REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-4081/2025-7
(ranije poslovni broj: Us I-2008/2020)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja RĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dubravko Margaretić i Zlatica Lippe Margaretić, odvjetnici u Zagrebu, Maksimirska 44, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, Zagreb, Palmotićeva 5, OIB: 58831547726, radi rasporeda na radno mjesto, 9. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/20-01/92, URBROJ: 566-01/11-20-2 od 18. lipnja 2020.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-112-07/20-01/92, URBROJ: 566- 01/11-20-2 od 18. lipnja 2020., odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslove Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-112-02/19-02/110, URBROJ: 511-01-157-19-2 od 12. studenoga 2019., kojim se utvrđuje da je tužitelj, s visokom stručnom spremom, s danom 1. kolovoza 2014. raspoređen u Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo policije, Upravu za granicu, Prihvatni centar za strance, na radno mjesto nadzornik za unutarnje poslove, za koje je kao uvje t utvrđen završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij i najmanje četiri godine radnog iskustva na odgovarajućim poslovima.
2. Tužitelj u tužbi opisuje kako su njegovi žalbeni razlozi bili usmjereni na to da ukaže na nezakonito i nepravilno provođenje postupka i donošenje odluke tijekom ponovljenog prvostupanjskog postupka, na način da je tužitelj za vođenje tog postupka saznao tek pošto je prvostupanjsko tijelo već okončalo postupak i donijelo odluku, istovjetnu ranijoj i nepovoljnoj za samog tužitelja. Tek tom prilikom, tužitelj je dobio i drugostupanjsko rješenje tuženika koje je prethodilo ovom pobijanom, a kojim se nalaže prvostupanjskom tijelu da provede ponovljeni postupak iz razloga što je raspored tužitelja u drugo javnopravno tijelo (iz Operativno-tehničkog centra u Ministarstvo unutarnjih poslova) sporan. Budući da je tuženik utvrdio da postoji sporna činjenica - raspored tužitelja u drugo javnopravno tijelo, tužitelj smatra da je shodno tome trebao tužitelja obavijestiti o provođenju ponovnog postupka i dati mu priliku da se očituje. Osim toga, tvrdi kako su u ponovljenom postupku postojali suprotstavljeni interesi, s jedne strane tužitelja i s druge strane Ministarstva unutarnjih poslova i da ne zaboravimo tu i interese Operativno-tehničkog centra za nadzor telekomunikacija. Opisuje kako je ovaj potonji u stvari inicijator svih spornih premještaja tužitelja, najprije s mjesta tajnika na mjesto višeg stručnog savjetnika za govorne usluge unutar Operativno-tehničkog centra te potom premještaja na mjesto nadzornika unutar Ministarstva unutarnjih poslova temeljem njihova međusobna sporazuma. Tužitelj dodaje kako ovog svega ne bi ni bilo, da nije bilo šikanoznog premještanja tužitelja s jednog radnog mjesta na drugo te premještaja u drugo javnopravno tijelo. Stoga imajući u vidu postojanje sporne činjenice te suprotstavljenih interesa stranaka, tužitelj zaključuje da su postojale sve predispozicije da mu se sukladno čl. 30., 51., 52. ZUP- a omogući izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari i da ga se uopće obavijesti da se o njegovim pravima raspravlja u upravnom postupku.
2.1. U pogledu navoda tuženika da se prvostupanjsko tijelo prilikom donošenja odluke vodilo pravnim shvaćanjima Upravnog suda u Zagrebu i Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske, tužitelj tvrdi kako nije jasno o kojim se shvaćanjima radi, jer ih tuženik ne navodi, pa je u tome dijelu pobijano rješenje ostalo bez obrazloženja. Naprotiv, tvrdi kako pobijano i prvostupanjsko rješenje nisu ni na tragu pravnih shvaćanja koja su iznijeta u presudama Upravnog suda u Zagrebu posl. broj: Us I- 3126/14-18 od 23.05.2016., Us I-932/15-15 od 23.04.2018. te presudama Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Us-11509/2001 od 05.11.2014. i Usž- 3681/18 kojom je potvrđena presuda Us I-932/15-15 od 23.04.2018., a koje su donijete u korist tužitelja i odnose se na rješavanje njegova službeničkog statusa odnosno nezakonite premještaje. Naime, pravomoćnošću navedenih prvostupanjskih presuda Upravnog suda u Zagrebu, tužitelj smatra kako je imao legitimno očekivanje da će njegov službenički status biti konačno reguliran na zakonit način i to njemu u korist, a što se nije dogodilo. Dodaje kako tuženik navedene presude nije niti spomenuo, a kamoli da je njihova pravna shvaćanja uzeo u obzir prilikom donošenja pobijanog rješenja.
