Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-342/2024-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja NT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 28. veljače 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 9. travnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 146-307/2006 od 15.09.2006. godine sklopljen između tužitelja NT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca pod brojem OU-1464/06-1 od 18.09.2006. godine, u čl. 6. koji glasi:

''Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita ako se pridržava svih odredaba ovog ugovora i ukoliko mu nije prestalo članstvo u Sindikatu policije 01.03.2007. godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za skupinu klijenata kojoj je korisnik kredita pripadao u vrijeme odobravanja kredita. Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita ako se pridržava svih odredaba ovog ugovora a prestalo mu je članstvo u navedenom sindikatu nakon 28.02.2007. godine kamatna stopa promijeniti na kamatnu stopu važeću za kredite za mlade. Nakon promjene kamatne stope ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.", te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 146-307/2006 od 15.09.2006. godine sklopljen između tužitelja NT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca pod brojem OU-1464/06-1 od 18.09.2006. godine, u čl. 4. koji glasi:

''Kredit se otplaćuje u … mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 404,48 CHF obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.",

te u dijelu čl. 3. koji glasi:

"Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća … ",

te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju ĐT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.087,44 EUR (slovima: sedamtisućaosamdesetsedam eura i četrdesetčetiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

na iznos od 120,74 EUR sa kamatom od 01.03.2008. do plaćanja;

na iznos od 53,71 EUR sa kamatom od 01.04.2008. do plaćanja;

na iznos od 46,22 EUR sa kamatom od 01.05.2008. do plaćanja;

na iznos od 42,97 EUR sa kamatom od 01.11.2008. do plaćanja;

na iznos od 226,77 EUR sa kamatom od 01.01.2009. do plaćanja;

na iznos od 268,84 EUR sa kamatom od 01.04.2009. do plaćanja;

na iznos od 48,42 EUR sa kamatom od 01.09.2009. do plaćanja;

na iznos od 142,58 EUR sa kamatom od 01.10.2009. do plaćanja;

na iznos od 4,92 EUR sa kamatom od 01.11.2009. do plaćanja;

na iznos od 71,82 EUR sa kamatom od 01.12.2009. do plaćanja;

na iznos od 74,85 EUR sa kamatom od 01.01.2010. do plaćanja;

na iznos od 79,14 EUR sa kamatom od 01.02.2010. do plaćanja;

na iznos od 83,97 EUR sa kamatom od 01.03.2010. do plaćanja;

na iznos od 82,78 EUR sa kamatom od 01.04.2010. do plaćanja;

na iznos od 428,66 EUR sa kamatom od 01.05.2010. do plaćanja;

na iznos od 59,70 EUR sa kamatom od 01.09.2010. do plaćanja;

na iznos od 124,52 EUR sa kamatom od 01.10.2010. do plaćanja;

na iznos od 118,48 EUR sa kamatom od 01.11.2010. do plaćanja;

na iznos od 108,00 EUR sa kamatom od 01.12.2010. do plaćanja;

na iznos od 128,54 EUR sa kamatom od 01.01.2011. do plaćanja;

na iznos od 137,48 EUR sa kamatom od 01.02.2011. do plaćanja;

na iznos od 124,12 EUR sa kamatom od 01.03.2011. do plaćanja;

na iznos od 129,98 EUR sa kamatom od 01.04.2011. do plaćanja;

na iznos od 67,84 EUR sa kamatom od 01.07.2011. do plaćanja;

na iznos od 276,93 EUR sa kamatom od 01.08.2011. do plaćanja;

na iznos od 57,66 EUR sa kamatom od 01.09.2011. do plaćanja;

na iznos od 323,32 EUR sa kamatom od 01.10.2011. do plaćanja;

na iznos od 407,04 EUR sa kamatom od 01.11.2011. do plaćanja;

na iznos od 40,34 EUR sa kamatom od 01.07.2012. do plaćanja;

na iznos od 144,64 EUR sa kamatom od 01.08.2012. do plaćanja;

na iznos od 64,17 EUR sa kamatom od 01.09.2012. do plaćanja;

na iznos od 477,49 EUR sa kamatom od 01.10.2012. do plaćanja;

na iznos od 34,73 EUR sa kamatom od 01.06.2013. do plaćanja;

na iznos od 138,98 EUR sa kamatom od 01.07.2013. do plaćanja;

na iznos od 136,14 EUR sa kamatom od 01.08.2013. do plaćanja;

na iznos od 137,89 EUR sa kamatom od 01.09.2013. do plaćanja;

na iznos od 150,30 EUR sa kamatom od 01.10.2013. do plaćanja;

na iznos od 139,05 EUR sa kamatom od 01.11.2013. do plaćanja;

na iznos od 143,62 EUR sa kamatom od 01.12.2013. do plaćanja;

na iznos od 488,75 EUR sa kamatom od 01.01.2014. do plaćanja;

na iznos od 50,98 EUR sa kamatom od 01.05.2014. do plaćanja;

na iznos od 81,05 EUR sa kamatom od 01.06.2014. do plaćanja;

na iznos od 79,03 EUR sa kamatom od 01.07.2014. do plaćanja;

na iznos od 273,77 EUR sa kamatom od 01.08.2014. do plaćanja;

na iznos od 26,09 EUR sa kamatom od 01.09.2014. do plaćanja;

na iznos od 27,65 EUR sa kamatom od 01.10.2014. do plaćanja;

na iznos od 22,67 EUR sa kamatom od 01.11.2014. do plaćanja;

na iznos od 29,41 EUR sa kamatom od 01.12.2014. do plaćanja;

na iznos od 26,12 EUR sa kamatom od 01.01.2015. do plaćanja;

na iznos od 30,60 EUR sa kamatom od 01.02.2015. do plaćanja;

na iznos od 30,69 EUR sa kamatom od 01.03.2015. do plaćanja;

na iznos od 20,35 EUR sa kamatom od 01.04.2015. do plaćanja;

na iznos od 28,05 EUR sa kamatom od 01.05.2015. do plaćanja;

na iznos od 27,41 EUR sa kamatom od 01.06.2015. do plaćanja;

na iznos od 32,98 EUR sa kamatom od 01.07.2015. do plaćanja;

na iznos od 28,26 EUR sa kamatom od 01.08.2015. do plaćanja;

na iznos od 302,88 EUR sa kamatom od 01.09.2015. do plaćanja;

na iznos od 33,35 EUR sa kamatom od 01.10.2015. do plaćanja;

sve u roku od 15 dana.

III. Sa ostatkom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 125,06 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama iznad dosuđenih u točci II. izreke, tužitelj se odbija.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.143,52 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. travnja 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 17. svibnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj se navodi:

- da tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom dana 15.09.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 146-307/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine;

- da tužitelj je s tuženikom dana 15.01.2016. sklopio Aneks uz ugovor o kreditu broj 146-307/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR;

- da provedena konverzija kredita nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 146-307/2006 od 15.09.2006. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF; da odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane; da sklopljenim Dodatkom ugovora o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti budući da učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu, te nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćenog tuženiku; da konverzijom se a ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora, a navedeno je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.; da naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazložio je kako činjenica sklopljenog Dodatka ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da bi korisnik kredita izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima; te da se tužitelj stoga poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te ovu tužbu unatoč sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju podnosi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena promjena kamatne stope sukladno odluci tuženika i ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove;

- da budući da prihvaćena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR ne predstavlja osnovu za gubitkom pravnog interesa tužitelja, tužitelj ističe da je ugovorom o namjenskom kreditu tuženik odobrio i stavio mu na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 77.600,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita; da ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i vezanost samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača; da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03); da odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da odredbom čl. 84. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive; da međutim, ugovorne odredbe i o predmetu ugovora i o cijeni nisu bile ni lako uočljive ni lako razumljive, a ni na koji način jasno određene u odnosu na potrošača; da nada lje, činjenica promjenljivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl. 247. ZOO-a kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu; da s obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne; da budući da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivno je odredbi čl. 269. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; da odredbom čl. 270. ZOO -a propisano je kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan; da tuženik je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja; da tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, je u Ugovoru o kreditu broj 146-307/2006 od 15.09.2006. ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84.; te se poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2014. godine i broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018.

1.1. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 146 -307/2006 od 15.09.2006. godine sklopljen između tužitelja i tuženika, solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca pod brojem OU-1464/06-1 od 18.09.2006. godine, u čl. 6. koji glasi: ''Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita ako se pridržava svih odredaba ovog ugovora i ukoliko mu nije prestalo članstvo u Sindikatu policije 01.03.2007. godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za skupinu klijenata kojoj je korisnik kredita pripadao u vrijeme odobravanja kredita. Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita ako se pridržava svih odredaba ovog ugovora a prestalo mu je članstvo u navedenom sindikatu nakon 28.02.2007. godine kamatna stopa promijeniti na kamatnu stopu važeću za kredite za mlade. Nakon promjene kamatne stope ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.", te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 146-307/2006 od 15.09.2006. godine sklopljen između tužitelja NT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca pod brojem OU-1464/06-1 od 18.09.2006. godine, u čl. 4. koji glasi: ''Kredit se otplaćuje u … mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 404,48 CHF obračunatim po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.", te u dijelu čl. 3. koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća … ", te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak (točka I. tužbenog zahtjeva); da nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 54.342,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, i to na u tužbi pojedinačno navedene mjesečne iznose do plaćanja, sve u roku od 15 dana (točka II. tužbenog zahtjeva); te da nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. tužbenog zahtjeva).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Nadalje tuženik ističe kako ovaj sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač". Tuženik ističe i da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR skladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: "ZID ZPK/15") te je sklopio Aneks uz Ugovor kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, te da iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka; da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope i da samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva; te da tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102., međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu i da u navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita; te da ugovaranje valutne klauzule u Republici Hrvatskoj je dopušteno. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u.; da naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak; da prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda; da također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak; da također, i guverneri Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: „HNB“) su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike; da dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. Tuženik osporava i navode tužitelja o ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora o kreditu, navodeći da da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, (b) da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, (c) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja), a da tuženik smatra da da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa, te da nadalje, Ugovorom o kreditu ugovoreno je da tužitelj izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika i odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve njihove izmjene i dopune; da odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, da jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme, da nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu, te da na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju; da odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja i da pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji, da štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja); a također tuženik osporava da bi bio nepošten stjecatelj. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita.

2.1. Zaključno, uz navode da s obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, tuženik predlaže odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke. Podredno, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženika.

3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih svojih navoda, osporavajući navode iz odgovora na tužbu.

4. Tuženik je ostao kod svih navoda iz odgovora na tužbu. Tuženik ističe da je tužitelj koristio kredit pod povoljnijim uvjetima i da je kamatna stopa odstupala od uobičajene. Tuženik nadalje ističe kako je u konkretnom slučaju riječ o konvertiranom kreditu te da je aneks ugovora sukladno presudi suda EU C-567/2020 izuzet od područja primjene Direktiva 93/13, a time i Hrvatskog potrošačkog zakonodavstva. Tuženik ističe da je u presudi VSRH Rev-637/2019 od 15.11.2022. korisnici kredita koji su konvertirali kredite nemaju pravo na preplate s osnove promjenjive kamatne stope a isto se shvaćanje može primijeniti i na preplate s osnove valute. Tuženik prigovara također statusu potrošača.

5. Tužitelj se u cijelosti protivi prednje iznijetim navodima tuženika ukoliko su u suprotnosti sa dosad iznijetim stavovima tužitelja. Tužitelj smatra nebitnim isticanje da je tužitelj zaključio s tuženikom kredit pod povoljnijom kamatnom stopom, dalje navodeći da naime, bitno je da li je tuženik predočio kod zaključenja ugovora o kreditu tužitelju parametre koji se trebaju ostvariti da bi došlo do promjene kamatne stope. Što se pak tiče revizijske presude na koju se tuženik poziva, iste stavove smatra neosnovanim, to tim više što postoji sudska praksa županijskih sudova, koja sudi u korist potrošača. Tužitelj navodi da apsolutno su neosnovani navodi tuženika kako tužitelj nema status potrošača. Isto tako ističe kako se zaključenjem aneksa ugovoru o konverziji tužitelj nije odrekao nikakvih prava po osnovnom ugovoru, pa stoga niti prava na potraživanje preplate s osnova ništetnih ugovornih odredaba.

6. Podneskom od 17. listopada 2025., dostavljenim sudu dana 20. listopada 2025., tužitelj je, sukladno vještačkom nalazu i mišljenju sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 25.09.2025., te s obzirom na izmjenu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, specificirao svoj tužbeni zahtjev u točki II. i III., tako da pod točkom II. tužbenog zahtjeva sada od tuženika traži isplatu iznosa od 7.087,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate .

7. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe jer tužitelj u podnesku od 17. listopada 2025. godine traži manji iznos radi isplate od iznosa navedenoga u tužbi; da naime, tužitelj tužbom traži isplatu iznosa od 54.342,55 kn odnosno 7.212,49 eura, dok podneskom od 17. listopada 2025. traži isplatu iznosa od 7.087,44 eura; te da tuženik smatra da sud djelomično povlačenje tužbe treba cijeniti prilikom odluke o troškovima postupka.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu , i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj: 146-307/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15.09.2006. (listovi br. 7-10 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-307/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 15.01.2016. (listovi br. 11-12 spisa), sudsku praksu (listovi br. 13-14 spisa), Otplatni plan (listovi br. 15-17 spisa), Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. (listovi br. 18-39 spisa), Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. (listovi br. 40-75 spisa), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 05.11.2015. (listovi br. 76-77 spisa) i Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015., od 05.11.2015. (listovi br. 78-81 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: sudsku praksu (listovi br. 105-138 spisa), Analizu rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom, iz Biltena o bankama 12 (listovi br. 139-141 spisa), Osvrt na kredite stanovništvo uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, Hypo Alpe Adria (listovi br. 142-144 spisa), Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju, Hypo Alpe Adria (list br. 145 spisa), Random walk model kretanja tečaja, Hypo Group Alpe Adria (listovi br. 146-147 spisa), sudsku praksu (listovi br. 148-154 spisa), Mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita, Hypo Alpe Adria (list br. 155 spisa), sudsku praksu (listovi br. 156- 157 spisa), Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list br. 158 spisa), sudsku praksu (list br. 159 spisa), Često postavljana pitanja i odgovori iz područja zaštite potrošača i tržišnog natjecanja (list br. 160 spisa) i Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list br. 161 spisa); dokumentaciju dostavljenu po tuženiku: dopis tuženika od 05.11.2015. s prilozima: Izračunom konverzije na dan 30.09.2015. i Izvodom otvorenih stavki kredita u švicarskom franku na dan 30.09.2015. (listovi br. 169 -172 spisa) i Obavijest o parametrima kamatne stope od 28.08.2013. (listovi br. 173-174 spisa); dokumentaciju dostavljenu po tužitelju: sudsku praksu (listovi br. 180-194 spisa); dokumentaciju dostavljenu po tuženiku: dopis tuženika od 05.11.2015. s prilozima:

Izračunom konverzije na dan 30.09.2015. i Izvodom otvorenih stavki kredita u švicarskom franku na dan 30.09.2015. (listovi br. 203-204 spisa), Simulirani otplatni plan u EUR (listovi br. 205-207 spisa), Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (listovi br. 208-209 spisa), Prijedlog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 146-307/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (listovi br. 210-211 spisa), Prijedlog Prihvaćanja izračuna konverzije (list br. 212 spisa), Bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak, Hypo Alpe Adria (list br. 213 spisa), Obavijest o parametrima kamatne stope od 28.08.2013. (list br. 214 spisa), sudsku praksu (listovi br. 237-240 spisa), Tablicu G1:

Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi br. 241-244 spisa) i Izvod iz Zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2024., broj: Su-IV-222/04 (list br. 245 spisa); dokumentaciju dostavljenu po tužitelju: članak: Odvjetnik o odluci Vrhovnog suda:

Presuda o slučaju Franak ne znači baš ništa (listovi br. 257-261 spisa), sudsku praksu (listovi br. 262-277 spisa), članak: Suci se više ne mogu izmotavati, stigla je bitna presuda EU suda za slučaj Franak (listovi br. 278-281 spisa), sudsku praksu (listovi br. 282-335 spisa) i dio predavanja suca Vrhovnog suda doc.dr.dr.sc. ST: "Tužbe radi kredita u CHF s pregledom pravomoćnih presuda hrvatskih sudova u predmetima utvrđivanja ništetnosti ugovora o kreditu u CHF" (listovi br. 336-340 spisa); dokumentaciju dostavljenu po tuženiku: Izjavu svjedoka NTM od 24. kolovoza 2020. (listovi br. 353-357 spisa), Pravno shvaćanje o konverziji sa sedme sjednice Građanskog odjela VSRH objavljeno 21. prosinca 2022. (list br. 358 spisa), sudsku praksu (listovi br. 359-362 spisa) i Novi zapisnik br. HBCK1-000391-2006 sa 37. sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Čakovec održane 11.09.2006. (listovi br. 382-389 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika po zahtjevu sudske vještakinje za potrebe vještačenja (listovi br. 401 -456 i 459-485 spisa); po tuženiku dostavljenu sudsku praksu (listovi br. 530 -566 spisa) i po tužitelju dostavljenu sudsku praksu (listovi br. 579-608 spisa).

8.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predloženih svjedoka GT, ŽT , NTM i TT te javnog bilježnika Jasenke Crnčec, nije provedeno jer je od dokaznog prijedloga za njihovo saslušanje tuženik odustao.

8.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo, Nataliji Jambrečić, mag.oec., iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 25.9.2025. (listovi br. 487-506 spisa) i u Očitovanje istog sudskog vještaka od 15.1.2026. (listovi br. 569-571 spisa).

9. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 , 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.

10. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 15. rujna 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-307/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

11. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen namjenski stambeni kredit za kupovinu kuće, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.600,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 3,88 % godišnje, a promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe - Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke, sa rokom otplate 25 godina, u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 404,48 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

12. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika i tužitelja dana 15. siječnja 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-307/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015).

13. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu broj: 146- 307/2006 od 15. rujna 2006. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.

14. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

14.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14.4. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

15. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

19. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da 2006. godine je dobio dijete i trebali su kupiti kuću jer nisu imali gdje živjeti i išao je po bankama za kredite, pa tako i u Hypo banku u Čakovcu, nije bio kreditno baš sposoban, u Hypo banci u Čakovcu imali su u ponudi eure kredite i švicarske franke, međutim u euro kreditu ni je bio kreditno sposoban, bila je hipoteka nepovoljna, trebao je dva sudužnika, osim supruge nije mogao naći sudužnika, i djelatnica banke TT koja je tamo bila osobni bankar mu je ponudila švicarske franke, u kojima je bio kreditno sposoban, bio je mlad, 25 godina, nije razumio sve što se tiče tih franaka i pitao je tamo službenicu da li je taj franak siguran, uzimati kredit u tome, i sjeća se da mu je TT rekla da je Švicarska mala država i da je njihova ta valuta sigurna, da ako će koja valuta porasti bit će to euro, jer je Eurozona jaka, Njemačka, Francuska, Britanija, i on je povjerovao njoj, uzeo je taj kredit, da kredit je bio za kupnju kuće, tu gdje sad žive u [adresa], iznos kredita u frankima je bio čini mu se 77.000,00 švicarskih franaka, na 30 godina, rata je bila u kunama, 2.000,00 kuna, kamata je bila 3,99 posto, misli, da on je dobio isplatu kredita, ali on je dobio na ruke kune, a švicarce uopće nije vidio, da 2008. godine mu se čini, počeo je rasti tečaj i povećala se i kamata, i jedno i drugo i to je sve više i više raslo, egzistencija im je bila jako loša, rata je porasla negdje na 3.500,00 kuna, skoro duplo, da to je sve trajalo negdje do 2015. kad je Udruga franak uspjela izboriti se za konverziju, kad je on napravio konverziju, napravio je konverziju, ali je on otišao u drugu banku da uzme kredit, da zatvori kredit u Hypo banci, tako da je kredit u Hypo banci zatvoren, misli da mu se čini 2015. Na pitanje zamjenice punomoćnika tužitelja je li na ikoju ugovornu odredbu prilikom sklapanja ugovora mogao utjecati ili ju mogao izmijeniti, odgovorio je da ne. Na pitanje je li upoznati s pojmom valuta utočišta, da li zna što znači, odgovorio je da ne. Na pitanje je li od strane službenika banke bio upozoren da HNB ne štiti tečaj švicarca u odnosu na kunu, odgovorio je da nije. Na pitane zamjenice punomoćnika tuženika je li mu bio jasan pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, odgovorio je nije siguran da je znao uopće u ono vrijeme, bio je mlad, nije, ne. Na pitanje je li pročitao ugovor o kreditu, odgovorio je pa bilježnica je proletjela kroz njega prije potpisivanja, međutim ni je baš. Na pitanje koje je bilo njegovo zanimanje te gdje je bio zaposlen u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odgovorio je da zanimanje mu je policajac i radio je u PU međimurskoj. Na pitanje je li bio član sindikata policije i je li kao član sindikata dobio povoljnije uvjete radi sklapanja ugovora, odgovorio je da član sindikata je bio, ali nije nikakve povoljnije uvjete dobio kao član sindikata. Na pitanje je li mu bilo jasno da se anuiteti iz ugovora o kreditu mogu mijenjati, odgovorio je da bilo mu je jasno donekle, ali ne da će se duplati anuiteti, ono nekaj razumno, gore-dolje ok, ali ne skoro pa i dupli iznos. Na pitanje je li se nekretnina ikad iznajmljivala u turističke svrhe, je li ikad u njoj obavljana kakva gospodarska djelatnost ili je li član njegove obitelji bio nositelj OPG-a, odgovorio je da ništa od navedenoga. Na pitanje zašto se odlučio sklopiti aneks ugovora o konverziji, odgovorio je pa da prežive, jer on je za 27 kuna tankao auto na benzinskoj, brojio je žute lipe i bilo ga je sram reći da nema novaca. Na pitanje je li pročitao aneks ugovora o kreditu i je li shvatio značenje toga aneksa, odgovorio je pa pročitao ga je, pa razumio je da napravi konverziju, da izađe iz banke i dio koji mora platiti. Na pitanje je li pokušao pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu, odgovorio je da nije bio u poziciji uopće pregovarati. Na kraju je iskazao da želi još reći da to su bile teške, depresivne godine, da toliko su bili u stresu, da je žena i pobacila.

20. Neosnovan je prigovor tuženika kojim tužitelju osporava status potrošača.

21. Naime, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba, da radi se o namjenskom stambenom kreditu, u svrhu kupovine kuće u [adresa], u kojoj kući tužitelj sa obitelji i sada živi, znači u svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj, ili član njegove obitelji, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo, ili bio nositelj OPG-a, odnosno samostalno obavljao nekakvu gospodarsku djelatnost, a teret kojeg je dokaza bio na tuženiku.

22. Nadalje, nedvojbena je činjenica da je upravo tuženik tužitelju ponudio konverziju kredita iz tog Ugovora o kreditu i s tužiteljem dana 15.01.2016. zaključio Aneks predmetnom ugovoru o kreditu, a to sve pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju, iz čega je razvidno kako je sam tuženik cijelo vrijeme trajanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju priznavao status potrošača.

23. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik tj. pravni prednik tuženika, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.

24. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.

25. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

26. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

27. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

28. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

29. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

30. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužitelja, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

31. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

32. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

33. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

34. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

35. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

36. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

37. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

38. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

39. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

40. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.

41. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/00 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

42. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.

43. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

44. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

45. U presudi ĐTM i NTMF protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

46. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je u tvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.

47. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.

48. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Dodatka o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

49. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

50. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

51. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

52. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

53. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

54. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.

55. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021 -2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

56. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

57. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

58. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

59. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

60. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodataka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

61. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

62. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku

Nataliji Jambrečić, mag.oec., utvrđeno je:

- da tužitelj je tuženoj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30.9.2015. godine više platio 7.087,44 EUR; a od tog iznosa:

- po osnovi promjene kamatne stope više je plaćeno 3.315,76 EUR,

- po osnovi promjene tečaja CHF više je plaćeno 3.771,68 EUR;

- da u izračun su uključeni i iznosi koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada su kamatna stopa i tečaj bili niži od početnih (tzv. negativne razlike);

- da kredit je konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen manjak uplata u iznosu od 446,03 EUR, manjak nije uključen u izračun jer se nadoknađivao nakon 30.9.2015. ;

- te da znači ukupni iznos preplate iznosi 7.087,44 EUR, sa Specifikacijom pojedinačnih iznosa navedenih u Zaključku Nalaza i mišljenja vještaka;

- da tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta računski izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15); te da prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u obzir su uzete sve uplate tužitelja, a po konverziji je utvrđen manjak uplata u iznosu od 446,03 EUR.

63. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, dok su primjedbe tuženika na metodologiju izrade nalaza i mišljenja vještaka, a koje predstavljaju primjedbe pravne prirode već prethodno raspravljene.

64. Na osnovu svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.087,44 EUR, preplaćenog s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, sud utvrđuje osnovanim.

65. Naime, radi se o iznosu preplaćenom uslijed utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu broj: 146-307/2006 od 15. rujna 2006. kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i otplata kredita vezana uz valutu CHF, koji je osnovni Ugovor o kreditu do dana konverzije tj. sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 146-307/2006 od 15. siječnja 2016., bio na snazi, a za koji utvrđeni iznos preplate tužitelj konverzijom nije obeštećen.

66. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

67. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

68. Stoga tužitelju na utvrđeni osnovani iznos glavnice od 7.087,44 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

69. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula nisu u zastari.

70. Nadalje, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

71. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

72. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

73. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

74. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 17. svibnja a 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

75. Na temelju svega iznesenoga usvojen je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti u istome navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te usvojen konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.087,44 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako je to odlučeno u točkama I i II. izreke.

76 Obzirom da je tužitelj prvobitnim tužbenim zahtjevom, postavljenim u tužbi, tražio isplatu iznosa od 54.342,55 kn / 7.212,50 EUR, a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 7.087,44 EUR, u odnosu na preostali dio prvotno utuženog novčanog iznosa od 125,06 EUR, koji tužitelj više ne potražuje, sud utvrđuje da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe, no kako se tuženik tom djelomičnom povlačenju tužbe usprotivio, tužitelja valja sa navedenim iznosom od 125,06 EUR odbiti, te je odlučeno kao u toči III. izreke.

77. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 5. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).

77.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 15.5.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 28.8.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 10.9.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 27.7.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 27.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 10.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 28.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 8.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 17.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 16.1.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 24.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 2.100,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 525,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 118,52 EUR, sveukupno 3.143,52 EUR.

77.2. Tužitelju nije priznat traženi trošak sastava podneska od 29.7.2025. kojim je dostavljen dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje, a koji podnesak nije bio potreban za vođenje ove parnice, budući da sud ima evidenciju uplaćenih predujmova za troškove vještačenja pa dostavljanje dokaza o istom nije bilo potrebno. Nadalje, tužitelju nisu priznati traženi troškovi kilometrine te izbivanja iz pisarnice za ročišta od 10.9.2019., 28.2.2025., 8.5.2025. i 24.2.2026. (Varaždin-Čakovec-Varaždin), iz razloga što su punomoćnici tužitelja imali mogućnost angažirati zamjenu iz redova odvjetnika iz mjesta sjedišta ovog suda u Čakovcu.

77.3. Shodno prednje iznesenom, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.143,52 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 9. travnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku