Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1218/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika ZA iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jacinti Toš Špehar odvjetnici iz Bjelovara, protiv tuženika-protutužitelja AA iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Antoniu Mihoci odvjetniku iz Bjelovara, radi utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući po žalbi tužitelja- protutužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P 700/2024 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

IOdbija se kao neosnovana žalba tužitelja-protutuženika ZA, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P 700/2024 od 30. travnja 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P 931/2021 od 22. studenog 2023., točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], što da mu je tuženik-protutužitelj (dalje: tuženiku) dužan priznati i trpjeti da izvrši svog prava vlasništva u zemljišnim knjigama, što da će u protivnom zamijeniti ova presuda, točkom II. izreke naloženo je tužitelju da preda tuženiku u posjed opisanu nekretninu, slobodnu od osoba i stvari u roku od 15 dana, točkom III. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 550,99 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Rješenjem ovog suda poslovni broj Gž 265/2024 od 9. studenog 2024. ukinuta je prvostupanjska presuda, te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P 700/2024 od 30. travnja 2025., točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], što da mu je tuženik dužan priznati i trpjeti da izvrši svog prava vlasništva u zemljišnim knjigama, što da će u protivnom zamijeniti ova presuda, točkom II. izreke naloženo je tužitelju da preda tuženiku u posjed opisanu nekretninu, slobodnu od osoba i stvari u roku od 15 dana, točkom III. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 553,09 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4.Prvostupanjsku presudu pobija tužitelj u cijelosti iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

5.Odgovor na žalbu nije podnesen.

6.Žalba tužitelja nije osnovana.

7.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

8.Nisu osnovani navodi tužitelja kojima upire na postojanje žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

9.Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje prava vlasništva uvodno opisane nekretnine, sa time da tužitelj kao osnov stjecanja iste navodi dosjelost, pravni posao- kupoprodaju, kao i građenje, a predmet protutužbenog zahtjeva je predaja u posjed istog.

10.Iz temeljem rezultata dokaznog postupka u bitnome proizlazi:

-da je tuženi upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik uvodno opisane nekretnine, te da su iste u posjedu tužitelja,

-da tužitelj u bitnome tvrdi da je prijepornu nekretninu kupio 1995. od oca tuženika za iznos od tadašnjih 5.000,00 dem, koji iznos da mu je isplaćen na ruke, bez ikakve priznanice, da je sada pok. otac tuženika bio taj koji je tada preuzeo na sebe obvezu ovjere tog Kupoprodajnog ugovora, jer da je tužitelj morao ići u Austriju, no da nikada od sada pok. oca tuženika nije dobio ovjereni primjerak predmetnog Ugovora; tada da je stupio u posjed prijepora, zatrpao kanal koji je tamo bio i pred 4-5 godina napravio montažnu halu u kojoj odlaže gume i auto dijelove, od 1995. da ga nitko nije ometao u posjedu te nekretnine, nekoliko mjeseci prije podnošenja tužbe da je dobio nalog da ukloni spomenutu halu od inspektorice graditeljstva,

-da je sada pok. VA za života povremeno obrađivao prijeporne nekretnine, je iste oporukom ostavio tuženiku, koji je temeljem rješenja o nasljeđivanju upisao pravo vlasništva prijepora, da je prijepor u naravi bio dio oranica, a dio livada, da je tužitelj pred cca 12-13 godina na prijepor dovezao stare automobile koji više nisu bili u voznom stanju, a nekoliko godina tamo stavio montažnu halu, da su tuženik (krajem 2019. odnosno početkom 2020.) i njegov brat Z tražili od tužitelja da sve to ukloni, da je zbog toga dolazila i inspektorica graditeljstva, da nikome od sinova sada pok. VA nije spominjao da bi predmetnu nekretninu prodao, niti je itko od njih ikada pronašao bilo kakav Kupoprodajni ugovor,

-da je tuženik u iskazu spomenuo da pretpostavlja da je njegov sada pok. otac VA možda dozvolio tužitelju da koristi predmetnu nekretninu,

-da nitko od svjedoka koje je predložio tužitelj (OA i LA) nisu imali neposrednih saznanja o tome da je tužitelj doista pred više godina kupio od sada pok. VA prijepornu nekretninu, već samo posrednih saznanja iz pričanja tužitelja.

10.1.Polazeći od prednje izloženog, sud prvog stupnja uvažava čl. 115. st.1., 119. st.1. i 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996 i dr., dalje; ZV-a), pravilno i prema uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj niti je dokazao vjerodostojnost svojih tvrdnji o kupoprodaji prijeporne nekretnine, niti isto proizlazi iz izvedenih dokaza, budući da nitko od saslušanih svjedoka te tvrdnje tužitelja nije potvrdio, pa čak ni svjedoci koje je isti predložio (brat tužitelja LA). Također potpuno nelogičnim i neživotnim drži sud da bi tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu od 5.000,00 dem, bez da bi zahtijevao priznanicu o isplati tog iznosa, napose u kontekstu činjenice da je sada pok. VA prepustio ovjeru Kupoprodajnog ugovora, a nakon toga nije tražio primjerak istog. Nastavno tome, nelogičnim smatra sud i to da tužitelj nakon toga godinama nije ništa poduzimao kako bi se upisao kao vlasnik prijeporne nekretnine, barem za života sad pok. VA.

