Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1519/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja HHR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Jeliću odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a., OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz OD Hanžeković & Partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P 254/2024 od 28. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P 254/2024 od 28. kolovoza 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđen je ništetnim čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103773044 od 24. prosinca 2007., u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 879,40 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 734,73 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Rješenjem istog suda odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Tužitelja je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika, te zatražio naknadu troška odgovora na žalbu.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijane odluke nemaju nedostatak zbog kojih se nisu mogle ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke presude.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su tužitelj i tuženik sklopili uvodno citirani Ugovora o kreditu, da je čl. 10. istog ugovoreno jednokratno plaćanje naknade od 1,00% za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno nominalno 200,00 HRK, te da će se taj iznos naplatiti prilikom plasmana kredita,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da kad se informirao o predmetnom kreditu, da je dobio samo informativni letak s obavijestima, da je u tom letku uglavnom bilo navedeno kolika je kamata, koja je visina primanja potrebna za kredit, da je dobio hrpu papira pisanih sitnim slovima koja se nisu mogla pročitati, da je platio i spornu naknadu, da nije mogao mijenjati ni jednu odredbu Ugovora, da je prilikom sklapanja Ugovora postavljao uobičajena pitanja,

-da iz iskaza svjedoka HH proizlazi u bitnome da se radilo o stambenom kreditu, da su uvjeti kreditiranja bili propisani Odlukom tuženika, da je klijent informiran samo o uvjetima kreditiranja kroz letak, da je o obvezi plaćanja naknade tužitelj bio informiran, da je svaki klijent informiran o svim troškovima obrade kredita, da to klijent i potpisuje, no nije se mogao sjetiti da li je i tužitelj tako nešto potpisao; da se nije moglo pojedinačno pregovarati o promjeni naknade koja je tužitelju naplaćena, da mu je objašnjeno na što se ista odnosi, .

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, te cjelokupnih rezultata dokaznog postupka, sud prvog stupnja ponajprije utvrđuje neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, u svezi čega se poziva na čl. 323., 328., 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), ali isto tako i uz uvažavanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. Nadalje, ne prihvaća ni tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti primjenom čl. 49., 50. st.1., 70. st.1. ZPP-a, kao i Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ). Slijedom toga, stav je suda da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ista sastavni dio tipskog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, što da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ujedno vodi računa o tome da tužitelj ima prebivalište u [adresa], dok je sjedište tuženika u Rijeci, slijedom čega smatra da bi putovanje u Rijeku tužitelju uzrokovalo dodatne troškove i vrijeme, a time i značajnu financijsku neravnotežu, posljedično čemu ovu odredbu kojom je ugovorne mjesna nadležnost suda u Slavonskom Brodu, smatra ništetnom.

8.2.Prvostupanjski sud analizira i sporni Ugovor, te zaključuje da se radi o tipskom ugovoru, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika i čije odredbe tužitelj ni na koji način nije mogao mijenjati. Shodno tome, sud uvažava čl. 295., 269. i 270. ZOO-a, čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03).

Slijedom prednje rečenog, u smislu čl. 3. ZZP-a/03, prvostupanjski sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužitelj imao svojstvo potrošača.

Polazeći od nesporne činjenice da je tužitelj platio predmetnu naknadu, sud zaključuje da je ta radnja prouzročila znatnu neravnotežu između ugovornih strana. Vodeći računa o čl. 3. st.1. i 5. Direktive 93/13 EEZ, sud smatra da ugovorne odredbe, uključujući i onu kojom je ugovorena sporna naknada, trebaju biti uvijek sročene jasno i razumljivo. No budući da se o sadržaju te odredbe nije pojedinačno pregovaralo, stajalište je prvostupanjskog suda da iako je predmetna odredba jasna i uočljiva, da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao na nju utjecaja, zbog čega da je protivna načelu savjesnosti i poštenja i kao takva da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, kao i zbog toga što tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

8.3.Rukovodeći se ranije spomenutim odredbama ZOO-a, uključujući i čl. 1111. tog Zakona, sud prvog stupnja smatra da je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanje stečenog bez osnove, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama primjenom čl. 1115. u svezi s čl. 29. ZOO-a, slijedom čega odlučuje kao u točki II. izreke. Odluku o trošku sud temelji na čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a.

9.1.Ponajprije valja istaknuti da nije u pravu tuženik kada smatra pogrešnim stajalište suda prvog stupnja o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ukazujući da onima pravo na unašanje takve odredbe u Ugovor o kreditu sukladno svojim internim aktima, sastavljenim na temelju Zakona o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Naime, protivno tumačenju tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, prethodno spomenutim pozitivnim propisima nije izrijekom bilo zabranjeno unašanje u Ugovor o kreditu odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva za kredit, ta činjenice u konkretnim okolnostima, prema prosudbi ovog suda ni na koji način nije od utjecaja na pravilnost stajališta suda prvog stupnja o razlozima ništetnosti utužene ugovorne odredbe, a koje razloga ovaj sud prihvaća u cijelosti.

9.2.U svezi toga, skreće se pažnja tuženiku na čl.1., 3. st.1. i 2., 5., 6. st.1., 7. st.1. i 8. Direktive 93/13 EEZ, čl. 1021. ZOO-a. iz kojih odredaba i prema uvjerenju ovog suda proizlazi nepobitno da tuženik nije imao zakonsko uporište da naplati bilo kakvu naknadu za obradu kredita, te bi takvo zaključivanje bilo protivno osnovnom načelu obveznog prava, točnije načelu savjesnosti i poštenja sukladno čl. 4. ZOO-a. Pored toga, ukazuje se i na čl. 7. ZOO-a, odnosno načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, posljedično čemu kada u situaciji kao što je ova, kada u tekstu Ugovora o kreditu nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, tada sporna odredba temeljem koje naplaćuje spornu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, a kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a iz čijeg sadržaja nije vidljivo od čega se ta naknada sastoji, zašto je određena baš u toj visini, da li je tuženik uopće imao stvarne troškove vezane uz sklapanje Ugovora o kreditu, tada ugovaranje takve odredbe i prema stavu ovog suda, uzrokuje ranije spomenutu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. To ima za posljedicu da je ta odredba sukladno čl. 83., te 87. st.1. ZZP-a/03 ništetna.

U prilog prednjem, govore i pravna shvaćanja Suda EU u presudama C 84/2019, C 224/2019, C 259/2019, u kojima je potvrđeno da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su stoga netransparentni ili neproporcionalni, kao i pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1068/2023, Rev 818/2024 i dr.

9.3.U kontekstu prethodno iznesenog, pravno irelevantnim smatra ovaj sud tvrdnje tuženika u dijelu u kojem navodi da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja te naknade, visinom iste, budući da ta saznanja tužitelja, prema uvjerenju ovog suda, ni na koji način ne mogu otkloniti ni sankcionirati prednje opisano postupanje tuženika, a koje za posljedicu ima u konačnici ništetnost sporne odredbe.

Isto tako, shodno prednjem, neutemeljenim drži ovaj sud i tvrdnje tuženika da je sporna odredba bila dovoljno jasna, te se u svezi toga, a radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja upućuje tuženik na dosadašnji dio ovosudnog obrazloženja.

10.Protivno stavu tuženika, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je odbio tuženikov prigovor zastare potraživanja, posljedično čemu nema govora o tome da bi predmetna tužba bila preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st.2. ZPP-a. Ovo stoga, što se u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti navedenog prigovora, pravilno pozvao osim na čl. 225. ZOO-a/05, kao i na Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 30. siječnja 2020. koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Primijenjeno na konkretan slučaj, to znači da kako je tek u ovoj parnici odnosno pobijanom presudom kao prethodno pitanje, utvrđeno da su ništetne odredbe iz Ugovora od 6. prosinca 2000. i 22. veljače 2006., te da je podnesenom tužbom tužiteljica zatražila isplatu utuženih iznosa, kao posljedice ništetnosti spornih ugovornih odredaba, nameće se zaključak da ni u kom slučaju ne mogu biti novčane tražbine tužitelja obzirom na petogodišnji opći zastarni rok.

11.Vezano za razloge zbog kojih ovaj sud nije prihvatio kao pravno utemeljene razloge tuženika glede prigovora zastare tražbine tužitelja, odnosno kondemnatornog zahtjeva, o kojem je odlučeno točkom II. izreke, nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da tužitelj nema pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva o kojem je odlučeno točkom I. izreke presude.

12.Obzirom na prednje navedeno, pravilnom drži ovaj sud odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke kojom je tužitelju dosuđen parnični trošak, a slijedom toga i odluku sadržanu u točki IV. izreke kojom je odbijen tuženik s zahtjevom za naknadu troškova postupka.

13.Zbog svega do sada iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

14.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

15.Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 10. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković