Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-425/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darku Gojaku, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika OTP banke d.d. [adresa], OIB:52508873833, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz OD Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 3. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja GN, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Darka Gojaka, odvjetnika iz Karlovca, te zamjenice punomoćnika tuženika Alme Tatalović, odvjetnice u Karlovcu, u zamjeni za punomoćnike iz OD Žurić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, po objavi 10. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 4. b. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 90888/05, solemniziran kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz Karlovca, pod brojem OU-845/05 dana 14. listopada 2005. g., koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % (jedan posto) od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 11. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 90888/05, solemniziran kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz Karlovca, pod brojem OU-845/05 dana 14. listopada 2005. g., koja glasi: „Korisnik kredita dužan je za prijevremenu otplatu podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu Kreditoru u iznosu određenom aktom Kreditora“.

III Tužena OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833, dužna je tužiteljici NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 93,44 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18. listopada 2005.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Tužena OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833, dužna je tužiteljici NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 7,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 12. rujna 2012. g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Tužena OTP banka d.d., [adresa], OIB: 52508873833, dužna je tužiteljici NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove ovog parničnog postupka 238,66 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom dana 14. listopada 2005.g. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 90888/2005 solemniziran kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz [adresa] pod brojem OU-845/2005 dana 14.listopada 2005.g., kojim je podigla kredit u iznosu od 14.736,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tužene, važećem na dan korištenja kredita, te s promjenjivom kamatnom stopom određenom sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugim aktom tužene. Napominje da je tužena OTP banka d.d. pravni slijednik Splitska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], upisana kod Trgovačkog suda u Splitu. Nadalje iznosi kako je odredbom čl. 4. prethodno navedenog ugovora ugovoreno: „naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (jedan posto) od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita“ i nastavno dodaje da je temeljem takve odredbe tužitelj pravni prednik tužene naplatio tužiteljici na ime „naknade za obradu kredita" iznos od 704,04 HRK /93,44 eur prilikom isplate kredita dana 18. listopada 2005.g. Također navodi kako je odredbom čl. 11. 2. citiranog ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu Kreditoru u iznosu određenom aktom Kreditora. Sukladno toj odredbi je pravni prednik tužene naplatio tužiteljici dana 12. rujna 2012.g. iznos od 56,55 HRK / 7,50 EUR, na ime dakle „naknade za konačnu otplatu kredita“ sukladno tada važećoj tarifi naknada, a što je vidljivo iz dopisa tužene od 12. lipnja 2025.g. U prilog takvih tvrdnji dostavlja dokaze uz tužbu u vidu dopisa od 12,,,,. lipnja 2025.g. i obračun prijevremene otplate kredita. Potom obrazlaže da je pravni prednik tužene predmetne odredbe čl. 4. b. i čl. 11. 2. Ugovora o kreditu iz točke I ove tužbe, unio u ugovor bez da su stranke pojedinačno pregovarale o tim odredbama, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost.

1.1. Naime, obrazlaže da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom prema članku 81. st. 1. ZZP-a, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno pak članku 81. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom toga tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba čl. 4., kojom je dakle ugovorena naplata troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 %, jednokratno prije korištenja kredita, te odredba čl. 11. 2. kojom je ugovoreno da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora, unaprijed bila pripremljena od strane tužene i da o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je kako tvrdi ista u oba slučaja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju je dakle na ime troškova obrade kredita naplaćen iznos od 2.704,04 kn/ 93,44 eur dana 18.10.2005.g. (1,00% jednokratno, kako je naprijed navedeno), a da do danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a da bi ih trebao snositi tužitelj. Stoga svakako smatra da je na takav način prouzročena neravnoteža u obvezama i pravima ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je ista odredba ništetna i traži vraćanje naplaćenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Također je tužitelju dana 12. rujna 2012.g. naplaćen iznos od 56,55 HRK / 7,50 EUR, kao naknada za konačnu otplatu kredita sukladno tada važećoj tarifi, s tome da prednik tužene osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, ne navodi u čemu se sastoje troškovi prijevremene otplate kredita ni na što se odnosi visina tih troškova. Sukladno navedenom smatra da navedene odredbe čl. 4. b. i čl. 11. 2. predmetnog Ugovora o kreditu nisu ni jasne a ni određene, obzirom da iz istih nije vidljivo niti razumljivo koje je to troškove odnosno naknade tužiteljica bila dužna snositi i u kojem iznosu, pa smatra da je naplatom predmetnih iznosa prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, na štetu tužiteljice. Slijedom svega prethodno navedenog, predmetne odredbe čl. 4. b. i čl. 11. 2. id. Ugovora o kreditu su nepoštene, a samim time i ništetne, te je tužena dužna vratiti tužiteljici plaćene iznose, pa tužiteljica predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu s utvrđenjem kao u točki I i II izreke te određenjem o isplati tužiteljici plaćenih iznosa kao u točki III i IV izreke ove odluke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik na početku ističe da je tužba u cijelosti neosnovana i zbog toga predlaže da se odbije tužbeni zahtjev. Naime, tužbu i tužbeni zahtjev u bitnome smatra neosnovanima iz razlog kako doslovno navodi: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene,

c. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama,

d. Tužitelj prijevremenom otplatom postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu;

e. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba; f. Obrazloženje prouzrokovane štete;

g. O načinu postavljanja tužbenog zahtjeva.

2.1. U nastavku obrazlaže svaki od navedenih razloga, pa tako u svezi prigovora da je potraživanje u zastari iznosi da je sam parnični postupak pokrenut 24.7.2025., te ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, tada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove i zastarni rok bi bio 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. To je kako navodi u skladu sa stavom izraženim u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, napose u presudi VSRH Rev x 183/2011 iz koje citira: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu niže stupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Također navodi, ako bi se pak postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe da se i kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga iznosi da sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Dodaje da bi slijedom navedenog, bilo nedopustivo da primjerice takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, a da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Zaključno smatra da bi zastara svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja, bilo o kojoj se pravnoj kvalifikaciji radilo u predmetnom slučaju. Unatoč tome, u nastavku a opreza radi tuženik se očituje i na ostale navode tužitelja.

2.2. Vezano uz (b.) tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu tuženik takve tvrdnje tužitelja smatra neosnovanima i neutemeljenima. Ističe da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a ni uporišta u sudskoj praksi da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, tvrdi da propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade i poziva se da je sukladno odredbi članka 219. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“) određeno kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Iznosi i da je tužitelj u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja, s time da će se o samom Ugovoru o kreditu očitovati nadalje, a dokaz iskazom svjedoka smatra nevjerodostojnim „imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku“. Iz svega po tuženiku proizlazi da se tužitelj „paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale“. Zaključno u tom smislu smatra da ne postoji uporište ni u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, kako navodi, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Prema tome, po tuženiku „sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja“. Nastavno uz tezu c. tvrdi da tužitelj nije ni pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su po tvrdnji tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, iako je po tuženiku dužan dokazati osnovu i visinu svog tužbenog zahtjeva. Tom smislu iznosi, da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a ovdje tužitelja. Međutim, po tuženiku ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena a niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je kako tuženik smatra teret dokaza na tužitelju. Naprotiv, pregledom Ugovora tuženik smatra da je moguće zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, odnosno (očito pogrešno) ističe kako je člankom 6. 1. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Tarifi, a naročito naknadu u iznosu 1,00 % iznosa kredita.

2.3. Prema tuženiku navedena je odredba jasno koncipirana Ugovorom i unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Stoga tvrdnja tužitelja kako se o ovoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nije potkrijepljena ni jednim dokazom, te tužitelj kako navodi nije ni pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imao utjecaja. Naprotiv tvrdi da je svaki ugovor o potrošačkom kreditu, što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem, prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa, te se ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugo. Iz navedenog po tuženiku proizlazi ono što je već isticao, da je tužitelj svoje tvrdnje samo paušalno navodio, bez ikakvih dokaza.

2.4. Nadalje iznosi, osim što je tvrdnja tužitelja neosnovana ona zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi, dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle, čak i da je tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja, to po tuženiku nipošto ne znači da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih, upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima, kako dalje ističe, te nastavno dodaje: „Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno“. Također je netočno tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje kredita već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava naknada bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika t.j. Tarifom. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuje Tarifa (tuženika) (članak 6. Ugovora o kreditu), koja je interni akt tuženika i dostupan je svima, te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno se informirati o spomenutoj Tarifi i značenju odredbe „članka 6.1. Ugovora o kreditu. Očito je stoga da se o naknadi za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife, te je dakle tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Prema tome, odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora je po tuženiku jasna, uočljiva i lako razumljiva, a da je odredba jasna i uočljiva, nije i ne može biti dvojbeno budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje pak i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je po tuženiku uvriježena u praksi banaka, te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora jasna te uočljiva, kao i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora, tužitelj nije ni dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

2.5. Najzad, u odnosu na postavljeni prigovor pod d. da tužitelj prijevremenom otplatom postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu u dijelu otplate kredita te tuženik trpi štetu, iznosi da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. U tom smislu iznosi da je odredba članka (opet očito pogrešno) "7.3." u kojoj je navedeno kako Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora (u daljnjem tekstu: „Odredba“),sastavni dio Ugovora o kreditu. Naime, članak 342. ZOO propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga po tuženiku iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je kako navodi da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita t.j. tužitelja kako dalje navodi:

(i) plaćati ugovorene kamate; te

(ii) iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka po tuženiku ima pravo zahtijevati popravljanje štete koju je zbog toga pretrpjela sukladno odredbama članaka 342.-346. ZOO. Dodaje da je tuženik postupao prema važećim propisima prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu i da je ugovaranje izlazne naknada bilo dopušteno u navedenom vremenskom periodu kada je Ugovor sklopljen, a što je potvrdila i Hrvatska narodna banka. Također se poziva da se s ovakvim stajalištem složila i pravna znanost, primjerice N i dr. u Komentaru Zakona o obveznim odnosima (studeni 2014.) kaže: „Temeljni učinak i svrha ugovornih odnosa jest ovlast (pravo) vjerovnika zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze, te dužnikova obveza ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“

2.6. Stoga tužitelj točno navodi da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate koje bi mu pripadale od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a to je propisano odredbom iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Međutim, takva zabrana po tuženiku „nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala“, te zaključuje; „Sukladno članku 346. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. S obzirom na to da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio potpuno poslovno sposoban te je svjesno potpisao Ugovor o kreditu, koji je još k tome solemniziran, pri čemu je javni bilježnik sukladno zakonu tužitelju razjasnio njegov sadržaj, tužitelj je morao kao moguće posljedice povrede Ugovora predvidjeti mogućnost nastanka predmetne štete za tuženika. Osobito stoga što se radi o povredi bitnih odredbi Ugovora, odnosno o nepoštivanju rokova za isplatu „cijene“ drugoj ugovornoj strani, ovdje tuženiku.“

2.7. Nadalje u odnosu na prigovor e. da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba tuženik smatra da tužitelj pogrešno tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, te tvrdi da id, odredba nije neodrediva, kao ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu. Tvrdi kako je Ugovorom jasno propisano da se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Osim toga, Odluka je interni akt tuženika koja je dostupna svima, pa tako i tužitelju, te je Odlukom određena naknada za prijevremenu otplatu, a navedena naknada bila je jasno navedena i u naknadnim Odlukama o kamatama i naknadama. Stoga, obzirom je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je kako navodi tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Prema tome, kako je činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva, promašen je argument tužitelja o ništetnosti Odredbe zbog njene neodredivosti.

2.8. U dijelu prigovora pod "f. Obrazloženje prouzrokovane štete" navodi: ˝33. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom nastaje tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik kreditna institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom ekonomskom i pravnom režimu.

Ne bi se stoga moglo ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao kreditne institucije.

34. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika.

Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati.

35. Ne bi se moglo ni ustvrditi da će tuženik prijevremeno primljeni iznos jednostavno reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance. Tuženik posluje na tržištu kao i svaki drugi pravni subjekt te sklapa pravne poslove ovisno o trenutnoj ponudi i potražnji. Gornja tvrdnja mogla bi se opravdati u fiktivnom slučaju u kojem bi pravni entitet koji je tuženiku omogućio sredstva koja su tuženiku bila potrebna za kreditiranje tužitelja također bio stranka Ugovora. Tada bi se prijevremenom uplatom od strane tužitelja automatski zatvorila i navedena tuženikova obveza. Međutim, u stvarnosti će tuženik morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije.

36. U konkretnom slučaju, Ugovor je prijevremeno podmiren 2009.. godine kada je pala potražnja za kreditima, a istovremeno su pale i kamatne stope na tržištu. Ovakve su kamatne stope vidljive iz službenih statistika Hrvatske narodne banke. Dokaz: Uvid u web stranicu na linku - https://www.hnb.hr/-/kamatne-sto-1 Dodatno, potrebno je uzeti u obzir i činjenicu da tuženik 2006. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od 3% od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom u 2018. godini.

37. Slijedom navedenog, vidljivo je da tuženik trpi štetu u vidu (i) izravnog umanjenja

aktive sa posljedicom neusklađenosti bilance i rizika kažnjavanja od nadležnih tijela sukladno važećem zakonodavstvu, (ii) gubitka marže kao posljedice uvjeta na tržištu u vrijeme prijevremene otplate.

38. Uzimajući u obzir ove navode, vidljivo je da je naknada za prijevremenu otplatu ugovorena u nerazmjerno manjem iznosu od stvarno nastale štete po tuženika pa je stoga razvidno da je postupanje tuženika utemeljeno na zakonu te da Odredba nije i ne može biti ništetna.“ (završen citat) U smislu prethodno navedenog poziva se na recentnu sudsku praksu koja je zauzela stav da odredba ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu nije ništetna čak ni kada se radi o neodređenom, ali odredivom iznosu naknade. S tim u vezi navodi da je Županijski sud u Bjelovaru preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu. U obrazloženju presude, na strani 4. naveo je da je pravna priroda odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu ugovorena odustatnina u smislu odredbe članka 306. ZOO. Zaključno tuženik iznosi da se prilikom sklapanja Ugovora mogao isključivo osloniti na to kako će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, pa je definirao naknadu koja se ima platiti na preostali - nedospjeli iznos glavnice, što predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, te je to po tuženiku legitimno sredstvo zaštite dopušteno citiranim zakonskim odredbama.

2.9. Konačno, pod prigovorom „g. O načinu postavljanja tužbenog zahtjeva“ tuženik ističe da ne osporava visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u iznosima od 93,44 EUR, što je navedeno u točki III. tužbenog zahtjeva i iznosa od 7,50 EUR koji je naveden u točki IV. tužbenog zahtjeva, te slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti a tužitelja obvezati da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 90888/05 od 14. listopada 2005. na listu 6-11 spisa, u opću punomoć na listu 12 spisa s ovjerama potpisa na listu 13 spisa, u Ponudu Tavers d.o.o. na listu 14 spisa, u Potvrdu javnoga bilježnika broj OU-845/05 na listu 15-16 spisa, u podnesak OTP banke na listu 17 spisa, u obračun prijevremene otplate kredita na listu 18 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu i podnesak tužitelja od 03.11.2025. s odlukama iz sudske prakse u privitku

4. Među strankama nije sporno, uključujući evidentno prednika tuženika, da su dana 14. listopada 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništava broj 90888/2005, solemniziran kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz [adresa] pod brojem OU-845/2005 dana 14.listopada 2005.g., kojim je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 14.736,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tužene važećem na dan korištenja kredita, te s promjenjivom kamatnom stopom određenom sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugim aktom tužene. No, među strankama je sporna pravna valjanost odredbe članka 4. b) id. Ugovora o kreditu kojim je određeno plaćanje naknade za uslugu obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratno, prije korištenja kredita, te je sporna odredba članka 11. 2. id. Ugovora o kreditu kojom je određeno plaćanje naknade u iznosu određenom aktom Kreditora t.j. banke u slučaju prijevremene otplate kredita. Također je sporno je li nastupila zastara za predloženo potraživanje tužitelja. Pri tom tužitelj smatra da su predmetne odredbe ništetne jer stranke o njima nisu pojedinačno pregovarale, te da su obje ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Tužitelj također smatra da prva navedena odredba nije jasna i određena budući iz nje nije vidljivo niti razumljivo koje je to troškove odnosno naknade tužitelj bio dužan snositi, a jednako tako da se i u pitanju druge odredbe radilo o standardnoj odnosno tipskoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo, te da su obje ništetne. Nasuprot tome, sve te navode tužena banka osporava kao nevaljane i neosnovane.

5. Slijedom tako suprotstavljenih tvrdnji stranaka za istaći je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007. – u nastavku teksta: ZZP), kojim je u članku 81. stavkom 1. ZZP propisano: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", dok je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a u stavku 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Sukladno je određeno i daljnjim izmjenama Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine" br. 89/09, 133/09 i 78/12, važećim u vrijeme kada je naplaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita.

6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da su tužitelju prethodno zaključenju ugovora o kreditu bili poznati podaci o visinama naknada, te je u pravilu dobio personaliziranu informaciju o visini naknade koja se odnose na sporni kredit, kao i da je id. naknada sadržana u ugovoru, evidentno u općim aktima banke i svim prethodno dostupnim informacijama, a napose da je ista bila jasno naznačena u visini 1,00% od visine kredita, te je kako tvrdi bila poznata tužitelju prije zaključenja ugovora a što ukazuje da ju je mogao usporediti s naknadama drugih banki. Sukladno smatra i u odnosu na (ne)dopuštenosti ugovaranja naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, kako već detaljno obrazlaže u odgovoru na tužbu.

7. Pri tom treba reći da ukoliko je tužitelj i imao saznanja o plaćanju predmetnih naknada, te njihovoj visini, takva okolnost ne bi utjecala na zakonitost odnosno nezakonitost ugovaranja istih, obzirom je za rješavanje odnosa između stranaka od presudne važnosti činjenica je li tužitelj mogao i na koji je način mogao utjecati na visinu iste naknade, s time da tužena banka ni ne tvrdi da je tužitelj mogao utjecati na visinu id. naknade, niti tvrdi da se o istoj naknadi individualno pregovaralo.

8. Tužitelj pak nije osobno saslušan, obzirom se do kraja postupka odustalo od takvog dokaza, ali takva okolnost u smislu naprijed navedenog i nije od osobite važnosti, tim više ako se ima u vidu općepoznata okolnost da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke kojima se regulira materija kreditiranja, kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati niti uostalom tuženik tvrdi da se pojedinačno pregovaralo bilo o spornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ili o odredbi o naknadi zbog prijevremene otplate kredita. Također je evidentno da je tužitelj s tuženikom zaključio id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba što mu u odnosu na banku, kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. To ujedno znači da je tužitelj mogao samo prihvatiti ponudu koju je tuženik dao, a prema ugovoru koji je dakle unaprijed sastavljen i pripremljen po tuženiku. Uz to se može zaključiti da se u pitanju sklapanja predmetnog Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništava broj 90888/05, evidentno radilo o tipskom ugovoru koji se zasigurno i ne razlikuje od drugih ugovora kakvi su u to vrijeme bili zaključeni s drugim korisnicima kredita, a sve sukladno izneseno vrijedi i za odredbu o plaćanju naknade zbog prijevremene otplate kredita. Pri tom je jasno da su tipski ugovori o kreditu sastavljeni od strane pravne službe tuženika i kao takvi nisu ni podložni promjenama ili pregovorima s klijentima. Nasuprot tome, za utvrditi je da je tužitelj u predmetnom slučaju mogao samo prihvatiti i poštivati navedeni ugovor i njegove ugovorne odredbe, pa tako i sporne odredbe koja su dakle unaprijed bile sročene i pripremljene od strane banke, kao i cijeli ugovor. Isto vrijedi i u odnosu na prijevremenu otplatu kredita, te treba opetovano istaći kako dakle okolnost je li tužitelj znao i/ili pročitao sporne odredbe o plaćanju predložene naknade, nije od meritornog utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti id. odredbi, obzirom je dakle bitno bilo je li tužitelj uopće mogao pregovarati o predmetnim odredbama kod sklapanja i prijevremene otplate kredita, te jesu li sporne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Odgovor pak na takvo pitanje može biti samo pozitivan t.j. da se o istim odredbama nije moglo niti se pregovaralo, te su sporne odredbe uzrokovale neravnotežu u odnosima između stranaka, i to na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

10. Nesporno je pak da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredit i obavljanje poslova s tim u vezi, te u tu svrhu banka ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje id. poslova. Uz to se može pretpostaviti da je i sve druge troškove kod sklapanja ugovora o kreditu; kao što je solemnizacija i sl., snosio sam tužitelj, a iz same odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita zapravo i nije jasno koji su to posebni troškovi u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, jednokratno "prije korištenja kredita", nastali zbog obrade tužiteljevog ugovora i na što se dakle odnosi takva naknada za izvršenu uslugu obrade kredita.

11. Nadalje, treba reći da je u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. 156/22 i 155/23 nadalje ZOO, propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate, te je razvidno da tuženik zapravo nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja ikakvu naknadu za izvršenu uslugu obrade kredita, kao ni naknadu zbog prijevremene otplate kredita. To ujedno znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je u suprotnosti s člankom 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a jednako i vezano uz odredbu obveze o naplate naknade zbog prijevremene otplate kredita, što sve dovodi do utvrđenja da su navedene odredbe ništetne i prema odredbama ZOO-a.

12. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio kako je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su uz to netransparentni i konačno neproporcionalni.

13. Tuženik uz to u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornom odredbama, te su iste bile sadržane u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, s time da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kao ni odredbe o obvezi plaćanja naknade zbog prijevremene otplate kredita, što se dovodi da se radilo odredbama koje su nepoštene u smislu citiranog članka 81. ZZP, a to za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a.

14. Vezano uz plaćanje naknade zbog prijevremene otplate kredita za istaći je da, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev 112/2018-2 od 09. ožujka 2022. na koju se poziva i tužitelj u podnesku kojim se očituje na odgovor tuženika na tužbu, a istaći je dakle da tuženik nije dokazao koje je to provedene i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita ( a paušalno pozivanje na svoje akte i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), pa je opravdano zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle da se odnosi na naknadu neostvarenih kamata (t.j izmaklu dobit). Međutim, takva je odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i prema tome nepoštena, te se radi o ništavoj odredbi. Uostalom, ovakvo shvaćanje po kojem banke nemaju pravo zahtijevati naknadu (koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno; djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu) potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim je Zakonom prenesena u pravni poredak Republike Hrvatske Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine te izmjena Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU kao i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne bi imale pravo i na naplatu (posebne) naknade za prijevremenu otplatu kredita.

15. Najzad, slijedom navedenog prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja obzirom nije utvrđeno da bi prigovor zastare bio opravdan. Naime, prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara zapravo započinje teći tek od pravomoćnosti dijela presude kojim se utvrđuje ništetnost jedne i druge predmetne odredbe. Napominje se da je takav stav, osim od strane VSRH-a, zauzet i u brojenim drugim odlukama iz sudske prakse nakon takvog mišljenja (Gž2406/18 ŽSZG), pa id. prigovor nije prihvaćen kao osnovan.

16. Slijedom svega navedenog donesena je odluka o utvrđenju ništetnosti navedenih odredbi navedenih u točki I i II izreke, te je kao opravdan prihvaćen daljnji zahtjev tužitelja u točki III i IV da tužena banka vrati tužiteljici neosnovano naplaćene iznose naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 93,44 eur (704,04 kn), te naplaćeni iznos naknade zbog prijevremene otplate kredita u iznosu od 7,50 eur (56,55 kn), sve sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a tekućim na te iznose od dana naplate id. naknade do isplate, a kako je već pobliže navedeno u točkama III i IV izreke presude.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u nastavku teksta: ZPP), te je trošak tužitelju odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23 i 107/25. ) – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od po 50 bodova (obzirom na ukupnu vrijednost predmeta spora). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 50,00 eur za sastav tužbe i podneska od 03.11.2025., te za zastupanje na ročištu od 03.03.2026. Također je priznat 50%-ni trošak za pristup na ročište za objavu odluke u iznosu od 25,00 eur, sve uvećano za pripadajući pdv, a tom trošku pridodan je još trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 eur (koliko je stvarno platio na ime sudske pristojbe za tužbu), te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 eur). Stoga je sveukupno tužitelju t.j. tužiteljici dosuđen trošak postupka u iznosu od 238,66 eur kao u točki V izreke ove odluke, sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki V izreke koju je tužiteljica konačno precizirala u Troškovniku predanom na zaključnom ročištu.

U Karlovcu 10. travnja 2026.

Sudac:

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Darku Gojaku, odvjetniku iz Karlovca.

2. Tuženiku po pun. Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz OD Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba.