REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-29/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Lidiji Klašnja-Petrović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Split parking d.o.o. Split, Ruđela Boškovića 28, OIB: 90551978160, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Grubišiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Župić & partneri d.o.o. Zagreb protiv tuženog ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bori Rajiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, od 3. prosinca 2025., poslovni broj: Povrv-627/2025-4, 10. travnja 2026.,

p r e s u d i o i  r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja Split parking d.o.o. Split kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, od 3. prosinca 2025., poslovni broj: Povrv-627/2025-4.

II Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud odlukom poslovni broj: Povrv-627/2025-4, od 3. prosinca 2025

presudio je:

„Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koje je donio vršitelj dužnosti javnog bilježnika Ana Zavorović, poslovni broj: UPP/OS-Ovrv-170/2023 od 3. listopada 2023. te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.“

riješio je:

„I. Dopušta se ponavljanje postupka koji je pravomoćno okončan pred ovim sudom pod brojem Povrv-33/2024 te se ukida presuda Općinskog suda u Splitu broj Povrv- 33/2024-8 od 16. listopada 2024.

II. Nalaže se tužitelju Split parking d.o.o., OIB: 90551978160, da u roku od 15 (petnaest) dana naknadi tuženiku NS, OIB: na ime troškova ovog parničnog postupka iznos od 338,66 eura, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 3. prosinca 2025., kao dana donošenja odluke, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Protiv navedene odluke pravodobno se žali tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se prvostupanjska odluka preinači na način kako je to već presudio sud prvog stupnja u presudi od 16. listopada 2024., odnosno u cijelosti održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju, kao i troškova žalbenog postupka, sve uvećano za zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke do isplate, a podredno da drugostupanjski sud ukine pobijanu odluku i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. U žalbi navodi da je sud u parničnom postupku vezan za pravomoćnu presudu kojom se okrivljenik proglašava krivim, što znači da sud nije vezan oslobađajućom presudom, kako kaznenom tako i prekršajnom jer je građanska odgovornost šira od prekršajne pa da iz navedene činjenice proizlazi da za premještanje i naplatu troškova premještanja vozila, prekršajna odgovornost nije odlučna činjenica, da tuženiku nije oduzeto pravo osporavati naredbu za premještanje vozila, a potraživanja tuženika, koja bi eventualno imao iz predmetnog događaja, ne mogu biti upravljena prema tužitelju jer je tužitelj bio ovlašten i dužan postupiti po naredbi za premještanje vozila pa teret eventualne neosnovanosti naredbe za premještaj ne može snositi tužitelj, već isključivo izdavatelj naredbe za premještaj, a posebno pored nesporne činjenice da tuženik ne bi bio ostavljen bez pravne zaštite i prava na pristup sudu u odnosu na izdavatelja naredbe za premještanje.

2.2. Dalje tužitelj navodi da iz odluke prvostupanjskog suda proizlazi da bi pravna osoba koja je dužna izvršiti premještanje vozila po svakoj naredbi koju zaprimi, bila dužna provesti postupak preispitivanja naredbe za premještaj, pronaći vozače koji su parkirali vozila i preispitati postoji li kod njih svijest o protupravnosti, odnosno jesu li poštivali predmetni prometni znak, što nije niti može biti smisao i cilj koji je zakonodavac trebao postići odredbom članka 85. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ili odredbom članka 6. stavka 1. Pravilnika o uvjetima i načinu obavljanja poslova nadzora nepropisno zaustavljenih ili parkiranih vozila te uvjetima za obavljanje poslova premještanja nepropisno zaustavljenih ili parkiranih vozila pa da je prvostupanjski sud očigledno pogrešno primijenio materijalno pravo u smislu članka 356. ZPP-a.

2.3. Tužitelj smatra da odluka Vrhovnog suda na koju se poziva prvostupanjski sud nije primjenjiva u ovom slučaju jer iz prekršajne presude proizlazi da su ispunjeni zakonski uvjeti za premještanje vozila, ali da je kod tuženika jedino izostala svijest o protupravnosti djela pa da osnovanost naredbe za premještanje vozila nije dovedena u pitanje, zatim da je potrebno uzeti u obzir činjenicu da postoji dužnost postupanja tužitelja u trenutku izdavanja naredbe, a ne u trenutku donošenja prekršajne odluke i da to jasno potvrđuje da eventualna potraživanja koja bi tuženik imao zbog navodne neosnovane naredbe, mogu biti upravljena isključivo prema ovlaštenom izdavatelju naredbe pa da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, s obzirom da u prvostupanjskoj presudi o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i izreke pobijane presude.

2.4. Iz istih razloga tužitelj u cijelosti pobija i prvostupanjsko rješenje te ističe da predmetna prekršajna presuda upravo zbog prethodno navedenog niti ne predstavlja novi dokaz na temelju kojeg je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka, a kako tužitelj smatra da je nezakonita odluka o dopuštanju ponavljanja postupka i odluka o glavnoj stvari da je neizostavno nezakonita i odluka o troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presudom i rješenjem prvostupanjskog suda, poslovni broj: Povrv-33/2024-8 od 16. listopada 2024. djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju javnog bilježnika te je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 59,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 29. prosinca 2022. do isplate, kao i parnični trošak u iznosu od 163,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Odluka je potvrđena presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-5581/2024-2, od 27. ožujka 2025.

6. Na prijedlog tuženika prvostupanjski sud dopušta ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka, ukida naprijed navedenu pravomoćnu odluku te u ponovljenom postupku ukida u cijelosti platni nalog sadržan u predmetnom rješenju javnog bilježnika, uz obrazloženje da je prijedlog za ponavljanje postupka pravovremen i osnovan jer je tuženik presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, poslovni broj: Pp-15754/2024-4 od 22. siječnja 2025., oslobođen od optužbe da bi dana 20. prosinca 2022., u 22:38 sati u Splitu, Ulica Marina Držića, u blizini kućnog broja 1, nepropisno parkirao vozilo, na mjestu gdje onemogućava pristup drugom vozilu radi parkiranja ili izlazak nekom već parkiranom vozilu, odnosno da bi počinio prekršaj iz članka 83. stavka 1. točka 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 70/19, 42/20, 85/22 i 114/22; dalje ZSPC), a temeljem kojeg prekršaja je Odsjek za redarstvo grada Splita, dana 20. prosinca 2022., izdao tužitelju naredbu za premještanje vozila 131318, zatim da prekršajna presuda predstavlja novi dokaz na temelju kojeg bi za tuženika mogla biti donesena povoljnija odluka da je takav dokaz bilo moguće upotrijebiti u prijašnjem postupku i da tek ukoliko su ostvareni uvjeti za premještaj vozila, vlasnik je dužan snositi troškove premještaja, a da bi suprotno pravno shvaćanje oduzelo vlasniku pravo osporavati naredbu za premještanje vozila, koje shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud u odluci broj: Rev-584/2022-2 od 25. svibnja 2022. S obzirom da je u smislu članka 7. i članka 219. stavka 1. ZPP-a presudom Općinskog prekršajnog suda tuženik oslobođen od optužbe, tuženik je dokazao da u konkretnom slučaju nisu ostvareni uvjeti za premještaj vozila u smislu članka 84. stavka 1. ZSPC-a pa da stoga niti tuženik nije dužan podmiriti naknadu za trošak premještanja nepropisno parkiranog vozila u njegovom vlasništvu.

7. Ispitujući pobijanu odluku utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, u svezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koju se poziva tužitelj jer je prvostupanjski sud o odlučnim činjenicama i za svoje pravne stavove dao jasno obrazloženje koje nije u suprotnosti s provedenim dokazima, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati i nema proturječja između izreke i razloga presude. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je dopustio ponavljanje postupka, ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Ane Zavorović, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-170/2023 i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o parničnom trošku.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu troškova premještanja vozila temeljem odredbe članka 86. ZSPC-a, pri čemu je u ovom postupku odlučno pitanje jesu li u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti iz članka 84. stavka 1. ZSPC-a za određivanje premještanja vozila.

9. Odredom članka 84. stavka 1. ZSPC-a propisano je u kojim slučajevima ovlaštena osoba može narediti premještanje vozila, dok iz odredbe članka 86. stavka 1. ZSPC- a proizlazi da troškove premještanja snosi vlasnik ili korisnik vozila samo ako su ti uvjeti ispunjeni, pa je suprotno žalbenim navodima, odlučno postojanje zakonskih pretpostavki za premještanje vozila, a ne sama činjenica da je naredba za premještanje izdana, a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev 584/2022-2 od 25. svibnja 2022., koje glasi: „Sudovi u parničnom postupku nisu vezani procjenom policijskog službenika ili službenika jedinice lokalne samouprave, ugrožava li zaustavljeno ili parkirano vozilo sigurnost prometa ili ometa normalni tok prometa, već mogu utvrđivati jesu li se ostvarili propisani uvjeti za premještaj vozila. Tek ukoliko su ostvareni uvjeti za premještaj vozila, vlasnik odnosno korisnik vozila dužan je snositi troškove premještaja. Suprotno pravno shvaćanje oduzelo bi vlasniku odnosno korisniku vozila pravo osporavati naredbu za premještanje vozila iz članka 84 ZSPC.“

10. Žalbeni navodi tužitelja kojima osporava primjenu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda na ovaj konkretan slučaj nisu osnovani, kao niti navodi da iz prekršajne presude proizlazi postojanje zakonskih uvjeta za premještanje vozila. Suprotno takvim navodima, tuženik je u prekršajnom postupku oslobođen od optužbe na temelju utvrđenih činjenica, koje upućuju da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za zakonito izdavanje naredbe za premještanje vozila. Naime, utvrđeno je da je mjesto na kojem je vozilo bilo parkirano imalo vidljive oznake parkirnog mjesta (bijele linije), kao i automat za naplatu parkiranja, zbog čega tuženik nije mogao znati niti je bio dužan pretpostaviti da se radi o mjestu na kojem je parkiranje zabranjeno. U takvim okolnostima jedinica lokalne samouprave, koja nije uklonila znakove ili na drugi način jasno označila zabranu parkiranja, nije imala osnove za izdavanje naredbe za premještanje vozila. Sud u parničnom postupku nije vezan ocjenom ovlaštene osobe o postojanju uvjeta za premještanje vozila, već je dužan utvrditi jesu li te pretpostavke u konkretnom slučaju bile ispunjene, budući da upravo o tome ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

11. Osim toga neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja da je odlučno to što je tužitelj bio dužan postupiti po naredbi odmah, u trenutku njezinog izdavanja, ne čekajući ishod prekršajnog postupka. Činjenica da je tužitelj bio ovlašten i dužan izvršiti izdanu naredbu ne znači sama po sebi da je time automatski stekao pravo na naknadu troškova premještanja vozila od vlasnika. Pravo na naknadu tih troškova od vlasnika ili korisnika vozila ovisi o tome jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje takve naredbe.

12. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da te pretpostavke nisu bile ispunjene, okolnost da je tužitelj postupao po izdanoj naredbi, ne može ići na teret tuženika. Ujedno, eventualne štetne posljedice postupanja po neosnovano izdanoj naredbi pa tako i trošak premještanja vozila, ne mogu se prebaciti na tuženika, već tužitelj eventualno može ostvarivati odgovarajuće potraživanje prema izdavatelju takve naredbe. Prihvaćanje suprotnog stajališta, značilo bi da bi svaka, pa i neosnovana naredba, automatski stvarala obvezu treće osobe na snošenje troška, što nije pravno prihvatljivo.

13. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima tužitelj ističe da prvostupanjski sud nije bio ovlašten preispitivati zakonitost naredbe, budući da je za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučno upravo postojanje zakonskih uvjeta za premještanje vozila pa kako u ovom postupku nije dokazano postojanje navedenih uvjeta, pravilno je prvostupanjski sud ukinuo platni nalog u cijelosti i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja da prekršajna presuda ne predstavlja novi dokaz u smislu odredbi o ponavljanju postupka, budući da nije odlučno folmalno pitanje predstavlja li određeni dokaz „novi dokaz“ u užem smislu riječi, već je bitno je li riječ o činjenici ili dokazu, koji u vrijeme donošenja ranije odluke, nije bio poznat sudu te koji bi, da je bio uzet u obzir, mogao dovesti do povoljnije odluke za stranku. U konkretnom slučaju prekršajna presuda, kojom je tuženik oslobođen od optužbe, predstavlja upravo takvu novu okolnost jer se njome utvrđuju činjenice relevantne za postojanje pretpostavki za premještanje vozila, a time i za osnovanost tužbenog zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su ispunjeni uvjeti za ponavljanje postupka, budući da bi ta odluka, da je bila donesena i uzeta u obzir u ranijem postupku, uvažavajući utvrđene činjenice u istoj, mogla utjecati na drugačiji ishod postupka.

15. Pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe članka 154. stavka 1. ZPP- a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 153/23) odlučeno je o troškovima postupka pa je odluka o parničnom trošku pravilna i zakonita.

16. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a u svezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a, tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

17. Slijedom navedenog, žalba tužitelja nije osnovana pa je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380 točka 2. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 10. travnja 2026.

Sutkinja

Lidija Klašnja-Petrović