REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] C 5
Poslovni broj: Us I-89/2026-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Komunalac Fažana d. o. o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 35173387563, zastupanog po opunomoćenicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Filip Simić i Lara Tončić iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za sigurnost plovidbe, Lučke kapetanije Rijeka, Rijeka, Senjsko pristanište 3, OIB: 22874515170, kojeg zastupa službena osoba CEĐ, radi inspekcijskog nadzora, 10. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za sigurnost plovidbe, Lučke kapetanije Rijeka, KLASA: UP/I-342-24/25-03/365, URBROJ: 530-04-5-1-25-3 od 22. prosinca 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za sigurnost plovidbe, Lučke kapetanije Rijeka, KLASA: UP/I-342-24/25-03/365, URBROJ: 530-04- 5-1-25-3 od 22. prosinca 2025., točkom 1. zabranjuje se trgovačkom društvu „Komunalac Fažana” d. o. o. sa sjedištem u [adresa], vršenje naplate parkiranja motornih vozila na dijelu pomorskog dobra, kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], bez pravne osnove odnosno bez prethodno ishođene koncesije za gospodarsko korištenje pomorskog dobra u svrhu obavljanja djelatnosti organizacije i naplate parkirališta. Točkom 2. je određeno da zabrana gospodarskog korištenja dijela pomorskog dobra iz točke 1. izreke ovog rješenja traje dok trgovačko društvo „Komunalac Fažana" d. o. o., ne ishodi koncesiju na pomorskom dobru za gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra u svrhu obavljanja djelatnosti organizacije parkirališta i naplate parkinga. Točkom 3. zabranjuje se ponovno postavljanje oznaka, opreme i drugih sadržaja namijenjenih naplati parkiranja na navedenom pomorskom dobru bez valjane pravne osnove u skladu sa Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama, što uključuje koncesiju ili drugi akt nadležnog tijela koji daje pravo na gospodarsko korištenje pomorskog dobra, s ciljem sprječavanja ponovnog nelegalnog korištenja. Točkom 4. naređuje se trgovačkom društvu „Komunalac Fažana” d. o. o., da u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ovog rješenja, ukloni sve oznake parkirnih mjesta, informativne table s QR kodovima te svu ostalu opremu koja se odnosi na naplatu parkiranja, na dijelu kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], bez valjane pravne osnove, te da pomorsko dobro vrati u prvotno stanje, sukladno njegovoj prirodi i namjeni, radi otklanjana posljedica protupravnih zahvata u prostoru i ljudskih radnji. Točkom 5. je određeno da je trgovačko društvo „Komunalac Fažana” d. o. o. dužno odmah po izvršenju svih obveza iz točke 4. izreke ovog rješenja dostaviti nadležnim tijelu pisanu obavijest o izvršenju, na uvodno naznačenu adresu ovog tijela, uz poziv na klasu predmeta, ili alternativno elektroničkim putem na mailove: A.Romić@pomorstvo.hr.; CEĐ.[adresa elektroničke pošte]. Obavijest da mora sadržavati podatke koji omogućuju potvrdu izvršenja, uključujući, po potrebi, fotografije i izvještaj o vraćanju pomorskog dobra u prvotno stanje. Točkom 6. je utvrđeno da ako trgovačko društvo „Komunalac Fažana" d. o. o. pravodobno ne izvrši obvezu iz točke 4. izreke ovog rješenja ili ih ne izvrši u cijelosti, da će se isto prisilno izvršiti putem treće osobe (trećih osoba), na trošak društva „Komunalac Fažana" d. o. o.
2. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja, te u bitnome navodi da su predmetna nekretnina i susjedna k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nastale tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nasipavanjem mora. Kada je predmetna nekretnina nastala, ona da je sukladno tadašnjim propisima izuzeta iz pomorskog dobra te je u zemljišnoj knjizi bila upisana kao društveno vlasništvo korisnika Općina Pula. U vrijeme gradnje predmetnog nasipa na snazi da je bila Uredba sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru, odnosno Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (1974.) po koja oba propisa da su tadašnji državni organi uz propisana odobrenja smjeli izuzeti određeni dio pomorskog dobra za gradnju, u konkretnom slučaju nasipa. Upravo da je to bio slučaj s predmetnom nekretninom u [adresa]. Suprotno utvrđenju tuženika sa str. 4. pobijanog rješenja, predmetna nekretnina po svojoj prirodi i namjeni da ne predstavlja pomorsko dobro nego nerazvrstanu cestu i parkiralište koji su fizičkom barijerom i šetalištem faktički na svaki način odvojeni od mora i morske obale na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja da je u naravi plaža te je ta čestica upravo iz tog razloga i formirana da bi odvojila more, morsku obalu i područje koje s morskom obalom nema nikakve veze. Iako nikada nije proveden postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra, 2004. da je na predmetnoj nekretnini, koja je do tada bila upisana kao vlasništvo Općine Fažana, proveden upis pomorskog dobra i to temeljem odredbe iz članka 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama NN 158/2003 (dalje u tekstu: ZPDML 2003.) kojom je bilo propisano što je to pomorsko dobro. Zemljišnoknjižni odjel Pula navedeni prijedlog za uknjižbu Općinskog državnog odvjetništva u Puli da je proveo isključio i samo temeljem činjenice da je predmetna nekretnina kao oznaku kulture u posjedovnom i vlasničkom listu imala oznaku morska obala. Tadašnja tijela javnopravne vlasti da su učinile propust što nisu izmijenile kulturu predmetne nekretnine u skladu s njezinom pravom namjenom. Kakvo značenje ima takav upis da proizlazi i iz činjenice da je ODO u Puli zemljišnoknjižnom sudu nedugo nakon provedbe upisa pomorskog dobra na predmetnoj nekretnini predložio upis pomorskog dobra i na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja da je od morske obale udaljena više od kilometra te nema nikakve veze s morem niti korištenjem mora ili morske obale, a sud da je takav upis dopustio, što zorno govori o kvaliteti takvih upisa i radu navedenih tijela. Dalje citira odredbe Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama NN 83/2023 i navodi da je predmetna nekretnina vidljiva na DOF-u 5/2011 i ne služi za namjene u vezi s korištenjem mora slijedom čega da ona ne predstavlja pomorsko dobro te da je sukladno odredbi iz članka 210. stavak 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama potrebno provesti postupak određivanja granice pomorskog dobra koji nikada nije proveden, a u kojem postupku predmetna nekretnina da neće biti obuhvaćena u kopneni dio pomorskog dobra. Osim svega navedenog, sve točke izreke pobijanog rješenja da su u cijelosti bespredmetne i u nesuglasju s obrazloženjem samog rješenja. Tuženik da je putem svog inspektora iz Lučke kapetanije Pula utvrdio da je tužitelj prilikom ponovljenog inspekcijskog pregleda 18. prosinca 2025. koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja uklonio apsolutno svu opremu koje se nalaže uklanjanje, kao i obustavio svaku gospodarsku aktivnost na predmetnoj nekretnini, osim uklanjanja izblijeđenih crta na asfaltu, a koje tužitelj da nije ni nacrtao, odnosno nacrtane su godinama prije osnivanja tužitelja kada je vlasnik predmetne nekretnine bila Općina [adresa]. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je u konkretnom slučaju nesporno da je tužitelj na predmetnoj nekretnini obavljao naplatnu djelatnost parkiranja, čime je ostvarivao gospodarsku korist korištenjem predmetne nekretnine. Takvo korištenje da je imalo sva bitna obilježja gospodarskog korištenja pomorskog dobra, budući da se radilo o trajnoj, organiziranoj i naplatnoj djelatnosti. Za takav oblik korištenja pomorskog dobra da je nužno prethodno ishoditi koncesiju, sukladno izričitim odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Tužitelj, međutim, da nije raspolagao važećom koncesijom za obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru i stoga da je pravilno utvrđeno da je predmetnu nekretninu koristio bez valjane pravne osnove, u suprotnosti s odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Navodi da je točno da su predmetne čestice nastale nasipavanjem mora, što među strankama nije sporno. Međutim, sama činjenica nasipavanja da ne utječe na pravni status nekretnine niti je izuzima iz pravnog režima pomorskog dobra. Naprotiv, s obzirom na svoju prirodu i položaj, da se radi o prostoru koji je zakonski obuhvaćen režimom pomorskog dobra. Digitalna ortofoto karta iz 1968. godine da jasno potvrđuje da je predmetno područje u to vrijeme predstavljalo more. Sukladno važećem Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, pomorsko dobro da obuhvaća i dijelove kopna nastale nasipavanjem mora. Člankom 6. navedenog Zakona da je izričito propisano da pomorsko dobro čine unutarnje morske vode, teritorijalno more, njihovo dno, podzemlje i podmorje te dio kopna koji je po svojo prirodi namijenjen općoj upotrebi i koji je određen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje i čine ga nekretnine koje su po prirodnim obilježjima, izgledu, namjeni, položaju i načinu upotrebe: morska obala, morske plaće, sprudovi, rtovi, hridi, grebeni, otočići koje za vrijeme nevremena prekrivaju najveći valovi, žala, luke, lukobrani, rive, molovi, valobrani, nasipi, privezišta, gatovi, morske solane, ušća vodotoka koji se izlijevaju u more i kanali spojeni s morem, uključujući i građevine koje su trajno povezane s pomorskim dobrom i njegova su pripadnost. Dodatno, člankom 52. Ustava Republike Hrvatske da je popisano da more i morska obala predstavljaju posebno prirodno bogatstvo i dobro od interesa za Republiku Hrvatsku te uživaju njezinu osobitu zaštitu. Tužitelj da se poziva na činjenicu da su u vrijeme izgradnje predmetnog nasipa bili na snazi Uredba sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru, kao i Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima iz 1974. godine, ističući da su tadašnji propisi dopuštali izuzeće pojedinih dijelova pomorskog dobra radi gradnje. Navedeno da je točno, međutim takvo izuzeće nije nastupilo automatizmom, već isključivo temeljem pojedinačnog i izričitog akta nadležnog državnog tijela, donesenog u propisanom postupku. Sama zakonska mogućnost izuzeća da ne znači da je izuzeće u konkretnom slučaju doista provedeno, a za prestanak statusa pomorskog dobra da je bio nužan poseban akt nadležnost tijela kojim bi se takvo izuzeće izrijekom utvrdilo. Tužitelj tijekom upravnog postupka, kao ni u ovom upravnom sporu, da nije dostavio nijedan akt iz kojeg bi proizlazilo da je predmetna nekretnina zakonito izuzeta iz režima pomorskog dobra. Raniji propisi također da su uređivali jednak pravni režim pomorskog dobra, utvrđujući da su morska obala, nasipi i dijelovi kopna nastali nasipavanjem mora pomorsko dobro te da se na njima ne mogu stjecati prava vlasništva niti druga stvarna prava, osim na temelju zakonito provedenog izuzeća. Iako je u prošlosti predmetna nekretnina bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo korisnik Općina Pula, današnji zemljišnoknjižni upis da potvrđuje da se radi o pomorskom dobru. Time da se jasno pokazuje da je pravni status nekretnine uvijek bio određen zakonom, a upisi u zemljišnim knjigama u prošlosti da nisu mogli izmijeniti taj status. Slijedom navedenog, tvrdnje tužitelja da je predmetna nekretnina zakonito izuzeta iz režima pomorskog dobra ostaju nedokazane i paušalne, te kao takve nisu podobne dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja. Tužbeni navodi prema kojima se kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] ne može smatrati pomorskim dobrom jer se koristi kao nerazvrstana cesta i parkiralište, da nisu osnovani niti su pravno odlučni za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja. Naime, kako je veé prethodno obrazloženo, status pomorskog dobra ne utvrđuje se prema trenutačnoj namjeni, faktičnom korištenju ili stupnju infrastrukturne uređenosti nekretnine, veé da nastaje neposredno na temelju zakona (ex lege). Sukladno čl. 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, pomorsko dobro predstavlja opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se i koristi pod uvjetima i na način propisan zakonom, dok čl. 6. istog Zakona pomorsko dobro obuhvaća i morsku obalu, uključujući i dio kopna nastao nasipavanjem mora, neovisno o njegovoj kasnijoj uređenosti ili uporabi. Slijedom toga, okolnost da se predmetna nekretnina koristi kao prometna površina ili parkiralište da ne može utjecati na njezin zakonom utvrđeni status pomorskog dobra, niti dovodi u sumnju zakonitost osporenog rješenja. Nadalje, ni eventualna klasifikacija dijela predmetne nekretnine kao nerazvrstane ceste u smislu posebnih propisa da ne može dovesti do prestanka ili isključenja statusa pomorskog dobra, budući da se pravni režim pomorskog dobra ne može mijenjati niti ograničiti prostorno-planskim rješenjima, faktičnim uređenjem prostora ili njegovom prometnom funkcijom. Jednako tako, navodi tužitelja o fizičkoj odvojenosti predmetne čestice od mora, kao i tvrdnje o njezinoj nepovezanosti s morskom obalom, da su pravno irelevantni, budući da postojanje prometnica, parkirališta ili drugih fizičkih barijera ne može isključiti zakonom utvrđen status pomorskog dobra niti dovesti do njegovog gubitka. Tužbeni navodi prema kojima je 2004. godine na predmetnoj nekretnini proveden upis pomorskog dobra bez prethodno provedenog postupka utvrđivanja granice pomorskog dobra, kao i navodi o mogućim propustima tadašnjih tijela javnopravne vlasti, da nisu odlučni za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja, da status pomorskog dobra postoji po samom zakonu i obilježjima nekretnine, dok upis u zemljišne knjige ima evidencijsku i publicitetnu funkciju. Odluka o utvrđivanju granice pomorskog dobra u upravnom postupku ima deklaratorni karakter, jer njome da se ne uspostavlja novi pravni režim, već potvrđuje da nekretnina, prema svom položaju i obilježjima, predstavlja pomorsko dobro sukladno zakonu. U konkretnom slučaju, predmetna nekretnina da je i prije upisa iz 2004. godine, s obzirom na svoj položaj uz more i upisanu kulturu „neplodno — Obala”, imala obilježja pomorskog dobra koje odgovora zakonskoj definiciji pomorskog dobra. Stoga, upis iz 2004. godine samo da je potvrdio i učinio vidljivim status pomorskog dobra koji je već postojao po zakonu. Geodetskim elaboratom „Pomorsko dobro” br. 164/90 od 10. prosinca 1990. godine, izrađenim u svrhu parcelacije zbog promjena u uređenju obale i nasipavanja mora, da je utvrđeno da je predmetna nekretnina nastala proširenjem kopna u more te da prema svojim obilježjima odgovara zakonskoj definiciji pomorskog dobra. Nadalje, prijedlog granice pomorskog dobra Povjerenstva za granice pomorskog dobra Istarske županije od 18. veljače 2011., koji sadrži popis koordinatnih točaka i geodetsku snimku područja, pokazuje da je kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u cijelosti obuhvaćena granicom pomorskog dobra, što dodatno upućuje na zaključak da predmetna nekretnina prema svoj položaju, prirodi i obilježjima odgovora zakonskoj definiciji pomorskog dobra. Navodi tužitelja o tome da je u drugom zemljišnoknjižnom predmetu predložen upis pomorskog dobra na kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], koja da je udaljena više kilometara od morske obale i nema veza se morem niti morskom obalom, nisu relevantni za ocjenu pravnog statusa predmetne nekretnine. Riječ je o drugom zemljišnoknjižnom predmetu i drugom činjeničnom stanju, pa takvi navodi ne mogu utjecati na ocjenu zakonitosti osporenog rješenja u ovom upravnom sporu. Nadalje, tužitelj u tužbi da navodi da je predmetna nekretnina vidljiva na DOF-u 5/2011 te da ne služi namjenama u vezi s korištenjem mora, zbog čega, prema njegovom stajalištu, da ne predstavlja pomorsko dobro. Također navodi da je sukladno čl. 210. st. 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama potrebno provesti postupak utvrdivanja granice pomorskog dobra, koji nikada nije proveden, te da u tom postupku predmetna nekretnina ne bi bila obuhvaćena u kopneni dio pomorsko dobra. Takvi zaključci tužitelja nisu osnovani. Sukladno čl. 210. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, nasip vidljiv na DOF-u 5/2011 da se smatra prirastom kopnenog dijela pomorskog dobra ako je u skladu s prostornim planom koji sadrži detalje uređenja pomorskog dobra. U konkretnom slučaju predmetna kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] da je vidljiva na DOF-u 5/2011 te je važećim Prostornim planom Općine [adresa] određena kao površina uređene plaže (oznaka R7-1), odnosno kao prostor namijenjen sportu i rekreaciji na kopnu i uz obalu, smješten uz morsku obalu ispred prostora bivše tvornice „Badel” (čl. 83.c Prostornog plana uređenja Općine [adresa]). Time da su ispunjene pretpostavke iz čl. 210. st. l. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, slijedom Čega se predmetna nekretnina smatra prirastom kopnenog dijela pomorskog dobra. Nadalje, prema st. 2. istog članka Zakona, ako je takav nasip namijenjen općoj upotrebi i služi u vezi s korištenjem mora (plaža, šetnica, kupalište i sl.), on predstavlja pomorsko dobro u cijelosti. Sukladno planskoj dokumentaciji, predmetna nekretnina da predstavlja površinu uređene plaže. Iz stvarnog stanja na terenu, što potvrđuju ortofoto karate, da proizlazi da predmetna nekretnina obuhvaća uređenu površinu obalnog pojasa, uključujući dio plaže (dostupnu svima pod jednakim uvjetima), šetnicu i parkirališne površine, dakle prostor neposredno vezan uz more i namijenjen općoj upotrebi. Predmetna čestica neposredno graniči s morskom obalom i čini funkcionalnu i prostornu cjelinu uređene plaže ispred prostora bivše tvornice „Badel”. Činjenica da se dio površine koristi kao parkirališna površina predstavlja faktičko korištenje i ne mijenja opću namjenu niti pravni status pomorskog dobra. Parkiralište u ovom slučaju čini prateću infrastrukturu uređene plaže i funkcionalno je povezano s korištenjem mora, što ne isključuje primjenu čl. 210. st. 2. Zakona. Stoga tužiteljev zaključak da predmetna nekretnina „ne služi namjenama u vezi s korištenjem mora” nije točan.Prema čl. 210. st. 3. Zakona, isključenje dijela nasipa iz kopnenog dijela pomorskog dobra može se utvrditi isključivo u postupku određivanja granice, na temelju odluke nadležnog tijela. U predmetnom slučaju takva odluka da nije donesena, dok Prijedlog granice pomorskog dobra Povjerenstva za granice pomorskog dobra Istarske županije od 18. studenog 2011. godine u cijelosti obuhvaća predmetnu česticu, čime da je stručno prepoznato da nekretnina ima obilježje pomorskog dobra. Tužiteljeva tvrdnja da predmetna nekretnina u budućem postupku mogla biti isključena iz kopnenog dijela pomorskog dobra predstavlja hipotetsko pretpostavljanje i ne može dovesti u sumnju zakonitost osporenog rješenja. Takvo pozivanje na neodlučene okolnosti predstavlja neosnovano prejudiciranje budućeg postupka. U trenutku donošenja osporenog rješenja, predmetna nekretnina da je bila upisana u zemljišnim knjigama kao pomorsko dobro, što dodatno potvrđuje pravilnost i zakonitost rješenja. S obzirom na to da je tužitelj na predmetnoj nekretnini obavljao gospodarsku djelatnost naplate parkiranja bez valjane pravne osnove, jasno je da su osporeno rješenje i njegovi zaključci zakoniti i utemeljeni. Slijedom svega navedenog, tužbeni navodi nemaju pravnu osnovu i ne mogu dovesti u sumnji zakonitost osporenog rješenja. Tužitelj da u tužbi navodi da su sve točke izreke pobijanog rješenja bespredmetne, jer da je prilikom ponovljenog inspekcijskog nadzora od 18.12.2025. godine navodno uklonio svu opremu i obustavio gospodarsku djelatnost. Taj navod da je netočan i proturječi utvrđenom činjeničnom staju iz oba nadzora, koji su sastavni dio spisa i na koje se pobijano rješenje izričito poziva. Prvi nadzor od 7.11.2025. godine da je jasno utvrdio da tuženik obavlja naplatu parkiranja na dijelu kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] uz postavljanje kioska, automata, informativnih tabli i QR kodova. Ponovljenim nadzorom od 18.12.2025. godine da je utvrđeno da je informativna tabla samo prekrivena crnim najlonom, pri čemu su i dalje vidljivi podaci tuženika i QR kodovi, da su automati uklonjeni s postolja (stupovi nisu), a table s uputama skinute sa stupova, te da je kiosk premješten na drugu čestice, dok su oznake parkirnih mjesta na asfaltu i dalje jasno vidljive i prostor se i dalje koristi kao parkiralište. Dakle, tvrdnja o „apsolutnom uklanjanju opreme” i „obustavi gospodarske aktivnosti” nije u skladu sa stvarnim stanjem utvrđenim nadzorom. Činjenica da su parkirne crte na asfaltu vidljive i nakon više godine ne znači da potječu iz razdoblja prije osnivanja tužitelja, niti umanjuje okolnost da je tužitelj obavljao naplatu parkiranja bez valjane pravne osnove. Naprotiv, izgled i intenzitet boje crta upućuju da su one održavane ili obnavljanje, što da potvrđuje kontinuirano korištenje prostora kao parkiralište. Stoga navod tužitelja da su crte „izblijedjele” i „starije” ne može umanjiti utvrđeno stanje niti biti razlog za osporavanje zakonitosti pobijanog rješenja. Tvrdnja tužitelja da su sve točke izreke pobijanog rješenja bespredmetne ne stoji, jer se pobijano rješenje ne temelji na privremenom stanju uklanjanja dijela opreme, nego činjenici da tužitelj koristi dio pomorskog dobra za naplatu parkiranja bez valjane pravne osnove. Čak i ako je dio opreme privremeno uklonjen, to ne poništava činjenicu da su oznake parkirnih mjesta i dalje vidljive, prostor se i dalje koristi kao parkiralište, a prekrivena informativna tabla i dalje nosi identifikacijske oznake tuženika. Stoga su sve točke izreke i dalje opravdane i potrebne radi sprječavanja ponovne nezakonite napate, osiguranja provedbe rješenja te očuvanja pomorskog dobra u skladu sa zakonom. Stoga predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.
4. U sporu je provedena rasprava na ročištu 30. ožujka 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenice tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.
5. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te navodi kako uknjižba pomorskog dobra na predmetnoj nekretnini izvršena je prije svega temeljem članka 118. tada važećeg Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Dana 4. listopada 2011. Ustavni sud RH donio je odluku i rješenje kojim su ukinute relevantne odredbe upravo iz tog članka 118. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Time da je jasno da je upis pomorskog dobra na predmetnoj nekretnini nezakonit odnosno neustavan. Tužitelj u spis i za suprotnu stranu dostavlja prijedlog ODO Pula za uknjižbu pomorskog dobra te rješenje ZK odjela suda u Puli kojim je takav upis odobren, kao i navedenu odluku Ustavnog suda RH., te dalje izlaže kao u tužbi.
6. Službena osoba tuženika ostala je pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu. Navodi kako sama činjenica koja je ujedno i nesporena, je da je upisano pomorsko dobro 2004. no ističe se također da ovaj postupak se ne vodi radi upisa pomorskog dobra nego činjenice da se radi o gospodarskom korištenju bez pravne osnove.
7. Opunomoćenik tužitelja još jednom naglašava da predmetna nekretnina iako postoji nezakoniti upis pomorskog dobra u naravi ni na koji način ne predstavlja pomorsko dobro.
8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.
9. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
10. Odredbom članka 4. stavak 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj: 83/23, dalje: Zakon), propisano je da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se i koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom.
11. Odredbom članka 6. stavak 1. Zakona, propisano je da pomorsko dobro čine: - unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno, podzemlje i podmorje
- dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi i koji je određen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje i čine ga nekretnine koje su po prirodnim obilježjima, izgledu, namjeni, položaju i načinu upotrebe:; morska obala, morske plaže, sprudovi, rtovi, hridi, grebeni, otočići koje za vrijeme nevremena prekrivaju najveći valovi, žala, luke, lukobrani, rive, molovi, valobrani, nasipi, privezišta, gatovi, morske solane, ušća vodotoka koji se izlijevaju u more i kanali spojeni s morem, uključujući i građevine koje su trajno povezane s pomorskim dobrom i njegova su pripadnost.
12. Odredbom članka 11. Zakona, propisano je da je pomorsko dobro prije svega u općoj upotrebi, a može biti dano na posebnu upotrebu i na gospodarsko korištenje u skladu s odredbama ovoga Zakona (stavak 1.). Opća upotreba pomorskog dobra podrazumijeva da svatko ima pravo služiti se pomorskim dobrom sukladno njegovoj prirodi i namjeni (stavak 2.). Posebna upotreba pomorskog dobra je vremenski ograničeno pravo upotrebe pomorskog dobra u svrhu obavljanja djelatnosti koja se ne obavlja radi stjecanja dobiti, s ili bez prava korištenja građevina i zahvata u prostoru te u skladu s uredbom iz članka 14. stavka 4. točke 11. ovoga Zakona (stavak 3.). Gospodarsko korištenje pomorskog dobra je vremenski ograničeno pravo korištenja pomorskog dobra sa ili bez prava korištenja građevina i zahvata u prostoru te u skladu s uredbom iz članka 14. stavka 4. točke 11. ovoga Zakona (stavak 4.).
13. Odredbom članka 12. Zakona, propisano je da nitko nema pravo bez pravne osnove propisane ovim Zakonom na: 1. posebnu upotrebu pomorskog dobra, 2. gospodarsko korištenje pomorskog dobra, 3. obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, 4. gradnju i/ili obavljanje drugih radova i/ili zahvata u prostoru pomorskog dobra koji se prema posebnim propisima kojima se uređuje građenje ne smatraju građenjem, kao i uredbom iz članka 14. stavka 4. točke 11. ovoga Zakona, 5. ograničavanje i/ili isključivanje opće upotrebe pomorskog dobra, 6. zaposjedanje pomorskog dobra na bilo koji način za sebe ili drugoga (stavak 1.). Pravna i fizička osoba koja je, na temelju akta koji predstavlja valjanu pravnu osnovu određenu ovim Zakonom, stekla pravo posebne upotrebe i/ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra, gradnje i/ili obavljanja drugih radova, ograničenja ili isključenja dijela pomorskog dobra od opće upotrebe te drugog ovlaštenja stečenog na temelju odredbi ovoga Zakona, dužna je to pravo koristiti na način, u opsegu i granicama određenim aktom kojim je to pravo stekla te u skladu s odredbama ovoga Zakona (stavak 2.).
14. Odredbom članka 48. stavak 1. i 2. Zakona, propisano je da koncesija na pomorskom dobru, u smislu ovoga Zakona, jest koncesija za gospodarsko korištenje općeg dobra. Koncesija na pomorskom dobru je vremenski ograničeno pravo gospodarskog korištenja pomorskog dobra, sa ili bez prava na gradnju, a koje se stječe ugovorom o koncesiji.
15. Odredbom članka 210. Zakona, propisano je da nasip vidljiv na DOF-u 5/2011 koji je u skladu s prostornim planom koji sadrži detalje uređenja pomorskog dobra sukladno posebnom propisu smatra se prirastom kopnenog dijela pomorskog dobra iz članka 6. ovoga Zakona (stavak 1.). Ako je nasip iz stavka 1. ovoga članka u cijelosti namijenjen općoj upotrebi i služi za namjene u vezi s korištenjem mora (plaža, šetnica, kupalište, plažni objekti i terase, samostalni infrastrukturni objekti i sl.), takav je nasip pomorsko dobro u cijelosti, kao i dio kopna koji se nalazi iza nasipa u dijelu koji predstavlja pomorsko dobro iz članka 6. stavka 1. ovoga Zakona (stavak 2.). Ako nasip iz stavka 1. ovoga članka, kao i dio kopna koji se nalazi iza nasipa, više ne predstavlja pomorsko dobro iz članka 6. stavka 1. ovoga Zakona, u postupku određivanja granice pomorskog dobra obuhvatit će se dio nasipa koji po svojem izgledu, prirodi i namjeni predstavlja pomorsko dobro, a preostali dio nasipa, kao i dio kopna koji se nalazi iza nasipa neće biti obuhvaćen u kopneni dio pomorskog dobra (stavak 3.).
16. Iz spisa predmeta proizlazi da je 7. studenog 2025. izvršen inspekcijski nadzor dijela k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] o čemu je sastavljen i Zapisnik istog dana. Inspekcijskim nadzorom je utvrđeno da tužitelj na predmetom prostoru obavlja djelatnost organizacije i naplate parkiranja, bez pravne osnove, odnosno bez koncesije. Tom prilikom je na dijelu pomorskog dobra zatečeno uređeno parkiralište s ukupno 129 označenih parkirnih mjesta. Parkirališna mjesta nalaze se unutar dijela k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] i zemljišnim knjigama su upisane kao pomorsko dobro. Na predmetnoj lokaciji nalazio se i kiosk na kojem su postavljene informativne table, upute o načinu korištenja parkirališta te službeni cjenik usluge naplate parkiranja kao i tri automata za naplatu parkiranja, opremljen informativnim oznakama, uključujući QR kodove i ostale podatke potrebne za naplatu putem mobilnih uređaja. Tijekom nadzora također je utvrđeno da su svi automati ispravni i funkcionalni, da se naplata redovito provodi, što potvrđuje i priloženi račun te fotografije s mjesta očevida.
17. Proveden je i još jedan nadzor 18. prosinca 2025., kojim je utvrđeno da su kiosk i parkirni automati izmješteni s pozicija na kojima su bili zatečeni prilikom nadzora 7. studenoga 2025. Dio informativne table na istočnom ulazu bio je prekriven crnim najlonom, ali na istom su i dalje vidljivi podaci tužitelja i QR kodovi. Također su oznake parkirnih mjesta i dalje ostale jasno iscrtane, a prostor se i dalje koristi kao parkiralište, dok je kiosk izmješten na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], koja je u vlasništvu Općine Fažana.
18. Nije sporno da su predmetne čestice nastale nasipavanjem mora, što ne utječe na sami pravni status nekretnine koja je i dalje na pomorskom dobru, što proizlazi i iz digitalne ortofoto karte iz 1968. kojom se potvrđuje da je predmetno područje u to vrijeme predstavljalo more. Iz same odredbe članka 210. Zakona proizlazi da se nasipi nastali nasipavanjem mora, predstavljaju pomorsko dobro, što su propisivali i raniji propisi na koje se poziva tužitelj. Status pomorskog dobra se utvrđuje neposredno na temelju zakona, pa stoga niti eventualna klasifikacija dijela predmetne nekretnine kao nerazvrstane ceste ne može dovesti do prestanka statusa pomorskog dobra. Također su neosnovani prigovori tužitelja da je 2004. na istoj nekretnini proveden upis pomorskog dobra bez da su prethodno utvrđene granice pomorskog dobra, iz razloga što status pomorskog dobra postoji po samom zakonu i stvarnom položaju nekretnine, dok upis u zemljišne knjige ima deklaratorni učinak.
19. Iz svega navedenog proizlazi da se obavljanje djelatnosti naplate parkiranja na pomorskom dobru bez valjane koncesije smatra nezakonitim gospodarskim korištenjem općeg dobra, a sudska praksa potvrđuje da je koncesija jedini valjani pravni temelj za takvu djelatnost.
20. Sagledavajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu upravnog postupka i spisu predmeta ovog spora te podvodeći iste pod kontekst gore citiranih pravnih normi, Sud utvrđuje da se pobijano rješenje tuženika temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pravilnoj primjeni materijalnog prava. Što se tiče ostalih prigovora tužitelja, ovaj Sud se u potpunosti priklanja obrazloženju tuženika u svojem odgovoru na tužbu.
21. Stoga, imajući u vidu citirane odredbe Zakona, te da je u predmetnom nadzoru nedvojbeno utvrđeno da je u predmetnom razdoblju tužitelj na pomorskom dobru u [adresa] obavljao gospodarsku djelatnost, a da za to nije imao koncesiju, ovaj Sud nalazi da je odluka tuženika zakonita.
22. Slijedom ovako izloženog stanja stvari, Sud nalazi da prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nisu osnovani i nemaju utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Posljedično tome, Sud zaključuje da pobijanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. izreke.
23. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS- a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano, a ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu. U konkretnom slučaju tužitelj nije uspio u sporu, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. Izreke presude.
U Rijeci 10. travnja 2026.
S u t k i nj a
Danica Vučinić, dipl. iur.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak. 6. ZUS-a).
Dostaviti:
- opunomoćenicima tužitelja iz Zajedničkog odvjetničkog ureda CE i J
Z iz [adresa]
- tuženiku Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, Upravi za sigurnost plovidbe,
Lučkoj kapetaniji Rijeka, Rijeka, Senjsko pristanište 3
