REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5694/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Ivrlaču, u pravnoj stvari tužitelja FT, [adresa], Drage [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Danku Drakuliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-49/2022.

II Nalaže se tuženiku GRAD ZAGREB, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937 naknaditi tužitelju FT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] troškove postupka u iznosu od 625,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja FT, [adresa], Drage [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] za naknadom troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 625,00 Eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 27. listopada 2022. te tijekom postupka navodi da je Općinski građanski sud u Zagrebu, u ovršnom predmetu broj Ovr-49/2022, dana 05. listopada 2022., donio je zaključak kojim se tužitelj, kao ovršenik upućuje na pokretanje parnice radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom, iz razloga navedenih u žalbi p rotiv rješenja o ovrsi od 07. veljače 2022., u roku od 15 dana od dana dostave zaključka. Tužitelj je kao ovršenik u ovršnom postupku 13. travnja 2022., podnio žalbu i prijedlog za obustavu ovrhe, protiv rješenja o ovrsi od 07. veljače 2022., kojom ističe prigovor prava na dom, u kojem živi od 1992. i koji mu je jedina nekretnina za stanovanje. Postupajući po citiranom zaključku, tužitelj podnosi tužbu radi proglašenja ovrhe po rješenju o ovrsi broj Ovr-49/2022 od 07. veljače 2022., nedopuštenom. Tužitelj je osoba srednje životne dobi koje nema dovoljno sredstava za život i kojoj je navedena nekretnina jedini dom za stanovanje drugog doma tužitelj nema. Naime, predmetna nekretnina tužitelju služi za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih pot reba, u kojoj on živi od 1992. dakle 30 godina, te je isti uredno i pravovremeno podmirivao sve financijske obveze vezane uz plaćanje režija, održavanja stana, te je o svom vlastitom trošku uredio sanitarni čvor, zamijenio električne instalacije, uredio zidove i parkete, dakle brinuo se stanu pažnjom dobrog gospodara, kao da je u njegovom vlasništvu. Tome govori u prilog činjenica da se tužitelj kao ovršenik više puta obraćao, kako tijekom postupka i na kraju postupka za mirno rješenje spora u vidu rješavanja njegovog stambenog pitanja na bilo kojoj lokaciji gradskih stanova gdje bi isti uredno plaćao kao što je i do sada sve svoje režijske troškove, ali nitko se nikada nije odazvao, upravo zato što nema gdje i što je predmetni stan njegov jedini dom. U međuvremenu je tužiteljeva situacija znatno otežana i promijenjena, te je tuženik u međuvremenu obolio od zloćudnog raka prostate. Tuženik se i javljao na raspisane natječaje sve u nadi da će imati krov nad glavom u poznim godinama života, smatra nevjerojatnim da od svih gradskih stanova na svim lokacijama ne postoji niti jedan gdje bi on mogao biti smješten. Tuženik je očajan i bespomoćan, te mu je stan na kojem se provodi ovršni postupak jedini dom. O činjenici teškog oboljenja upoznao je tuženika u trenutku kada je za istu saznao tijekom travnja 2022. godine. Tužitelj se u prilog opravdanosti svoga tužbenog zahtjeva poziva i na primjenu odredbe čl.72.st.2. Ovršnog zakona, kojom se propisuje da će se ovrha obustaviti ako je postala nemoguća, ili ako se iz drugih razloga ne može provesti.“ Naime, prema navedenom članku čl.72.st.2. Ovršnog zakona ovrha je nemoguća jer zadire u pravo na dom i neprovediva jer dom je nepovrediv, te u vezi s odredbom čl. 80 b st. 2. i 3. Ovršnog zakona je da se na predmetnoj nekretnini ovršenika ovrha ne može provesti budući da bi se iseljenjem ovršenika iz nekretnine koja je predmet ovršnog postupka narušila pravična ravnoteža između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja jer predmetna nekretnina služi za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika i njegove obitelji. a. Tuženik ističe prigovor presuđene stvari, navodi da je tužitelj je u pravomoćno okončanom ovosudnom postupku pod posl. br. Ps-31/2020 isticao činjenične okolnosti u vezi svojih osobnih prilika i bespravnog korištenja predmetnog stana, koje su u dovoljnog mjeri raspravljene u pravomoćno okončanom postupku Ps-31/2020. Tužitelj je pravo na dom, kao i sve činjenične tvrdnje u vezi korištenja predmetnog stana imao mogućnost iznositi u ovosudnom parničnom postupku Ps-31/20. U postupkom zloupotrebljava procesna ovlaštenja te koristi pravo na dom kako bi nastavio i nadalje bespravno koristiti predmetni stan. To valja razumjeti u svijetlu da tuženik hoće pravo, ali ne i dužnost zakonitog rješavanja svog stambenog pitanja (po natječaju i sl.), a u tužbi iznosi tvrdnje neistinite kako mu se »nitko nikada nije odzavao«, protivno činjeničnoj i dokaznoj građi koja je vidljiva iz spisa posl. br. Ps-31/20. [adresa] i UT, kao čuvar stana, zaključili su 10. kolovoza 1992. Ugovor o čuvanju predmetnog stana, na rok od 3 mjeseca računajući od 10. kolovoza 1992. do 10. studenog 1992. sukladno točci III. tog ugovora. Toč. IV. navedenog ugovora određeno je da je po isteku roka iz točke III, čuvar stana dužan iseliti iz njega, odnosno isprazniti isti od stvari i osoba i stan predati u stanju u kojem ga je primio Gradu Zagrebu. Budući da tužitelj UT po navedenoj ugovornoj obvezi nije postupio, nesavjestan je i nepošten posjednik predmetnog stana. U vezi tvrdnji da je tužitelj UT uložio materijalna sredstva za održavanje predmetnog stana na koju okolnost se je pozivao i u spomenutom spisu Ps-31/20, bitno je razumjeti da su ista bez odobrenja odnosno suglasnosti Grada Zagreba, ukoliko se pođe od pretpostavke da su učinjena. Uostalom, dokaz tome je da je tužitelj UT bio svjestan svog statusa bespravnog korisnika predmetnog stana proizlazi i iz činjenice da je podnio zahtjev za davanje predmetnog stana u najam izvan liste reda prvenstva, odnosno za legalizaciju svog statusa bespravnog korisnika sukladno čl. 7a. odluke o najmu stanova (Službeni glasnik Grada Zagreba 22/09, 3/12, 15/12 i 22/13). Iz zaključka Klasa: 370-03/13- 04/452 od 01. lipnja 2016., razvidno je da je povjerenstvo za davanje stanova u najam razmatralo zahtjev FT, te je utvrdilo da je isti nakon smrti oca naslijedio 1/3 dijela stana u [adresa], ukupne površine 70,12 m2, koji suvlasnički dio je prodao FTN. Slijedom navedenog, odbijen je zahtjev tužitelja UT za davanje u najam predmetnog stana, kao neosnovan, obzirom da je opisanim postupanjem doveo sebe u nepovoljniju stambenu situaciju, što predstavlja prepreku za dodjelu stana. Tužitelj FT je izjavio prigovor protiv spomenutog zaključka od 01. lipnja 2016., koji je zaključkom od 05. listopada 2016., odbijen kao neosnovan. Osim spomenutog zahtjeva za tzv. legalizaciju stanovanja, tužitelj UT se nije javljao na objavljene javne natječaje za dodjelu gradskog stana u najam. Tužitelj FT je 29. studenog 2016. dostavio tuženiku Gradu Zagrebu pismo namjere za kupnju predmetnog stana, u kojem navodi status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali nema spomena da ima status HRVI sa 20% oštećenjem, niti podnosi dokaze koji potvrđuju navedeno. Grad Zagreb je u pokrenutom postupku radi prodaje predmetnog stana pristupio izradi Procjembenog elaborata o vrijednosti nekretnine, kojim se utvrdila početna vrijednost stana u iznosu od 336.000,00 kn, a javni natječaj za prodaju predmetnog stana bio je raspisan na internetskoj stranici Grada Zagreba (www.zagreb.hr.) u razdoblju od 23. travnja 2018. do 23. svibnja 2018., o čemu je tužitelj FT bio osobno obavješten. Budući da na navedeni natječaj nije zaprimljena niti jedna ponuda, tužitelj FT je opetovano pozvan predati predmetni stan [adresa]. Ustavom Republike Hrvatske jamči se pravo vlasništva, odnosno jamči se njegova nepovredivost, pa se stoga isto ne može u cijelosti ograničiti, a kada bi se prihvatio sporni prigovor prava na dom, a sve u svrhu da se bespravnom korisniku “ozakoni“ posjed, čime bi se u cijelosti ograničilo pravo vlasništva Grada Zagreba, kao i propisi u vezi raspolaganja imovinom Grada Zagreba. Također, prihvaćanjem spornog prigovora prava na dom, impliciralo bi “nagrađivanje “ osobe koji koristi gradsku imovinu na nelegalan način, bez dopuštenja Grada Zagreba, u odnosu na osobe koji stambeno pitanje rješavanju na legalan način (kao npr. javljanjem na natječaje, dizanjem kredita i sl.). To implicira ugrožavanje pravne sigurnosti, javnog reda i mira i općenito postupanja prema zakonu i propisima. Dakle, tužitelj FT predmetni stan koristi bez valjane pravne osnove, te je nesavjesni i nepošten posjednik koji ne rješava svoje stambeno pitanje nego zloupotrebljava svoju poziciju posjednika nekretnine i onemogućuju tuženika Grad Zagreb u disponiranju svojim vlasništvom. U svijetlu navedenog, prilikom razmatranja spornog prava na dom valja voditi računa i o pravu vlasništva Grada Zagreba za predmetni stan, interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira, te sprječavanja nereda ili samovolje pojedinaca, odnosno zaštita prava i slobode drugih. Iz dopisa od 04. studenog 2011., koji prileži tužbi, razvidno je da je FT, radno sposobna osoba, zaposlena u Ministarstvu unutarnjih poslova, pa nije nerazmjerno miješanje Grada Zagreba u sporno pravo na dom kojeg on treba osigurati na drugi, zakonom dopušteni način. Slijedom navedenog, zahtjev vlasnika Grada Zagreba za iseljenjem ĆT iz stana u vlasništvu Grada Zagreba potpuno je u skladu sa zakonom i ima “legitiman cilj“, sukladan odredbi iz čl.8.st.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i teme ljnih sloboda koju je Republika Hrvatska ratificirala dana 07. studenog 1997. Isto tako, obveza Grada Zagreba, kao jedinice lokalne i regionalne samouprave, je da stambeno zbrinjava građane slabijeg imovinskog statusa, koji sukladno Odluci o najmu stanova (“Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 22/09., 3/12., 15/12., 22/13. i 11/20.), ispunjavaju pravo na najam stana, te se ne može tolerirati korištenje gradske imovine bez valjane pravne osnove, dok istovremeno u Gradu Zagrebu trenutno postoji nekoliko stotina podnesenih zahtjeva stambeno nezbrinutih građana Grada Zagreba koji su raspoređeni na Konačnoj listi reda prvenstva za davanje stanova u najam 01. prosinca 2016., koja je utvrđena po provedenom javnom natječaju. Nadalje, u nadležnom Gradskom uredu za upravljanje imovinom i stanovanje trenutno je zaprimljeno više od tri stotine zahtjeva osoba/obitelji koje se nalaze u iznimno teškom socijalno-zdravstvenom položaju podnesenih u smislu članka 7. Odluke o najmu stanova. S tim u svezi, tuženik Grad Zagreb ističe kako se osobama u iznimno teškom socijalno-zdravstvenom položaju smatraju, između ostalih, osobe kojima je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđeno 100% tjelesno oštećenje ili opća nesposobnost za rad ili je nalazom i mišljenjem tijela vještačenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi utvrđeno teže tjelesno ili mentalno oštećenje i psihička bolest i potpuna ovisnost o tuđoj njezi i brizi, a korisnici su prava socijalne skrbi na temelju Zakona o socijalnoj skrbi, i to: stalne pomoći, doplatka za pomoć i njegu, te osobne invalidnine. Bitno je razumjeti obvezu Grada Zagreba za stambeno zbrinjavanje osoba koje su stradale u potresu koji je Zagreb pogodio dana 22. ožujka 2020. u smislu odredbe čl. 7.B Odluke o najmu stanova. Naime, odredbom iz članka 45. Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinskog-zagorske županije i Zagrebačke županije (“Narodne novine“, broj: 102/20.), utvrđena je obveza Grada Zagreba da stambeno zbrine vlasnike stanova/kuća, odnosno zaštićene najmoprimce, čiji su objekti stradali u potresu koji je grad Zagreb pogodio dana 22. ožujka 2020., a koji će dokazivati ispunjavanje propisanih uvjeta. U tom smislu potpuno je neosnovan navod tužitelja FT da je zaštita spornog prava na dom i prava stanovanja u ovom predmetu opravdana. Takva zaštita nije zakonita i potrebna, kada Grad Zagreb ima zakonsku obvezu zbrinjavanja prioritetnih skupina građana / obitelji koji dugi niz godina čekaju red prvenstva po uredno provedenom javnom natječaju, koji su u iznimno teškom socijalnom i zdravstvenom položaju, te čiji domovi su oštećeni i srušeni u razornom potresu koji je zadesio Grad Zagreb. U vezi zamolbe odvjetničkog društva Drakulić i partneri j.t.d, od 10. prosinca 2020., na isto je dostavljeno očitovanje Grada Zagreba, Gradskog ureda za upravljanje imovinom grada klasa: 371-02/16-001/205 od 14. 12. 2020. Iz tog očitovanja je vidljivo da je: zahtjev ĆT za davanje gradskog stana u najam izvan liste reda prvenstva, odnosno za legalizaciju statusa bespravnog korisnika sukladno čl. 7a Odluke o najmu stanova (Službeni glasn ik Grada Zagreba 22/09, 3/12, 15/12, 22/13) odbijen, budući da je nakon smrti oca BT naslijedio 1/3 dijela stana u [adresa], pov. 70,12 m2, koji suvlasnički dio je prodao FTN, što predstavlja prepreku za dodjelu stana u najam, u vezi pisma namjere ĆT za kupnju predmetnog stana, javni natječaj je bio raspisan na internetskoj stranici Grada Zagreba u razdoblju od 23. travnja 2018. do 23. svibnja 2018., o čemu je FT bio osobno obaviješten. Na navedeni natječaj nije zaprimljena niti jedna ponuda, FT se osim zahtjeva za tzv. legalizaciju stanovanja, nije javljao na objavljene javne natječaje za dodjelu gradskog stana u najam, a obaviješten je o dužnosti postupanja Grada Zagreba sukladno odredbama Odluke o najmu stanova kod rješavanja stambenih pitanja građana Grada Zagreba. U vezi primjedbe Odvjetničkog društva Drakulić i partneri o diskrimirajućem postupanju prema UT, odgovoreno je mailom od 21. svibnja 2021. detaljno se je očitovalo mailom od 21. svibnja 2021. Tužitelj FT višekratno je pozivan predati predmetni stan, po kojim pozivima isti nije postupio, kao što nije postupio ni po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Ps-31/20 kojom mu je naloženo iseljenje iz predmetnog stana, kao ni po rješenju o ovrsi radi iseljenje iz predmetnog stana. Tuženik smatra da nije prihvatljiv tužiteljev pokušaj ponovnog raspravljana okolnosti koje su bile raspravljane u ovosudnom postupku pod posl. br. Ps-31/2020 iz koje proizlazi ovršna isprava temeljem koje je inicirana pobijana ovrha. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te smatra da je ista uperena na odugovlačenje pobijanog ovršnog postupka. Takvo što je u suprotnosti s načelom ekonomičnosti (čl. 10. ZPP-a). Tuženik predlaže odbaciti podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troškova ovog postupka.

2. Tijekom postupka sud je pročitao zaključak ovog suda posl. broj Ovr-49/2022- 13 od 5. listopada 2022. (list 5-7 spisa), nalaz (list 8 spisa), dopise tužitelja (list 9-17 spisa), zapisnik od 4. srpnja 2022. (list 45 spisa), nalog za očevid (list 46 spisa),e-mail korespondenciju (list 47-50, 53 spisa), dopis tuženika (list 51-52, 54-56 spisa), javni poziv (list 83 spisa), izjava (list 84-86 spisa), proveden je očevid 3. listopada 2025. u stanu na adresi [adresa] (list 109-112 spisa), saslušan je tužitelj (list 114-116 spisa), izvršen je uvid u spise ovog suda posl.br. Ovr-49/2022 i Ps-31/2022.

3. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi proglašenja nedopuštenim postupka ovrhe radi udaljenja tužitelja iz stana tužitelja na adresi drage [adresa] na drugom katu, upisan u knjizi položenih ugovora, broj [broj poduloška], knjiga PU Vrapče novo te uklanjanjem njegovih stvari i predajom stana slobodnog od osoba i stvari u posjed tuženika, a koja se vodi kod ovog suda pod brojem Ovr-49/2022.

6. Iz isprava koje prilože spisu te uvidom u spis posl.br. Ps-31/2020 sud je utvrdio

7. -da je ugovorom o čuvanju stana od 10. kolovoza 1992. tužitelj predmetni stan dao na čuvanje tuženiku na rok do 10. studenog 1992., po isteku kojeg roka je dužan iseliti i predati ga tužitelju,

-da je tužitelj vlasnik spornog stana,

-da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu od 28. kolovoza 2001. broj:O-4732/01 tužitelj proglašen nasljednikom u 1/3 dijela iza pok. oca HT u odnosu na stan u [adresa], površine 70,12 m2, dok je nasljednikom u preostalih 2/3 dijela proglašena majka tuženika,

-da je tuženik ugovorom o kupoprodaji od 6. studenog 2007. prodao gore navedenih 1/3 dijela stana za iznos od 20.000,00 Eur,

-da je tužitelj zaključkom od 1. lipnja 2016. odbio zahtjev tuženika za davanje spornog stana u najam, iz obrazloženja koje odluke proizlazi da taj stan koristi bez pravne osnove te da je od oca naslijedio 1/3 dijela stana površine 70,12 m2, koji dio je prodao sestri 2007. i time se ne može smatrati osobom koja nema riješeno stambeno pitanje niti mogućnosti riješiti ga na drugi način (prema čl.3.st.1. alineja 1. Odluke o najmu stanova),

-da je zaključkom Gradonačelnika Grada Zagreba od 5. listopada 2016. odbijen prigovor tuženika protiv gore navedenog Zaključka,

-da je tužitelj dopisom od 14. studenog 2016. pozvao tuženika na predaju spornog stana s obzirom da ga koristi bez pravne osnove,

-da je tuženik dopisom od 29. studenog 2016. zatražio tužitelja da mu proda sporni stan i obavijestio ga o tome da je u istom stanu do 2014. živio sa sinom Markom, kada je isti osnovao svoju obitelj i odselio, a da od 2014. sporni stan koristi sa kćeri F,

-da je tuženik u travnju 2017. dao izraditi procjembeni elaborat o vrijednosti predmetnog stana iz kojeg proizlazi cijena u iznosu 336.000,00 kn te raspisao javni natječaj za prodaju istog,

-da je tužitelj dopisom od 7. studenog 2018. obavijestio tuženika da je pristupio izradi elaborata o vrijednosti spornog stana s obzirom na iskazanu želju tuženika da ga kupi te da je raspisan i natječaj za prodaju istog, ali da na taj natječaj nije stigla niti jedna ponuda, pa kako tuženik taj stan i nadalje koristi bez pravne osnove to se poziva na predaju istog,

-da je tužitelj dopisom od 17. prosinca 2018. obavijestio MUP da je njihov djelatnik, ovdje tuženik, bespravni korisnik predmetnog stana i u tom je svojstvu podnio zahtjev za davanje istog u najam izvan liste reda prvenstva, da je njegov zahtjev odbijen jer se prodajom suvlasničkog dijela od 1/3 naslijeđenog stana površine 70,12 m2 doveo u nepovoljniju stambenu situaciju, što je zapreka za davanje spornog stana u najam, da je tuženik potom pismom namjere izrazio želju da taj stan kupi, pa je izrađen procjembeni elaborat i utvrđena početna vrijednost istog u iznosu 336.000,00 kn te oglašen natječaj za prodaju, o čemu je tuženik obaviješten, međutim, nije stigla niti jedna ponuda te da tuženik ne ispunjava pretpostavke iz Odluke o najmu stanova, slijedom čega se poziva na predaju predmetnog stana,

-da je u zapisniku s uviđaja na licu mjesta od 6. prosinca 2019. evidentirana izjava tuženika u pravcu da predmetni stan koristi od 1992., da je samac i da bi ga želio otkupiti te konstatacija službenih osoba u pravcu da je stan uredan i održavan,

-da je tužitelj dopisom od 10. prosinca 2019. obavijestio tuženika da su temeljem njegovog pisma namjere poduzete radnje radi prodaje tog stana, ali da na natječaj za prodaju istog nije pristigla niti jedna ponuda, slijedom čega nije u mogućnosti ponovno se izložiti takvim troškovima,

- da je tužitelj 2022. obolio od karcinoma prostate,

- da se 10. studenog 2021. tužitelj obratio tuženiku te molim dodjelu gradskog stana u najam

- da se 10. prosinca 2022 tužitelj obratio tuženiku radi mirnog rješenja spora te moli bilo kakvo stambeno rješavanje,

- da je zapisnikom sa uviđaja na licu mjesta od 4. srpnja 2022. utvrđeno da tužitelj živi u predmetnom stanu kao samac, a da njegova kćer povremeno navraća u stan kako bi zbog zdravstvenog stanja pomogla, da je stan uredan i održavan.

8. Sud nije vršio uvid u isprave koje su stranke dostavile u spis nakon zaključenja prethodnog postupka, budući da su navedene isprave stranke posjedovale i prije zaključenja prethodnog postupka te su ih sukladno odredbi iz čl. 299. ZPP -a trebale dostaviti u tužbi, a najkasnije do zaključenja prethodnog postupka.

9. Prvenstveno valja navesti da je neosnovan prigovor tuženika da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari budući da u parničnom predmetu koji se vodi pod posl.br. Ps-31/2020 niti prvostupanjski niti drugostupanjski nisu odlučivali o pravu na dom ovdje tužitelja, niti je je u presudama provođen test razmjernosti.

10. Prije svega potrebno je napomenuti da sukladno čl. 55. st. 3. OZ-a tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu, odnosno drugim riječima, raspravljanje u ovoj parnici isključivo je ograničeno samo na razloge zbog kojih je upućen. Dakle, raspravljanje u ovoj pravnoj stvari ograničeno je isključivo na razloge iz čl. 50. st. 1. t. 7. i 10. OZ-a, odnosno zbog istaknutog prigovora prava na dom.

11. Odredba čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - nadalje: Konvencija) propisuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, a prema toj odredbi svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Da bi se pojedinac mogao pozvati na čl. 8. Konvencije, on mora dokazati da se njegov prigovor prava na dom odnosi na barem jednu od četiri odlučne činjenice -okolnosti navedene u tom članku, (privatnim životom, obiteljskim životom, domom i dopisivanjem).

12. Prema odredbi čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) dom je nepovrediv, a pravo na dom ustavom zaštićeno pravo. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (čl. 16. st. 1. Ustava). Svako ograničenje ustavom zaštićenih sloboda i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

13. Prema navedenom, prije davanja odgovora na postavljeno pravno pitanje potrebno je pojasniti da odredba čl. 8. Konvencije sadrži negativnu i pozitivnu obvezu države. Osnovna svrha članka 8. Konvencije je zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja javne vlasti u privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje je negativna obveza koju ta odredba nameće državama. Ona traži od države da se suzdrži od proizvoljnog miješanja u pravo pojedinca. Pozitivna obveza, s druge strane, znači da države članice moraju osigurati poštovanje prava iz članka 8. Konvencije, čak i između privatnih stranaka (Bărbulescu protiv Rumunjske [VV], § 108. - 111.1). Te obveze mogu uključivati usvajanje mjera čiji je cilj osigurati poštovanje privatnog života čak i u području odnosa između pojedinaca (U protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], § 75.2). Preduvjet ispunjenja navedenih obveza je dobro poznavanje značenja pojmova iz čl. 8. Konvencije, te opsega prava koja jamči taj članak definiranog kroz praksu Europskog suda. U odnosu na pravo na dom članak 8. ne može se tumačiti kao da priznaje pravo na pružanje doma (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], § 99.) ili kao da dodjeljuje pravo na stanovanje na određenom mjestu (Garib protiv Nizozemske, §141.3). Pitanje prava na dom mjerodavno je kako u predmetima iseljenja u kojima je iseljenje neovlaštenih posjednika tražila država, jedinica lokalne vlasti ili trgovačko društvo u vlasništvu države budući da se oni u konvencijskom smislu smatraju državom (Škrtić protiv Hrvatske; McCann protiv Ujedinjene Kraljevine) tako i u privatno pravnim odnosima (Lemo protiv Hrvatske). Pitanje razmjernosti miješanja u pravo na dom ne postavlja automatski u svakom predmetu iseljenja (Petolas protiv Hrvatske, §72., Paulić protiv Hrvatske, §43.), već samo kada se stranka pozove na to svoje pravo.

14. ''Dom'' je u konvencijskom smislu autonoman pojam koji ne mora odgovarati pojmu ''doma'' u domaćem pravu. Hoće li se neka nekretnina smatrati ''domom'' činjenično je pitanje koje ne ovisi o zakonitosti posjeda prema odredbama nacionalnih zakona (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, § 46., Tijardović protiv Hrvatske, § 29.). Stoga je "dom" činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (Paulić protiv Hrvatske, § 33). ''Dom'' prema shvaćanju ESLJP, koje prihvaća i ovaj sud, čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to nastanjuje li ih zakonito ili bez ovlaštenja (Bjedov protiv Hrvatske, § 57.). ''Dom'' nije ograničen na prostori je koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (Orlić protiv Hrvatske, § 53.). Pravo na ''dom'' ne obuhvaća pravo na određeni dom pa niti pravo na vlasništvo nad nekretninom koja predstavlja dom. Ne mora se raditi o stanu ili kući, pa ''dom'' prema shvaćanju navedenog suda može, biti i kamp kućica ili drugi prostor, ako ga pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine, [VV] § 171.-174.). Zaštitu temeljem čl. 8. uživaju i poslovne prostorije (Zahi protiv Hrvatske, § 54.).

15. Miješanje, koje je u načelu zabranjeno, je svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Tako je navedeno miješanje i nalog za iseljenje koji još nije izvršen (Ć protiv Hrvatske, § 22.). Međutim, ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu Konvencije. Iznimke su propisane čl. 8. st. 2. Konvencije. Da bi miješanje u pravo na dom bilo dopušteno moraju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke. Prva je zakonitost. Miješanje u pravo na dom mora biti utemeljeno na određenom nacionalnom propisu. Izraz ''zakonitost'' ne podrazumijeva samo nužnost usklađenosti s domaćim pravom, već se on također odnosi na kvalitetu tog prava koje mora biti u skladu s vladavinom prava. Naime, nacionalni propis mora biti jasan, predvidiv i dovoljno dostupan (B i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine, § 87.) Nacionalno pravo mora biti dovoljno predvidljivo kako bi se pojedincima na odgovarajući način naznačilo u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima vlasti imaju pravo pribjeći mjerama koje utječu na njihova prava iz Konvencije (Fernández Martínez protiv Španjolske [VV], § 117.5). Već samo utvrđenje da miješanje u pravo na dom nije ''u skladu sa zakonom'' dovodi do povrede članka 8. Konvencije. Stoga ako miješanje nema uporište u propisu koji je jasan, predvidiv i dostupan nije potrebno dalje niti ispitivati je li predmetno miješanje težilo ''legitimnom cilju'' i je li bilo ''nužno u demokratskom društvu jer već sam nedostatak valjane pravne osnove dovodi do povrede prava na dom.

16. Druga pretpostavka je postojanje legitimnog cilja. U tom pogledu miješanje u pravo na dom mora težiti ostvarenju legitimnog cilja tj. cilja kojim je moguće opravdati miješanje u pravo na dom. Ti su ciljevi navedeni u st. 2 čl. 8. Konvencije: interesi državne sigurnosti, javni red i mir, gospodarska dobrobit zemlje, sprječavanje nereda i zločina, zaštita zdravlja ili morala ili zaštite prava i slobode drugih. Europski sud je utvrdio da postoji legitimni cilj države za miješanje u pravo na dom kad donosi mjere koje se odnose na useljavanje koje se mogu opravdati očuvanjem gospodarske dobrobiti zemlje u smislu stavka 2. članka 8., a ne sprječavanjem nereda, ako je cilj vlade, zbog gustoće naseljenosti, bio regulirati tržište rada (Berrehab protiv Nizozemske, § 26.). Legitimni cilj postoji i kada gospodarska dobrobit i zaštita prava i sloboda drugih predstavljaju projekate vlada, kao što je širenje zračne luke (Hatton i drugi protiv Ujedinjenje Kraljevine [VV], § 121.); radi očuvanja šume/okoliša i zaštite ''prava i sloboda drugih'' (Kaminskas protiv Litve, § 51.).

17. Treća pretpostavka je prosudba je li takva mjera nužna u demokratskom društvu. Miješanje u pravo na dom mora biti ''nužno u demokratskom društvu''. Kako bi se utvrdilo je li miješanje u pravo na dom ''nužno u demokratskom društvu'', potrebno je provesti test razmjernosti. Pod ''testom razmjernosti'' podrazumijeva se da će domaći sud pred kojim se stranka pozove na svoje pravo na dom morati utvrditi: a) može li se isti legitiman cilj (npr. zaštita prava vlasništva) postići primjenom blaže mjere, b) postoji li ''neodgodiva društvena potreba'' za mjerom kojom se miješa u pravo i c) je li miješanje razmjerno toj potrebi. Europski sud naglasio je u brojnim odlukama da bi ''svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom, načelno trebalo biti omogućeno da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na mjerodavna načela sadržana u članku 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema, temeljem domaćeg prava, pravo stanovati u stanu'' (Bjedov protiv Hrvatske, § 66.). Pri utvrđivanju jesu li mjere kojima dolazi do miješanja u pravo na dom bile ''nužne u demokratskom društvu'', domaći sud treba razmotriti jesu li, u svjetlu predmeta kao cjeline, razlozi navedeni kao obrazloženje za miješanje u pravo na dom bili relevantni i dostatni te je li miješanje bilo razmjerno legitimnim ciljevima kojima se težilo (Orlić protiv Hrvatske, § 69., Z protiv Finske, § 94.). U presudi Orlić protiv Hrvatske Europski sud je utvrdio da u situaciji kada nacionalne vlasti u svojim odlukama kojima je naloženo i potvrđeno iseljenje podnositelja zahtjeva nisu dale nikakvo objašnjenje ni iznijele nikakve tvrdnje koje bi pokazale da je iseljenje podnositelja zahtjeva bilo nužno, legitiman interes države za kontrolom svoje imovine dolazi iza prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovog doma.

18. Domaći sud prilikom ocjene postojanja prevladavajuće društvene potrebe koja opravdava miješanje u pravo na dom ima slobodu procjene koja je u stambenim pitanjima široka (Elezović protiv Hrvatske, § 53., H protiv Ujedinjene Kraljevine, § 82.). Naime, u predmetima prava na dom sporna pitanja mogu ovisiti o brojnim lokalnim čimbenicima i odnositi se na odluke o politici planiranja grada i okruga (Hudorovič i drugi protiv Slovenije, § 141., 144., 158.6).

19. Posebno je važno da je pojedincima osigurana dostatna postupovna zaštita odnosno da je postupak donošenja oduke o miješanju u pravo na dom pošten i da je takav da je pojedincu osigurao poštovanje njegovih interesa koje jamči čl. 8. Konvencije (Yordanova i drugi protiv Bugarske, § 118.). U predmetu Škrtić protiv Hrvatske domaći su se sudovi ograničili na zaključak da stanovanje podnositeljice zahtjeva nije imalo pravnog temelja, no, nisu dodatno analizirali razmjernost mjere koja bi se trebala primijeniti protiv podnositeljice zahtjeva, odnosno, njezino prisilno iseljenje iz stana u kojem živi od 1991. Ne ispitavši prethodno navedene tvrdnje, domaći sudovi, prema shvaćanju ESLJP-a, nisu podnositeljici zahtjeva osigurali prikladnu postupovnu zaštitu. Stoga postupak donošenja odluka koji je doveo do miješanja u takvim okolnostima nije bio pošten i nije omogućio dužno poštovanje interesa, koji su podnositeljici zahtjeva zajamčeni člankom 8. (Škrtić protiv Hrvatske, § 35. -36., (tako i u predmetu Ć protiv Hrvatske; Paulić protiv Hrvatske; Orlić protiv Hrvatske; i Bjedov protiv Hrvatske).

20. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj U-III-7534/2014 i U-III- 3039/2015., kao i VSRH u odluci broj Rev-1300/2022-2 od 17. siječnja 2023., pozivom na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Galović protiv Hrvatske upozorio "da se u konkretnoj situaciji radi o konkurenciji dva pojedinačna prava (pravo vlasništva predlagatelja i eventualno pravo na dom tuženice kao suvlasnice predmetne nekretnine) pa je prvostupanjski sud, povodom prigovora prava na dom, dužan brižljivo razmotriti sve okolnosti koje su bitne za odluku kojem od tih prava dati prednost.", time je zapravo iznio pravno shvaćanje da je potrebno provesti test razmjernosti.

21. Polazeći od navedenih shvaćanja, u kontekstu ocjene prigovora prava na dom tužitelja, isti je saslušan na ročištu od 20. ožujka 2026 te je u bitnome iskaza da stan koji se nalazi na adresi [adresa] koristi od 1992. godine do danas, da trenutačno sam koristi stan, da nema drugi dom osim predmetnog stana, da mu je stan dodijeljen stan na korištenje na način da je bio u Gradu Zagrebu na razgovoru kod gospodina Č i kao hrvatski branitelj nije bio stambeno zbrinut i da su mu rekli da će mu dodijeliti stan od Grada Zagreba, da prima mirovinu u iznosu od 720,00 Eura, da je trenutni iznos najamnine stana je oko 270-280,00 Eura, da redovito plaća najamninu, da je jedno vrijeme bio u zakašnjenju ali da je to podmirio, da mu režije iznose otprilike 60-90,00 eura ovisno o sezoni grijanja i navedene troškove uredno podmiruje, da je naslijedio 1/3 stana na adresi [adresa] u [adresa] nakon što mu je umro otac, čini mu se da je to bilo 2001., da je 1/3 predmetne nekretnine naslijedila supruga mog oca, a 1/3 je naslijedila njegova polusestra, da će po smrti supruge njegovog oca njezin suvlasnički dio naslijediti njegova polusestra, da on s obitelji nije mogao živjeti u tom stanu, budući da ih je tada bilo četvero u obitelji te se dogovorio sa polusestrom 2007. da joj proda svoj suvlasnički dio stana na adresi [adresa], da ju je iznos kupoprodajne cijene od cca 20.000,00 Eura koji mi je plaćan u više navrata te ga je uložio u renovaciju stana na adresi [adresa]., da boluje od tumora prostate, operiran je 2022., nakon toga je bio na zračenju jer se bolest vratila, pa je ponovno išao na zračenje i sada se opet vratila bolest i idem na daljnje pretrage, da je zbog navedene bolesti inkontinentan slijedom čega nosi uloške, odnosno pelene pa nije u mogućnosti raditi, da je 2024. od tuženika dobio dopis kojim ga se poziva za dostavom dokumentacije za sklapanje ugovora o najmu stana, a koji predmet do danas nije riješen , a dokumentaciju je predao. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovorio je da mu je adresa prebivališta na osobnoj iskaznici [adresa], da je svoj suvlasnički udio u nekretnini na adresi [adresa] i formalno prodao sestri te da više nije suvlasnik predmetne nekretnine, da drugih nekretnina nema. Na daljnji upit da li je suvlasnik kuće, spremnika, dvorišta, livade, voćnjaka u k. o. [katastarska općina] odgovorio je da nije, da je to naslijeđe njegovog pokojnog oca, a koje nije bilo prijavljeno na ostavinskoj raspravi i ostavinska rasprava za navedeno nikad nije održan, da se radi o zemljištu u Gornjem Kosinju koje će HEP poplaviti jer će na navedenom mjestu biti akumulacijsko jezero. Na daljnji upit odgovorio je da od 1992. neprekidno živi u stanu na adresi [adresa].

22. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao iskren logičan i sukladna ispravama koje prileže spisu, osim u dijelu u kojem iskazuje da je iznos kupoprodajne cijene od 20000 Eura za suvlasnički dio stana na adresi [adresa], u [adresa] dobio u više navrata, budući da iz ugovora u kupoprodaji nekretnine koji prileži spisu posl.br. Ps-31/2020 proizlazi da je kupac isplatio tužitelju kao prodavatelju kupoprodajnu cijenu u cijelosti prilikom zaključenja ugovora, te u dijelu u kojem je naveo da su stan u [adresa], u [adresa] naslijedili njegova polusestra i supruga njegovog pokojnog oca, budući da je iz rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-4732/01, koji se također prileži spisu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Ps 31/2020 vidljivo da su nasljednici iza pokojnog HT proglašeni ČT u 2/3 dijela i tužitelju u 1/3 dijela.

23. Polazeći od iskaza tužitelj da isti stanuje u predmetnoj nekretnini više od 33 godine, što je više nego dovoljno za uspostavljanje trajne i faktične veze s istom nekretninom, sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o domu tužitelja. Analizom rješenja ovršnog suda posl. broj Ovr-49/2022. utvrđeno je da se zahtjeva iseljenje tužitelja iz nekretnine, što već samo po sebi predstavlja zadiranje u pravo na dom tužitelja (Ć protiv Hrvatske, § 22, Vaskrsić protiv Slovenije).

24. Tuženik potraživanje ostvaruje postupovnim mjerodavnim odredbama OZ-a i usmjereno je ka postizanju legitimnog cilja. Tuženik vlasnik nekretnine ima pravo iseliti iz iste osobu koja se u njoj nalazi bez pravne osnove.

25. Međutim, sud ocjenjuje da miješanje tuženika nije nužno u demokratskom društvu. Notorno je da se legitiman cilj tužitelja može postići blažom mjerom i to na način da tuženik tužitelju osigura stanovanje u nekoj zamjenskoj nekretnini koja je primjerena potrebama tužitelja ili eventualno zbrinjavanjem tužitelja u dom za starije osobe gdje bi isti imao adekvatnu njegu, a imajući u vidu činjenicu da boluje od karcinoma i imajući u vidu njegovu životnu dob. Nadalje, sud smatra da ne postoji neodgodiva društvena potreba za provođenjem iseljenja tužitelja, čime se miješa u pravo tužitelja na dom, a miješanje nije razmjerno toj potrebi budući da legitiman interes Grada Zagreba za kontrolom svoje imovine dolazi iza prava tužitelja na poštovanje njegovog doma

26. Prema tome, u konkretnom slučaju ne postoji neodgodiva društvena potreba za mjerom kakvu traži tuženik u ovršnom postupku, niti je ona razmjerna, odnosno drugim riječima postoji blaža mjera za tužitelja, a da se pri tom ne narušava njegovo pravo na nepovredivost doma stoga valjalo je sukladno čl. 34. Ustava Republike Hrvatske i čl. 8. Konvencije odlučiti kao u točki I izreke.

27. Tužitelj je uspio u cijelosti u postupku stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP -a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), a sukladno vrijednosti predmeta spora ( 1.327,22 EUR) i vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

28. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 8. t. 1. OT) 200,00 Eura, zastupanja na ročištima 15. svibnja 2024., 20. ožujka 2026 i 3. listopada 2025., svako po (Tbr. 9. t. 1. OT) 100,00 EUR, što ukupno iznosi 500,00 EUR, a uvećano za PDV (Tbr. 42. OT) iznosi 625,00 EUR.

29. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastava podneska od 2. studenog 2022., budući da je isti nastao njegovom krivnjom niti ima pravo na naknadu troškova pristupa na ročišta 19. rujna 2023. i 17. listopada 2023. budući da na ista nije pristupio. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastav podnesaka od 20. svibnja 2024. i 3. rujna 2024. budući da isti nisu bili nužni za vođenje parničnog postupka. Slijedom navedenog sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 625,00 Eura

30. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 10. travnja 2026.

Sudac

Marko Ivrlač

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po pun;

- tuženiku po pun;