REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 137 P-4710/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ines Gutzmirtl Špehar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Bruni Mudronji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 27. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Brune Mudronje i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice EŽ, dana 10. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju FŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13.750,00 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od 1.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekuće od 1.10.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju FŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.639,86 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od 1.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekuće od 1.10.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju FŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.857,66 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od 1.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekuće od 1.10.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju FŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.514,12 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od 1.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekuće od 1.10.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju FŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.717,17 eura., uvećano za pripadajuće zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu dana 7. srpnja 2006. koji je solemniziran kod javnog bilježnika kojim je tuženi tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 127.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dna korištenja kredita s rokom otplate od 14 godina. Navodi da ugovor o kreditu predstavlja tipski adhezijski ugovor. O navedenim ugovornim odredbama se nisu vodili pojedinačni pregovori. Tužiteljica smatra da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poziva se na Zakon o zaštiti potrošača. Poziva se na utvrđenje iz kolektivne presude za valutnu klauzulu. Tužiteljica smatra da na temelju svega ima pravo na povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule u CHF. Točno je da je tužiteljica potpisala aneks ugovora o kreditu dana 18. studenog 20215. međutim tim potpisom ugovora aneksa tužiteljica se ni na koji način nije odrekla svojeg prava potraživanja preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prilikom sklapanja aneksa ugovora također se nije moglo pregovarati već je tužiteljica isto mogla potpisati ili odbiti. Nakon prove4dnog dokaznog postupka tužiteljica je postavila svoj tužbeni zahtjev kao u podnesku od 13. veljače 2026. godine.

2. Tuženi u odgovoru na tužbu osporava i osnov i visinu, stavlja prigovor potrošača, prigovor zastare, osporava tijek zakonskih zateznih kamata, predlaže odbiti zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u obavijest o promjeni kamatne stopa, aneks ugovora o kreditu, promet računa, obavijest o provedenoj konverziji, otplatni plan, izvod po kreditu, saslušana je tužiteljica, izvršen je uvid u ugovor o kreditu, promet računa, provedeno je financijsko vještačenje po Darfin d.o.o. Darku Prpiću.

4. Ocjenom ovako provedenog dokaznog postupka ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan kao u točki I. i III. Izreke.

5. Nije sporno da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu dana 7. srpnja 2006. godine te da je 18. studenog 2015. godine sklopila aneks ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu u euro. Nije sporno da su odredbama prvobitnog ugovora o kreditu glavnica bila vezana za valutnu klauzulu odnosno da se tečaj izračunavao prema srednjem tečaju HNB-a za švicarski franak te da je ugovorena kamatna stopa koja je primjenjiva i koja se mijenjala tijekom mjeseci i godinama.

6. Tuženi osporava da bi ovaj ugovor o kreditu bio potrošački ugovor te da tužiteljica nije dokazala da je potrošač.

7. Također nije sporno da je isti kredit konvertiran pa slijedom toga tuženi tvrdi da su tim ugovorom o konverziji stranke isključivo po izboru tužiteljice riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan Zakonom.

8. Naime, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu došlo je do promjene valute kredita iz CHF u euro, također je došlo do promjene kamatne stope, utvrđen je preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima.

9. Tuženi smatra da kako je između stranaka provedena konverzija kojoj je tužiteljica dobrovoljno pristupila, ne postoji njezina tražbina pa tuženi predlaže odbiti tužiteljicu u cijelosti.

10. Postavlja se pitanje je li tuženi postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, je li tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužiteljicu jer tužiteljica nije bila stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženi bio stranka u kolektivnoj tužbi.

11. Odredba čl. 8 ZPP-a sadrži jedna od osnovnih načela procesnog prava, a to je načelo slobodne ocjene dokaza koje načelo nalazi odraz u ovlaštenju suda da na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice od kojih zavisi odluka o tužbenom zahtjevu uzeti kao dokazane, dakle, da prema svom slobodnom uvjerenju na osnovi ocjene izvedenih dokaza može sa sigurnošću utvrditi postojanje odnosno ne postojanje neke činjenice.

12. Prema tome sud u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a provedene dokaze prosuđuje po svom slobodnom uvjerenju ali je dužan stečeno uvjerenje obrazložiti uvjerljivim i logičnim razlozima kojima opravdava zaključke o dokaznoj snazi pojedinog dokaznog sredstva povezujući ih s rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka.

13. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u članku 4 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza istih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

14. U konkretnom ugovoru o kreditu proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. Nesporno je da se u ugovoru navodi da se isti kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tuženi dogovorili je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Svi ostali troškovi koje je tužiteljica snosila plaćeni su u kunama. Otplata anuiteta svaki mjesec vršena je u kunama.

15. Sam mehanizam ugovora koji je tuženi razradio, sastavio i ponudio tužiteljici je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koje su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužiteljica plaćala znatno povećane mjesečne anuitete a da je pri tom njezina mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje znatno rasla. Tužiteljici se naime, usprkos redovitoj otplati kredita povećavala mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

16. Ključna odredba u samom mehanizmu ugovora je odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku koja je klauzula upotrijebljena suprotno njezinoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

17. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u ugovor tuženi je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. Zakona o obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. Zakona o obveznim odnosima, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. Zakona o obveznim odnosima koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a sve ovo na način da je tuženi postupajući sa spektra jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

18. Jednostrano i samovoljno povećanje glavnice zbog povećanja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima te prema odredbama čl. 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima.

19. Predmetni ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima jer se radi o ugovoru unaprijed sastavljenom koji je sastavila jedna strana, te nudi drugoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

20. Takvi ugovori su tipski, ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja odnosno ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

21. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 F i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

22. Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23. Što se tiče istaknutog prigovora zastare ista počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koja je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 prekinuta je zastara predmetne novčane tražbine pa rokovi zastare ponovo počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, a s obzirom da se ovdje radi o odredbama o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. godine a zastarni rok se računa 5 godina od tada sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a kako je tužba podnesena 23. svibnja 2023. godine računajući od dana 14. lipnja 2018. godine tužiteljica nije u zastari s ovom tužbom u odnosu na valutnu klauzulu.

24. U odnosu na tvrdnju tuženika da tužiteljica sklapanjem dodatka ugovora o kreditu dana 5. veljače 2016. godine nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer su voljom ugovorne strane u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost dodatka ugovora o kreditu, ovaj sud smatra da tužiteljica ima pravo tražiti povrat onog iznosa kojeg je neosnovano preplatila po ugovora o kreditu sklopljenog dana 4. kolovoza 2008. godine neovisno o izvršenoj konverziji.

25. U odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu ZID ZPK) ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

26. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija proizlazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku (tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

27. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da „…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…“.

28. Naime, cilj ZID ZPK –a iz 2015. godine nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača niti je taj zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate niti je vršio obeštećenja korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je bio cilj izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti euro. Tim je izračun konverzije kredita do dana konverzije, a u ovom slučaju je to 5. veljače 2016. godine, napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak koja se mijenja odlukom banke pa je predmet konverzije bio valutna klauzula – švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene odredbe jer se otplata kredita nakon 5. veljače 2016. godine nastavlja uz primjenu valutne klauzule sada u valuti euro a sve u skladu s Općim uvjetima banke i ponovno određena samovolja od strane tuženika po principu uzmi ili ostavi.

29. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK-a iz 2015. godine te u odredbama tog zakona odnosno čl. 19.c kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je u st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1., 2., 3. i 4. tog članka.

30. Banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on od početka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu, kakvu je u istu vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužiteljica učinila do tada i tako je utvrđeno je li štogod potrošač preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav je bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u eurima kakva je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platili banci neki dodatni iznos.

31. Cilj ZID ZPK-a nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredit imali denominirane u eurima, a niti jednom odredbom nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF.

32. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge izvan ugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuje preplaćeni tečaj. Aneksima ugovora, dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njime se ne rješava pitanje tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega po mišljenju ovog suda tužitelj ima pravo na preplatu po valuti iako je kredit konvertiran.

33. Pregledom dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti bilo kakvog odricanja propisano zakonom.

34. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK-u u čl. 19e gdje je bankama bilo zabranjeno da u dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

35. Po mišljenju ovoga suda tužiteljica nije obeštećena za preplatu temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužila ovom tužbom.

36. Tome svemu u prilog govori i samo saslušanje tužiteljice koja je navela da je zapravo digla kredi za kupnju stana sinu. Obraćala se i drugim bakama ne samo tuženoj, međutim nije mogla niti u jednoj banci podići kredit osim u Addiko banci. Digli su 127,000,00 CHF još su je limitirali budući je bila starije životne dobi. Nitko joj nije rekao da se radi o sigurnoj valuti, da CHF neće rasti, pročitala je ugovor i potpisala ga, plaćala je rate i nakon odlaska u mirovinu. Mirovina joj je bila 4.200,00 kuna, a rata joj je rasla 6.000,00 kuna. Obratila se banci te su sklopili aneks ugovora, te su izvršili tzv. konverziju. Kredit je otplaćen. Nije imala prijavljen obrt. Radila je kao učiteljica. Sin i dalje živi u tom stanu, nije iznajmljivan. Znala je i bila svjesna rizika, međutim nije bila svjesna rizika da bi CHF tako mogao rasti. Iz banke ju nitko nije upozorio na te rizike.

37. Sud je povjerovao iskazu tužiteljice jer smatra da je iskaz životan, logičan i istinit i govori u prilog svemu onome što je sud gore obrazložio vezano za činjenicu je li tužiteljica obeštećena dodatkom aneksom ugovora o kreditu ili nije.

38. Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. te je nalazom utvrđeno da razlike u anuitetima s osnova promjene kamatne stope do dana konverzije iznosi 4.066,85 eura. Obračunate su zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije te iste iznose 4.345,14 eura. Više plaćene razlike s osnova promjene kamatne stope iznose 7.639,86 eura, više plaćane razlike s osnova promjene tečaja iznose 13.750,80 eura. Preplata utvrđena konverzijom 6.554,33 eura. Ukupno vještak navodi da zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja te zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 23.247,52 eura, razlika preostale glavnice po konverziji iznos 5.514,12 eura, pa sveukupno iznos uvećan za razliku preostale glavnice iznos 28.761,64 eura.

39. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedbi niti je tuženi imao primjedbi na računski izračun pa je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno sačinjen prema pravilima financijske struke.

40. Točno je da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev iz tužbe međutim sud istu preinaku prihvaća iz razloga što je ista učinjena nakon provedenog financijskog vještačenja temeljem kojeg vještačenja je tužiteljica konačno i specificirala svoj zahtjev nakon točnog izračuna po vještaku za kojeg tužiteljica uostalom nema saznanja, a o toj preinaci nakon provedenog vještačenja i nakon zaključenja prethodnog postupka se očitovao i Vrhovni sud Republike Hrvatske Zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-162/21 od 26. studenog 2021. godine. Pri tome valja dodati da se u konkretnom slučaju radi o nepravoj preinaci zahtjeva budući da se preinaka postojećeg zahtjeva temelji na istoj činjeničnoj osnovi (pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. studenog 2024. godine).

41. Kada je tužiteljica podnijela tužbu tražila je isplatu po preplati s osnova ništetnih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu, no tužiteljica je nakon provedenog vještačenja tražila i plaćanje razlike s osnova promijenjene kamatne stope, zateznu kamatu na razlike u anuitetnima s osnova promijenjene kamatne stope do dana konverzije zateznu kamatu na razliku u anuitetni s osnova promjene valutne klauzule te preostalu glavnicu po konverziji.

42. Sud bez obzira što je dozvolio preinaku dosudio je tužiteljici samo razliku anuiteta s osnova promjene tečaja u iznosu od 13.750,00 eura dok je ostale dijelove zahtjeva odbio kao neosnovane. Za dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu zbog promjene kamatne stope tužiteljica je u zastari s obzirom da zastara počinje teći od 13. lipnja 2014. kada je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu povodom kolektivne tužbe broj P-1401/12 postala pravomoćna. Zastrani rok je 5 godina, a u ovom slušaju tužba je podnesena 1. lipnja 2023. znači protekom roka od 5 godina. U preostalim dijelovima zahtjeva u točki II izreke tužiteljica je također odbijena jer smatra da je zahtjev u tom dijelu tužiteljice neosnovan i također podliježe zastari.

43. Glede odlukama o kamatama iste su dosuđene temeljem odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

44. Tužiteljici je sud na ime svih učinjenih preplata temeljem preplate zbog tečajnih razlika dosudio zatražene iznose temeljem čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

45. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren prema OT i to za sastav tužbe 625,00 eura, podneska od 5.9.2024. 625,00 eura, ročište 16.9.2024. 625,00 eura, podneska od 29.11.2024. 625,00 eura, ročište 10.12.2024. 625,00 eura, podneska 12.2.2026. 625,00 eura, ročište 27.2.2026. 625,00 eura, trošak objave presude 125,00 eura, što ukupno iznosi 4.500,00 eura. Tom iznosu treba pribrojiti trošak financijskog vještačenja u iznosu od 550,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznos od 92,17 eura tako da je ukupni trošak tužitelja u ovom postupku 4.717,17 eura.

U Zagrebu, 10. travnja 2026. godine

Sutkinja

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave istog. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud pismeno u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika