Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici
Hrvatska Kostajnica, Vladimira Nazora 10
Poslovni broj: P-384/2024-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici po sucu Renati Žličarić, u pravnoj stvari tužitelja NS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku odvjetniku Zoranu Kosanoviću iz Kutine, Trg kralja Tomislava 10/1, protiv tuženika Zagrebačka Banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupana po punomoćnicima OD Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerv trg 10, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. ožujka 2026., a donesene i objavljene 10. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništenotm odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3206405633 koji su dana 10.04.2006. sklopili tužitelj NS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, kao kreditor u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje platiti Banci sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, da tužitelju NS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 650,34 € sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20.04.2006. do 31. prosinca 2007. po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do konačne isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, da tužitelju NS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u visini od 406,25 € sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja tj. od dana 10.4.2026., pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj NS (u daljnjem tekstu tužitelj) u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sa Zagrebačkom bankom d.d. (u daljnjem tekstu tuženik) kao kreditorom sklopio u Sisku dana 10.04.2006. Ugovor o kreditu broj: 3206405633. Tužitelj tvrdi da je Ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu od 148.830,00 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB važeće na dan isplate kredita. Tužitelj tvrdi da je ugovoren rok otplate kredita od 360 mjeseci. Tužitelj tvrdi da je odredbom čl. 2. Ugovora, propisano da se Korisnik kredita obvezuje platiti Banci sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, bez da je tužitelju prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 4.900,00 kn, odnosno sada 650,34 €, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tužitelj tvrdi da sporna odredba čl. 2. Ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelj tvrdi da mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Tužitelj tvrdi da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom korištenja kredita dana 19.04.2006. za iznos od 4.900,00 HRK, odnosno sada 650,34 € s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Tužitelj tvrdi da je nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužitelj tvrdi da je odredba čl. 2. Ugovora ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi istih odredaba primilo.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se u bitnom u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik tvrdi da tužitelj postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu broj 3206405633 u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge; i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 650,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi istaknutoj vrijednosti predmeta spora, te smatra da vrijednost spora treba postaviti samo u odnosu na kondemnatorni zahtjev u visini od 650,34 €. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 650,34 EUR naplaćena 19. travnja 2006. godine, a tužba je podnesena 2024. godine znači nakon više od 15 godina. Tuženik tvrdi da tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž- 7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik tvrdi da je tužbeni zahtjev tužtielja zastario, pravnoneo snovan, te se poziva na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. godine. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik tvrdi kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Tuženik tvrdi da tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode iz tužbe, te tvrdi da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik tvrdi da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. Tuženik se poziva na članak 1. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) gdje je dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi, te je ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Tuženik tvrdi kako je plaćanje naknada banci bilo uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene, te se poziva na Direktivu 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010.1 1 Direktiva 2014/17/ЕU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014., str. 34.). Tuženik tvrdi da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita na što ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 2 Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL L 133, 28.04.2008., str. 12) Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ. Tuženik tvrdi da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Tuženik tvrdi da je Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Tuženik tvrdi da se u konkretnom slučaju naplaćena naknada za obradu kredita, a budući je isti sklopljen 2006. bilo u cijelosti u skladu sa Zakonom o bankama, Narodne novine br. 84/2002 , koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik tvrdi da je sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a naprijed citirana odredba Zakona je u skladu s čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Tuženik tvrdi da obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu, a visina iste je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Tuženik tvrdi da je tužitelju određen iznos naknade jednokratno umanjen sukladno točci B 3.4.5. Odluke o Tarifi za 30% za vlasnike paket-računa-modeli Expert i Zlatni te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva konačno iznosila 650,34 EUR. Tuženik tvrdi da je tužitelj o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Tuženik tvrdi da obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke, ovdje tuženika. Tuženik tvrdi da u slučaju da Naslovni sud ipak smatra da navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Tuženik osporava da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Tuženik se poziva na presudu C-415/11 N Presuda Suda Europske unije od **.**.2013., N, C- 415/11, ECLI:EU:C:2013:164.:„Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom. Nadalje, tuženik se poziva na presude suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.:„55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se
– što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“ Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. Tuženik tvrdi da je naknada u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopušten, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, fiksno određena u iznosu od 1,5% od iznosa kredita odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku, ekvivalentna izvršenim uslugama banke, te tuženik tvrdi kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Tuženik tvrdi kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.), administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine, troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba, troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
3. Podneskom od 7.4.2025. punomoćnik tužitelja se očituje na navode odgovora na tužbu, te u bitnom tvrdi da tuženik osporava istaknute zahtjeve tužitelja, uključujući osnovu i visinu te činjenice i razloge na kojima tužitelj temelji svoju tužbu. Tužitelj tvrdi da su navodi tuženika iz odgovora na tužbu u cijelosti neosnovani. Najprije, u odnosu na visinu predmeta spora, tužitelj ističe sljedeće. Tužitelj tvrdi, a u odnosu na čl. 2. Ugovora, odnosno na odredbu koja je odnosi na naknadu za obradu kredita da je ista nepoštena, a time i ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita utvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. Tužitelj tvrdi da u naprijed citiranoj presudi Vrhovni sud navodi sljedeće: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.“ Odredba o naknadi za obradu kredita odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tužitelj tvrdi da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tužitelj tvrdi da u presudama Suda EU, kao što su npr. C-26/13 H i C-186/16, G istaknuto je kako pojam razumljivosti neke ugovorne odredbe ne znači puku gramatičku razumljivost, već da je potrošaču kroz ugovor izložen mehanizam otplate kredita na način da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice svojih obveza iz predmetnog ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na presudu Vrhovnog suda Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. gdje Vrhovni sud navodi da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa, u istoj presudi sud ističe i da se ocjena neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana temelji na kvantitativnoj ocjeni odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita te da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Tužitelj tvrdi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, ona je suprotna načelu savjesnosti i poštenja obzirom da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelj tvrdi da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna. Tužitelj tvrdi da je Zakonom o obveznim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, odnosno pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a temeljem čl. 323. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima gdje je propisano da u slučaju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve ugovorne odredbe. Tužitelj tvrdi da pravo na isticanje ništetnosti te zahtjev za isplatu plaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe ne zastarijeva, slijedom čega je prigovor tuženika u cijelosti neosnovan, a što potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. Tužitelj se poziva i na odluke USRH broj U-III-3202/2023 i U-III-3204/2023 u kojim odlukama je Ustavni sud zauzeo shvaćanje da zastare u ovim predmetima počinju teći tek utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe ugovora. Tužitelj tvrdi da je prigovor zastare tuženika u cijelosti neosnovan.
4. Na glavnoj raspravi održanoj kod ovoga suda 4.3.2026. punomoćnik tuženika i nadalje osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ali ne osporava visinu naknade koja je ispaćena za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 650,34 €.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
6. Ovdje sud ističe da, iako je člankom 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a takvim određivanjem zahtjeva i osnovanost određenog VPS spora. Tužitelj je podneskom od 24.2.2026. predložio da se utvrdi vrijednost predmeta spora u visini od 650,34 €, te je sud na glavnoj raspravi utvrdio vrijednost predmeta spora u visini od 650,34 €
7. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3206405633 od 18.4.2006. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja NS kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (članak 2.) tužitelju odobren kredit u iznosu od 148.830,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine kuće. Radi se o namjenskom kreditu za kupnju kuće s trajanjem kredita do 10.4.2037. U članku 2. Ugovora tuženik je obvezao tužitelja kao korisnika kredita da plati sve naknade i troškove sukladno odluci po tarifi naknada za usluge kreditora, ovdje tuženika.
8. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužitelja (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj u svom iskazu tvrdi da se 2006. odlučio ishoditi stambeni kredit za kupnju kuće. Tužitelj tvrdi da je Ugovor o kreditu sklopio sa Zagrebačkom bankom d.d. Poslovnicom u Sisku 2006. godine na iznos od 148.830,00 CHF na rok otplate od 30 godina. Tužitelj tvrdi da mu je djelatnik tuženika ponudio kredit u CHF jer je on povoljniji, manja je kamatna stopa, te su i manji anuiteti sukladno tome, te je sklopio ugovor o kreditu s tuženikom. Tužitelj tvrdi da je rata kredita na početku otplate istog iznosila 3.100,00 kuna, da bi kasnije došla na iznos od 6.500,00 kuna. Tužitelj tvrdi da još uvijek otplaćuje kredit koji je predmet ovog spora. Tužitelj tvrdi da mu prilikom ugovaranja spornog kredita u banci nisu rekli da bi bili naplaćeni bilo kakvi troškovi obrade kredita. Tužitelj tvrdi da nije mogao pregovarati s djelatnikom tuženika niti o jednoj stavci ugovora, te kada je konačno tuženik odobrio kredit tužitelju koji je napisao tuženik, tužitelj je pozvan od strane tuženika u poslovnicu u Sisak, te je tužitelju rečeno da ugovor ide ovjeriti kod javnog bilježnika u Sisku što je tužitelj i učinio, te se nakon toga vratio djelatniku tuženika predao ugovor o namjenskom kreditu ovjeren od strane javnog bilježnika. Tužitelj tvrdi da mu javni bilježnik nije protumačio niti jednu odredbu ugovora, suprotno tome tužitelj je samo potpisao gdje mu je rečeno i ugovor vratio djelatniku tuženice u poslovnici u Sisku. Tužitelj tvrdi da nije upućen od strane banke o mogućnostima utjecaja na odredbe samog ugovora o kreditu. a budući je u tom trenutku imao u vidu samo iznos kredita, rok otplate i ratu koju bi trebao otplaćivati sklopio je ugovor o kreditu s takvim odredbama koje su mu prezentirane. Tužitelj tvrdi da je po zanimanju strojarski tehničar. Tužitelj tvrdi da mu djelatnica tuženika nije spominjala nikakve naknade i troškove za obradu kredita. Tužitelj tvrdi da Ugovor nije pročitao, a radi se o kupnji obiteljske kuće koja je tužitelju jedini dom, te isti nije iznajmljivao i davao u zakup, te predstavlja dom u kojoj živi obitelj tužitelja. Tužitelj tvrdi da je u vrijeme sklapanja ugovora bio u dobi od 25 godina. Tužitelj tvrdi da je novac od ishođenog kredita za kupnju kuće isplaćen na račun prodavatelja, tako da on fizički novac nije niti vidio. Tužitelj tvrdi da je u vrijeme ishođenja ugovora o kreditu radio u Selku Kutina, te primao dohodak u visini od cca 5.000,00 kuna, zbog čega je supruga morala biti sudužnik po kreditu. Tužitelj tvrdi da nije znao da mu je naplaćena naknada za obradu kredita, te je ista predstavljala financijsko opterećenje za kućni budžet. Tužitelj tvrdi da prije potpisivanja ugovora nije pročitao ugovor jer je prije toga razgovarao s djelatnikom tužene o visini kredita i anuitetu, te ga je samo potpisao, te tvrdi da se nije raspitivao kod drugih banaka za kredit.
9. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u suglasnosti i sa Ugovorom i drugom dokumentacijom), utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirao isključivo za osobne potrebe namjenski kredit za kupnju kuće. Slijedom navedenog tužitelj, a u smislu članka 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007. dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. točka 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobne potrebe tužitelja – namjenski kredit za kupnju kuće. Dakle, tužitelj je nastupao u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba i to radi zadovoljavanja osobnih potreba. Nadalje iz iskaza tužitelja, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi (čl. 2. Ugovora), već protivno tome tužitelj tvrdi da nije sudjelovao u sastavljaju odredaba Ugovora niti mu je ponuđeno da u tome sudjeluje, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane tuženika i dan je tužitelju na potpis, a koji je tužitelj kao takvog prihvatio sa svim odredbama, a na koje nije mogao utjecati (dok mu druga ponuda nije dana). Osnovom iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelja nitko nije pitao niti mu što pojašnjavao u svezi spornih odredaba odnosno obveze plaćanja naknade.
10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se poziva na opće akte tuženika (pa čak i u spornim odredbama). Dakle, tužitelju u svezi spornih ugovorih odredaba nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja a sam Ugovor je sastavio isključivo tuženik, a što u svom iskazu potvrđuje i tužitelj, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Tužitelj nije mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe što potvrđuje i njegov iskaz u kojem tvrdi da ga na obvezu plaćanja sporne naknade prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio niti što pitao ili objasnio, ali na istu nije mogao utjecati, kao ni na ugovorenu mjesnu nadležnost suda. Tužitelj u svom iskazu tvrdi da nije sudjelovao u sastavljanju odredaba Ugovora, a tuženik uopće nije pregovarao s tužiteljem. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba iz članka 2. Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora), a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužitelj nije sudjelovao niti je mogao utjecati na njihov sadržaj niti mu je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a sama ugovorna odredba (čl. 2. Ugovora) nije dovoljno jasna i transparentna da bi tužitelj samim čitanjem zaključio kakva mu se točno obveza istom nameće.
11. Naime, u smislu članka 82. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužitelj u svom iskazu navodi da u svezi sporne naknade nije, prije sklapanja Ugovora, dobio nikakve informacije niti su mu uručeni bilo kakvi opći akti tuženika, a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužitelj nije sudjelovao, niti je imao mogućnost sudjelovati u kreiranju ugovornih odredaba (niti mu je takvu opciju tko ponudio) Ugovora.
12. Nadalje, iako u smislu članka 82. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija sporne odredbe i to čl. 2. kamate inaknade, a koja glasi: korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora. Odredba članka 2. Ugovora osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade potrošaču (konkretno tužitelju ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i što se istom naknadom podmiruje (koji troškovi) te u konačnici jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, dok se iz odredbe članka 2 Ugovora uopće čitanjem ništa ne može saznati niti visina naknade niti što takva naknada podmiruje jer određivanje iste je isključivo prepušteno kreditoru i to po nekim kriterijima koji su nepoznati (u trenutku sklapanja Ugovora) i prepušteni volji samo kreditora. Dakle, riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 HS od 23. travnja 2015 , par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i o spornoj naknadi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao sporne odredbe, a obzirom da njihov sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te su sporne odredbe samo dio ukupno 23 ugovorne odredbe koji sadrže više stavaka, a sam tužitelj je po zanimanju strojarski tehničar, te nije imao posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke (niti je tako što dokazano) da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužitelj propustio dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim Ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču objasnio i upoznao ga sa svim elementima naknada čije plaćanje je prebacio isključivo na tužitelja kao potrošača i za koje je umanjio njegovo pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom (iznos kredita koji je tužitelju odobren) odnosno uvećao mu njegovu obvezu po kreditu. Naime, ugovaranje sporne naknade nije nedopušteno, no prilikom ugovaranja takvih obveza tuženik je bio dužan tužitelju dati pravodobno sve informacije vezano za takve naknade, a što tuženik, po utvrđenju ovog suda nije učinio.
13. Činjenica da se radi o tipskom ugovoru, te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njegov sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21.4.1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira je u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz članka 12. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.
14. Sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 GS i VS, od 17.7. 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 N od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno članku 3. direktive te članku 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 CS i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C- 186/16 G i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
15. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, t. 74.). U svom iskazu tužitelj tvrdi da mu nitko ništa nije pojašnjavao u svezi sporne odredbe i naknade. Iz iskaza tužitelja, ali i okolnosti konkretnog slučaja jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljem, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat tipskog Ugovora na koju tužitelja nitko nije upozorio niti mu dao potpunu informaciju niti mogućnost pregovaranja o istoj, niti su mu dane bilo kakve informacije vezane za takvu obvezu.
16. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.
17. Tijekom postupka, a osim samih odredaba članka 2. Ugovora, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornim naknadama, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni sporim odredbama (time da sud navodi da se u odredbi članka 2. Ugovora ne navodi čak niti način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da istu jednostrano određuje kreditor) od tužitelja odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita, odnosno prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka, jer je s jedne strane obzirom da je naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno njegovo pravo (prilikom isplate kredita) odnosno povećana njegova obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na iste odredbe nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat istih), a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da je tužitelj morao po istom Ugovoru platiti ugovorne kamate, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je naplaćena sporna naknada odgovarala stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužitelju, vezano za Ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja mjesečnog anuiteta kredita u koji je uključena i ugovorna kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i obveze tužitelja), a sam tužitelj nije mogao utjecati na sporne odredbe, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome sporne obveze nametnuo tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući mu pritom mogućnost da izabere drugu opciju.
18. Zbog svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da je sporna odredba članka 2. Ugovora, a u smislu članka 81. i 82. ZZP-a nepoštena. U smislu članka 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Stavak 2. istog članka propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da je sporna odredba Ugovora nepoštena, a unatoč kojoj Ugovor može opstati ovaj sud je, a u smislu članka 87. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio istu ništetnom te je odlučio kao u toč. I izreke.
19. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 18.4.2006. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328. ZOO. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova sporne odredbe u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 28.11.2024. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.
20. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. st. 1. ZPP-a .
21. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 100,00 € po Tbr. 7/1, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23,dalje: Tarifa), sastav podneska od 7.4.2025., po Tbr. 8. toč. 1. u visini od 100,00 eura, zastupanje na ročištu od 16.12.2025. u iznosu od 100,00 € Tbr. 9. toč. 1.,trošak sastava podneska od 24.2.2026. u iznosu svaki od 25,00 € po Tbr. 8 st. 4., ukupno 325,00 €, a budući je tužitelja zastupao punomoćnik koji je odvjetnik na ovaj iznos priznat je i PDV od 25% što iznosi 81,25 €, sveukupno 406,25 € za pruženu intelektualnu uslugu.
Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja tj. od 10.4.2026., pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška, a temeljem članka 151. st. 3. ZPP.
22. Zbog svega naprijed navedenoga odlučeno je kao u izreci.
Hrvatska Kostajnica, 10. travnja 2026.
Sudac
Renata Žličarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude, tj. od dana 10.4.2026.. Žalba se podnosi u četiri istovjetna primjerka na Županijski sud, a putem ovog suda.
Dna:
- Pun. tužitelja odvjetnik Zoran Kosanović iz Kutine, putem e-oglasne ploče
- Pun. tuženika odvjetnik Krešimir Vestić iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, putem e-oglasne ploče
