Poslovni broj: Us I-304/2026-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 2) ZKF, OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 3) HK, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], zastupanih po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ĐEREK I PARTNERI j.t.d., Zagreb, Pavla Hatza 5, protiv tuženika Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski postupak, OIB: 37836302645, Zagreb, Runjaninova 2, zastupanog po opunomoćenici TK, dipl. pravnici i zaposlenici, radi izdavanja potvrde, nakon javne i usmene rasprave zaključene 1. travnja 2026. u prisutnosti opunomoćenice tuženika, a u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, objavljene 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-612-08/25-02/0032, URBROJ: 532-10/1-25-3 od 17. prosinca 2025.

II. Poništava se rješenje Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Splitu, KLASA: UP/I-612-08/25-01/0048, URBROJ: 532-05-02-15/7-25-2 od 27. siječnja 2025., te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je obvezno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

III. O troškovima spora sud će odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 28. siječnja 2026. Upravnom sudu u Zagrebu, koji se rješenjem poslovni broj: Us I-485/2026-2 od 3. veljače 2026. oglasio mjesno nenadležnim te tužbu ustupio Upravnom sudu u Splitu, kod kojeg je zaprimljena 9. veljače 2026. i pred kojim je zavedena kao spis poslovnog broja: Us I- 304/2026, protiv rješenja tuženika Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-612-08/25-02/0032, URBROJ: 532-10/1-25-3 od 17. prosinca 2025., tužitelji u bitnom najprije reproduciraju izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navode kako je osporeno rješenje nezakonito. U obrazloženju pobijanog rješenja tuženik je samo djelomično i pravno neutemeljeno osporio navode iz žalbe tužitelja, ali razlozi koje navodi tuženik u rješenju niti činjenično niti pravno ne pobijaju navode iz žalbe tužitelja. Tužitelji potom reproduciraju dijelove obrazloženja tuženikovog akta: "......nije izgrađena u skladu s posebnim uvjetima koje nadležni Odjel utvrđuje...", no citirani argument je neosnovan jer je zgrada izgrađena u skladu s važećom i pravomoćnom dozvolom iz 1975. o čemu postoji dokaz u spisu, "...na kojoj je nezakonito dograđena terasa unutar zone B... zaštićene kao nepokretno kulturno dobro rješenjem od 16. veljače 2017...." , koji argument je neosnovan jer se u drugom dijelu pobijanog akta navodi da je zgrada izgrađena 1975., odnosno više od 40 godina prije stupanja na snagu dokumenta koji navodi tuženik, "....izvedena od daščane oplate na čeličnoj potkonstrukciji.... i kao takva nije u skladu s arhitektonskim elementima i tipologijom gradanja tradicijske arhitekture...", no navedena konstrukcija je nosiva (izgrađena prije više od 40 godina), izgrađena od čeličnih profila konstruktivno učvršćenih u betonsku konstrukciju kuće, popločena drvenom oblogom i predviđena da bude i u budućnosti trajno povezana sa zgradom. Daščana oplata (drveni pod terase) izveden je u skladu s građevinskim standardima. S obzirom da se radi o čeliku i drvetu kao izvedbenim materijalima koji se standardno koriste u gradnji unutar zaštićenih zona, nije točno da navedeni elementi odstupaju od arhitektonskih elemenata i tipologije gradnje. Pri tome tuženik nije obrazložio što bi predstavljali arhitektonski elementi i tipologija gradnje. Navod ".....napominje se da je naknadno nezakonito dograđena nakon 1975. " je netočan jer je krovna terasa građena u okviru legalne rekonstrukcije objekta (zgrade) i na temelju važeće dozvole. Vezano za navod "...nisu prihvatljive intervencije koje narušavaju vizure i cjelovitost uličnih poteza..." tužitelji ističu kako predmetna krovna terasa nije vidljiva s ulične strane pa time niti ne narušava vizuru, a posebno ne cjelovitost uličnih poteza. Tuženik nije dostavio nikakav dokaz kojim bi dokazao taj navod. U daljnjem dijelu obrazloženja tuženik se poziva na stručni nalaz i mišljenje Uprave za zaštitu kulturne baštine od 12. prosinca 2025. Tuženik citira i sudsku praksu prema kojoj, navodno, takvi nalazi predstavljaju interni akt te se ne moraju dostavljati strankama odnosno o njima obavještavati stranke. Tužitelji smatraju da