Poslovni broj: Us I-3123/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja UB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, OIB: 95093210687, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, radi utvrđivanja prava na stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi, nakon javne i usmene rasprave zaključene 1. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, klasa: UP/II-371-01/22-03/36, urbroj: 531-03-25-4 od 22. srpnja 2025. i rješenja Zadarske županije, Upravnog odjela za javnu nabavu i upravljanje imovinom, Pododsjeka za stambeno zbrinjavanje, klasa: UP/I-371-05/20-01/02, urbroj: 2198-17- 03-02/6-22-24 od 16. rujna 2022. te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 22. prosinca 2025. protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske klasa: UP/II-371-01/22-03/36, Urbroj: 531-03-25-4 od 22. srpnja 2025., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreke osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, pa navodi da je bivši nositelj stanarskog prava i povratnik koji je početkom 1990-ih godina, uslijed ratnih zbivanja i stvarne ugroženosti života i osobne sigurnosti, bio prisiljen napustiti svoj dom u Gradu Zadru. Napuštanje doma nije bilo rezultat slobodnog izbora, već izravna posljedica ratnih okolnosti koje su onemogućavale normalan i siguran život. Od tog razdoblja pa do danas tužitelj nije trajno stambeno zbrinut. Nije stekao stan ili kuću u vlasništvu ili suvlasništvu, niti je ikada raspolagao sredstvima kojima bi mogao samostalno riješiti svoje stambeno pitanje. Tijekom proteklih tridesetak godina bio je prisiljen živjeti u privremenim i nesigurnim oblicima stanovanja, što je bitno utjecalo na njegov osobni, obiteljski i profesionalni život. Tužitelj nikada nije sudjelovao u oružanoj agresiji, niti u bilo kakvim vojnim ili paravojnim aktivnostima, već je bio civilni prognanik, čije je pravo na dom povrijeđeno isključivo uslijed ratnih okolnosti i ne postupanja države. Tužitelj je povratnik/prognanik. Namjerava se trajno vratiti u Republiku Hrvatsku ([adresa]) zajedno sa svojom obitelji. Tijekom postupka je to i izjavio te je predlagao izvođenje dokaza radi utvrđenja stvarnih stambenih okolnosti. U predmetu se raspravljaju okolnosti vezane uz kuću u [adresa], povijesno vezanu uz zemljišnoknjižne i katastarske oznake (k. č. [katastarska čestica] i povezano). Tužitelj i predloženi svjedoci navode da je objekt nakon 1991. bio znatno oštećen i u relevantnim razdobljima nije bio useljiv bez značajnih ulaganja. U spisu se navodi prodaja/raspolaganje nekretninom (2005./2006.) i cijena (u žalbenom postupku se spominje 60.000 EUR). Na temelju toga upravna tijela zaključuju da tužitelj ne ispunjava uvjete jer je bio suvlasnik useljivog objekta koji je otuđio. Tužitelj posebno ističe da iako je njegova majka prodajom nekretnine na neki način riješila svoje stambeno pitanje, tužitelj od toga nije stekao vlastito stambeno zbrinjavanje niti je dobio sredstva kojima bi mogao riješiti svoje stambeno pitanje. Majka nije podnositelj ovog zahtjeva - podnositelj je UB, a uvjeti se moraju ocjenjivati prema njegovoj stvarnoj, individualnoj situaciji. Dodatno, priloženi bankovni nalozi (Hypo Alpe-Adria Bank d.d., [adresa], 5. studenog 2005.) i potvrda o isplati kupoprodajne cijene (5. studenog 2005.) predstavljaju relevantne isprave o financijskim tokovima i načinu isplate. Upravno tijelo te okolnosti nije razjasnilo do razine materijalne istine (tko je stvarno primio sredstva, u kojem iznosu i za što su sredstva korištena). Postupak je bio dugotrajan i vraćan na ponovni postupak. Dopis Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje (Zagreb, 27. listopada 2022., KLASA: UP/II-371-01/22-03/36, URBROJ: 510-07-01- 01/04-22-02) potvrđuje prosljeđivanje žalbe i obvezu prvostupanjskog tijela da provede radnje iz čl. 113. ZUP-a, odnosno da aktivno i potpuno utvrdi činjenično stanje i o tome izvijesti nadležno drugostupanjsko tijelo. Tužitelj je tijekom niza godina podnosio zahtjeve i žalbe nadležnim upravnim tijelima s ciljem ostvarivanja prava na stambeno zbrinjavanje. Postupak se vodio pred prvostupanjskim i drugostupanjskim tijelima, a obilježen je dugotrajnim vođenjem, ponavljanjem istih pravnih zaključaka te izostankom stvarne analize činjeničnog stanja. Posebno se ističe da je rješenjem Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje od 27. listopada 2022. predmet vraćen na ponovni postupak uz izričite upute za dopunu činjeničnog stanja. Unatoč toj odluci, u ponovljenom postupku iste nepravilnosti su ponovljene, a ključno pitanje stvarne stambene nezbrinutosti tužitelja ponovno je ostalo nerazmotreno. Osporeno rješenje je nezakonito zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede ustavnih i konvencijskih jamstava jednakosti i zabrane diskriminacije. Upravna tijela primjenjuju čl. 5. Uredbe (uvjeti za priznavanje prava) na izrazito formalistički način: iz same činjenice da je tužitelj bio suvlasnik nekretnine i da je došlo do raspolaganja, izvode zaključak da tužitelj više ne može ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje. Takav zaključak propušta odgovoriti na temeljno pitanje: je li tužitelj u stvarnosti, nakon relevantnih raspolaganja, trajno riješio vlastito stambeno pitanje ili je ostao stambeno nezbrinut. Svrha mjere stambenog zbrinjavanja nije sankcioniranje formalnih upisa ili povijesnih transakcija, nego osiguranje minimalnih uvjeta stanovanja osobama koje nemaju useljivu kuću ili stan, odnosno koje nakon ratnih i poratnih okolnosti nisu u mogućnosti osigurati stanovanje. Stoga se uvjeti Uredbe moraju tumačiti svrhovito i individualizirano, uz uvažavanje posebnosti povratnika/prognanika. U konkretnom slučaju upravna tijela ne utvrđuju: (a) je li nekretnina uopće bila useljiva u relevantno doba, (b) je li tužitelj prodajom ostvario realnu korist kojom bi mogao riješiti vlastito stambeno pitanje, (c) je li tužitelj uopće imao alternativnu useljivu nekretninu u RH ili drugdje. Bez tih ključnih utvrđenja ne može se zakonito primijeniti čl. 5. Uredbe. Tijela nisu u potpunosti primijenila načela Zakona o općem upravnom postupku, osobito načelo utvrđivanja materijalne istine i dužnost tijela da po službenoj dužnosti utvrdi sve činjenice bitne za zakonito rješenje stvari. U spisu postoje proturječni navodi o useljivosti objekta i o stvarnim okolnostima prodaje/isplate, no tijela nisu razjasnila te proturječnosti. Primjeri: (1) postoje svjedočke izjave o stanju kuće (neuseljivost, oštećenja, potreba adaptacije), uključivo ovjerena izjava od 14. studenog 2022.; (2) postoje bankovni nalozi i potvrde o isplati, ali nije razjašnjeno tko je stvarno primio sredstva i je li tužitelj sredstva uopće mogao koristiti; (3) postoje navodi da je postupak uključivao treće osobe/punomoći/agenciju, što zahtijeva pojačani oprez i potpun dokazni postupak. Osporeno