REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb
P-2062/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Martini Barić, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Filipa Baburka, u pravnoj stvari tužitelja FBJ, vl. Obrta za usluge i turizam [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. ožujka 2026., uz punomoćnike tužitelja i tuženika, dana 9. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I.
Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 165,67 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 28. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.
II.
Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 9. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.
III.
Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 19,90 EUR zajedno sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi istaknuo da je svoje potraživanje temeljio na Ugovoru o ustupanju tražbine koji je dana 7. listopada 2024. godine sklopio s oštećenikom BKS- leasing Croatia d.o.o. Naveo je da je predmet spora isplata preostalog dijela naknade štete u iznosu od 165,67 EUR, nastale na vozilu marke Škoda Octavia 1.6 TDI Edition (ZG1729HM) u vlasništvu oštećenika, a koju je tuženik, kao kasko osiguratelj, odbio podmiriti u cijelosti. Tužitelj je tvrdio da je tuženik priznao pravnu osnovu štete isplatom nespornog dijela u iznosu od 280,74 EUR dana 15. prosinca 2023., ali je neosnovano umanjio isplatu pozivajući se na vlastite procjene cijene sata rada i potrošnog materijala. Obrazložio je da je korisnik leasinga, Car fleet management d.o.o., sukladno svojim pravima, slobodno odabrao tužitelja za popravak vozila te da tuženik nema zakonsko pravo određivati ili nametati cijenu sata rada neovisnom gospodarskom subjektu s kojim nema ugovorni odnos. Posebno je naglasio da je cijena popravka obračunata prema službenom cjeniku radionice tužitelja, koji iznosi 40,00 EUR po satu uvećano za PDV i u odnosu na cijenu potrošnog materijala, te da je taj iznos bio nužan za vraćanje vozila u prvobitno stanje prema pravilima struke. Tužitelj se pozvao na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i stavove HANFA-e, prema kojima oštećenik ima pravo samostalno odabrati servisa neovisno o tome je li riječ o ugovornom partneru osiguratelja. Nadalje, citirao je opsežnu sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja potvrđuje da osiguratelj ne može ograničavati visinu satnice rada servisa ako takvo ograničenje nije ugovoreno s trećim osobama te da odabir skupljeg servisa ne predstavlja doprinos oštećenika vlastitoj šteti.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tvrdio je da tužitelj, temeljem ugovora o ustupanju tražbine, ne može steći veća prava od onih koja je imao sam osiguranik (vlasnik vozila) temeljem sklopljene police kasko osiguranja. Tuženik je naglasio da je osiguranik pristao na Uvjete osiguranja koji su sastavni dio police, a prema kojima osiguratelj ima pravo odrediti mjesto popravka vozila radi provedbe naturalne restitucije. Istaknuo je da je oštećeniku pravovremeno, dostavio pisanu "Uputu o radionici za popravak vozila", kojom ga je uputio na popravak u ovlaštene servise. U navedenoj uputi tuženik je izričito upozorio osiguranika da će, u slučaju nepoštivanja upute, troškove popravka u drugoj radionici priznati samo do visine kalkulacije troškova u navedenim ugovornim servisima. Tuženik je naveo da je oštećenik svjesno i voljno ignorirao ovu uputu odabravši skupljeg servisera, čime je prekršio svoju ugovornu i zakonsku obvezu smanjenja štete. Obrazložio je da priznata cijena sata rada u servisima u koje je oštećenik upućen manja od tužiteljeve koja iznosi 40,00 EUR po satu, što tuženik smatra neosnovanim i proizvoljnim. Tuženik je tvrdio da tužiteljev cjenik, koji je izdao sam sebi, ne može biti relevantan dokaz tržišne cijene te da tužitelj pokušava neosnovano ostvariti imovinsku korist na teret osiguratelja. Zaključio je da nije pasivno legitimiran za isplatu razlike koja je nastala isključivo zbog postupanja oštećenika protivno uvjetima kasko osiguranja i načelu savjesnosti.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao račun [obrt] (str. 50 spisa), izvid štete (str. 52 spisa), ponudu tuženika (str. 54 spisa), prijavu i zahtjev za naknadu štete (str. 56 do 57 spisa), kasko policu (str. 58 do 60 spisa), suglasnost davatelja leasinga (str. 62 spisa), potvrdu uplate tuženika (str. 64 spisa), cjenik [obrt] (str. 66 spisa), ugovor o ustupu tražbine (str. 68 do 70 spisa), notifikacija o ustupu (str. 72 i 74 spisa), uvjeti za kasko 2022. (str. 96 do 133 spis), obavijest o primitku odštetnog zahtjeva (str. 134 do 135 spisa), uputa radionici (str. 136 do 137 spisa), suglasnost na uputu o radionici (str. 138 spisa), ponude autoradionica (str. 139 do 140 spisa i 157 do 162 spisa).
4. Sud nije smatrao potrebnim provoditi prometno tehničko vještačenje na okolnost cijene radnog sata kao i količine potrošnog materijala sukladno smjernicama AZTN-a i HANFA-e te saslušanje z.z. korisnika leasinga, z.z. osiguranika i saslušanje tužitelja, predloženo od strane tužitelja. Naime, imajući u vidu da se radilo o sporu male vrijednosti koji se vodio pred trgovačkim sudom, sud je ocijenio da bi utvrđivanje odlučnih činjenica na način predložen od strane tuženika uzrokovalo nerazmjerne troškove postupka. Sud je također utvrdio da odlučne činjenice može utvrditi na temelju priloženih isprava, sukladno odredbama članka 464.a i članka 492.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).
5. Sukladno čl. 8. ZPP-a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 165,67 EUR, koja se sastoji u razlici cijene sata rada tužitelja i one koju je tuženik priznao u mirnom postupku, a sve vezano za popravak vozila oštećen ika.
7. Među strankama nisu sporni nastanak štetnog događaja, postojanje ugovora o kasko osiguranju te činjenica djelomične isplate naknade štete.
8. Među strankama su sporne osnovanost visine cijene sata rada, pravo oštećenika na slobodan izbor servisera te aktivna legitimacija tužitelja.
9. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ističe se slijedeće. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja proizlazi da su tužitelj i BKS-leasing Croatia d.o.o. navedeni Ugovor sklopili 7. listopada 2024. te da je istim BKS-leasing Croatia d.o.o. kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 165,67 EUR, a sve prema računu popravka za štetu broj 365/01/2 u ukupnom iznosu od 446,41 EUR (odnosno iznos bez PDV-a). Time je oštećenik BKS-leasing Croatia d.o.o. ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO). Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Iz spisu priloženog izvida štete tuženika broj 238203205282 razvidno je da se izvid štete odnosi upravo na predmetni štetni događaj, a iz računa tužitelja proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja . Iz navedenog je razvidno kako je predmet ustupa tražbine upravo tražbina naknade štete BKS-leasing Croatia d.o.o. prema tuženiku iz tužiteljevog računa koji je u utuženom dijelu predmet ovog postupka. Tuženik je o ustupu tražbine obaviješten notifikacijom, što je razvidno i iz e- mail poruke. Stoga je prema ocjeni ovog suda istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.
10. Tužitelj u tužbi tvrdi da je oštećenik BKS-leasing Croatia d.o.o. imao s tuženikom sklopljenu policu kasko osiguranja temeljem koje je i prijavljena predmetna šteta i temeljem koje prijave je tuženik pregledao vozilo, procijenio štetu i napravio Zapisnik o izvidu štete.
11. Činjenica da je oštećenik BKS-leasing Croatia d.o.o. s tuženikom imao sklopljen ugovor o kasko osiguranju utvrđena je uvidom u izvid štete i policu kasko osiguranja br.: 03068200069063. Nadalje, odnos između oštećenika i primatelja leasinga trgovačkog društva CAR FLEET MANAGEMENT d.o.o. razvidan je iz Generalne suglasnosti za rješavanje i isplatu djelomičnih šteta, iz koje proizlazi ovlaštenje primatelja leasinga za sudjelovanje u postupku likvidacije štete, slijedom čega je tužitelj račun za popravak vozila i izdao upravo na društvo CAR FLEET MANAGEMENT d.o.o. Pasivna legitimacija tuženika dodatno je potvrđena njegovom ponudom iz koje je vidljivo da je prihvatio obvezu po odštetnom zahtjevu svog osiguranika te ga ocijenio pravno osnovanim. Navedeno potvrđuje i činjenica da je tuženik u izvansudskom postupku već isplatio nesporni dio štete u iznosu od 280,74 EUR. Slijedom svega navedenog, a budući da je tuženik svojim radnjama potvrdio status osiguratelja u predmetnom štetnom događaju, sud je prigovor promašene pasivne legitimacije ocijenio neosnovanim.
12. Iz računa tužitelja broj 365/01/2 utvrđeno je da je tužitelj izvršio popravak vozila za ukupnu cijenu od 558,01 EUR (s uključenim PDV-om po stopi od 25%). Nadalje, u navedenom računu je navedeno da je utrošena količina 2 radna sata limarskih radova te 4,6 radnih sati lakirerskih radova, a koja količina radnih sati je u skladu s tuženikovim Izvidom štete broj te je utrošeno potrošnog limarskog materijala u iznosu od 3,26 EUR i potrošnog materijala u iznosu od 121,50 EUR . Navedenim računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 40,00 EUR. Navedena cijena je u skladu s cijenom radnog sata limarsko lakirerskih popravaka iskazanim u tužiteljevim Cjeniku radnog sata. Tuženik je u mirnom postupku priznao štetu u visini od 280,74 EUR, u kojoj visini je i tužitelju štetu namirio, a kako je ukupni račun popravka ispostavljen na iznos od 558,01 EUR (s uključenim PDV-om po stopi od 25%), tužitelj potražuje razliku koja se dobije oduzimanjem iznosa 446,41 EUR, koji predstavlja iznos bez uključenog PDV-a i iznosa 280,74 EUR koliko je tuženik platio u mirnom postupku, odnosno tužitelj potražuje razliku od 165,67 EUR, a koji iznos je iznos bez obračunatog PDV-a. Razvidno je kako je upravo utužena razlika koja se odnosi na cijenu radnog sata koju naplaćuje tužitelj i onu koju priznaje tuženik, a što među strankama nije bilo niti sporno.
13. Prema ocjeni ovog suda oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo te nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO -a. Tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, a što proizlazi i iz priloženog stručnog mišljenja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja KLASA: 034- 08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Kako to proizlazi iz provedenih dokaza, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu radnog sata koju naplaćuje prema svom službenom Cjeniku te je i račun za popravak u skladu s istim. Činjenica da tuženik kao osiguravatelj ustupitelja predmetne tražbine ne prihvaća visinu satnice rada ovlaštenog servisera, ovdje tužitelja, stoga prema ocjeni ovog suda nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi, posebno imajući u vidu kako je i obujam rada upravo u skladu s tuženikovim Izvidom štete, a tuženik nije tijekom postupka iznio činjenicu da je ugovorno ograničio glede visine satnice popravka niti da je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima pri čemu takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu.
14. Imajući tako u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata utvrđenoj službenim cjenikom tužitelja, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO -a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao kasko osiguratelj oštećenika, s obzirom na valjani Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO -a, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
15. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Tužiteljev račun za popravak vozila ispostavljen je 27. studenog 2023., te je u istome naznačeno da račun dospijeva na plaćanje 27. prosinca 2023. Tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana nakon dospijeća računa tužitelja pa je tužitelj pravilno postavio zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 28. prosinca 2023. pa do isplate. Odluku o visini stope zatezne kamate sud je donio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO -a propisanu za trgovačke ugovore, a rok od petnaest dana za izvršenje činidbe određen je sukladno odredbi članka 328. stavka 2. ZPP-a.
16. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (165,67 EUR), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, dalje u tekstu: OT), kojom je u odredbi Tbr. 54. određena vrijednost boda od 2,00 EUR. te Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/2023, dalje u tekstu ST).
17. Tužitelju, zastupanom po odvjetniku, priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 16. rujna 2026. (Tar. br. 7.1. ST) u iznosu od 50,00 EUR, sastav podneska od 15. siječnja 2026. (Tar. br. 8.1. ST) u iznosu od 50,00 EUR, pristup na ročište 3. ožujka 2026. (Tar. br. 9.1. ST) u iznosu od 50,00 EUR te pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tar. br. 9.3. ST) u iznosu od 25,00 EUR, čime je dobiven iznos troškova parničnog postupka u visini od 175,00 EUR. Na navedeni iznos dodan je PDV u visini 25% (43,75 EUR), čime ukupni iznos odvjetničkih troškova iznosi 218,75 EUR. Navedeni iznos uvećan je za trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 EUR (Tar. br. 1. ST) i presudu od 6,64 (Tar. br. 2. ST), tako da ukupno priznati tužiteljev trošak 238,66 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.
18. Na utvrđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana donošenja ove presude, 9. travnja 2026., pa do isplate, na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a, po stopi propisanoj temeljem odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, u visini osam postotnih poena, kako je to i zatražio tužitelj, a rok od petnaest dana za izvršenje činidbe određen je sukladno odredbi članka 328. stavka 2. ZPP-a.
19. Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu iznosa pristojbe na presudu u visini od 26,54 EUR, te mu dosudio iznos od 6,64 EUR. S obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora tužitelj je u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u punom iznosu od 13,27 EUR, međutim, odredbom čl. 7. st. 3. ZSP-a propisano je da na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. Tako je tužitelj u obvezi plaćanja sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 EUR, ukoliko ju plati u propisanom roku od tri dana, u kojem iznosu mu je taj trošak i priznat, dok sam snosi krivnju za eventualno nepravovremeno plaćanje iste i slijedom toga plaćanje razlike do punog iznosa pristojbe propisanog Tarifom (razlika u iznosu od 6,64 EUR). Stoga je sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 19,90 EUR sa zateznim kamatama (26,54 EUR - 6,64 EUR).
20. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki II. i III. izreke ove presude.
U Zagrebu 9. travnja 2026.
Sutkinja:
Martina Barić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.
Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).
Nacrt odluke izradio je sudski savjetnik Filip Baburak
