak 9. stavak 2. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu te pročitao Ugovor o kreditu od 18. ožujka 2005.

9.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je došla u auto-kuću i tamo joj je prodajni zastupnik rekao da surađuju sa Raiffaisen bankom, da je potpisala zahtjev za kupovinu automobila. Potom je otišla u Raiffaisen banku radi podizanja kredita, tamo su joj rekli da je kreditno sposobna za švicarski franak. Nisu joj ponudili ugovor u nekoj drugoj valuti. Kad su sačinili ugovor, pozvali su ju na potpis. Dali su joj primjerak ugovora, odnijela ga je kući i pročitala, vratila se u banku i tamo ga je potpisala. Ugovor je razumjela koliko ga kao laik može razumjeti, razumjela je odredbe koje su joj bile bitne, visina mjesečne rate odnosno visina kamatne stope. Inače je po struci komercijalist, radila je u trenutku podizanja kredita u Konzumu kao prodavač. Nije mogla utjecati na odredbe ugovora. Od strane bankovnog službenika joj nije rečeno na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosno na koji način je određena visina iste. Ta naknada joj je ustegnuta od iznosa kredita. Nije joj pojašnjeno na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita kao niti na koji način je određena visina iste. Kredit je prijevremeno otplatila. U banci su joj dali obračun ostatka duga, podmirila je ostatak duga prema obračun, nakon toga su joj dali prometnu. Prilikom prijevremene otplate nisu joj spominjali plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Na upit tužene odgovorila je da je ugovor detaljno pročitala. Nije znala na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ne sjeća se da li je pitala bankovnog službenika što znači naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Nije pitala bankovnog službenika može li kredit biti bez naknade za obradu kreditnog zahtjeva odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita jer nije ni znala što je to. Nije prigovarala visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nije ni mogla pregovarat.

9.2. Iz odredbe članka 3. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obavljanje bankarskih usluga u visini od 3,30% iznosa kredita.

9.3. Iz odredbe članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužiteljica može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi kreditor, dakle tužena je jednostrano određivala uvjete prijevremene otplate kredita, dakle i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužiteljica) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

9.4. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, odnosno i sama tužena je odredila visinu iste na koju tužiteljica nije mogla utjecati. Jednako tako, a u odnosu na naknadu za prijevremenu obradu kredita, nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužiteljice i tužene i da tužiteljica nije znala na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogla utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita. Tužiteljica je iznijela da joj djelatnik banke nije pojasnio na što se odnosi naknada za obradu kredita, niti kako je određena visina iste, odnosno zašto se plaća naknada za prijevremenu otplatu kredita, kao i na koji način je određena visina iste. Nadalje, tužiteljica nije mogla pregovarati o tim odredbama, bilo je onako kako je banka odredila.

9.5. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.6. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, i bez definiranja visine iste, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.7. Odredba o troškovima obrade kredita je transparenta u smislu članka 85. ZZP- a, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.8. Budući se o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

9.9. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

10. Utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/ troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

10.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 265. stavka 3. ZOO/91 koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1068. stavka 2. ZOO/91 i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

10.3. Obzirom na iznijeto ovaj sud zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

10.4. Tužena nije tijekom postupka tvrdila dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, već je samo iznijela da svoje pravo na obračun te naknade crpi iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, pa kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 9. stavak 2.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP, ništava.

10.5. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu o prijevremenoj otplati kredita.

11. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 110. ZOO-a/91 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti članka 3. i članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je postavila zahtjeve za isplatu, pa se radi o restitucijskim zahtjevima, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su- IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 3. i članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 371. ZOO-a/91 od pet godina nije protekao.

12. Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO/91. u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. ZOO/91. je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

12.1. Tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za obradu kredita u visini od 515,15 eura, koji iznos je među strankama nesporan, počevši od 23. ožujka 2005., naime prema potvrdi tužene od 18. srpnja 2024. sporna naknada je naplaćena 22. ožujka 2005. Tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za prijevremenu obradu kredita u visini od 112,42 eura, koji iznos je među strankama nesporan, počevši od 22. veljače 2011., naime prema potvrdi tužene od 18. srpnja 2024. sporna naknada je naplaćena 21. veljače 2011.

12.2. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

13. Obzirom na iznijeto valjalo je odlučiti kao u točki I., II., III. i IV. izreke presude.

14. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje: ZPP) te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 8. travnja 2026. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 627,57 eura, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. i III. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

14.1. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 27. ožujka 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 8. travnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 10. travnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 350,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 437,50 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak pristojbe za tužbu u iznosu 26,54 i za presudu u iznosu 26,54 eura.

14.2. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava dopisa banci od 10. lipnja 2024., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 490,58 eura na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP-a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužiteljica odbijena.

15. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 10. travnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu