Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici

Hrvtska Kostajnica, Vladimira Nazora 10

Poslovni broj: P-433/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, po sucu Renati Žličarić, u pravnoj stvari tužiteljice RS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnicima ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833, zastupana po punomoćniku odvjetniku Miroslavu Plašćar iz OD Žurić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 4. ožujka 2026., na ročištu za objavu presude 10. travnja 2026..,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 120626166010 odobrenog dana 21.06.2012., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a koja kamatna stopa iznosi 10,49% godišnje.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 593,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 20. listopada 2012. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom na iznos od:

- 18,58 € počevši od 20.10.2012.,

- 18,54 € počevši od 20.11.2012.,

- 18,51 € počevši od 20.12.2012.,

- 18,47 € počevši od 20.01.2013.,

- 18,44 € počevši od 20.02.2013.,

- 18,41 € počevši od 20.03.2013.,

- 18,37 € počevši od 20.04.2013.,

- 18,33 € počevši od 20.05.2013.,

- 18,29 € počevši od 20.06.2013.,

- 18,17 € počevši od 20.07.2013.,

- 17,73 € počevši od 20.08.2013.,

- 17,69 € počevši od 20.09.2013.,

- 17,65 € počevši od 20.10.2013.,

- 17,60 € počevši od 20.11.2013.,

- 17,56 € počevši od 20.12.2013.,

- 17,13 € počevši od 20.01.2014.,

- 15,18 € počevši od 20.02.2014.,

- 15,14 € počevši od 20.03.2014.,

- 15,09 € počevši od 22.04.2014.,

- 15,04 € počevši od 20.05.2014.,

- 14,99 € počevši od 20.06.2014.,

- 14,94 € počevši od 21.07.2014.,

- 12,60 € počevši od 20.08.2014.,

- 11,99 € počevši od 20.09.2014.,

- 11,95 € počevši od 20.10.2014.,

- 11,91 € počevši od 20.11.2014.,

- 11,86 € počevši od 20.12.2014.,

- 11,81 € počevši od 21.01.2015.,

- 9,99 € počevši od 20.02.2015.,

- 9,51 € počevši od 20.03.2015.,

- 9,46 € počevši od 20.04.2015.,

- 9,42 € počevši od 20.05.2015.,

- 9,37 € počevši od 20.06.2015.,

- 9,33 € počevši od 20.07.2015.,

- 7,66 € počevši od 20.08.2015.,

- 7,22 € počevši od 21.09.2015.,

- 7,18 € počevši od 20.10.2015.,

- 7,15 € počevši od 20.11.2015.,

- 7,10 € počevši od 21.12.2015.,

- 7,07 € počevši od 20.01.2016.,

- 5,33 € počevši od 20.02.2016.,

- 4,88 € počevši od 21.03.2016.,

- 4,85 € počevši od 20.04.2016.,

- 4,81 € počevši od 20.05.2016.,

- 4,78 € počevši od 20.06.2016.,

- 4,75 € počevši od 20.07.2016.,

- 2,45 € počevši od 20.08.2016.,

- 1,88 € počevši od 20.09.2016.,

- 1,86 € počevši od 20.10.2016.,

- 1,85 € počevši od 21.11.2016.,

- 1,83 € počevši od 20.12.2016.,

- 1,80 € počevši od 20.01.2017., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 da tužiteljici RS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove parničnog postupka u visini od 2.207,72 €, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, tj. od dana 10.4.2026., pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj ovome sudu 27.10.2023 tužiteljica u bitnom tvrdi da se 11. rujna 2023. godine obratila tuženiku da joj dostavi Ugovor o kreditu i svu dokumentaciju uz taj kredit sklopljen između nje i tuženika ,međutim tuženik je odbio dostaviti tužiteljici predmetni ugovor o kreditu kredit navodeći da je isti već uručen tužiteljici, ali joj je dostavio sve drugu pripadajuću dokumentaciju. Tužiteljica u bitnom tvrdi da je Ugovorom o kreditu broj: 120626166010 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen u lipnju 2012. godine u [adresa] između tužiteljice kao korisnice kredita i OTP Bank d.d. kao tuženika, tužiteljici odobren kredit u iznosu od 15.000,00 €, s promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica tvrdi da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope što proizlazi iz činjenice da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru kod kojeg tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o sadržaju svake pojedine odredbe, čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica tvrdi da pojam nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima bio je istovjetno reguliran i u čl. 81. st. 1. ZZP/03.: ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07; dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužiteljica tvrdi da naprijed citiranom odredbom je, iako Republika Hrvatska tada još nije bila punopravna članica EU, u bitnom preuzet sadržaj čl. 3. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. Tužiteljica tvrdi da naprijed citirano postupanje tuženika (zadržavanje prava da jednostrano mijenja kamatnu stopu svojim internim aktima) je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava: načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelom savjesnosti i poštenja, propisanima u čl. 3. i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 itd.; dalje u tekstu: ZOO). Ono se također kosi i s načelima dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava iz čl. 5. i čl. 6. ZOO. Tužiteljica tvrdi da je dodatno, ZZP/03 u čl. 85. propisivao da odredbe pisanih ugovora moraju biti lako razumljive, što ovdje nije bio slučaj, jer je na temelju spornih ugovornih odredbi tužiteljica kao potrošač znala jedino visinu kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Tužiteljica tvrdi da su svi takvi ugovori pisani stručnom terminologijom nerazumljivom prosječnom potrošaču, a službenici banaka pri sklapanju ugovora tužiteljici nije detaljno objasnila po kojim kriterijima banke jednostrano mijenjaju visinu kamatne stope tijekom trajanja kredita, tužiteljica nije mogla procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju i koliki će biti krajnji ekonomski opseg njene obveze, radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva, što je prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO razlog ništetnosti ugovora. ZZP/03 je zatim dalje, u čl. 87., propisivao da je nepoštena odredba ništetna (st. 1.), s tim da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez nje (st. 2.). Tužiteljica tvrdi da temeljem čl. 322. ZOO kao općeg zakona koji regulira obvezne odnose, proizlazi da je Ugovor o kreditu ništetan, a ZOO propisuje da takav ugovor i dalje može opstati kad ništetnost pojedine odredbe bude ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen njenog sadržaja i vrijedio bez nje (pravila o djelomičnoj ništetnosti iz čl. 324. ZOO). Tužiteljica tvrdi da i čl. 91. ZZP/03 daje primjere (zabranjenog) zavaravajućeg oglašavanja, među kojima se kao sporno ističe i oglašavanje koje se odnosi na cijenu, način izračuna cijene (a kamatna stopa je upravo cijena kredita) te uvjete prodaje proizvoda ili uvjete obavljanja usluge. Pravna utemeljenost naprijed navedeno potvrđena je brojnim odlukama i presudama sudova Republike Hrvatske i Europskog suda, a posebno: Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- od 4. srpnja 2013. donesena u postupku protiv, između ostalih, i ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je kao takva ništava. Tužiteljica tvrdi da je u ovom sporu nesporno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženici niti ne tvrde da su potrošači mogli utjecati na njen sadržaj i uvrštavanje u tekst ugovora. Tužiteljica tvrdi da tuženici ne spore niti činjenicu da ni ugovor ni opći uvjeti na koje se pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Tužiteljica tvrdi a u smislu članka 272. ZOO, ugovor ne sadrži podatke na temelju kojih se predmet obveze može odrediti, a još manje se radi o kriteriju koji bi prosječni potrošač mogao razumjeti. Tužiteljica tvrdi da nisu prihvatljivi navodi tuženih banaka da su potrošači imali valjan mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjenjivoj kamatnoj stopi stavljanjem reklamacije na istu, kada je svakom potpuno jasno da se reklamacijom doista ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluku banke o promjeni kamatne stope, koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke. Tužiteljica se poziva na Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. godine, u kojoj se navodi da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, na štetu potrošača. Tužiteljica se poziva na Presudu Europskog suda (ECJ) u predmetu C-26/13 od 12. veljače 2014. godine u odnosu na tumačenje čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ (“Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.“), u kojoj je izraženo stajalište prema kojem se navedeni stavak treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tužiteljica tvrdi da čl. 296. st. 1. propisuje da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Tužiteljica se poziva n Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2296/2021 od 19. travnja 2022. godine, kojom se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci u kojoj je, između ostalog, navedeno da tuženik neosnovano smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na kunske kredite kakav je i predmetni jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu, a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. Drugostupanjski sud dalje u obrazloženju ističe da su odlukama donesenim u kolektivnom sporu Udruge Franak postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama ZZP/03 pa je, da bi se iste primijenile na korisnike kredita u drugim valutama, potrebno tek provesti dodatni test nepoštenosti spornih odredaba ugovora o kreditu, za čije prolaženje su u tužiteljičinom slučaju ispunjene sve pretpostavke. Tužiteljica se poziva na Presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-71/2017 od 6. ožujka 2018. godine, koja potvrđuje da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Tužiteljica se poziva na Presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 1602/2017 od 31. ožujka 2017. godine u kojoj se potvrđuje da je ništetna odredba ugovora kojom su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu isključivo temeljem odluke jedne ugovorne stranke bez unaprijed jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatne stope. Tužiteljica se poziva na presude drugih županijskih sudova u Republici Hrvatskoj. Tužiteljica tvrdi da u skladu s odredbom čl. 82. al. 11. ZZP/03 i potvrđeno u postupku prethodnog odlučivanja u predmetu Europskog suda (ECJ) br. C-472/10 u pravnom shvaćanju neovisne odvjetnice – da bi neka specifična okolnost predstavljala valjan razlog da banka jednostrano promijeni kamatnu stopu, ona mora biti izrijekom navedena u ugovoru o kreditu ili barem u općim uvjetima poslovanja banke-tuženika, inače će se ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope ocijeniti nerazumljivom, a time i nepoštenom. S obzirom na usklađenost ocjene prvostupanjskog suda u ovom postupku sa shvaćanjem izraženim u navedenom predmetu Europskog suda, za zaključiti je da je ocjena suda utemeljena na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP/03 u duhu prava EU. Tužiteljica tvrdi da je temeljem odredbi Ugovora o kreditu bila dužna otplaćivati kredit u iznosu od 15.000,00 €, uz plaćanje promjenjive kamatne stope, ovisno isključivo o samostalnoj odluci tuženika koji pritom nije bio vezan nikakvim objektivnim parametrima ni referentnim stopama. Tužiteljica tvrdi, a s obzirom na uređenje ugovornog odnosa između tužiteljice i tuženika da su ispunjeni svi uvjeti koji se u ovakvim predmetima zahtijevaju za priznavanje tužbenog zahtjeva: a) Ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju u kojem nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, što su banke protumačile kao dopuštenje da jednostrano, bez jasnih kriterija zadrže pravo manipuliranja visinom kamatnih stopa svojim internim aktima. Umjesto toga, kao savjesni gospodarstvenici, banke su se trebale rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, u interesu obje ugovorne strane odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove primjene te s tim određenjima detaljno upoznati potrošače/korisnike kredita. Tužiteljica tvrdi da je tuženik postupio i suprotno odredbi čl. 10. st. 2. ZOO o ponašanju i ispunjavanju obveza, koji propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, odnosno pažnjom dobrog stručnjaka. Tužiteljica tvrdi da je ugovorena kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke (upravo takve odredbe u sadrži Ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice i tuženika). Tužiteljica tvrdi da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i svakom prosječnom potrošaču, bile nejasne i teško razumljive, a u banci im njihove moguće posljedice nisu potanko objašnjene, niti se o uvrštavanju istih u tekst ugovora pojedinačno pregovaralo, pošto se banke pri kreditiranju potrošača služe standardnim/tipskim ugovorima. Tužiteljica tvrdi da je time, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, temeljnom načelu obveznog prava, nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

2. U svom odgovoru na tužbu od 8.12.2013. tuženik u bitnom u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kako po osnovi, tako i po visini. Tuženik tvrdi da se tužitelj neosnovano u svojoj tužbi referira na presude Pž-7129/13 i Revt-249/14. Nadalje, prije puštanja u raspravljanje tuženik ističe prigovor zastare, a u slučaju da bi se i utvrdila ništetnost zastarni rok teče od dana sklapanja ugovora, odnosno isplate. Tuženik tvrdi, a imajući u vidu petogodišnji zastarni rok, svi iznosi koje je tužitelj platio u korist računa tuženika prije 2018. po osnovi ugovora o kreditu su zastarjeli. Nadalje, tuženik tvrdi da tijek zastre potraživanja tužitelja nije prekinut podnošenjem tužbe, a tuženik se ne može pozivati na predmet u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa (parnica – potrošač) jer su u tom postupku bili ugovori o kreditu ugovoreni s valutnom klauzulom CHF, a ne s valutnom klauzulom euro. Nadalje, tuženik tvrdi da se tužiteljica ne može pozivati ni na odredbe članka 1011 ZOO-a jer je prijelaz imovine s tužitelja na tuženika zasnovan na pravnom poslu ugovoru o kreditu. Tuženik, nadalje, u bitnom tvrdi da sporna odredba ugovora o kreditu nije nepoštena i nije ništava, jer je lako razumljiva i uočljiva, te tvrdi da tužitelj neće moći dokazati u ovom postupku da su kumulativni ispunjeni uvjeti: da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva i uočljiva i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik tvrdi da je imao pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a tuženik nije donosio proizvoljne odluke, već su te odluke donesene u skladu s općim uvjetima poslovanja tuženika i da se o spornoj odredbi promjenjive kamatne stope pregovaralo. Tuženik se poziva i na praksu Županijskog suda u Puli, broj Gž-2658/12, te tvrdi da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, uočljiva i razumljiva, te nije uzrokovala znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik tvrdi da su se kamatne stope same banke mijenjale u skladu s tržišnim uvjetima. Nadalje, tvrdi da tužbeni zahtjev nije pravno osnovan i da tužbu kao takvu treba u cijelosti odbiti uz naknadu troška tuženiku.

3. Podneskom od 13.12.2023. tužiteljica se očituje da je istaknut prigovor zastare neosnovan, te se poziva na pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30.1.2020. koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnost ugovora". Tužitelj tvrdi da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe jer je tužiteljica sklapanjem spornog ugovora kao potrošač bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora takva da je tužiteljica kao korisnik kredita znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg razdoblja. Tužitelj tvrdi da je spornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik izbjegao utjecaj tužiteljice na kamate što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a, te se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-783/2023 i predlaže da se od tuženika pribavi ugovor o kreditu koji je predmet postupka. Nadalje, glede pozivanja tužitelja na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu tužitelj tvrdi da su tamo postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti spornih ugovornih odredaba. Nadalje, tužitelj se poziva na presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-88/2021, presudu Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-4069/2022, te tvrdi da u kontekstu tužbe gdje se poziva na odluke donesene u kolektivnom sporu su samo postavljeni standardi za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj se poziva i na presudu Županijskog suda u Varaždinu Gž- 641/2022, a to pravno shvaćanje potvrđuje i stav suda Europske unije izražen u presudi u predmetu C-485/19 od 22.4.2021. Zbog brojnih dvojbi koje su se pojavljivale u praksi tužitelj se poziva na izraženo mišljenje sjednice građanskog odjela VS RH od 31.1.2022. koje odgovara na sporno pitanje o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj nadalje tvrdi da je neistinit navod tuženika da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o svakoj odredbi ugovora, a odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njenog mijenjanja kroz razdoblje otplate kredita nisu jasne ni razumljive, te nema mjesta primjeni čl. 84 ZZP/03. Nadalje, tužitelj tvrdi da promjenjiva kamatna stopa nije ništetna zbog same činjenice ugovorene promjenjive kamatne stope, niti zbog same visine ugovorene početne kamatne stope, nego zbog činjenice da se potrošača nepošteno obvezalo da bez unaprijed ugovorenih parametara promjenjivosti pristane na pravo tuženika da svojim jednostranim aktima vrši promjene kamatne stope tijekom otplate kredita. Tužitelj tvrdi da je tuženik na taj način osigurao mehanizam zaštite od izvanrednih tržišnih okolnosti koji tužiteljici nisu bili na raspolaganju. Tužitelj tvrdi sa sukladno ZOO-a ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a ugovor je ništetan kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv.

4. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao tužiteljicu koja u svom iskazu tvrdi da se 2011. godine odlučila realizirati kredit, a iz razloga što su joj trebala sredstva isključivo za osobne potrebe odnosno potrebe njene obitelji koja sredstva su utrošena za renoviranje stana-kupaonice, a i druge strogo osobne potrebe. Tužiteljica tvrdi da u vrijeme realizacije kredita, koji je bio nenamjenski, nije bila vlasnik trgovačkog društva niti se bavila trgovačkog djelatnošću niti je bila obrtnik. Tužiteljica tvrdi da se odlučila za ponudu tuženika iz razloga što kad joj je tuženik obračunao ratu kredita, ta rata, a u odnosu na ponude drugih banaka je bila povoljnija. Tužiteljica tvrdi da se odlučila realizirati kredit u valuti EURO jer joj je djelatnik tuženika rekao da je EURO stabilna valuta. Tužiteljica tvrdi da joj je tuženik ponudio i kredit u kunama, ali taj kredit nije bio povoljniji, zbog kate kredita koja joj je predočena prilikom pregovaranja. Tužiteljica tvrdi da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije opće razgovaralo, te se sjeća visine kamatne stope, i tvrdi da je možda ugovor i pročitala, ali isti nije razumjela. Tužiteljica tvrdi da joj nije ponuđen kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Tužiteljica tvrdi da je Ugovor pročitala letimično i to najvažnije stavke, a što je za tužiteljicu bio anuitet kredita mjesečni i rok otplate kredita. Tužiteljica tvrdi da je nakon sklopljenog ugovora o kreditu i to na obračunu plaće rata kredita se povećala, ali nije znala zašto, te se prestrašila, a sve s obzirom na događaje oko kredita vezanih za valutu CHF zbog čega je prijevremeno otplatila kredit. Tužiteljica tvrdi da je tuženik sastavio ugovor, ne sjeća se da li je djelatnica tuženika prije nego li je prihvatila uvjete kredita napravila izračun odnosno otplatni plan. Tužiteljica tvrdi da je mjesečni anuitet trebao biti oko 1500,00 kn odnosno oko 190,00 eura mjesečno. Tužiteljica tvrdi da je Ugovor, a nakon što ga je tužiteljica prihvatila sastavila banka i tužiteljica je pogledala ugovor, a za istu je bilo najvažnije jer i tako nije razumjela većinu ugovora, te joj se nije činilo ništa sumnjivo. Tužiteljica tvrdi da se rata kredita povećavala za cca 30 eura, te pretpostavlja da se to događalo zbog promjene kamatne stope, a kredit je otplaćivala obustavom na plaći, te nitko osim tužiteljice nije plaćao kredit koji je predmet ovoga postupka, a tužiteljica tvrdi da ga je i prijevremeno otplatila i to upravo iz razloga jer je istoj povećan mjesečni anuitet otplate, a i zbog stanja s drugim korisnicima kredita vezanim za CHF. Tužiteljica tvrdi da se prestrašila da će se i korisnicima kredita vezanim za Euro također dogoditi veliko povećanje anuiteta, te da neće moći isti otplaćivati zbog čega je kredit prijevremeno otplatila. Tužiteljica tvrdi da u trenutku sklapanja ugovora nije znala što znači promjenjiva kamatna stopa, niti da je ista ugovorena u ugovoru. Tužiteljica tvrdi da nije dobivala nikakve obavijesti od tuženika o povećanju kamatne stope. Tužiteljica tvrdi da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora jer je to bila ponuda "uzmi ili ostavi". Tužiteljica tvrdi da je po struci biolog ali se ne sjeća da joj je tuženik uručio opće uvjete poslovanja. Tužiteljica tvrdi da su joj uručeni opći akti tuženika u trenutku potpisa ugovora o kreditu isti ne bi sklopila. Tužiteljica tvrdi da je u razgovoru s djelatnikom tuženika shvatila da je euro stabilna valuta i da će joj biti stabilna i rata kredita, a da je uzela kredit u kunama rata bi bila promjenjiva.

Paušalni prigovor punomoćnika tuženika na iskaz tužiteljice odbija se u cijelosti.

5. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da tužiteljica i tuženik nisu o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovarali niti su tužiteljici objašnjavani način i mehanizam izmjene kamatne stope, a niti je tužiteljica na tu odredbu ugovora mogla utjecati. Kako ni sklopljeni Ugovor o kreditu niti Opći uvjeti poslovanja na koje se poziva tuženik ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dakle kako nisu određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, to je ovaj sud stava da je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu broj: 120626166010 nepoštena i kao takva protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač ima obvezu vratiti banci. Nadalje prema stavu ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer ne sadrži niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu pa se stoga tako formulirane odredbe ne mogu smatrati određenima niti odredivima. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sporna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer dovodi do situacije da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti može provjeriti pravilnost promjene obzirom da nema nikakvih egzaktnih kriterija jer banka nije precizno odredila uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, pa je putem navedene ugovorne odredbe tuženik potpuno izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu (kamate su cijena) kao bitan sastojak ugovora. Slijedom navedenog odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broj: 120626166010 kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci tuženika kao banke protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO te ništetna u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO, slijedom čega je sud usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj: 120626166010 koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu.

6. Tužiteljica je nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka financijsko- knjigovodstvene struke, uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu ukupnog novčanog iznosa od 593,50 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od plaćanja pa do isplate. Navedeno postupanje u procesnoj osnovi čini preinaku u smislu čl. 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.

- u daljnjem tekstu: ZPP), do koje dolazi nakon zaključenja prethodnog postupka, te u trenutku u kojem tužitelj po provođenju dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem stječe saznanja o visini potraživanja. Zbog naprijed navedenog riječ je o postupanju koje je dopušteno (čl. 190. st. 2. ZPP-a) i svrsishodno radi rješavanja konačnog odnosa između stranaka. U odnosu na takva postupanja Vrhovni suda RH je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova, te i građanskog odjela VSRH održanom 26.11.2021. donio zaključak broj: Su IV-162/2021 koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem". Uzimajući u obzir navedeni stav VSRH kao i činjenicu da je riječ o postupanju koje je svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, ovaj sud je dopustio preinaku. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Dragane Bubalo dostavljen je na očitovanje pun. tužitelja i pun. tuženika te isti na nalaz i mišljenje nisu imali nikakvih primjedbi. Posebno se napominje da je sud prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Dragane Bubalo koja tvrdi da je i bez ugovora o kreditu te uz pomoć obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate te rekonstrukcijom parametara navedenih u obavijesti tuženika mogla potvrditi da je glavnica kredita iznosila 15,000,00 eura, te je kredit podignut uz rok otplate od 10 godina kroz 120 jednakih mjesečnih rata, te je rekonstrukcijom utvrdila da je početni anuitet iznosio 202,32 eura uz kamatnu stopu od 10,49%. Vještak u svom nalazu i mišljenju tvrdi da se tijekom otplate kredita jednostrano mijenjao nominalni iznos kamatne stope tako da je u periodu od 20.10.2012. kamatna stopa promijenjena na 11,99%, od 20.7.2013. kamatna stopa je promijenjena na 11,95%, od 20.1.2014. kamatna stopa je promijenjena na 11,75%, od 20.8.2014. kamatna stopa je promijenjena na 11,49%, od 20.2.2015. kamatna stopa je promijenjena na 11,28%, od 20.8.2015. kamatna stopa je promijenjena na 11,08%, od 20.2.2016. kamatna stopa je promijenjena na 10,86% i od 20.8.2016. kamatna stopa je promijenjena na 10,55%. Vještak tvrdi da se prilikom izračuna koristila metoda obračuna kamata sukladno potpisanom ugovoru o kreditu gdje je kamatna stopa u početku iznosila 10,49%, te je izvršila izračun razlike u mjesečnim anuitetima i razliku u plaćenoj kamati u samom anuitetu. Vještak tvrdi da je kredit pušten u tečaj dana 21.6.2012. a dospijeće prvog anuiteta bio je 20.8.2012. Vještak tvrdi da je u svojoj tablici pojedinačne mjesečne iznose razlike po osnovi kamate koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao te iznose koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stope koja je prvotno ugovorena, te je na taj način preplatila iznos od 593,50 € u periodu kada je kamatna stopa povišena od strane tuženika, te u promatranom periodu nije bilo smanjenja kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu.

7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice određen u podnesku tužitelja od 6.5.2025. u cijelosti osnovanim.

8. Posebno se napominje da tuženik tijekom postupka nije osporavao da je s tužiteljicom sklopio ugovor o kreditu broj 120626166010 u lipnju 2012. godine sa promjenjivom kamatnom stopom ali isti nije dostavio ovom sudu iz razloga potresa koji se dogodio u Petrinji.

9. U odnosu na daljnje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je predmet ovog spora sukladno čl. 81. ZZP-a ovaj sud je utvrđivao da li su kumulativno ispunjeni uvjeti. Sud je na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da tužiteljica nije pojedinačno pregovarla s tuženikom o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221.a. ZPP-a) suprotno ne dokazuje.

10. Kako je prethodno navedeno kamatna stopa ("cijena") u Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 10,49%, te ju je banka promijenila sukladno Odluci o kamatama i naknadama, te je kamatna stopa sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Takva ugovorna odredba o kamati jest uočljiva, ali sud smatra da njezin sadržaj nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (članak 99. ZZP/07) zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije. Pri razmatranju je li spomenuta odredba nepoštena ili nije mora se imati u vidu da prema odredbi članka 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

11. Odredba članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se stavkom 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca dočim je u stavku 3. članka 96. propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

12. Nadalje, u odredbi članka 97. ZZP/07 propisane su ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. citiranog Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi članka 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

13. Odredbom članka 102. ZZP/07 propisane su posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice da tužitelj nije bio upoznat s parametrima temeljem kojih će se mijenjati visina kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja te odredbe Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud je stava da odredba Ugovora o kreditu broj: 120626166010 kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci tuženika, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, tuženik kao vjerovnik tj. kreditor jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa na takav način tuženik kao kreditor je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

14. Nadalje sud ističe kako je ugovornu odredbu Ugovora o kreditu broj: 120626166010 formulirao isključivo tuženik i na tu odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru o kreditu nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužiteljica predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što mu je ponuđeno.

15. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se zahtijeva da joj tuženik s osnova promjenjive kamatne stope tj. na ime razlike isplati preplaćene iznose s osnova promjenjive kamatne stope, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

16. Odredba članka 295. ZOO propisuje da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom članka 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne.

Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao. Tuženik na kojem je teret dokaza (članak 221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome valja navesti da je tužiteljica u smislu odredbe članka 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (tuženik suprotno ne dokazuje), iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.

17. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

18. U odnosu na tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos koji je plaćen sud je dosudio zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do isplate na svakomjesečnu razliku pri plaćanju anuiteta. Sud je imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji se treba vratiti i to svakomjesečno od dospijeća anuiteta, pa sve do isplate. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja do dana isplate. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi članku 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi članka 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog iznosa sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

19. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen 21.6.2012. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328. ZOO. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 30.10.2023.

20. U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem članka 154., 155. i 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023), te činjenicu prema kojoj je tuženik u kvalitativnom smislu osporavao tužbeni zahtjev kako po osnovi, tako i visini, dosuđen trošak u ukupnom novčanom iznosu od 2.207,72 €, a koji troškovi se odnose na: trošak sastava tužbe bez PDV-a temeljem Tbr. 7.1. Tarife u iznosu od 200,00 €, sastav obrazloženog podneska od 31.1.2024. po Tbr. 8. točka 1. u visini od 200,00 €, pristup na pripremno ročište 12.2.2024. po Tbr. 9. točka 1. u visini od 200,00 €, pristup na raspravu 9.4.2024. po Tbr. 9. točka 1. u visini od 200,00 €, sastav podneska od 7.1.2025. po Tbr. 8. točka 1. u visini od 200,00 €, sastav podneska od 6.5.2025. po Tbr. 8. toč. 1. u visini od 200,00 €, pristup na raspravu 4.3.2026. po Tbr. 9. toč. 1. u visini od 200,00 €, pristup na ročište za objavu odluke po Tbr. 9. toč. 3. u visini od 100,00 €.

Punomoćniku tužiteljice je za pruženu intelektualnu uslugu priznat trošak u visini od 1.500,00 €, a budući je tužiteljicu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik na ovaj iznos priznat je i PDV u visini od 25% što iznosi 375,00 €, dakle, ukupno za pruženu intelektualnu uslugu 1.875,00 €

Tužiteljici je priznat i trošak na ime vještačenja u iznosu od 200,00 €. Tužiteljici je ukupno priznat parnični trošak u visini od 2.075,00 €. Tužiteljici je kao trošak priznata i sudska pristojba na tužbu i presudu u visini od 132,72 €.

Sveukupno je tužiteljici priznat trošak u visini od 2.207,72 €, te je s preostalim zahtjevom za naknadu troška tužiteljica odbijena.

Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od presuđenja, tj. od 10.4.2026., pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

21. Zbog svega naprijed navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Hrvatska Kostajnica, 10. travnja 2026.

Sudac

Renata Žličarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude, tj. od dana 10.4.2026.. Žalba se podnosi u četiri istovjetna primjerka na Županijski sud, a putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužiteljice odvjetnik Vanja Jakšić iz Siska

- pun. tuženika OD Žurić & Partneri iz Zagreba