REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-961/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužitelja PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Kovačiću, odvjetniku u Puli-Pola, Flanatička 16, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, Medulićeva 31 , radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 2. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom te zamjenice punomoćnice tuženice, 10. travnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 10. stavak 2. i članka 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj ugovora:9013110011 kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 26.9.2007.godine, koje glase:

„U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % (slovima:dva posto) od iznosa kredita“ te se utvrđuje da predmetne ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke između ugovornih stranaka“.

II Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana tužitelju isplati novčani iznos od 459,36 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 265,45 EUR teku od 27. rujna 2007., a na iznos od 193,91 EUR teku od 3. ožujka 2008. pa sve do konačne isplate, s time što zatezne kamate teku do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak postupka u visini od 500,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2026. do isplate po stopi uvećanoj za tri postotna poena koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 18. prosinca 2025. podnio tužbu navodeći da je 26. rujna 2007. s tuženicom sklopio ugovor o nenamjenskom kreditu, broj: 9013110011, na temelju kojeg mu je odobren kredit u iznosu od 100.000,00 HRK. Ističe da je predmetni ugovor potrošački ugovor te da je u konkretnom pravnom odnosu imao svojstvo potrošača, budući da je kredit koristio u privatne svrhe. Tvrdi da su u navedenom ugovoru sadržane odredbe članka 10. stavka 2. i članka 12.3., kojima je propisano da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, odnosno naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% od iznosa kredita. Nadalje navodi da je tuženica na temelju navedenih ugovornih odredbi naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.000,00 HRK (što odgovara iznosu od 265,45 EUR), te naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.461,00 HRK (što odgovara iznosu od 193,91 EUR), odnosno ukupno 459,36 EUR. Smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne jer se radi o unaprijed formuliranim, tipskim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da predmetne odredbe nisu određene niti odredivе, da iz njih nije razvidna osnova ni način izračuna naknade, te da kao potrošač prilikom sklapanja ugovora nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane i informirane odluke. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ističe da je tuženica naplatom te naknade zapravo naplatila izgubljenu kamatu, iako sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.; dalje u tekstu: ZOO.) ima pravo prijevremeno ispuniti svoju obvezu bez plaćanja dodatne naknade, jer tuženica nije pretrpjela štetu. Tužitelj se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07.; dalje u tekstu: ZZP/07), ZOO te na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, navodeći da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene u smislu mjerodavnih propisa i kao takve ništetne. Ističe da je prije podnošenja tužbe pokušao mirnim putem riješiti spor, te se izvansudskim dopisom od 23. rujna 2025. obratio tuženici radi povrata naplaćenih iznosa, no da tuženica njegov zahtjev nije prihvatila. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi članka 10. stavka 2. i članka 12.3. ugovora o nenamjenskom kreditu, broj: 9013110011 od 26. rujna 2007., te naložiti tuženici da mu isplati iznos od 459,36 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dana pojedinih uplata do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu od 5. siječnja 2026. u cijelosti osporila tužbu i tužbeni zahtjev s prijedlogom da se isti odbije kao neosnovan. Prvenstveno ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora smatrajući da tužitelj potražuje isplatu iznosa od 459,36 EUR, dok je u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.328,00 EUR. Poziva se na odredbe Zakona o parničnom pos tupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.; dalje u tekstu: ZPP) te praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se, kada su istaknuti deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, vrijednost predmeta spora određuje prema visini činidbenog zahtjeva, dok deklaratorni zahtjev služi samo kao prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Tuženica nadalje u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelju sklapanjem ugovora o kreditu, broj: 9013110011 od 26. rujna 2007. nisu povrijeđena prava, da predmetne ugovorne odredbe nisu nepoštene niti ništetne, te da su iste jasne, razumljive i transparentne. Osporava da bi tužitelj imao svojstvo potrošača, navodeći da isti nije dokazao da je kredit koristio izvan svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije. Smatra da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja dopušten i zakonit ugovorni element, odnosno uvjet davanja kredita u smislu članka 1022. ZOO. Navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora na snazi bio Zakon o bankama („Narodne novine“ broj: 84/02., 12/06.) koji je dopuštao naplatu naknada za bankarske usluge, te da nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih naknada. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ističe da se radi o zakonom dopuštenoj i uobičajenoj naknadi u bankarskoj praksi, dok za naknadu za prijevremenu otplatu navodi da je ista bila jasno ugovorena i odrediva prema aktima banke važećima na dan prijevremene otplate. Tuženica naglašava da samo to što je određena ugovorna odredba unaprijed sastavljena ne znači da je ista nepoštena, već da je sukladno članku 81. ZZP/03. potrebno dokazati da je protivna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što tužitelj, prema njezinim navodima, nije dokazao. Poziva se na odredbe članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 prema kojima nije dopušteno ocjenjivati poštenost ugovornih odredbi o predmetu ugovora i cijeni ako su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Smatra da su predmetne odredbe upravo takve prirode, budući da su iznosi naknade bili izričito navedeni ili odredivi te da ih je tužitelj mogao razumjeti jednostavnim čitanjem ugovora. Nadalje ističe da predmetne naknade u svojoj visini predstavljaju neznatan dio u odnosu na ukupni iznos odobrenog kredita te da ne mogu predstavljati znatnu neravnotežu među ugovornim stranama. Smatra da tužitelj nije naveo niti dokazao konkretne negativne posljedice koje bi iz spornih odredbi proizašle. Tuženica se poziva i na praksu sudova, uključujući odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, županijskih sudova te Suda Europske unije, osobito presudu u predmetu C -621/17, ističući da zahtjev transparentnosti ne podrazumijeva obvezu detaljnog navođenja strukture troškova niti ekonomske opravdanosti naknade. Posebno ističe činjenicu da je ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, koji je strankama objasnio sadržaj, smisao i pravne posljedice pravnog posla, te da takva isprava ima snagu javne isprave i uživa presumpciju istinitosti. Smatra da se u parničnom postupku ne može utvrđivati drugačija volja stranaka od one jasno izražene u pisanom i solemniziranom ugovoru. Tuženica nadalje ističe prigovor zastare. Navodi da se radi o restitucijskom zahtjevu koji podliježe općem zastarnom roku od pet godina, koji je počeo teći od dana plaćanja spornih iznosa 2007. i 2008., te da je do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina. Smatra da nije došlo do prekida zastare. Osporava primjenjivost pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, navodeći da bi takva primjena bila retroaktivna i protivna načelu pravne sigurnosti. Poziva se i na praksu Suda Europske unije, osobito presude u predmetima C-561/21 te spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, ističući da je potrebno utvrditi trenutak kada je potrošač znao ili razumno mogao znati za eventualnu nepoštenost ugovorne odredbe. Smatra da je tužitelj takvo saznanje morao imati najkasnije 2014., odnosno 2018., s obzirom na pravomoćnost presuda u kolektivnim sporovima i opću medijsku izloženost te problematike. Dalje navodi da, ukoliko je kondemnatorni zahtjev zastario, tužitelj nema pravni interes za deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti, jer deklaratorni zahtjev ne može biti sam sebi svrha u smislu članka 187. ZPP. Opreza radi, tuženica ističe da je ugovor u cijelosti ispunjen te se poziva na članak 326. stavak 2. ZOO, smatrajući da se nakon potpunog ispunjenja ugovora ništetnost više ne može isticati. Prigovara i izvođenju dokaza financijskim vještačenjem, smatrajući ga nepotrebnim. Zaključno, tuženica ostaje kod prijedloga da se tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiju kao neosnovani te da se tužitelju naloži naknada parničnih troškova, uključujući trošak sastava odgovora na tužbu i sudsku pristojbu, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: ugovor o nenamjenskom kreditu, broj: 9013110011 od 26. rujna 2007. (list spisa 9), dopis tuženice (list spisa 12 -16) te saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet ovog spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. stavka 2. ugovora o nenamjenskom kreditu, broj: 9013110011 od 26. rujna 2007., kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate, te odredbe članka 12.3. istog ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 459,36 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji iznos tužitelj potražuje na ime povrata naplaćenih naknada na temelju navedenih ugovornih odredbi.