se citirana sudska praksa sadržajno ne odnosi na konkretan slučaj, a da je takvim postupanjem povrijeđeno načelo pristupa podacima prema kojem su javna tijela dužna omogućiti pristup potrebnim podacima na temelju kojih stranka može ostvariti svoje pravo. U odnosu na navedeni stručni nalaz i mišljenje na kojem tuženik temelji pobijani akt, tužitelji se očituju kako slijedi. Kulturno povijesna cjelina grada Hvara prethodno je bila zaštićena rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Split od 25. prosinca 1970. Navedenim argumentom tuženik otklanja prigovor tužitelja da je objekt sagrađen prije rješenja Ministarstva kulture od 16. veljače 2017. Međutim, u obrazloženju ne navodi koji su uvjeti zaštite bili propisani rješenjem iz 1970. pa ne dokazuju da su tužitelji prilikom rekonstrukcije 1975. postupali protivno tom aktu. U odnosu na navod ".... izvedena je daščana oplata te postavljen solarni kolektor koji ujedno služi kao ograda terase.", tužitelji ističu da kao u prethodnom slučaju, tuženik u obrazloženju ne navodi koji su uvjeti zaštite bili propisani rješenjem iz 1970. (koje se primjenjuje u ovom slučaju), pa ne dokazuju da su tužitelji prilikom rekonstrukcije 1975. i postavljanjem kolektora, postupali protivno tom aktu, "....svojim položajem, oblikovanjem i korištenim materijalima u bitnome odstupa do tipološke klasifikacije povijesne stambene arhitekture....", takva argumentacija tuženika je neosnovana jer, u odnosu na položaj i oblikovanje (krovna terasa nije vidljiva s javne površine) te materijale (čelik i drvo kao izvedbeni materijali se standardno koriste u gradnji unutar zaštićenih zona) tužitelji nisu povrijedili niti jedan propis niti je tuženik obrazložio što predstavlja arhitektonske elemente i tipologija gradnje, "....krovna terasa je vidljiva s javne površine.... i degradira arhitektonsku i ambijentalnu vrijednost zgrade...", krovna terasa da nije vidljiva s javne površine niti tuženik za to daje bilo kakav dokaz. U odnosu na navod "….u zoni B nije dopuštena zamjenska gradnja.", da je nejasno kakva zamjenska gradnja je predmet ovog postupka, "….Ne dopušta se postavljanje novih instalacijskih elemenata - solarnih kolektora...", kao što je prethodno navedeno, tuženik u obrazloženju ne navodi koji su uvjeti zaštite bili propisani rješenjem iz 1970. (koje se primjenjuje u ovom slučaju), pa ne dokazuje da su tužitelji prilikom rekonstrukcije 1975. i postavljanjem kolektora, postupali protivno tom aktu. Zaključno, tuženik u pobijanom aktu nije naveo odlučne razloge niti citirao propise na kojima temelji svoju odluku. Uzimajući u obzir da je činjenično stanje prilikom donošenja pobijanog akta pogrešno utvrđeno, tužitelji predlažu provesti očevid uz sudjelovanje vještaka arhitektonske struke, na kojem očevidu treba utvrditi činjenice vezane uz položaj, izgled i vidljivost terase, temeljem čega će vještak izraditi nalaz kojim će se utvrditi zadovoljava li predmetna terasa uvjete za ozakonjenje, uzimajući u obzir uvjete koji su vrijedili u vrijeme gradnje predmetne terase. Slijedom izloženog, tužitelji su tužbenim zahtjevom predložili sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predložili su i da sud naloži tuženiku naknaditi im trošak spora.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom istaknuo kako u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 1. travnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupila opunomoćenica tuženika, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio prijedlog opunomoćenika tužitelja iz podneska od 1. travnja 2026. za odgodom zakazane rasprave kao neosnovan s obzirom da dotični ničim nije dokumentirao razloge zbog kojih je predložio odgoditi zakazanu raspravu, a pored toga radi se o opunomoćeniku koji je odvjetnik zaposlen u odvjetničkom društvu, slijedom čega je nedvojbeno da je imao mogućnost osigurati zamjenu za pristup na raspravu, ovo tim prije što su tužitelji dali punomoć ne samo odvjetniku Božidaru Đereku, nego i odvjetniku Hrvoju Boraku, koji je također odvjetnik zaposlen u Odvjetničkom društvu ĐEREK I PARTNERI j.t.d., Zagreb, zbog čega se takav prijedlog ukazao i protivnim načelu ekonomičnosti postupka, s tim da se i na raspravi prisutna opunomoćenica tuženika usprotivila takvom prijedlogu.

6.Nadalje, sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja i to da se u ovom sporu provede očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka arhitektonske struke, to na okolnosti koje su precizirane u tužbi, kao nepotreban i suvišan, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženog dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu tuženika dostavljenom uz odgovor na tužbu i spisu upravnog spora, imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

7.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

8.Tužbeni zahtjev je osnovan iz razloga koji će biti obrazloženi u nastavku obrazloženja ove presude.

9.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

10.Naime, prvostupanjskim rješenjem Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Splitu, KLASA: UP/I-612-08/25-01/0048, URBROJ: 532-05-02-15/7-25-2 od 27. siječnja 2025., odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanjem potvrde iz članka 6. stavka 2. podstavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama za nezakonito izgrađenu zgradu na kč. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jer ista nije izgrađena u skladu s posebnim uvjetima koje nadležni konzervatorski odjel utvrđuje na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine", br. 145/24) u postupku izdavanja građevinske dozvole odnosno u postupku ishođenja potvrde glavnog projekta koju izdaje nadležno tijelo.

11.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II- 612-08/25-02/0032, URBROJ: 532-10/1-25-3 od 17. prosinca 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja u bitnom iz istih razloga na koje se pozvalo i prvostupanjsko tijelo u svom rješenju, uslijed čega je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

12.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bili ostvareni uvjeti za izdavanje potvrde da je predmetna građevina izgrađena u skladu s posebnim uvjetima, odnosno je li ista izgrađena u skladu s posebnim uvjetima koje Konzervatorski odjel temeljem odredbi Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole, odnosno rješenja o uvjetima građenja, kao i je li u tom pogledu činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i potom na isto primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, te nadalje jesu li u provedenom postupku na štetu tužitelja povrijeđena procesna prava koja bi bila od utjecaja na zakonitost osporenih akata, slijedom čega je prijeporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

13.Odredbom čl. 6. st. 2. podstavak 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, br. 86/12., 143/13., 65/17. i 14/19.) propisano je da se nezakonito izgrađena zgrada ne može ozakoniti ako se nalazi unutar arheološkog nalazišta ili zone, prostornih međa nepokretnom kulturnog dobra ili kulturno-povijesne cjeline koja je upisana u Registar kulturnih dobara RH ili ako je rekonstruirani dio pojedinačnog nepokretnog kulturnog doba upisanog u taj registar, osim zgrade za koju javnopravno tijelo nadležno za poslove zaštite kulturne baštine izda potvrdu da je izgrađena u skladu s posebnim uvjetima koje to tijelo na temelju posebnih propisa utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole, odnosno rješenja o uvjetima građenja.

14.Ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela ovaj sud nalazi kako je u konkretnom slučaju u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu došlo do procesnih povreda na štetu tužitelja koje su od utjecaja na zakonitost osporenih rješenja, a pored toga tužitelji su svojim tužbenim navodima doveli u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, s čim u vezi i pravilnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, uslijed čega sud upravne akte čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora za sada ne može ocijeniti pravilnima ni zakonitima, pa ih je stoga valjalo poništiti i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

15.Prije svega potrebno je istaknuti da je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno kako tuženik zaključuje da je pravilno postupilo prvostupanjsko tijelo kada je svojim rješenjem odbilo zahtjev tužitelja za izdavanjem potvrde iz članka 6. stavka 2. podstavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama za nezakonito izgrađenu zgradu na kč. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jer ista nije izvedena u skladu s posebnim uvjetima koje nadležni konzervatorski odjel utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole odnosno rješenja o uvjetima građenja, a koje stajalište prvenstveno temelji na Stručnom nalazu i mišljenju od 12. prosinca 2025. ; KLASA: UP/ll-612-08/25-02/0032, URBROJ: 532-05-18/6-25-2, koje je izrađeno za potrebe provođenja drugostupanjskog upravnog postupka, a koje tuženik u cijelosti reproducira u obrazloženju svog akta.

16.Također, tuženik u obrazloženju osporenog rješenja navodi kako je uz navedeni stručni nalaz i mišljenje bitno istaknuti izraženu sudsku praksu utvrđenu stajalištem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske prema kojem navedeni nalaz i mišljenje sadržajno predstavlja interni akt-dopis djelatnika službenog tijela, kojim djelatnik, temeljem činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku, potvrđuje pravilnost prvostupanjskog rješenja, te se napominje da se ne radi o vještačkom nalazu i mišljenju, niti uopće o vještačenju kakvog ima u vidu članak 65. Zakona o općem upravnom postupku (takvo stajalište zastupa i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama broj: Usž-1397/17-2 od 12. srpnja 2017. godine, Usž-3504/18-2 od 6. veljače 2019. godine, Usž-1721/21-2 od 27. svibnja 2021. godine, Usž-3675/21-2 od 9. prosinca 2021. godine i Usž-3974/22-2 od 17. siječnja 2023. godine), te na temelju navedenog osoba koja je izradila stručno mišljenje nije bila dužna obavještavati stranku o istom (takvo stajalište zastupa i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama broj: Usž-1397/17-2 od 12. srpnja 2017. godine, Usž-3168/22-2 od 2. prosinca 2022. godine i Usž-3974/22-2 od 17. siječnja 2023. godine).

17.Konačno, tuženik u obrazloženju svog rješenja zaključuje kako je uvidom u spis predmeta i cjelokupnu dokumentaciju, nedvojbeno utvrđeno da je zahtjev tužitelja za izdavanjem potvrde iz članka 6. stavka 2. podstavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama za nezakonito izgrađenu zgradu na kč. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] neosnovan te da se za predmetnu građevinu ne može izdati tražena potvrda.

18.Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti ovakvo obrazloženje dano u osporenom rješenju. Naime, s tim u vezi prije svega je za navesti kako je u identičnoj upravnoj stvari protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-683/19-2 od 12. lipnja 2019. podnesena ustavna tužba, te je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj: U-III-5074/2019 od 15. prosinca 2020. točkom I. istu usvojio, točkom II. ukinuo je presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Upravnog suda u Splitu, te je točkom III. predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak.

19.U toj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske između ostalog ističe:" Podnositelj je nadležnom upravnom tijelu, na temelju članka 6. stavka 2. alineje 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, podnio zahtjev za izdavanjem potvrde da je njegova zgrada izgrađena u skladu s posebnim uvjetima propisanim Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Navedena potvrda potrebna mu je u postupku legalizacije nezakonito izgrađenih zgrada. U žalbenom postupku, kako je to navedeno u drugostupanjskom rješenju, zatražena je izrada stručnog nalaza i mišljenja, koje je doneseno 12. veljače 2018.

Podnositelj je u tužbi podnesenoj u upravnom sporu, ali osobito i u žalbi podnesenoj Visokom upravnom sudu prigovorio da se nigdje ne navodi tko je izradio nalaz i mišljenje pa pretpostavlja "da je izrađeno od strane vještaka tijela tuženog u upravnom sporu, koji nisu niti samostalni niti nepristrani", te ustrajao u svom prijedlogu "da se u upravnom sporu provede vještačenje po neovisnom i samostalnom sudskom vještaku odgovarajuće struke na okolnost da je predmetna građevina izgrađena u skladu s posebnim uvjetima koje utvrđuje nadležni Konzervatorski odjel". Također je predložio provesti dokaz saslušanjem ovlaštene osobe tuženika te ovlaštene osobe arhitektonskog studija Marinović d.o.o. Split.

Prvostupanjski sud odbio je provesti dokaze koje je predložio podnositelj, smatrajući da se odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza, ocjenom ostalih izvedenih dokaza. Taj sud suglasan je s obrazloženjem drugostupanjskog rješenja, jer su sukladni navodima stručnog mišljenja na koje se tuženik pozvao u obrazloženju svog rješenja.

U odnosu na prigovor podnositelja o izrađenom nalazu i mišljenju u tijeku žalbenog postupka naveo je da je to stručno mišljenje "stručna prosudba koja predstavlja interni akt djelatnika tuženika, a ne predstavlja mišljenje kakvo imaju u vidu članci 65. i 66. Zakona o općem upravnom postupku" te da je takvo stajalište zauzeto u upravno sudskoj praksi.

Drugostupanjski upravni sud također je ocijenio da je rješenje tuženika utemeljeno na argumentirano obrazloženoj stručnoj ocjeni, koja je tijekom žalbenog postupka dodatno potvrđena stručnim mišljenjem od 12. veljače 2018. Ponovio je da se radi o "stručnim mišljenjima nadležnog tijela odnosno djelatnika službenog tijela koji posjeduje stručna znanja iz područja zaštite i očuvanja kulturnih dobara" pribavljenima u žalbenom dijelu upravnog postupka. Također je naveo da su sve sporne činjenice za koje podnositelj predlaže da se utvrde vještačenjem, utvrdila upravna tijela čija je obveza očuvanje i zaštita u nacionalnom interesu zaštićenih dobara, pa nije bilo razloga za provođenjem vještačenja.

Kada je riječ o načelu procesne ravnopravnosti stranaka (načelo jednakosti oružja), Ustavni sud ponavlja da ono obuhvaća razumnu mogućnost svake stranke izložiti činjenice i poduprijeti ih svojim dokazima u takvim uvjetima koji nijednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-1946/2019 od 28. svibnja 2020., www.usud.hr). U konkretnom slučaju podnositelj je tijekom postupka ukazivao na nedosljednosti i proturječnosti u činjeničnim utvrđenjima upravnih tijela. Prvostupanjski sud suglasio se s obrazloženjem iz drugostupanjskog upravnog rješenja jer je ono sukladno navedenom stručnom mišljenju, što je utvrdio čitanjem tog stručnog mišljenja. Drugostupanjski sud ocijenio je da je stručna ocjena argumentirano obrazložena te da je dodatno potvrđena stručnim mišljenjem, te da su sve sporne činjenice utvrdila upravna tijela čija je obveza očuvanje i zaštita zaštićenih dobara. Ostavljajući po strani pitanje je li stručno mišljenje pribavljeno u drugostupanjskom upravnom postupku nalaz i mišljenje iz članka 65. i 66. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09.) ili je riječ o internom aktu djelatnika tuženika, Ustavni sud smatra da je u provedenom upravnom sporu podnositelj bio lišen mogućnosti učinkovito osporiti drugostupanjsko upravno rješenje koje se temelji na tom stručnom mišljenju.

Ustavni sud je u više odluka podsjetio (v. primjerice odluku broj: U-III-4670/2017 od 9. listopada 2019., www.usud.hr) da vođenje upravnog spora ne predstavlja više isključivo spor o zakonitosti upravnog akta. Stupanjem na snagu Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka i rješenje USRH broj: U-I-2753/2012 i dr. i 29/17.; u daljnjem tekstu: ZUS/10) upravni sudovi kao i Visoki upravni sud dužni su voditi upravni spor kao spor pune jurisdikcije, samostalno utvrđivati činjenično stanje, provesti javnu i kontradiktornu usmenu raspravu te meritorno odlučiti o upravnoj stvari. Provođenje javne, kontradiktorne usmene rasprave temeljno je pravilo postupanja u upravnom sporu, od kojeg postoje izuzeci propisani u članku 36. ZUS-a/10.

Radi ostvarenja jamstva sudske kontrole pojedinačnih upravnih akata, upravni spor je hrvatskim zakonodavstvom i uređen kao spor pune jurisdikcije u kojem sud mora imati mogućnost preispitivanja svih činjeničnih i pravnih pitanja te u kojem stranka ima prava zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Stajalište upravnih sudova da su činjenice utvrdila upravna tijela čiji akti su osporeni u upravnom sporu, pa zbog toga što je obveza tih upravnih tijela očuvanje i zaštita zaštićenih dobara nema razloga provoditi vještačenje, tj. dovoditi u sumnju činjenice koje su utvrdili, u suprotnosti je sa zahtjevom da navodi stranke moraju biti propisno ispitani odnosno zahtjevi stranke stvarno "saslušani".

Sagledavajući postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud utvrđuje da isti nije vođen na način koji je podnositelju osigurao pravo na pravično suđenje što je, prema ocjeni Ustavnog suda, dovelo do povrede prava podnositelja na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava u vezi s člankom 19. stavkom 2. Ustava."

20.Imajući u vidu naprijed citirano stajalište Ustavnog suda RH, ovaj sud zaključuje kako je isto primjenjivo i na konkretnu upravnu stvar, kao i da je ovo stajalište obvezujuće i za upravna tijela u pogledu provođenja upravnog postupka. Naime, po stajalištu ovog suda nije prihvatljivo da se za potrebe drugostupanjskog upravnog postupka pribavlja i izrađuje stručni nalaz i mišljenje na način da se tužitelje kao stranke upravnog postupka o tome uopće ne obavijesti te da im se takav nalaz i mišljenje nikada ne dostavi, odnosno da im se ne omogući da se očituju na navode tog mišljenja ili istaknu prigovori u pogledu istog te da predlože izvođenje dokaza kojim bi se takvo mišljenje moglo preispitati, već tužitelji u izloženim okolnostima za postojanje stručnog nalaza i mišljenja saznaju tek u trenutku kada im se dostavi drugostupanjsko rješenje, bez da im se omogući da oni na bilo koji način iznesu svoje primjedbe u pogledu istog ili dovedu u sumnju činjenična utvrđenja u takvom nalazu, što po stajalištu ovog suda nije pravno dopustivo i kosi se s osnovnim načelom upravnog postupka o omogućavanju stranci da sudjeluje u upravnom postupku te da se izjasni o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, pri čemu treba imati na umu da se bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako propisano zakonom.

21.Kod izloženog stanja stvari, opisano postupanje upravnih tijela u provedenom upravnom postupku dovodi tužitelje kao stranke upravnog postupka u neravnopravan položaj, što je pak u suprotnosti sa zahtjevom da navodi stranke moraju biti propisno ispitani odnosno zahtjevi stranke stvarno "saslušani", a na što u citiranoj odluci ukazuje Ustavni sud RH. Stoga, u okolnostima kada tužitelji uopće nisu znali da se za potrebe drugostupanjskog upravnog postupka pribavlja i izrađuje stručni nalaz i mišljenje te da im takav nalaz i mišljenje nikada nije dostavljen, te kada im nije omogućeno da se očituju na navode tog mišljenja ili istaknu bilo kakve prigovore u pogledu istog ili da predlože izvođenje dokaza kojim bi se takvo mišljenje moglo preispitati, sud zaključuje da se radi o procesnim povredama na štetu tužitelja koje su od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora, u svezi s čim su tužitelji i doveli u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku, te posljedično i pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

22.Ujedno, za istaknuti je i kako obrazloženje osporenog rješenja nije u suglasnosti s mjerodavnom odredbom čl. 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku, s obzirom da je izostalo utvrđenje činjeničnog stanja, izostali su razlozi koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, te su izostali razlozi donošenja zaključka tijekom postupka, pa se uslijed navedenog akt tuženika ne može ispitati, niti je moguće otkloniti prigovore koje tužitelji u tom pravcu iznosi u ovom sporu. Također, posebice je za nadodati kako uslijed prethodno navedenog, obrazloženje osporavanog rješenja tuženika ne udovoljava zahtjevima koje pred javnopravna tijela postavlja Ustav, a koji, između ostalog jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju javnopravnih tijela. Obrazloženja nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalno pravnom smislu, to pak stoga što bez navođenja konkretnih činjenica i okolnosti koje potkrjepljuju donošenje akta kojim se tužiteljima odbija zahtjev za izdavanje tražene potvrde, sudu nije ni omogućeno preispitivanje pravilnosti primjene navedenih zakonskih odredaba, te pored toga takvo obrazloženje ne udovoljava zahtjevu valjanog obrazloženja odluke, odnosno ustavnim zahtjevima koji se pred javnopravna tijela postavljaju radi zaštite stranaka od arbitrarnosti u odlučivanju.

23.Stoga, kod izloženog stanja stvari, proizlazi da osporavanim rješenjima nisu dani jasni, potpuni i neproturječni razlozi o svim činjenicama koje su pravno odlučne za rješavanje ove upravne stvari čime su povrijeđene odredbe članka 120. stavaka 2. i 3. u svezi članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, (Narodne novine, broj: 47/09, dalje: ZUP-a), slijedom čega je na temelju odredbe članka 117. st. 1., u svezi s odredbom čl. 47. st. 1. ZUS-a valjalo odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela te predmet vratiti tijelu prvog stupnja na ponovni postupak, pri čemu je prvostupanjsko tijelo vezano pravnim shvaćanjem i primjedbama ovoga suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a), u kojem će donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku, uslijed čega je presuđeno kao pod točkama I. i II. u izreci presude.

24.S prethodnim u vezi, u ponovnom postupku koji će uslijediti nakon ove presude, prvostupanjsko tijelo dužno je ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja za izdavanjem potvrde iz članka 6. stavka 2. podstavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama za nezakonito izgrađenu zgradu na kč. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pri čemu će najprije tužiteljima dostaviti stručni nalaz i mišljenje od 12. prosinca 2025., KLASA: UP/ll-612-08/25-02/0032, URBROJ: 532-05-18/6-25-2, koje je izrađeno za potrebe provođenja drugostupanjskog upravnog postupka, te će im dati primjeren rok da se očituju na navode istog, pa ovisno o navodima i prigovorima tužitelja, održati će usmenu raspravu te će po potrebi, odnosno ukoliko to tužitelji predlože i upravno tijelo bude smatralo svrsishodnim, obaviti očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka konzervatorske, građevinske ili druge odgovarajuće struke, na koji očevid će pozvati tužitelje i omogućiti im sudjelovanje na istom, kao i što će im omogućiti da se očituju na nalaz vještaka te da mu na raspravi postavljaju pitanja, te će nakon na takav način provedenog zakonitog postupka donijeti novo rješenje pridržavajući se naprijed izloženih pravnih shvaćanja i primjedbi ovoga suda, s tim da novo rješenje treba biti doneseno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, dakle na način kako to propisuje odredba čl. 9. Zakona o općem upravnom postupku, koje pak treba biti obrazloženo na način kako je to propisano odredbom čl. 98. st. 5. istog Zakona.

25.Konačno, s obzirom da je odredbom čl. 148. st. 4. ZUS-a propisano da o troškovima spora sud može odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari ili posebnim rješenjem u roku od 15 dana od dana objave presude ili postavljanja zahtjeva iz stavka 3. ovoga članka, sud je u smislu citirane odredbe odlučio da će o troškovima spora naknadno odlučiti posebnim rješenjem, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. u izreci ove presude.

U Splitu, 9. travnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dopuštena, na temelju odredbe članka 127. st. 1. ZUS-a.

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ĐEREK I PARTNERI j.t.d., Zagreb, Pavla Hatza 5, uz zapisnik od 1. travnja 2026. i zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, Samostalnoj službi za drugostupanjski postupak, Zagreb, Runjaninova 2, uz zapisnik o objavi te povrat spisa,

- u spis.