2.2. Tužitelj ističe da kroz čitav period od prvog premještaja s mjesta tajnika na mjesto višeg stručnog savjetnika za govorne usluge unutar prvotnog poslodavca Operativno-tehničkog centra do premještaja na mjesto nadzornika u Ministarstvo unutarnjih poslova, nema reguliran službenički status i to iz razloga što nakon svih navedenih presuda kojima su poništena sporna rješenja o premještajima, nova rješenja nisu donijeta, nego je službenički status tužitelja ostao neriješen. Stoga tvrdi da je u ponovljenom postupku trebalo definirati s kojega se mjesta premješta i iz kojih razloga se premješta te kojima posebnim uvjetima udovoljava na novom radnom mjestu, a koja utvrđenja su izostala.
2.3. Tužitelj smatra da ne ispunjava uvjete stručne spreme i radnog iskustva od 4 godine na odgovarajućim poslovima za raspored na radno mjesto nadzornika, jer nema prethodno radno iskustvo u trajanju od 4 godine upravo na radnom mjestu nadzornika za prijem izbjeglica. Ističe da MUP i Operativno-tehnički centar (prilikom prethodnih premještaja unutar OTC-a) različito tumače radno iskustvo sukladno Zakonu o državnim službenicima. Ako prema mišljenju tuženika tužitelj ispunjava uvjete za radno mjesto nadzornika čak i u pogledu trajanja radnog iskustva, onda se isto tako može zaključiti da je ispunjavao uvjete radnog mjesta tajnika Operativno- tehničkog centra za nadzor telekomunikacija. S obzirom da je tužitelj tvrdio od samog početka da ispunjava uvjete za mjesto tajnika, a što i jest istina, tvrdi kako nije bilo niti najmanjeg razloga premještati ga na druga radna mjesta ili čak u druga javnopravna tijela. No, kada je već tako postupljeno, smatra da ga je trebalo vratiti na mjesto tajnika u skladu s presudama i to bez obzira na to da li je to mjesto u međuvremenu popunjeno nekom drugom njima podobnijom osobom. Predlaže poništiti osporavano rješenje, uz naknadu troška sa zateznim kamatama.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako smatra da je javnopravno tijelo ovlašteno odlučiti kad je potrebno izjašnjavanje stranke o činjenicama važnim za rješavanje stvari, pri čemu samo prosuđuje koje su to činjenice važne. S tim u vezi ističe kako je Visoki upravni sud presudom poslovni broj: Usž-4371/18-2 od 30. svibnja 2019. odbio žalbu tužitelja i potvrdio presudu Upravnog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2018., čime je potvrđen premještaj tužitelja u Ministarstvo unutarnjih poslova s danom 1. kolovoza 2014. godine. Stoga tuženik smatra kako nije bilo razloga da prvostupanjsko tijelo omogući tužitelju izjašnjavanje u vezi same činjenice premještaja.
3.1. Tuženik dodaje kako nije točno da u vezi tih okolnosti nije naveo pravna shvaćanja spomenutih sudova, jer je u pobijanom rješenju citirao dio presude Upravnog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2018. u kojoj se, između ostalog, navodi kako je tužitelj zaposlen na ranije radno mjesto za koje nije ispunjavao zakonom propisane uvjete te da za primjenu odredbi o premještaju nije od utjecaja samo radno mjesto s kojeg se premješta te se taj sud poziva na dio obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III- 782/2014 od 14. siječnja 2016., u kojoj stoji sljedeće: „kako premještajem tužitelja u Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske temeljem osporenog rješenja, odnosno sporazuma, nije povrijeđen Zakon na njegovu štetu budući je on zadržan u radnom odnosu na radnom mjestu za koje ima potrebne propisane uvjete rada.“
3.2. Nadalje ističe kako se tužitelj u tužbi poziva na presude koje su prethodile ovdje relevantnoj presudi Visokog upravnog suda iz 2019. godine i koje se odnose na prethodne premještaje tužitelja unutar Operativno-tehničkog centra, a koje nemaju nikakve veze s premještajem na kojemu se temelji predmetni raspored tužitelja u Ministarstvu unutarnjih poslova.
3.3. Što se tiče uvjeta radnog iskustva, tuženik smatra nebitnim ponavljati iz kojih razloga su odbijene tužiteljeve tvrdnje kako nikad nije radio na sličnim poslovima , jer je u pobijanom rješenju jasno istaknuto što se prema članku 48. stavku 4. Zakona o državnim službenicima smatra radnim iskustvom na odgovarajućim poslovima. Dakle, ne radi se o radnom iskustvu na bilo kojem radnom mjestu u državnoj službi u odgovarajućoj stručnoj spremi, nego i u odgovarajućoj struci, odnosno onoj koja je propisana za konkretno radno mjesto. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu.
6. Tužitelj u podnesku od 5. studenoga 2020. ističe kako tuženik spominje isključivo presudu posl.br. Us l-2372/16 od 11.07.2018., koja je negativna za tužitelja, dok zanemaruje činjenicu da je u pogledu službeničkog statusa tužitelja već prethodno i naknadno donijeto nekoliko presuda u njegovu korist i kojima su poništena rješenja Operativno-tehničkog centra za nadzor telekomunikacija (dalje OTC), a koje su sve priložene u spis. Ako se sagleda cjelokupna situacija i svi postupci koji su se vodili u pogledu njegovog službeničkog statusa, tužitelj tvrdi kako se može zaključiti da rješenje o premještaju u drugo javnopravno tijelo ne može pravno opstati kao takvo, jer nije razvidno s kojega se radnog mjesta tužitelja premješta. Obrazlaže kako njegov službenički status nije definiran za period koji prethodi odluci o premještaju u drugo javnopravno tijelo i to iz razloga jer su sva prethodna rješenja poništena odlukama Upravnog suda u Zagrebu i Visokog Upravnog suda RH, a nova rješenja za period od 2011. do 31.07.2014. nisu donijeta. Stoga smatra da bi trebalo najprije utvrditi službenički status za cijeli period koji prethodi donošenju odluke o premještaju u drugo javnopravno tijelo, pa tek onda donijeti odluku u skladu s novim okolnostima. Dodaje kako OTC, kao njegov raniji poslodavac, nije postupao po pravomoćnim presudama Visokog upravnog suda RH Us-11509/2011-8 od 05.11.2014., Upravnog suda u Zagrebu Usl-3126/14-18 od 23.05.2016., Usl-932/15-15 od 24.04.2018., Visokog Upravnog suda RH Usž-3681/18-2 od 06.06.2019., već je nastavio suprotno stavovima izraženim u tim odlukama, konstantno donositi nova rješenja te njima premještati tužitelja s jednog na drugo radno mjesto sve do premještaja u MUP. I sva ta rješenja su poništena, ali nova rješenja za ta razdoblja nisu donijeta. Stoga tvrdi kako nije jasan stav tuženika iz pobijanog rješenja da bi prvostupanjsko tijelo bilo dužno postupiti isključivo vodeći računa o pravnim shvaćanjima iz jedine negativne presude, jer nije jasno što je s pravnim stavovima iz svih ostalih presuda, a koje idu u prilog tužitelja. Nadalje ističe kako tuženik nije u pravu kada navodi da se tužitelj poziva samo na presude koje su prethodile za tuženika relevantnoj presudi Visokog upravnog suda Usž-4371/18-2 od 30.05.2019. Naime, posljednja u nizu u spis dostavljenih presuda je presuda Visokog upravnog suda posl.broj. Usž-3681/18-2 od 06.06.2019., dakle, datuma kasnijeg no što je presuda na koju se tuženik poziva, a što znači da su tužitelju za pravo dali sudovi i prije i poslije ove presude isticane od tuženika. Isto tako, tužitelj smatra neosnovanim stav tuženika kako te presude uopće nemaju veze s premještajem u MUP. Naprotiv, tužitelj smatra da imaju veze i ukazuju na to da se kroz čitav niz rješenja prijašnji poslodavac OTC nastojao riješiti tužitelja premještajući ga s jednog radnog mjesta na drugo, čak ga je jednim rješenjem i umirovio, pri čemu sva ta rješenja o premještajima i umirovljenju sada više ne postoje. Što opet znači da tuženik, pa ni prvostupanjsko tijelo kada su donosili svoje odluke nisu sagledavali sve presude, već samo onu jednu jedinu koja je negativna i koja pravno gledajući strši naspram svih ovih pozitivnih odluka. I baš takva jedna odluka, poslužila je tuženiku kao temelj za rješavanje službeničkog statusa tužitelja i to njemu na štetu, iako je tuženik odlučujući o žalbama tužitelja, bio dobro upoznat s cjelokupnom problematikom i bio u mogućnosti na jedan objektivan i zakonit način odlučiti. Osim toga, tužitelj je podnio izvanredni pravni lijek - obnovu postupka protiv presude na koju se poziva tuženik posl. broj:Usl-2372/16 i to upravo temeljem za tužitelja povoljnog rješenja donijetog od strane upravo ovdje naznačenog tuženika, a o tome pravnom lijeku još uvijek nije odlučeno, pa je i sudbina presude Usl-2372/16 još uvijek neizvjesna te joj pravno tuženik ne može davati toliko apsolutan značaj kao što to čini u pobijanoj odluci .
7. Presudom ovoga suda poslovni broj: Us I-2008/20-8 od 30. siječnja 2023., donesenom u ovome predmetu, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja tuženika od 18. lipnja 2020. te je presudom Visokog upravnog suda RH, poslovni broj: Usž-1673/23-2 od 5. srpnja 2023. odbijena žalba.
7.1. Odlukom Ustavnog suda RH, broj: U-III-4942/2023 od 1. listopada 2025., ukinuta je presuda Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Usž-1673/23-2 od 5. srpnja 2023. i presuda ovog suda poslovni broj: Us I-2008/20-8 od 30. siječnja 2023. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovni postupak, jer u sporu nije bila provedena rasprava.
8. Sud je raspravu 10. ožujka 2026. proveo u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji izostanak nije opravdao, na temelju članka 91. stavka 3. u vezi članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS).
8.1. Tužitelj na raspravi ostaje kod svih dosadašnjih navoda. Traži da mu se omogući upoznavanje sa svim činjenicama i okolnostima koje su dovele do njegovog premještaja u MUP i da se u tu svrhu pribave zaključci MUP-a i OTC-a iz kojih je razvidna potreba službe za premještaj tužitelja, kao i djelovodnik MUP-a i OTC-a iz kojih je razvidno kada su takvi zaključci sastavljeni i otpremljeni, a kako ne bi bili antidatirani. Ovo stoga što su navedeni zaključci morali biti donijeti prije sklapanja sporazuma između OTC-a i MUP-a o premještaju tužitelja iz OTC-a u MUP. Nadalje ističe kako je OTC tijelo nižeg ranga od SOA-e, jer ono sakuplja podatke i dostavlja ih SOA-i, pa je prema mišljenju tužitelja takav sporazum o premještaju u MUP jedino ovlašten sklopiti ravnatelj SOA-e i VSOA-e, a s obzirom da se radi o sklapanju sporazuma s drugim državnim tijelom prema Zakonu o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH kao posebnom propisu (čl. 96.). Osim toga, navodi da nije precizirano s kojeg radnog mjesta se tužitelj premješta i na koje radno mjesto se premješta te da li se premješta trajno ili privremeno. Tvrdi da OTC i MUP nisu poštovali pravomoćne presude koje je tužitelj ishodio u svoju korist na upravnim sudovima i to: Us -11509/11 od 5.11.2014., Usž-3681/18, UsI-3126/14 od 23.5.2016., UsI-932/15 od 23.4.2018., a kojima je utvrđeno da se radi o nezakonitim odlukama o premještaju tužitelja na različita radna mjesta unutar OTC-a i nakon toga iz OTC-a u MUP. Smatra da je povrijeđen članak 10. ZUS-a prema kojem presuda obvezuje ne samo stranke upravnog spora, nego i sve ostale koji su uključeni u taj odnos. Poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava te ističe da se pravomoćne presude moraju poštivati, a tužitelj je imao legitimno očekivanje da će se po presudama postupiti i da će u konačnici ostvariti razlike plaće u odnosu na prvotno radno mjesto s kojeg je bio premješten. Poziva se na odluku Ustavnog suda RH u ovome predmetu U-III-4942/23 te smatra da je nakon navedene odluke jedino ispravno usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporavano rješenje. Predlaže saslušanje tužitelja na okolnosti iz tužbe, da se pribave zaključci MUP-a i OTC-a o utvrđenju potreba službe za premještaj te očitovanje koje su to potrebna znanja i vještine koje tužitelj ima, a potrebne su za premještaj na novo radno mjesto u MUP. Naime, obrazlaže da je prvotno bio tajnik u kabinetu ravnatelja OTC-a, a u MUP-u na novom radnom mjestu u biti pazi na migrante i ako se oni potuku ili ozlijede vodi ih na hitnu. Također predlaže da se od OTC -a i MUP-a pribave potvrde o plaći tužitelja na svim prethodnim radnim mjestima u OTC-u i na novom radnom mjestu u MUP-u kako bi se utvrdila razlika plaće.
8.2. Sud je uvidom u spis i presude Visokog upravnog suda RH i ovoga suda, poslovni broj: Us-11509/11 od 5.11.2014., UsI-932/15 od 24.4.2018., Usž-3681/18 od 6.6.2019., UsI-3126/14 od 23.5.2016., UsI-2372/16 od 11.7.2018., Usž-4371/18 od
30.5.2019., UsI-3344/22 od 14.11.2022. utvrdio sljedeće:
- presudama Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Us-11509/2011-8 od 5. studenoga 2014. i ovoga suda poslovni broj: Us I-932/15-15 od 24. travnja 2018. (potvrđena presudom Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Usž-3681/18-2 od 6. lipnja 2019.) poništena su rješenja Operativno-tehničkog centra za nadzor telekomunikacija (OTC) od 18. listopada 2011. i 9. veljače 2015., kojima je tužitelj bio premješten na radno mjesto višeg stručnog savjetnika za govorne usluge u Odjelu za nadzor i koordinaciju operativno-tehničkih poslova, dakle, radilo se o premještaju tužitelja unutar OTC-a;
- presudom ovoga suda poslovni broj: Us I-3126/14-18 od 23. svibnja 2016., poništeno je rješenje OTC-a od 24. srpnja 2014. o premještaju tužitelja u MUP;
- nakon toga je OTC 6. srpnja 2016. ponovo donio rješenje kojim se tužitelj premješta u MUP s danom 1. kolovoza 2014., čime mu prestaje radni odnos u OTC-u s danom 31. srpnja 2014.;
- tužbeni zahtjev za poništenje rješenja OTC-a od 6. srpnja 2016. odbijen je presudom ovoga suda poslovni broj: Us I-2372/16-21 od 11. srpnja 2018., koja je potvrđena presudom Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Usž-4371/18-2 od 30. svibnja 2019.;
- prijedlog tužitelja za obnovu upravnog spora koji se vodio pod poslovnim brojem: Us I-2372/16 odbačen je pravomoćnim rješenjem ovoga suda poslovni broj: Us I-3344/2022-3 od 14. studenoga 2022.
8.3. Sud napominje kako, suprotno navodima tužitelja, nije odlučno koliko presuda je bilo u korist tužitelja, a koliko njemu na štetu, niti kada su presude donesene, već je odlučno koja rješenja su tim presudama poništena ili potvrđena.
8.4. Dakle, nakon što je tužitelj pravomoćno premješten u MUP rješenjem OTC-a od 6. srpnja 2016. (potvrđeno presudama poslovni broj: Us I-2372/16-21 i Usž-4371/18- 2), presude poslovni broj: Us-11509/11-8, Us I-932/15-15 i Usž-3681/18-2, kojima su poništena prethodna rješenja o premještaju tužitelja unutar OTC-a, nisu relevantne za predmetnu upravnu stvar, jer tužitelj više nije službenik OTC-a niti je OTC tuženik u predmetnom sporu. Ako je tužitelj smatrao da OTC nije postupio po navedenim presudama, imao je mogućnost podnijeti zahtjev za izvršenje presude sukladno odredbama ZUS-a, u kojem postupku bi sud ispitao da li je OTC postupio po presudi.
8.5. Nadalje, presuda poslovni broj: Us I-3126/14-18 od 23. svibnja 2016. odnosi se na premještaj u MUP i tužitelju ide u korist, jer je poništeno rješenje OTC-a od 24. srpnja 2014., ali također nije relevantna za predmetni spor nakon što je pravomoćnom presudom poslovni broj: Us I-2372/16-21 od 11. srpnja 2018. potvrđeno kasnije rješenje OTC-a od 6. srpnja 2016. o premještaju tužitelja u MUP.
8.6. Pri tome okolnost što je presuda Visokog upravnog suda poslovni broj: Usž- 3681/18-2 (kojom je potvrđena presuda poslovni broj: Us I-932/15-15) donesena 6. lipnja 2019., dok je presuda Visokog upravnog suda poslovni broj: Usž-4371/18-2 (kojom je potvrđena presuda poslovni broj: Us I-2372/16-21) donesena 30. svibnja 2019. nije uopće relevantna, već je relevantan sadržaj i datum rješenja o kojima je tim presudama odlučeno.
8.7. Nakon što je tužitelj pravomoćnim rješenjem od 6. srpnja 2016. premješten iz OTC-a u MUP, MUP ga je morao rasporediti na odgovarajuće radno mjesto (koje je slobodno i za koje tužitelj ispunjava potrebne uvjete) i to je predmet ovoga spora – raspored na radno mjesto u MUP-u. Okolnost što tužitelj, unatoč pravomoćnoj presudi poslovni broj: Us I-2372/16-21, koja ga obvezuje sukladno čl. 10. st. 1. ZUS-a i kojom je odlučeno o zakonitosti posljednjeg rješenja o premještaju, i dalje pokušava osporavati zakonitost svog premještaja, ne može dovesti do toga da se u ovome sporu izvode dokazi na okolnosti o kojima se već raspravljalo u sporu posl. br. Us I-2372/16 i o čemu već postoji pravomoćna presuda. Stoga je sud odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanje tužitelja na okolnost premještaja iz OTC-a u MUP, za pribavu zaključaka MUP-a i OTC-a koji su prethodili sklapanju sporazuma o premještaju tužitelja i pripadajućih djelovodnika te za pribavu potvrda o plaći na okolnost utvrđenja razlike plaće.
8.8. Nadalje, na pitanje suda da li predlažu saslušanje tužitelja na okolnost radnog mjesta na koje je raspoređen u MUP-u, a što je predmet ovoga spora, opunomoćenici tužitelja su na raspravi odgovorili kako ne predlažu.
9. Kao što i sami opunomoćenici tužitelja navode na raspravi, prema čl. 10. st. 1. ZUS-a pravomoćna presuda suda obvezna je za stranke u upravnom sporu i njihove pravne sljednike. Tužitelj, međutim, očigledno smatra da se to odnosi samo na presude kojima je usvojen njegov tužbeni zahtjev, dok istovremeno u cijelosti ignorira utvrđenja ovoga suda iz presude poslovni broj: Us I-2372/16-21, kojom je posljednje rješenje o premještaju u MUP ocijenjeno zakonitim.
9.1. U pogledu navoda tužitelja kako je imao legitimno očekivanje da će se po presudama (koje su donesene njemu u korist i kojima su poništena prethodna rješenja o premještaju tužitelja unutar OTC-a i rješenje OTC-a od 24. srpnja 2014. o premještaju u MUP) postupiti i da će u konačnici ostvariti razlike plaće u odnosu na prvotno radno mjesto s kojeg je bio premješten, sud ponovo ističe da u predmetnom sporu OTC nije tuženik niti se ocjenjuje zakonitost odluka i postupanja OTC-a, a tužitelj je u odnosu na presude na koje se poziva imao mogućnost podnošenja zahtjeva za izvršenje presude.
10. Imajući na umu prethodna utvrđenja o tome što je predmet ovoga spora (raspored), a o čemu je već pravomoćno odlučeno (premještaj), za predmetni spor nisu relevantni prigovori tužitelja da je sporazum o premještaju u MUP jedino ovlašten sklopiti ravnatelj SOA-e i VSOA-e, da nije precizirano s kojeg radnog mjesta se tužitelj premješta i na koje radno mjesto se premješta te da li se premješta trajno ili privremeno, kao i da njegov službenički status nije definiran za period koji prethodi odluci o premještaju. Naime, tužitelj je pravomoćnim rješenjem OTC-a od 6. srpnja 2016. premješten u MUP, koje rješenje je ovaj sud u drugom sporu ocijenio zakonitim, nakon čega je predmetnim prvostupanjskim rješenjem MUP-a utvrđeno da je s danom 1. kolovoza 2014. raspoređen u Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo policije, Upravu za granicu, Prihvatni centar za strance, na radno mjesto nadzornik za unutarnje poslove, čime je njegov službenički status kod ovdje tuženika definiran.
11. Sud ne nalazi osnovanim navod tužitelja da je nakon odluke Ustavnog suda RH broj: U-III-4942/23 jedino ispravno usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporavano rješenje, jer je Ustavni sud prethodnu presudu donesenu u ovome sporu poništio iz razloga što nije bila održana rasprava, a koji nedostatak je sada otklonjen te se sud u obrazloženju ove presude očitovao o svim navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja.
12. Prvostupanjsko tijelo je donijelo rješenje o rasporedu tužitelja na radno mjesto nadzornika za unutarnje poslove. Sukladno Pravilniku o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova, za radno mjesto nadzornika za unutarnje poslove propisani su sljedeći stručni uvjeti: završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij u području društvenih ili prirodnih znanosti i najmanje 4 godine radnog iskustva na odgovarajućim poslovima. Kako je tužitelj nesporno diplomirani ekonomist, koji je stekao stručnu spremu sedmog (VII/1) stupnja, to isti ispunjava uvjete propisane struke za predmetno radno mjesto. Naime, iz Pravilnika o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama (Narodne novine, broj 118/09, 82/12, 32/13 i 34/16), je razvidno da se polje ekonomije svrstava u društvene znanosti. Stoga tužitelj ispunjava uvjet stručne spreme i struke za radno mjesto na koje je raspoređen. Nadalje, sud prihvaća obrazloženje tuženika prema kojem radno iskustvo na odgovarajućim poslovima podrazumijeva radno iskustvo ostvareno u državnoj službi ili u radnom odnosu izvan državne službe u odgovarajućoj stručnoj spremi i struci, što u konkretnom slučaju znači radno iskustvo u stručnoj spremi i struci propisanoj za radno mjesto nadzornika za unutarnje poslove, dakle, visokoj stručnoj spremi i društvenoj struci. Stoga nije relevantan prigovor tužitelja da nema prethodno radno iskustvo u trajanju od 4 godine upravo na radnom mjestu nadzornika za prijem izbjeglica.
13. Dakle, službenički status tužitelja u MUP-u je definiran predmetnim prvostupanjskim rješenjem kojim, suprotno tvrdnjama tužitelja, nije trebalo definirati s kojega se radnog mjesta premješta i iz kojih razloga se premješta, jer to nije rješenje o premještaju, nego rješenje o rasporedu na radno mjesto, a obrazloženo je da tužitelj ispunjava uvjete za raspored na predmetno radno mjesto.
14. U pogledu navoda tužitelja da mu je, s obzirom na postojanje sporne činjenice premještaja u drugo javnopravno tijelo te postojanje suprotstavljenih interesa stranaka (pri čemu tužitelj smatra da su stranke u postupku sa suprotstavljenim interesima on, MUP i OTC), trebalo u prvostupanjskom postupku omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, sud ističe da nakon donošenja presude Visokog upravnog suda poslovni broj: Usž- 4371/18-2 od 30. svibnja 2019., činjenica premještaja tužitelja u MUP nije sporna, a nezadovoljstvo tužitelja navedenom presudom nije relevantno te nikakvo njegovo očitovanje ne može izmijeniti utvrđenja iz pravomoćne sudske presude. Nadalje, u prvostupanjskom upravnom postupku je postojala samo jedna stranka – tužitelj (kao službenik o čijem rasporedu se odlučuje), dok je MUP tijelo koje vodi postupak i donosi rješenje o rasporedu, a ne stranka u upravnom postupku, a OTC s postupkom rasporeda tužitelja na radno mjesto unutar MUP-a nema nikakve veze. U tom smislu sud upućuje na odredbe čl. 4. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, 110/21) koji definira stranku u upravnom postupku.
14.1. Tužitelju je u ovome sporu omogućeno izjašnjavanje, međutim, tužitelj se želi izjašnjavati na okolnosti svog premještaja u MUP, koja upravna stvar je već pravomoćno riješena, a ne na okolnosti konkretnog rasporeda na predmetno radno mjesto, što je predmet ovoga postupka.
15. Slijedom svega navedenoga, prema ocjeni suda prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost osporavanog rješenja tuženika, pa je sud na temelju čl. 116. st. 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
16. Odluka o trošku temelji se na čl. 147. st. 1. ZUS-a.
U Zagrebu 9. travnja 2026.
Sutkinja
Lidija Prica
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. Odvjetnica Zlatica Lippe Margaretić, Zajednički odvjetnički ured Dubravko Margaretić i Zlatica Lippe Margaretić, Maksimirska 44, [adresa] Zagreb
2. Odbor za državnu službu Republike Hrvatske, Palmotićeva 5, [adresa] Zagreb
3. U spis