10.2.Protivno stavu tužitelja, prvostupanjski sud drži da činjenica da je KA od VA kupila nekretninu, ni na koji način ne ide u prilog prednjim tvrdnjama tužitelja, budući da je spomenuta svjedokinja na okolnost svoje kupoprodaje priložila Kupoprodajni ugovor.

Obzirom na prednje, sud prvog stupnja ne prihvaća kao vjerodostojan iskaz svjedoka MA (brata tužitelja) na okolnost stjecanja prijeporne nekretnine temeljem pravnog posla, budući da ni taj svjedok o navedenom nema neposrednih saznanja, već sva svoja saznanja o tome crpi iz pričanja tužitelja.

Slijedom svih tih razloga, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi predmetnu nekretninu stekao temeljem pravnog posla.

11.1.Uvažavajući prethodno navedeno, nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tužitelja kojima pobija pravilnost prosudbe prvostupanjskog suda o postojanju zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva te nekretnine u smislu ranije spomenutih čl. 115. i 119. ZV-a, upirući pri tome na pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ-a), prema kojima za stjecanje prava vlasništva nije bilo neophodno izvršiti upis prava vlasništva u zemljišne knjige.

Ponajprije valja skrenuti pažnju tužitelja da 1995., kada mu je navodno predana u posjed sporna nekretnina, ni bila na snazi pravna pravila OGZ-a, nego odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Sl.l. SFRJ 6/1980, 36/1990, u daljnjem tekstu ZOVO-a). No, neovisno o tome, kako iz iskaza ranije imenovanih svjedoka, između ostalog proizlazi da je tužitelj u posjedu prijepora negdje od kraja 1990-tih, a ne od 1995. kako to isti tvrdi, stajalište je ovog suda, da je pravilno postupio sud prvog stupnja kada je primijenio odredbe važećeg ZV-a.

11.2.Nastavno tome, protivno tumačenju tužitelja, ovaj sud u cijelosti prihvaća analizu iskaza stranaka i svjedoka u odnosu na prednje navedene okolnosti vezane za stjecanje prava vlasništva prijepora kupoprodajom, dakle temeljem pravnog posla, te zaključke koje je sud na osnovu toga izveo, držeći iste argumentiranim i pravno utemeljenim.

Nastavno tome, ni prema uvjerenju ovog suda, rezultati dokaznog postupka, ni na koji način ne predstavljaju valjano uporište za bilo kakav drugačiji zaključak glede tog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva prijepora.

13.1.U odnosu na dosjelost kao osnov stjecanja prava vlasništva predmetne nekretnine, sud prvog stupnja u kontekstu provedenih dokaza, posebice iskaza saslušanih svjedoka, utvrđuje da ti dokazi ne potkrijepljuju tvrdnje tužitelja o tome da je u posjedu prijeporne nekretnine od 1995., obzirom na to da iz iskaza svjedoka je razvidno da je tužitelj te nekretnine 12-13, odnosno najviše 15-17 godina, a koji posjed je ostvario tako da je na nekretninu dovezao stare automobile, gume, te napravio montažnu halu.

Slijedom toga, pravilno i prema stajalištu ovog suda, prvostupanjski sud utvrđuje da iz provedenih dokaza nije nedvojbeno da bi tužitelj primjenom instituta dosjelosti u smislu čl. 159. ZV-a, stekao pravo vlasništva prijepora.

13.2.Vezano za to sud smatra nelogičnim i neživotnim, da bi tužitelj na nekretninu koja se nalazi odmah do nekretnine tuženika, doveo stara vozila, olupine, gume i sl., znajući da nije vlasnik te nekretnine u zemljišnim knjigama, a da nije znatno prije poduzeo bilo kakve radnje radi sređivanja zk. stanja, već to čini tek nakon zahtjeva tužitelja da ukloni sve sa prijepora.

Od odlučnog značaja u svezi ovog, prvostupanjski sud ne smatra ni to što je tuženik u odgovoru na tužbu naveo između ostalog da je njegov sada pok. otac dopustio tužitelju da bude u posjedu prijepora, a da je u daljnjem tijeku postupka to očitovanje izmijenio, na način da je izjavio da pretpostavlja da je njegov otac to učinio.

14.Pravilnost prednje navedenih utvrđenja suda prvog stupnja, prema prosudbi ovog suda nisu dovedeni u dvojbu žalbenim tvrdnjama tužitelja kojima isti ta utvrđenja pobija, smatrajući da je sud pogrešno ocijenio iskaze na prednje navedene relevantne okolnosti.

Naime, protivno stavu tužitelja, iskaz svjedoka KA, ni po ocjeni ovog suda ne potvrđuje da bi tužitelj u posjedu prijepora bio najmanje 20 godina, kao ni iskaz bilo kojeg od ostalih saslušanih svjedoka. Imenovana svjedokinja govori o 15-17 godina, što se međutim ne može ni u kom slučaju protumačiti kao najmanje 20 godina, koliko je sukladno čl. 159. st.3. ZV-a, potrebno vrijeme dosjedanja.

Isto tako, pogrešno smatra tužitelj da bi u konkretnom slučaju bio odlučan iskaz svjedoka LA, zanemarujući pri tome da ovaj svjedok imao samo posrednih saznanja, točnije samo iz pričanja samog tužitelja, slijedom čega je suprotno stajalištu tužitelja, prvostupanjski sud taj iskaz pravilno ocijenio.

15.1.Konačno, prvostupanjski sud nije prihvatio ni navode tužitelja o stjecanju prava vlasništva prijepora građenjem, te u svezi toga uvažava čl. 152. st.1., 153., 154. st.1. ZV-a. U odnosu na montažnu halu koju je tužitelj nesporno podigao na predmetnoj nekretnini, sud utvrđuje da je ta hala sa željeznim/aluminijskim cijevima na tlu pričvršćena na beton, koji je ukopan u tlo, da je svaki betonski segment dužine 0,5 m, na razmaku od po 1,00 do 1,5 m, u ukupnoj duljini od 20 m, a između toga da se nalazi travnati-zemljani dio. Unatoč tome, sud drži da tužitelj nije dokazao da bi se radilo o betonskim temeljima, budući da se ne radi o temeljima za gradnju čvrste građevine dakle zidanog objekta, već da betonski segmenti služe samo za fiksaciju željeznih/aluminijskih nosača montažnog objekta. Osim toga, da tužitelj nije napravio zidani objekt, već montažni, a da u tijeku postupka nije predložio ni jedan dokaz na okolnost da se može napraviti čvrsti objekt, niti da mu je to bila namjera. Također, prvostupanjski sud vodi računa i o tome da tužitelj nije dokazao da je od sada pok. VA dobio odobrenje za postavljanje ovog montažnog objekta, navodeći da je isti očito tužitelju samo dozvolio da predmetnu nekretninu koristi određeno vrijeme, kosi.

15.2.Nastavno tome, prvostupanjski sud zaključuje da se tužitelj u smislu ranije spomenutih odredaba ZV-a ima smatrati nepoštenim graditeljem navedenog montažnog objekta, a da gradnjom istog nije promijenjena struktura zemljišta, budući da je gradio bez volje i znanja sada pok. VA kao vlasnika zemljišta, a i samog tuženika. Kako je po stavu suda, tužitelj znao da mu ne pripada pravo na zemljište, da je bio svjestan da gradi na tuđem zemljištu, posljedično čemu da nije stekao pravo vlasništva prijepora ni temeljem građenja.

Podredno, se napominje da iz provedenih dokaza (ponajprije fotografija koje prileže spisu), proizlazi da se montažni objekt ne održava, budući da je uništena cerada na krovu.

16.Cijeneći prethodno navedeno, uvjerenje je ovog suda, da tužitelj svojim žalbenim tvrdnjama nije doveo u dvojbu niti pravilnost gore iznesenog stajališta prvostupanjskog suda o stjecanju prava vlasništva prijepora građenjem. Shodno tome, sama činjenica da je tužitelj napravio montažni objekt na prijeporu, suprotno tumačenju istog, ne govori u prilog tvrdnji istog da je bio pošteni posjednik, dakle da je s prednikom tuženika, sada pok. GA, realizirao kupoprodaju predmetne nekretnine. To napose u kontekstu činjenice da se, kako je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud, radi samo o montažnom, a ne o zidanom objektu, čije je uklanjanje u smislu opsega građevinskih radova, za slučaj potrebe, znatno brže, jednostavnije i jeftinije. Pored toga, ovaj sud drži da je doista tužitelj bio pošteni posjednik predmetne nekretnine, da bi kroz cijelo vrijeme posjedovanja uredno održavao taj montažni objekt, odnosno da ne bi dozvolio da isti propada, a što je nedvojbeno utvrđeno očevidom na licu mjesta i provedenim vještačenjem.

17.Rukovodeći se svim do sada iznesenim razlozima, pravilnim se u konačnici ukazuje i utvrđenje suda prvog stupnja da su u konkretnoj pravnoj situaciji, ispunjene pretpostavke za udovoljenje protutužbenom zahtjevu tuženika, kojim je tražio predaju prijepora u posjed, slobodnog od osoba i stvari, obzirom da tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao da je stekao pravo vlasništva prijepora temeljem ni jednog od ranije navedenih pravnih osnova.

18.Obzirom na prednje izloženo, pravilnom drži ovaj sud i odluku o troškovima postupka.

19.Zbog navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tužitelja, potvrditi pobijanu presudu, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

20.Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 10. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković