Pr-325/2023-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, temeljem prijedloga više sudske savjetnice-specijaliste AĆ, u pravnoj stvari tužiteljice AĆI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po pun. Mariu Skejiću, odvj. u Splitu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, OIB:51401063283, Split, Spinčićeva 1, zastupan po pun.Ivici Zaradiću, odvj. u Solinu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11.ožujka 2026., u nazočnosti pun.tužiteljice zam.pun.tuženika, a po objavi presude dana 10.travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Split OIB:51401063283, tužitelju EĆI, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti iznos od 102,56 eura neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 22,70 EUR koja teče od 15. veljača 2021.

- 4,65 EUR koja teče od 15. ožujak 2021.

- 24,95 EUR koja teče od 15. svibanj 2021.

- 27,21 EUR koja teče od 15. srpanj 2021.

- 0,13 EUR koja teče od 15. siječanj 2022.

- 2,39 EUR koja teče od 15. veljača 2022.

- 2,39 EUR koja teče od 15. svibanj 2022.

- 8,22 EUR koja teče od 15. siječanj 2023.

- 1,92 EUR koja teče od 15. veljača 2023.

- 5,00 EUR koja teče od 15. siječanj 2024.

- 3,00 EUR koja teče od 15. travanj 2024

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1.1.2023. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, dok se za više zatraženo u iznosu od 677,44 eura tužbeni zahtjev odbija.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 19.ožujka 2023. tužitelj navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu inženjera medicinske radiologije na Klinici za nuklearnu medicinu i da ima prebivalište na adresi [adresa], koja je udaljena više od 2 km od mjesta rada. Sukladno tarifnoj zoni trgovačkog društva PROMET d.o.o., autobusna postaja koja je najbliža tužiteljevom mjestu prebivališta pripada I. tarifnoj zoni, za koju prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 290,00 kuna mjesečno. S obzirom na činjenicu da tužitelj ima organiziran javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, sukladno odredbama čl. 66. st. 1. i 7. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 1. i 9. TKU/22, tužitelj da ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za IV. tarifnu zonu, u mjesečnom iznosu od po 570,00 kuna, a koji iznos da nije isplaćivan tužitelju, već umanjeni. Naime, s obzirom da tužitelj ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, prema odredbi čl.66.st.17.TKU/17, odnosno čl.65.st.23 TKU/22, tužitelju da je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Nadalje, mjesečna karata se kupuje na početku mjeseca na mjesečnoj razini pa da naknadu troškova mjesečne karte nije moguće umanjiti za pojedine dane u mjesecu kada je tužitelj zbog opravdanih razloga bio spriječen dolaziti na posao (npr. bolovanje). Radi navedenog, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku između onoga što mu je plaćeno i onoga što mu je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a na ime naknade troškova prijevoza, sve za razdoblje od 01.04.2018. pa na dalje, uz naknadu parčničnog troška.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, navodi da se protivi postavljenoj tzv. stupnjevitoj tužbi odnosno da nisu ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu te predlaže da sud pozove tužitelja da uredi tužbu sukladno odredbama čl.186b Zakona o parničnom postupku, na način da postavi određeni tužbeni zahtjev.

3.Tužitelj je podneskom od 17.veljače 2025., sukladno rješenju suda, uredio tužbeni zahtjev na način da je kao vrijednost predmeta spora označen iznos od 780,00 eura te zatražena isplata toga iznosa na ime razlike manje isplaćenog putnog troška za razdoblje od 01.04.2018. do 30.9.2024. sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od 10,00 eura teče od 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate, te ujedno zatraženo da se parnični trošak postupka isplati na račun punomoćnika tužitelja. U odnosu na taj podnesak tuženik se istom usprotivio na način da je naveo kako je tužiteljica od cijelog utuženog razdoblja na bolovanju bila 28 mjeseci, točnije od 01.04.2018.-30.08.2020., pa da u tom razdoblju nije niti imala troškove prijevoza.

3.1.Konačno, nakon provedenog financijskog vještačenja te sukladno dostavljenom nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je podneskom od 3.veljače 2026. uredio i postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 102,56 eura.

3.2.Tuženik se u odnosu na tako uređeni tužbeni zahtjev istom usprotivio na način da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj da prvotno utužuje iznos od 780,00 eura, odnosno mjesečni iznos od 10,00 eura za razdoblje od 01.04.2018. do 30.09.2024., dakle da utužuje razdoblje od ukupno 78 mjeseci. Posljednjim podneskom tužitelj sada postavlja zahtjev za isplatu samo iznosa od 102,56 eura za 11 mjeseci što znači da tužitelj djelomično povlači tužbu za iznos od 677,44 eura odnosno za utuženo razdoblje od 67 mjeseci. Nadalje, pojedini mjesečni iznosi iz posljednjeg uređenog zahtjeva da su manji ili viši od prvotno utuženog mjesečnog iznosa od 10,00 eura. Stoga tuženik ističe prigovor preinake tužbe u odnosu na pojedinačne utužene mjesečne iznose prema posljednjem podnesku tužitelja koji prelaze utuženi mjesečni iznos od 10,00 eura. Tu da se radi o kvantitativnom povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva pa da se stoga i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe kako se protivi takvom djelomičnom povlačenju tužbe u pogledu osnova, u pogledu utuženog razdoblja te u pogledu visine. Tuženik se protivi i tužbenom zahtjevu iz toč. II, posebno u dijelu u kojem se traži da se već presudom naloži tuženiku isplatiti parnične troškove tužitelja na račun punomoćnika- odvjetnika tužitelja. Ističe nadalje da je teret dokaza na tužitelju koji da treba dokazati da mu pripada pravo na isplatu troškova prijevoza na način kako to isti potražuje. Nadalje, da je tužitelj kao radnik bio dužan na početku svake kalendarske godine se poslodavcu, ovdje tuženiku, očitovati o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza, pa da tužbeni zahtjev nije osnovan budući radnik ne može tužbom tražiti troškove ili razliku troškova prijevoza ako se prethodno nije pisano obratio poslodavcu s takvim zahtjevom.

4.Sud je tijekom postupka izveo dokaz: pregledom tarifnih zona poduzeća Promet d.o.o. Split, cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava Promet d.o.o. Split, cjenika pokaznih karata, čitanjem Odluke KBC Split klasa:121-01/17-01/04, ur.broj:2181-147-02/ZD-17-379 od 08.09.2017., duljinu puta prema HAK te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije.

5.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan na način određen u izreci presude.

Stranke su popisale parnični trošak.

6.Tužiteljica tužbom potražuje razliku na ime troškova prijevoza za razdoblje od 01.04.2018.-30.09.2024., sve za I.tarifnu zonu javnog prijevoznika na području grada Splita.

7.Tužiteljev radni odnos reguliran je Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje: ZR), Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, dalje: KU/18), Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 35/19, dalje: Dodatak I. KU), Dodatkom II (NN 92/19) te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12-važio do 12. prosinca 2016., 128/17, 47/18, 2/19, dalje: TKU), Dodatak II Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (NN 150/13).

8.Troškovi prijevoza nisu sastavni dio plaće jer predstavljaju materijalno pravo radnika koje nije utemeljeno na odredbama ZR već na ugovoru o radu i Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 128/17, 47/18 i 123/19, dalje u tekstu TKU/17).

8.1.Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

9.Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

9.1.Odredbom čl.66.st.7. TKU/17, odnosno čl.65.st.9. TKU/22 propisano je ako je od prebivališta, odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, da zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

9.2.Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

9.3.Odredbom čl.66. st.12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden euro.

9.4.Odlukom tuženika klasa:121-01/17-01/04, ur.broj:2181-147-02/ZD-17-379 od 08.09.2017, a koja se primjenjuje od 1.9.2017. za tužiteljicu je utvrđeno da joj pravo na naknadu troškova prijevoza po cijeni mjesečne pokazne karte za I. zonu javnog prijevoznika grada Splita.

10.Na okolnost visine potraživanja obavljeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, a koje kao stručno, argumentirano i objektivno ovaj sud prihvaća. Vještak je u svojem nalazu i mišljenju naveo da je uvidom u dokumentaciju u spisu evidentno da je tuženik tužitelju isplaćivao naknadu prijevoza po cijeni mjesečne karte I. tarifnu zonu koju da je ponekad umanjivao za dane izostanka s posla. Mjeseci u kojima je tužiteljica koristila pretežiti dio godišnjeg odmora nisu uvršteni u izračun manje plaćenih naknada. U periodu obračuna plaća od 01.04.2018. do 30.09.2024. tuženik kao poslodavac da je tužiteljici sveukupno isplatio manju naknadu troška prijevoza u iznosu od 102,56 eura.

11.Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da traži isplatu iznosa od 102,56 eura.

11.1.Tako uređenom tužbenom zahtjevu tuženik se usprotivio na način kako je to već navedeno pod toč.3.2. obrazloženja ove odluke.

12.Iz same tužbe te daljnjih podnesaka tužitelja tijekom postupka proizlazi da tužitelj traži da mu tuženik isplati razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza. Naime, tužitelj navodi da mu je poslodavac umanjivao iznos naknade za one dane kada ne bi dolazio na posao npr. zbog korištenja jednog dana godišnjeg odmora, bolovanja ili slobodnog dana. Navedeno je u suprotnosti s Tumačenjima odredbe čl. 66. TKU/17 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje TKU-a koje (Tumačenju br. 31/18 od 20.6.2018.) u kojem se navodi da se naknada za trošak prijevoza neće isplatiti za vrijeme privremene spriječenosti za rad i za dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao, te s Tumačenjem br. 103/19 od 17. travnja 2019. u kojem se navodi da se zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti u slučajevima kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Kako tuženik tužitelju nije isplaćivao naknadu za trošak prijevoza u slučaju korištenja slobodnog dana ili godišnjeg odmora ili bolovanja do dva dana, a što je opravdani izostanak do dva dana, proizlazi da je tuženik isplaćivao tužitelju umanjeni iznos naknade troškova prijevoza pa je tužitelj, prema mišljenju suda, dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, sve u skladu s odredbom čl. 135. st. 1.ZR-a prema kojoj je u slučaju radnog spora teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno.

12.1.Iz Odluke tuženika od 8.rujna 2017. proizlazi da je tuženik priznao pravo tužiteljici da joj se naknada troškova prijevoza obračunava prema cijeni pokazne karte za I. zonu javnog prijevoznika. U tom smislu su neosnovani navodi tuženika da se tužiteljica trebala pisano izjasniti svojem poslodavcu na početku kalendarske godine o načinu korištenja toga prava. Kako tužiteljica tijekom utuženog razdoblja točnije od trenutka donošenja te odluke poslodavca nije mijenjala niti adresu prebivališta niti način korištenja prava na naknadu troškova prijevoza, nije ni postojala potreba niti obaveza da se dodatno pismeno izjašnjava niti više obraća poslodavcu jer do nikakve promjene nije niti došlo.

13.Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa je isti prihvaćen kao osnovan, pa je u presudi pod točkom I. odlučeno da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza neto iznos od 102,56 eura. Naime, prema odredbi čl. 135. st. 1.ZR-a u slučaju radnog spora teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, a kako tuženik, s druge strane, nije pružio dokaze kojima bi pobio navode i dokaze tužiteljice, kako u pogledu osnovanosti, tako u pogledu visine tužbenog zahtjeva te kako je vještak na temelju platnih lista tužiteljice i odjelnih lista utvrdio manje isplaćen trošak prijevoza primjenom odredbi TKU-a i same odluke tuženika, valjalo je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti kao osnovan.

14.Tužiteljica je podneskom od 17.veljače 2025. postavila određeni tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 780,00 eura za razdoblje od 04/2018. do 9/2024. sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od 10,00 eura teče od 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate. Konačno, a nakon provedenog vještačenja i zaprimanja vještakovog pisanog nalaza i mišljenja, tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev na iznos od 102,56 eura.

15.Nije sporno da je smanjenje odnosno postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka svrsishodno radi rješenja odnosa među strankama s obzirom da tužitelj nema potrebnog financijskog znanja da bi u potpunosti ispravno matematički postavio određeni tužbeni zahtjev.

16.U situaciji kada tužitelj tužbom prvotno potražuje isplatu iznosa od 780,00 eura pa potom, po dostavi nalaza i mišljenja sudskog vještaka, snižava tužbeni zahtjev tako da potražuje 102,56 eura, dakle povlači dio tužbenog zahtjeva, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH od 26.travnja 2021. radilo bi se o djelomičnom povlačenju tužbe na koje se primjenjuju odredbe o povlačenju po čl.193 ZPP-a, a s obzirom da je do djelomičnog povlačenja došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je pristanak tuženika (Županijski sud u Varaždinu Gž-1601/24, Županijski sud u Puli-Pola Gž-1405/21, Županijski sud u Zagrebu Gž R-1281/22). Naime, ako se gleda ukupan iznos koji je tužiteljica potraživala prvotno uređenim tužbenim zahtjevom (780,00 eura), te konačno uređenim tužbenim zahtjevom (102,56 eura), ista je djelomično povukla tužbu neovisno o tome što su se prema posljednjem uređenom tužbenom zahtjevu izmijenili pojedini mjesečni iznosi u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev. Shodno tome nije došlo do preinake tužbe u smislu povećanja pojedinačnih mjesečnih iznosa (istovjetnost tužbenog zahtjeva je ostala neizmijenjena) jer tužiteljica u konačnom zbroju svih pojedinačnih mjesečnih potraživanja nije povećala ukupno potraživanje već je isto smanjila i to čak za 677,44 eura, pa ne bi radilo o preinaci već o djelomičnom povlačenju prema pravnom shvaćanju VS RH. U tom pogledu ne bi bio ni osnovan prigovor zastare. Kako je tužba podnesena dana 19.travnja 2023., a najstarije potraživanje je dospjelo 15.veljače 2021., prigovor zastare je neosnovan. Naime, iz odredbe čl.139. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) proizlazi da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina ako nije drugačije određeno.

17.Iako tužiteljica nema profesionalnog financijskog i računovodstvenog znanja da bi mogla postaviti točan tužbeni zahtjev u smislu matematičkog izračuna tj. visine (iako ni to nije neizvedivo s obzirom da se radi samo o isplati na ime putne karte za I. tarifnu zonu koja se isplaćuje u fiksnom iznosu), podneskom od 17.02.2025. zahtjev je postavljen u (pre)visokom iznosu s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, posebno uzimajući u obzir činjenicu da tužiteljica potražuje isplatu za 78 mjeseca, a vještak utvrđuje da joj to pravo pripada za samo 11 mjeseci odnosno da ne postoji potraživanje na ime manje plaćenog troška prijevoza za utuženi dio 2018., cijelu 2019. i 2020., veći dio 2021., 2022., 2023. te 2024. , kao i činjenice da je tužiteljica bila u utuženom razdoblju na bolovanju čak 28 mjeseci.

18.Nije sporno da je smanjenje odnosno postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka svrsishodno radi rješenja odnosa među strankama s obzirom da tužiteljica nema egzaktnog financijskog znanja da bi ispravno matematički postavila tužbeni zahtjev. No, razvidno je da je tužbeni zahtjev iz podneska od 17.02.2025. postavljen previsoko i preširoko kako u odnosu na visinu tako i u odnosu utuženo razdoblje.

19.Prema provedenom postupku tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala (djelomičnu) osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza u jednom dijelu utuženog razdoblja, pa je isti prihvaćen kao osnovan Stoga je, odlučujući o tužbenom zahtjevu, a s obzirom na protivljenje djelomičnom povlačenju, usvojen tužbeni zahtjev za iznos od 102,56 eura sa pripadajućim kamatama, a odbijen za iznos od 677,44 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

19.1.Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa do isplate (čl. 84. st.3. ZR/09 odnosno, čl. 92. st.3. ZR/14).

20.Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbama čl.154. -155. Zakona o parničnom postupku.

20.1.Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je kako će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti osobito vodeći računa o pravilima ZPP-a. Odredbom članka 154. stavak 4. ZPP-a, propisano je pored ostalog da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Naime, navedena odredba članka 154. stavak 4. ZPP-a daje sudovima određeno diskrecijsko pravo odlučivanja u pogledu donošenja odluke o parničnom trošku u slučajevima djelomičnog uspjeha, o čemu je i riječ u konkretnom slučaju.

20.2.Imajući u vidu navedeno, sud je u ovom postupku odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak te je stoga odlučeno kao pod toč. II izreke.

Split, 8.travnja 2026.

Sudac

Jerka Kovačić Garac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika

-u spis