rješenje ne sadrži uvjerljivo obrazloženje zašto se određeni dokazi prihvaćaju ili odbacuju, niti se jasno vidi kako su iz dokaza izvedeni zaključci. Time je povrijeđeno i pravo stranke na obrazloženu odluku, kao i načelo zakonitosti i razmjernosti. Ključna činjenica za primjenu Uredbe jest postojanje „useljive" kuće ili stana. U predmetu postoje ozbiljni razlozi sumnje da kuća u [adresa] u relevantnom vremenu nije bila useljiva bez znatnih ulaganja. To proizlazi iz svjedočkih navoda i opisa stanja (oštećena stolarija, razbijena stakla, oštećeni podovi, napuštenost, instalacije, itd.). Ako objekt nije bio useljiv, tada ga se ne može tretirati kao adekvatno stambeno rješenje, niti se raspolaganje takvim objektom može automatski uzeti kao dokaz da je tužitelj imao realnu i učinkovitu mogućnost stanovanja. Upravna tijela moraju utvrditi stvarno stanje objekta u relevantnom razdoblju, a ne oslanjati se samo na formalni status ili općenite pretpostavke. U rješenjima se često polazi od pretpostavke da su prodaja i eventualno rješavanje stambenog pitanja majke automatski relevantni za odbijanje zahtjeva tužitelja. To je pravno i činjenično pogrešno. Podnositelj zahtjeva i tužitelj je UB; njegova majka nije podnositelj zahtjeva niti stranka koja traži stambeno zbrinjavanje. Čak i kada je tužitelj bio formalni suvlasnik ili sudionik u transakciji, tijelo mora utvrditi: (a) je li tužitelj stvarno primio sredstva i u kojem iznosu; (b) je li tim sredstvima mogao riješiti svoje stambeno pitanje; (c) postoje li posebne okolnosti (npr. postupanje preko punomoći, posrednika, dugotrajni sporovi, nemogućnost povratka) koje objašnjavaju zašto formalna transakcija nije dovela do stvarnog zbrinjavanja tužitelja. Bez tih utvrđenja zaključak o neispunjavanju uvjeta ostaje paušalan. Tužitelj ističe da se u njegovom slučaju zanemaruje specifičan položaj povratnika/prognanika: ratne i poratne okolnosti, dugotrajna nemogućnost korištenja imovine, devastacija, prekidi u stvarnom stanovanju te složeni imovinsko-pravni odnosi. Primjena Uredbe bez individualne procjene i bez potpunog dokaznog postupka dovodi do učinka koji nerazmjerno pogađa povratnike, što može predstavljati neizravnu diskriminaciju. U prilog standardu individualne procjene i zabrane diskriminacije tužitelj se poziva na načela iz prakse Europskog suda za ljudska prava (npr. Thlimmenos protiv Grčke - potreba različitog postupanja kada se osobe nalaze u bitno različitim okolnostima; D.H. i drugi protiv Češke - koncept neizravne diskriminacije). Iako upravni spor nije ponavljanje upravnog postupka, navedeni standardi podupiru zahtjev da tijela javne vlasti obrazlože zašto je razlika u postupanju opravdana i razmjerna, te da se stvarna situacija podnositelja utvrdi do razine materijalne istine. Kada se sve navedene okolnosti sagledaju u njihovoj ukupnosti, razvidno je da osporeno rješenje nije zakonito niti pravilno. Ono se temelji na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, bitnim povredama pravila postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Slijedom izloženog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela i predmet vratiti tijelu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode iz obrazloženja osporenog akta, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 1. travnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio tužitelj, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

8.Naime, prvostupanjskim rješenjem Zadarske županije, Upravnog odjela za javnu nabavu i upravljanje imovinom, Pododsjeka za stambeno zbrinjavanje, klasa:

UP/I-371-05/20-01/02, urbroj: 2198-17-03-02/6-22-24 od 16. rujna 2022. odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje izvan potpomognutog područja, davanjem u najam stana u državnom vlasništvu, u mjestu [adresa], grad [adresa], te je predmetno rješenje doneseno pozivom na odredbe članaka 8. i 10. stavka 1. Uredbe o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji, te uvjetima i postupku njihovog stambenog zbrinjavanja ("Narodne novine", broj 133/13).

9.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, klasa: UP/II-371-01/22-03/36, urbroj: 531-03-25-4 od 22. srpnja 2025. postupajući po žalbi tužitelja, njegova žalba je odbijena, čime je potvđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, to u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo tijelo prvog stupnja u svom rješenju, odnosno što je i tuženik smatrao da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje izvan potpomognutog područja, davanjem u najam stana u državnom vlasništvu, slijedom čega je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

10.Među strankama ovog spora prijepornom se ukazuje jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje izvan potpomognutog područja, davanjem u najam stana u državnom vlasništvu, kao i je li u tom pogledu činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te na isto potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, slijedom čega je prijeporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

11.Prema odredbi čl. 5. st. 1. Uredbe o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji, te uvjetima i postupku njihovog stambenog zbrinjavanja ("Narodne novine", broj, 133/13) pravo na stambeno zbrinjavanje iz članka 2. ove Uredbe može ostvariti podnositelj zahtjeva i članovi njegove obitelji koji žive u zajedničkom kućanstvu u skladu s odredbama posebnog zakona koji uređuje obiteljske odnose: 1. ako nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan na području Republike Hrvatske, ili ako istu nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991. godine, odnosno ako nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja istu odbio, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke da bi se zahtjevu tužitelja za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje izvan potpomognutog područja, davanjem u najam stana u državnom vlasništvu moglo udovoljiti, s obzirom da i po stajalištu ovog suda nisu ispunjene pretpostavke iz naprijed citirane odredbe čl. 5. st. 1. Uredbe o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji, te uvjetima i postupku njihovog stambenog zbrinjavanja, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo pravilno postupio kada je odbilo tužiteljev zahtjev, kao i tuženik kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, pa stoga sud osporene akte kako tuženika, tako i prvostupanjskog tijela cijeni u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13.Sud nadalje nalazi potrebnim navesti kako iz podataka upravnog spisa kojeg je tuženik dostavio u privitku odgovora na tužbu proizlazi da je tužitelj 4. svibnja 2012. prvostupanjskom tijelu podnio zamolbu za utvrđivanje prava za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi, u kojem nije naveo članove obitelji, a kojem zahtjevu je priložio presliku rješenja Savezne uprave carine, Carinarnice Zadar od 14. rujna 1982. iz kojeg proizlazi da je stavljeno izvan snage rješenje Komisije za raspodjelu stanova broj 42/1 od 10. veljače 1981. i da je BB po osnovi radnog odnosa dan na korištenje stan u [adresa] u naselju „ [adresa], objekt B-3, stan broj 7, ulaz 1, kat II, površine 77,55 m2 te da pravo na korištenje tog stana imaju suprug JB i djeca AB i UB. Priložio je i presliku presude Općinskog suda u Zadru, posl. broj: P.374/93 od 14. rujna 1993. kojom je usvojen otkaz stanarskog prava BB i JB na stanu u [adresa] (bivša ŠB). Dalje je priložio uvjerenje Republike Srbije, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave u Novom Sadu od 6. prosinca 2011., iz kojeg proizlazi da ima prijavljeno prebivalište na adresi [adresa]; uvjerenje Republike Srbije, Službe za katastar nepokretnosti Novi Sad od 30. kolovoza 2011., Ministarstva financija od 30. rujna 2011., iz kojeg proizlazi da nije evidentiran kao obveznik poreza na promet nekretnina. Pored toga dostavio je ovjerenu izjavu GB od 29. veljače 2012., u kojoj je navedeno da je UB podstanar u njegovoj kući u [adresa].

14.Nadalje, iz upravnog spisa proizlazi da je prvostupanjsko rješenje doneseno u ponovljenom postupku nakon što je rješenjem Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Klasa: UP/II-371-01/20-01/03, Urbroj: 510-05-01-01/01-21-07 od 29. travnja 2021. povodom žalbe tužitelja, poništeno rješenje prvostupanjskog tijela od 28. siječnja 2020. te je predmet vraćen u ponovni postupak, a prvostupanjskom tijelu naloženo saslušati KB na okolnosti useljivosti kuće u vrijeme prodaje, na te okolnosti saslušati svjedoke koje je tužitelj predložio, ispitati što se dalje događalo s predmetnom nekretninom koja je prodana KB, te ispitati jesu li na strani tužitelja ispunjeni i drugi uvjeti za ostvarenje prava prema postavljenom zahtjevu, prije svega je li on sa bivšim nositeljem stanarskog prava živio do prestanka stanarskog prava, je li bilo promjena činjeničnom stanju na okolnosti propisane Uredbom o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskog prava i članova njihovih obitelji te uvjetima i postupku njihovog stambenog zbrinjavanja, te na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja odlučiti o zahtjevu. Prvostupanjsko tijelo je prema podacima spisa postupajući po uputama danim u drugostupanjskom rješenju saslušalo svjedoke, pribavilo izvadak iz zemljišne knjige, te saslušalo tužitelja na zapisnik. Iz izvatka iz zemljišne knjige od 21. srpnja 2022. proizlazi da su kao suvlasnici na kč. br. [katastarska čestica], upisani ŽB HB, etažno vlasništvo (E-1), MB LB etažno vlasništvo (E-2), MB etažno vlasništvo (E-3) te kao suvlasnici dijela etaže u 1/2 dijela, U B i U J etažno vlasništvo (E-4). Iz zapisnika o saslušanju tužitelja pred prvostupanjskim tijelom od 15. rujna 2022. proizlazi da je on tom prilikom izjavio da se namjerava vratiti u Republiku Hrvatsku zajedno sa svojom obitelji, suprugom A i kćerkom Š, s obzirom da posao kojim se bavi iziskuje fleksibilno radno vrijeme i rad preko računala da mu isto nije prepreka da ga obavlja iz [adresa], da će on i supruga ukoliko se vrate zadržati posao, da prilaže kopiju starih dokumenata kojim potvrđuje prebivalište/boravište u [adresa], da bi naveo svjedoka koji je u doba prodaje bio u susjedstvu, SB koji može dati izjavu o neuseljivosti objekta. Svjedok ĆB je 22. srpnja 2022. na zapisnik pred prvostupanjskim tijelom izjavio da je bio zastupnik UB, BB i AB prilikom prodaje kuće u [adresa], u [adresa], da je stambenu jedinicu u njihovo ime prodao kupcima LB, ŽB i DB te da više ne posjeduje ugovore o prodaji, da je kuća prodana navedenim osoba, a ne KB, da se kuća sastoji od tri kata, da je u potkrovlju kuće živjela jedna obitelj i da je taj dio kuće bio u najboljem stanju, temelji, vanjski zidovi i krov da su bili u redu, da je nešto malo unutarnje stolarije i vanjske stolarije bilo umjereno oštećeno, pokoje razbijeno staklo, te pokoja razbijena podna pločica, da je bilo staro, jer da su tu prije živjele neke obitelji, sve pomalo zapušteno, da su instalacije u kući postojale, da je struja bila na gornjem katu, a za ostale katove da ne zna, da je vode bilo, da je kuća trebala malu adaptaciju, zidovi i žbuka da su bili u redu, ali stari, smatra da je kuća bila useljiva uz pokoje radove u unutrašnjosti iste. Iz upravnog spisa potom proizlazi da prvostupanjsko tijelo nije uspjelo doći u kontakt sa SB, da KB nije pronađena, da kontakt ČB nije pronađen, već podatak da subjekt nije aktivan u agenciji za promet nekretnina. Potvrdom Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Zadar od 16. veljače 2018. potvrđuje se da u razdoblju od 14. srpnja 1997. do danas tužitelj ima evidentiran promet nekretnina: rješenje o nasljeđivanju, posl. broj: 0-33/98, pravomoćno 3. srpnja 2000. temeljem kojeg stječe č.z. 3617/43, k. o. [katastarska općina], u naravi kuća u [adresa], za 1/3 dijela i suvlasnički udio na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], ugovor o kupoprodaji, sklopljen 3. listopada 2006. između UB kao otuđitelja i HB kao stjecatelja stana, površine, 90,58 m2 s pripadajućim dijelom dvorišta u [adresa], za 1/3 dijela, ugovor o kupoprodaji sklopljen 22. rujna 2006. između UB, BB i AB kao otuđitelja i IB kao stjecatelja stana površine 108,81 m2, garaže površine 16,12 m2 i parkirnog mjesta površine 12,50 m2 u [adresa], svaki otuđitelj suvlasnik za 1/3 dijela, ugovor o kupoprodaji sklopljen 6. listopada 2006. između UB, BB i AB kao otuđitelja i PB kao stjecatelja stana površine 80,93 m2 i parkirnog mjesta površine 12,50 m2 u [adresa], svaki od otuđitelja suvlasnik za 1/3 dijela. Slijedom navedenih utvrđenja prvostupanjsko tijelo svojim rješenjem od 16. rujna 2022. odbilo je predmetni zahtjev tužitelja, protiv kojeg rješenja je tužitelj izjavio žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

15.Sud nadalje primjećuje da su tužbeni prigovori koje tužitelj ističe u tužbi zapravo identični onima koje je već isticao u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, a koje je pak tuženik pravilno otklonio u obrazloženju svog akta, koje obrazloženje je u cijelosti prihvatljivo i ovom sudu, kod kojeg stanja stvari tužbeni prigovori tužitelja koje ponavlja u ovom sporu nisu, niti mogu biti od utjecaja na donošenje drugačije odluke u konkretnoj upravnoj stvari.

16.Glede tužbenih navoda u kojima tužitelj ističe razloge zbog kojih je po njegovom mišljenju njemu trebalo priznati pravo na stambeno zbrinjavanje izvan potpomognutog područja, davanjem u najam stana u državnom vlasništvu, za kazati je kako sud takve navode ne nalazi osnovanima. Naime, uzimajući u obzir naprijed citiranu odredbu Uredbe o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji, te uvjetima i postupku njihovog stambenog zbrinjavanja, kod stanja stvari da iz provedenih dokaza u upravnom postupku koje je sud reproducirao u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude i po stajalištu ovog suda nedvojbeno proizlazi da je upravo tužitelj i to prije podnošenja zahtjeva, a kako to proizlazi iz naprijed citirane potvrde Ministarstva financija otuđio stambene objekte kojih je bio suvlasnik, to i po shvaćanju ovog suda je zahtjev tužitelja pravilno odbijen od strane prvostupanjskog tijela s obzirom da na strani tužitelja nisu bili ispunjeni uvjeti za priznavanje traženog prava, slijedom čega je i tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio njegovu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, a na koji način nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

17.S prethodnim u vezi dodatno je za kazati kako je upravo člankom 5. citirane Uredbe propisano da pravo na stambeno zbrinjavanje iz članka 2. može ostvariti podnositelj zahtjeva i članovi njegove obitelji ako nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu drugu useljivu kuću ili stan ili ako istu nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili nekretninu nakon 8. listopada 1991. godine, no s obzirom na neprijeporno utvrđenje i to da je tužitelj bio suvlasnik useljivog objekta, a kojeg je otuđio, to je pak jasno da u konkretnoj upravnoj stvari nije bilo osnove da se donese drugačija odluka od one koju je donijelo prvostupanjsko tijelo.

18.U odnosu pak na tužiteljevo problematiziranje kupca, vrijednost prodaje i kupoprodajne cijene obiteljske kuće, a koja da je 1991. godine bespravno useljena, kao i da nije sporno da je njegova majka navedenu kuću prodala preko agencije za promet nekretnina KB, za 60.000 eura, međutim da to nije bilo dostatno za stambeno zbrinjavanje obitelji AB, sud nalazi i da takvi navodi nisu utemeljeni, ovo iz razloga što je neprijeporno da je 2006. godine iznosom ostvarenim od prodaje bilo moguće stambeno zbrinjavanje, što predstavlja opće poznatu i notornu činjenicu, s tim što upravo cijena koja je postignuta prodajom kuće nedvojbeno dokazuje da je taj objekt u to vrijeme, odnosno u vrijeme prodaje bio useljiv, što su također potvrdili i svjedoci, a tužitelj takva utvrđenja nikakvim relevantnim dokazima nije doveo u sumnju.

19.Isto tako, u odnosu na problematiziranje pitanja da su kupoprodajni ugovori pribavljeni od Porezne uprave, ali ne i od Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Zadru ili drugih institucija, za navesti je kao je takvo što potpuno pravno irelevantno, ovo stoga što je nevažno od koga je prvostupanjsko tijelo takve dokaze pribavilo, već je od ključne važnosti upravo sadržaj ugovora, a koji je reproduciran u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude.

20.Zaključno, ovaj sud nalazi potrebnim apostrofirati kako je za predmetnu upravnu stvar ključno to što iz izvedenih dokaza u upravnom postupku nedvojbeno proizlazi da je tužitelj prije podnošenja zahtjeva, a kako to posebice proizlazi iz prethodno reproducirane potvrde Ministarstva financija otuđio stambene objekte kojih je bio suvlasnik, koja nesporna činjenica je dostatna da se tužitelja odbije sa zahtjevom za utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje izvan potpomognutog područja, davanjem u najam stana u državnom vlasništvu. Pored toga, imajući u vidu naprijed citiranu odredbu čl. 5. Uredbe, kod stanja stvari da tužitelj navodi kako nije sporno da je njegova majka predmetnu kuću prodala preko agencije za promet nekretnina za 60.000 eura, ali da to nije bilo dostatno za stambeno zbrinjavanje obitelji AB, potpuno je jasno da takvi navodi ne mogu biti utemeljeni s obzirom kada se uzmu u obzir cijene nekretnina u vrijeme kada je predmetna kuća prodana, odnosno 2006. godine, nesporno je i da je navedene godine iznosom ostvarenim od prodaje bilo moguće stambeno zbrinjavanje što je notorna i opće poznata činjenica, koju nije potrebno posebno utvrđivati, dok s druge strane upravo postignuta cijena prodajom kuće jasno dokazuje i da je objekt u to vrijeme bio useljiv, što dodatno potvrđuju i iskazi svjedoka, dok tužitelj u pravcu svojih navoda u kojima tvrdi suprotno nije dostavio niti je tijekom ovog spora predložio izvođenje bilo kakvih relevantnih dokaza 21.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika kao niti prvostupanjskim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

22.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je zakonito osporeno rješenje tuženika, te su u obrazloženu istog dani jasni, precizni i okolnosni razlozi zbog kojih je trebalo odbiti zahtjev tužitelja za stambeno zbrinjavanje izvan potpomognutog područja, davanjem u najam stana u državnom vlasništvu, koji su prihvatljivi i ovom sudu, zbog čega sud zaključuje da u provedenom upravnom postupku nije došlo ni do povrede bilo kojeg od načela upravnog postupka, pa tako niti onih koje tužitelj neutemeljeno problematizira u tužbi, kao ni do povrede bilo koje mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku, a kako to neosnovano tvrdi tužitelj, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

23.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS- a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

U Splitu, 9. travnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju putem opunomoćenika za primanje pismena VB, iz [adresa], uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, uz zapisnik od 1. travnja 2026., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.