6. Između stranaka nije sporno da su tuženica kao kreditor i tužitelj PĆ kao korisnik kredita 26. rujna 2007. sklopili ugovor o nenamjenskom kreditu, broj: 9013110011; da je predmetni ugovor sklopljen u pisanom obliku i da je sadržavao odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita; da je na temelju članka 12.3. ugovora tuženica 27. rujna 2007. naplatila tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 265,45 EUR; da je na temelju članka 10. stavka 2. ugovora tuženica 3. ožujka 2008. naplatila tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 193,91 EUR.

7. Međutim, između stranaka je sporan osnov tužbenog zahtjeva, osobito pitanje imaju li osporene ugovorne odredbe obilježja ništetnosti, zatim je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, ima li tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu svojstvo potrošača, kao i pitanje pravilno utvrđene vrijednosti predmeta spora.

8. Uvidom u ugovor o nenamjenskom kreditu, broj: 9013110011 od 26. rujna 2007. slijedi da je tuženica kao kreditor tužitelju odobrila nenamjenski kredit u iznosu od 100.000,00 HRK, uz uvjete i obveze detaljno uređene ugovorom. Iz sadržaja ugovora proizlazi da isti sadrži odredbe kojima su uređeni bitni elementi kreditnog odnosa, uključujući odredbe o naknadama koje korisnik kredita plaća tuženici. U članku 12.3. ugovora određeno je da se korisnik kredita obvezuje prije korišten ja ili istodobno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % od iznosa kredita. Iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da je naknada ugovorena u postotku odobrenog iznosa kredita, pri čemu ugovor ne sadrži pojašnjenje koje konkretne usluge tuženice ili koje stvarne troškove obrada kreditnog zahtjeva obuhvaća, niti su ugovorom navedeni kriteriji na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je visina takve naknade razmjerna stvarno pruženoj usluzi odnosno stvarno nastalim troškovima u vezi s obradom konkretnog kreditnog zahtjeva. Nadalje, u članku 10. stavku 2. ugovora određeno je da je u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate. Iz sadržaja te odredbe proizlazi da visina naknade za prijevremenu otplatu u trenutku sklapanja ugovora nije bila određena niti odrediva na temelju samog ugovora, već je bila vezana uz interne akte Banke koji nisu sastavni dio ugovora, niti su u ugovoru navedeni parametri, kriteriji ili metodologija na temelju kojih bi tužitelj kao korisnik kredita već prilikom sklapanja ugovora mogao unaprijed procijeniti visinu te naknade i ekonomske posljedice njezina ugovaranja. Iz ugovora također ne proizlazi da bi tužitelju prilikom sklapanja ugovora bili uručeni ili objašnjeni akti Banke na koje se ugovor poziva u dijelu naknade za prijevremenu otplatu, niti da bi mu bili prezentirani kriteriji za izračun te naknade. Slijedom navedenog, iz samog sadržaja ugovora proizlazi da su predmetne odredbe o naknadama bile unaprijed formulirane od strane tuženice, bez razrade njihove ekonomske osnove i bez omogućavanja korisniku kredita da na temelju ugovora samostalno i jasno sagleda financijske posljedice njihova ugovaranja.

9. Člankom 96. stavcima 1. do 3. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona bila unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da nije imao mogućnost pregovarati s tuženicom o sadržaju ugovora o kreditu, koji je unaprijed pripremila. Sud je taj dio iskaza prihvatio kao istinit, budući da je bio logičan, životan i uvjerljiv.

9.2. Tuženica se tijekom postupka pozvala na članak 99. ZZP/07, prema kojem nije dopušteno ocjenjivati poštenost ugovornih odredbi o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive.

9.3. Iako su sporne odredbe članka 10. stavka 2. i članka 12.3. predmetnog ugovora, kojima su ugovorene ulazna i izlazna naknada, gramatički jasne i lako uočljive, sud nalazi da se iste ne odnose na osnovni predmet ugovora niti na kamatnu stopu kao cijenu kredita, već predstavljaju dodatne troškove koje potrošač snosi uz glavnicu i kamatu. Stoga iste ne uživaju izuzeće iz članka 99. ZZP/07 te podliježu kontroli poštenosti.

9.4. Tuženica u ovom postupku nije dokazala, a sukladno članku 96. stavku 4. ZZP/07 teret dokazivanja bio je na njoj, da je tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi, odnosno da je prije sklapanja ugovora postojao stvaran prostor za pojedinačno pregovaranje. Iz sadržaja ugovora proizlazi da se radi o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama tuženice, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja.

9.5. Nadalje, tuženica nije dokazala da je tužitelju prije sklapanja ugovora jasno i nedvosmisleno prezentirano koje konkretne usluge i troškove obuhvaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Sama činjenica da je tužitelj bio upoznat s postotkom naknade ne znači da je bio informiran o njezinoj svrsi i ekonomskoj opravdanosti. Iz spornih odredbi ne proizlazi na što se konkretno navedene naknade odnose niti je moguće utvrditi koje su točno usluge banke njima pokrivene. Tuženica tijekom postupka nije dokazala da naknada za obradu kredita odgovara stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Okolnost da su korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu upućuje na zaključak da visina naknade nije bila vezana uz stvarni trošak obrade pojedinog zahtjeva, već isključivo uz visinu glavnice.

9.6. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, sud posebno ističe da je njezina visina vezana uz interne akte banke važeće na dan prijevremene otplate, koji nisu sastavni dio ugovora niti su potrošaču bili poznati u trenutku sklapanja ugovora. Takvo ugovorno rješenje ne omogućuje potrošaču da unaprijed sagleda financijske posljedice eventualne prijevremene otplate, čime se dodatno narušava ravnoteža ugovornih prava i obveza.

9.7. Da predmetne odredbe dovode do znatne neravnoteže proizlazi i iz iskaza tužitelja, prema kojem bi neprihvaćanjem spornih odredbi bio onemogućen u sklapanju ugovora o kreditu, što upućuje na njegovu slabiju pregovaračku poziciju.

9.8. Dodatno, sud ukazuje na stajalište Suda Europske unije izraženo u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, prema kojem ugovorna odredba kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka ako financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na nacionalnom sudu da ocijeni. Sud napominje da je takvo pravno shvaćanje u skladu i s ustaljenom domaćom sudskom praksom. U tom smislu, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U- III-3231/2022 od 13. srpnja 2023. potvrdio da ugovorne odredbe o izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita podliježu strogoj kontroli transparentnosti te da, ukoliko potrošaču u trenutku sklapanja ugovora nije omogućeno jasno i sveobuhvatno sagledavanje njihove visine i dosega, takve odredbe mogu predstavljati nepoštene ugovorne odredbe s posljedicom obveze povrata naplaćenih iznosa. Nadalje, i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u pravomoćnoj presudi broj Pž-1122/2023-2 od 13. prosinca 2023. zauzeo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe o izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne kada potrošaču u trenutku sklapanja ugovora nije omogućeno da jasno i sveobuhvatno sagleda opseg i visinu obveze koju preuzima.

9.9. Slijedom svega navedenog, sud utvrđuje da plaćanje spornih ulaznih i izlaznih naknada uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu članka 96. ZZP/07, a time i ništetnim odredbama sukladno članku 102. stavku 1. istog Zakona.

9.10. Prema tome, utvrđeno je da su ništetne odredbe sadržane u članku 10. stavku 2. i članku 12.3. ugovora o nenamjenskom kreditu broj 9013110011 od 26. rujna 2007., kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate, odnosno obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % od iznosa kredita.

9.11. Neosnovani su navodi tuženice da solemnizacija ugovora sama po sebi isključuje sudsku kontrolu nepoštenosti ugovornih odredbi. Solemnizacija potvrđuje formu i identitet izjave volje, ali ne otklanja primjenu prisilnih propisa o zaštiti potrošača niti zamjenjuje ocjenu poštenosti ugovornih odredbi, osobito kada se radi o standardnim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

9.12. Činjenica da banke općenito mogu ugovarati i naplaćivati određene naknade ne znači da je svaka konkretna ugovorna odredba o naknadi poštena u smislu ZZP/07. I kada je riječ o naknadama kao dopuštenom ugovornom elementu, tuženica mora dokazati da je odredba transparentna i da ne uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača, što u ovom postupku nije dokazala.

10. Člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11. Tuženica je u odgovoru na tužbu paušalno osporila visinu tužbenog zahtjeva, ali je u daljnjem tijeku postupka (na ročištu od 18. veljače 2026.) učinila nespornim da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 265,45 EUR, odnosno iznos od 193,91 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Stoga tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. u svezi članka 1115. ZOO). Pritom, stav je ovoga suda da je tuženica nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na članak 96. ZZP/07, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da su predmetne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primila, da joj ne pripada.

12. Što se tiče istaknutog prigovora zastare tuženice valja navesti sljedeće.

12.1. U članku 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

12.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. S obzirom na to da je ugovorna odredba o ulaznoj i izlaznoj naknadi preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj restitucijske zahtjev, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći. Prema tome nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.

12.3. Slijedom navedenog, kako u ovom predmetu nije nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva tužitelja, neosnovan je i prigovor tuženice o nedostatku pravnog interesa za deklaratorni zahtjev u smislu članka 187. ZPP. Deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju predstavlja prethodno pitanje za odluku o zahtjevu na isplatu, pa tužitelj za njegovo postavljanje ima pravni interes.

12.4. U odnosu na navod tuženice da se nakon potpunog ispunjenja ugovora ništetnost više ne može isticati, uz pozivanje na članak 326. stavak 2. ZOO, sud navodi da navedena odredba ne isključuje mogućnost isticanja ništetnosti ugovornih odredbi niti ostvarivanje posljedica ništetnosti. Naime, sukladno članku 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, dok se posljedice ništetnosti ostvaruju primjenom članka 323. ZOO, neovisno o tome je li ugovor u međuvremenu ispunjen. Stoga činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen ne predstavlja zapreku za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi niti za ostvarivanje restitucijskog zahtjeva tužitelja.

13. U odnosu na prigovor tuženice kojim osporava tužitelju status potrošača valja navesti sljedeće.

13.1. Prema članku 3. ZZP/07 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

13.2. U članku 2. Direktive broj: 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

13.3. U članku 2. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren bez namjene.

13.4. Tužitelj je u iskazu naveo da je predmetni ugovor zaključio za zatvaranje ranijih dugovanja i za potrebe liječenja u toplicama. U to vrijeme nije bio vlasnik obrta i trgovačkog društva te je naveo da je kredit otplatio u roku od 8 mjeseci od sklapanja jer je prodao stan u [adresa].i

13.5. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit budući da je on iskazivao vjerodostojno, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

13.6. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, da ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja -pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

13.7. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje nekretnine, on ima svojstvo potrošača. Na tuženici je bio teret dokaza da je kredit u smislu članka 2. stavak 1. alineja 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.) transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a tuženica to u postupku nije dokazala.

14. U odnosu na istaknuti prigovor tuženice o pogrešno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora valja navesti sljedeće.

14.1. Na ročištu održanom 18. veljače 2026. ovaj sud je odredio vrijednost predmeta spora na iznos od 459,36 EUR. Naime, u konkretnom slučaju je na temelju članka 35. stavak 1. ZPP vrijednost predmeta spora trebalo utvrditi imajući u vidu vrijednost kondemnatornog zahtjeva, budući da deklaratorni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednost predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u konkretnom slučaju računa prema vrijednost zahtjeva za činidbu (isplatu), pa je slijedom toga utvrđeno da vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju iznosi 459,36 EUR.

15. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

15.1. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u postupku, dužna je tužitelju naknaditi sve troškove koji su mu bili potrebni za vođenje postupka.

15.2. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 459,36 EUR, priznat mu je trošak i to za sastav tužbe od 18. prosinca 2025. u visini od 50 bodova (Tbr. 7/1. OT), sastav podneska od 6. veljače 2026. u visini od 50 bodova (Tbr. 8/1. OT), pristup na ročište od 18. veljače 2026. u visini od 50 bodova (Tbr. 9/1. OT) te trošak pristupa na ročište od 2. ožujka 2026. u visini od 50 bodova (Tbr. 9/1. OT), odnosno 200 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 400,00 EUR. Istome pripada i PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) što iznosi 100,00 EUR, odnosno 500,00 EUR, dok mu nije priznat trošak sastava izvansudskog dopisa od 23. rujna 2025., jer mu isti nije bio potreban za vođenje parnice.

15.3. Prema tome, naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 500,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2026. pa do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO. uvećanoj za tri postotna poena, dok je odbijen zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženice u cijelosti.

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu, 10. travnja 2026.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnos i elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.