REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-729/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Žalac, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 , radi utvrđena ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 11. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Ivana Žalac, odvjetnika, i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke, odnosno ništetna je ugovorna odredba u Ugovoru o kreditu broj 918-50-3833605 od 8. prosinca 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to: Članak 3. NAKNADA „3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju NK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 461,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 14. prosinca 2006. do isplate po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškova parničnog postupka u iznosu od 276,54 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa dijelom troškova postupka u iznosu od 26,54 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita 8. prosinca 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-3833605, kojim je realiziran iznos od 22.365,30 CHF u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja na rok otplate od 84 mjeseca, sve u svrhu kupnje novog vozila.

1.1. Ističe da u navedenom Ugovoru o kreditu pod člankom 3. „NAKNADA“ ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 3.30% od iznosa kredita, koju se Korisnik kredita obvezuje platiti prilikom prvog korištenja kredita koju naknadu je tuženik prilikom korištenja kredita naplatio tužitelju 14. prosinca 2006. godine u iznosu od 461,65 EUR (1 CHF ≈ 0,625 EUR).

1.2. Tužitelj smatra da ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena navedena jednokratna naknada od 3.30 % od iznosa kredita nije jasno i razumljivo obrazložena niti je vezana uz određenu, zasebnu i stvarno pruženu uslugu tuženika, već predstavlja dodatno i netransparentno opterećenje tužitelja, koje je u ekonomskoj i pravnoj naravi dio cijene kredita, a već je sadržano u kamatnoj stopi. Na temelju takve ugovorne odredbe tuženik je naplatio iznos od 738,05 CHF bez valjane pravne osnove, odnosno na temelju ništetne ugovorne odredbe, zbog čega je tuženik stekao korist na štetu tužitelja.

1.3. Obzirom da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 918 -50- 3833605 od 8. prosinca 2006. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, prema kojoj je naplaćena jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita, tužitelj podnosi tužbu i predlaže sudu da se navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu utvrdi ništetnom a tuženik obaveže na povrat stečenog brz osnove novčanog iznosa od 461,65 eura skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate, kao i naknadu prouzročenog parničnog troška ovog postupka.

2. Tuženik pozvan rješenjem ovoga suda poslovni broj P-729/2025-2 od 24. studenog 2025. podnijeti pisani odgovor na tužbu, u ostavljenom roku od 30 dana nije dostavio svoje očitovanje.

3. Kako se traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i s tim u svezi isplata stečenog temeljem ništetne odredbe, sud je proveo postupak i dokaze predložene po tužitelju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 918-50-3833605 od 8. prosinca 2006. koja glasi: „3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“ .

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 8.prosinca 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-3833605 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.365,30 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.),

-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita (članka 3. ),

- da je kredit odobren za kupnju novog vozila (članak 6.),

- da je naknada naplaćena 14. prosinca 2006. u iznosu od 738,05 CHF.

6. Sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača. Sporno je da li mu pripada pravo na isplatu stečenog bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

7. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 918- 50-3833605 od 8.prosinca 2006. (str. 4-8 spisa), u otplatni plan od 14. prosinca 2006. (str. 9-12 spisa) te u kontrolni ispis unosa korištenja od 14. prosinca 2006. (str. 13 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

9. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da se sjeća da je u 2006. realizirao predmetni kredit u svrhu kupovine auta koji mu je u to vrijeme trebao za privatne potrebe i nije imao nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu. Kredit je realizirao nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate, odnosno taj mu je kredit preporučen kao najpovoljniji. Tvrdi da nije bilo govora o nikakvoj naknadi za koju je znao da će banka nešto ustegnuti, ali mu nije pojašnjeno za što će se navedena naknada utrošiti. Posebno je istakao da je u posebnim postupcima realizirao pravo na naknadu na ime stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te da visinu štete odnosno stečenog bez osnova temelji na potvrdi koju mu je izdala banka 14.12.2006. na kojoj je navedeno da su zadržali naknadu u visini od 738,05 CHF. Primjenom tečaja na dan kada je ista ustegnuta utvrdio je koliko iznosi predmetni tužbeni zahtjev.

10. Iz iskaza tužitelja je nesporno utvrđeno da je realizirao namjenski kredit koji je utrošio za kupovinu novog vozila za osobne potrebne, odnosno da realizirani iznos kredita nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača.

11. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo o visini kredita i periodu otplate, odnosno taj mu je kredit preporučen kao najpovoljniji , da mu nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogao utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena na unaprijed sačinjenom tipskom ugovoru.

12. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 3. stavak Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Tuženik nije osporio navode tužbe tako da nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti mu je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

15. Uvidom u ugovor o kreditu nesporno je da u odredbi vezanoj uz naknadu ništa nije navedeno osim da će se naknada naplatiti kao trošak kredita u visini koja je navedena u postotku odobrenog kredita. Tužitelj je takvom odredbom imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o njezinoj visini niti razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), odnosno nije imao informaciju o njenoj krajnjoj svrsi.

16. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

17. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). A banka ga je naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed.

20. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju umirovljenik i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

21. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njegovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer mu je predmetni ugovor ponuđen kao takav, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

24. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

25. Vezano uz visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz uvidom u kontrolni ispis unosa korištenja od 14. prosinca 2006. (str. 13 spisa) iz koje potvrde tuženika je nedvojbeno da je na dan 14. prosinca 2006. tuženik naplatio od tužitelja naknadu u iznosu od 738,05 CHF ili sada 461,65 eura. To potvrđuje i iskaz tužitelja.

26. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

27. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, od dana stjecanja temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

30. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 303,08 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora , priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 11.3.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 200,00 eura, skupa s pridodanim PDV-om, ukupno 250,00 eura. Tužitelju su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (13,27 eura i 13,27 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 276,54 eura.

31. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP -a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

32. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

33. Tužitelju nije priznat trošak više zatražene pristojbe na tužbu i presudu, ukupno u iznosu od 26,54 eura jer je ista obračunata u skladu s vrijednošću predmeta spora.

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. Izreke presude.

Slavonski Brod, 10. travnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Ivan Žalac, Slavonski Brod,

2. Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69.