Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž-1146/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČH iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta br. 50., OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Stanić & Parnteri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovca, poslovni broj P-638/2023 od 7. travnja 2025., dopunjene presudom istog suda od 20. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovca, poslovni broj P-638/2023 od 7. travnja 2025., dopunjene presudom istog suda od 20. svibnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 10.734,69 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.974,27 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime razlike pogrešno obračunate glavnice, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.364,13 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Dopunskom presudom istog suda od 20. svibnja 2025., ista je dopunjena u točki III. izreke, tako da umjesto iznosa od „4.364,13 eura“, treba stajati „4.496,38 eura“.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 22. veljače 2006. lipnja 2007. sklopili predmetni Ugovor o kreditu, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 85.150,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećeg na dan korištenja kredita, da je predmetnim Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

-da je prvotno ugovorena kamatna stopa iznosila 4,35% godišnje, te se visina iste tijekom otplate kredita mijenjala u više navrata, a da se isto tako tijekom otplate kredita mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kune,

-da su ugovorne stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 16. prosinca 2015., kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te ujedno utvrđena preplata u iznosu od 4.648,45 eur,

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da su ona i suprug bili podstanari, da su kredit podignuli radi kupnje kuće kod Zagrebačke banke na razdoblje od 4 godine, suprug da joj je bio sudužnik, da je rate kredita uredno podmirivala, da je kuća bila pod hipotekom, da su im svekar i svekrva također bili sudužnici s svojom kućom, koju su stavili pod hipoteku. S namjerom da skinu založno prava s stana svekra i svekrve, da su kod tuženika podigli drugi kredit u CHF, da im se tada kod tuženika nudio kredit samo u toj valuti, da im osobni bankar nije govorio o valuti CHF niti je objašnjavao temeljem kojih kriterija će se povećavati ili snižavati promjenjiva kamatna stopa, da je iz Ugovora o kreditu nešto razumjela, nešto nije,

-da je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo da razlika uslijed promjene kamatne stope, te korištenja valutne glavnice iznosila ukupno 10.734,69 eur, a razlika na ime pogrešno obračunate glavnice 2.974,27 eur.

8.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je prihvatio utvrđenja i stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18). Naime, prednje citiranim presudama je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tako što je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorne odredbe uz koje je vezana glavnica švicarski franak.

Vezano za primjenu utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski se sud poziva na čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007, dalje: ZZP/07), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP/14), kao i na čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. st.1. ZPP-a.

8.2.Nadalje, prvostupanjski sud ne prihvaća tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice, uvažavajući u svezi s tim čl. 214., 215., 245. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje ZOO-a), pozivajući se ujedno i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018. (dalje: Rev 2245/17).

O visini tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud odlučuje temeljem provedenog financijskog vještačenja, budući da je nalaz vještaka prihvatio kao stručan i objektivan. Ujedno nije prihvatio sud tuženikov prigovor uračunavanja negativnih razlika, budući da mjesečne razlike kamata i valute nisu iznosi koje je tužitelj manje platio radi promjene kamatne stope na nižu odnosno ugovorenu, jer da se razlika zbog promjene kamatne stope ili na više ili na niže očituje u povećanju ili smanjenju anuiteta koji je plaćen u odnosu na početno ugovoreni anuitet.

Vezano za prednje, sud prvog stupnja, vodi računa i o čl. 323. st.2. ZOO-a, te kako je prema stavu suda tuženik taj koji je isključivo kriv za ništetnost spornih odredaba, pa slijedom toga da tužiteljica nije u obvezi ispuniti tuženiku bilo koju tražbinu, jer da u njenom postupanju nije bilo nikakve protupravnosti.

8.3.Nastavno prednjem, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. ZOO-a, zaključuje da je tuženik obvezi isplatiti tužiteljici iznose utvrđene provedenim financijskim vještačenjem, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a, obzirom na to da je tuženik nepošteni stjecatelj, zbog čega odlučuje kao u točkama I. i II. izreke. O troškovima odlučuje primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.U kontekstu svega do sada navedeno, neutemeljenim drži žalbene tvrdnje tuženika koji smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je unatoč provedenoj konverziji, udovoljio zahtjevu tužiteljice za isplatu ranije navedenih iznosa.

9.2.Ovo prvenstveno iz razloga, jer je iz svega do sada iznijetog, razvidno da je predmetni Dodatak, a nastavno tome i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, u daljnjem tekstu: ZID ZPK-a).

Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, te eventualno kasnije sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako to nalaže zakon. Ono što je ovdje odlučno je to da se ni odredbama ZID ZPK-a, a niti Dodatkom Ugovora izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF.

9.3.Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Iako se Aneksima ugovora o kreditima uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, ali se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period. Osim toga, konverzija se prema ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

Slijedom izloženog, ovaj sud je uvjerenja da sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno time što je do sklapanja spomenutog Dodataka došlo zbog stupanja na snagu ZIDZPK-a, ne znači da je tužiteljica u potpunosti obeštećena po utuženim osnovama.

9.4.1.Pravno shvaćanje koje je zauzeo prvostupanjski suda, kao i prethodno navedeno shvaćanje ovog suda, u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU, izraženom u presudi RC protiv Erste Bank Hungary Zrt., C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207.

Naime, prema tom shvaćanju potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje odnosno na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

Ovdje valja napomenuti, da za ishod ovog spora nije relevantno da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnoj pravnoj situaciji se radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka. Ovo iz razloga jer je ZID ZPK predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF, a posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu), slijedom čega je vrlo upitno da li je potrošač doista bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju). Tada je jedina alternativa potrošačima bila da ostanu u ugovornom odnosu u kojem je njihova novčana obveza tijekom vremena bila sve veća i veća, te isto tako maksimalno nepredvidljiva u usporedbi s trenutkom sklapanja Ugovora o kreditu, kako zbog promjene visine kamatne stope, tako i zbog kretanja tečaja CHF u odnosu na kunu, iz kojeg razloga su tada mnogi potrošači sklapali Dodatke Ugovora o kreditu upravo zbog spašavanja vlastite egzistencije.

9.4.2.Sukladno pravnom shvaćanju izraženom u prednje navedenoj odluci, proizlazi zaključak da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

Podredno se skreće pažnja tuženiku, da je prethodno navedeno pravno shvaćanje izraženo i u drugim odlukama Suda EU kao što je presuda od 9. srpnja 2020., broj XZ protiv Ibercaja Banco, SA, C 452/18, ECLI:EU:C:2020:536. Slijedom do sada izloženog, nameće se zaključak da protivno tumačenju tuženika, korisnicima kredita, pa tako i tužiteljici, pripada pravo na unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK-a, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu, odnosno pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.

10.U kontekstu razloga koji su izneseni u točkama 9.2., 9.3., 9.4.1. i 9.4.2. ovosudnog obrazloženja, a na koje se upućuje tuženik, radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, nisu ovome sudu prihvatljivi ni navodi tuženika da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, a time izvršenom konverzijom bila otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da je time potpuno isključena bilo kakva kontrola nepoštenosti odredaba iz Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Protivno ocjeni tuženika, prosudba je ovog suda da činjenica provođenja konverzije, sama za sebe ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredaba, već suprotno tome zahtijeva utvrđenje je li konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

Sagledavajući sve prethodno izloženo, nameće se zaključak da sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovora o kreditu, nedvojbeno tužiteljica nije u potpunosti obeštećena kako to pogrešno tumači tuženik, odnosno time nije umanjena kredita obveza tužiteljice za iznose koje potražuje predmetnom tužbom u ovoj parnici.

11.Nadalje, neutemeljenim drži ovaj sud ni žalbene navode tuženika ni u dijelu u kojem ističe da prvostupanjski sud donoseći pobijanu odluku zanemaruje konkretan odnos, odnosno ne utvrđuje konkretne okolnosti, oslanjajući se na apstraktnu pravnu zaštitu.

No, suprotno takvom tumačenju tuženika, pravilno je prema uvjerenju ovog suda, postupio sud prvog stupnja, kad se primjenom ranije navedenih odredaba ZPP- a, pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača. Ovo stoga, što je i u konkretnoj pravnoj stvari, voditi računa o čl. 502.c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

Podredno se u svezi toga, ukazuje na shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019., prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

12.Pravno neutemeljenim drži ovaj sud i stav tuženika u odnosu na osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu po osnovi premalo umanjene glavnice izvršenom konverzijom.

Naime, iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi pored ostalog da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivala kamatna stopa od 4,35%, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita. Shodno tome, nameće se zaključak da je tuženik u konkretnom slučaju, obračun preostale glavnice na 30. rujna 2015. vršio prema tečaju na taj dan, te s kamatnom stopom koja je tada vrijedila, a koji se tečaj, kao ni kamatna stopa, zbog svih do sada opširno iznesenih razloga nisu mogli primijeniti upravo zbog utvrđene ništetnosti tih odredaba. Kako je dakle provedenim vještačenjem utvrđeno i to da je iz prethodno iznesenih razloga, nastala razlika koja se očituje upravo u premalo umanjenoj glavnici, koja prema izračunu vještaka u konkretnom slučaju iznosi 2.974,27 eur, to znači da tužiteljica opravdano potražuje isplatu i tog novčanog iznosa, odnosno da je dakle i taj tužbeni zahtjev, protivno tumačenju tuženika osnovan i pravno utemeljen.

13.Rukovodeći se svime prethodno izloženim, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, iz kojeg nalaza proizlazi da sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, odnosno izvršenom konverzijom, ugovorne stranke nisu u potpunosti razriješile sve svoje međusobne odnose, dakle da i nadalje postoji obveza tuženika na isplatu određenih iznosa tužiteljici po ranije navedenim osnovama, proizlazi da je pravilno prema prosudbi ovog suda, postupio sud prvog stupnja, odnosno primijenio mjerodavno materijalno prava, kada je udovoljio tužbenim zahtjevima tužiteljice na način kako je to pobliže navedeno u točkama I. i II. izreke.

14.1.Pogrešnim drži ovaj sud i stav tuženika glede prigovora zastare potraživanja na kojem ustraje i u žalbenoj fazi postupka, smatrajući da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj prigovor.

Protivno tumačenju tuženika, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

14.2.Slijedom rečenog, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Ujedno se skreće pažnja tuženiku i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

14.3.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 7129/13, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare. U odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, zastarni rok je počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/17, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužiteljice zaprimljena kod suda 11. lipnja 2019., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datum donošenja ranije navedenih presuda, pravilnim se ukazuje zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare.

U prilog prednje iznesenom stajalištu, neprijeporno govori i stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/17.

15.Konačno, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđene glavnice.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

16.Obzirom na sve prethodno izneseno, pravilnom se ukazuje i odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke.

17.Zbog svega do sada rečenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

18.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 10. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković