Poslovni broj: Usž-3991/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te više sudske savjetnice Andree Pejković-Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. 1, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-197/2024-8 od 10. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-197/2024-8 od 10. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 560-01/24-01/1, URBROJ: 512-2501-24-2 od 5. siječnja 2024.
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Osijek, KLASA: UP/I 560-01/23-01/496, URBROJ: 512M2- 76-23-7 od 4. prosinca 2023. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite MZ Oriovčić za razdoblje od 30. srpnja 1991. do 15. prosinca 1991.
3. Tužitelj pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom predviđenih razloga. Tvrdi da je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, ali da sud i upravna tijela njegov zahtjev nisu priznala jer nisu pravilno ocijenili dokaze niti proveli potpun dokazni postupak. Od materijalnih dokaza koji idu u prilog osnovanosti njegovog zahtjeva priložio je popis pripadnika narodne zaštite koji je potpisao njegov zapovjednik na kojem se popisu i on nalazi. Priložio je i potvrdu da je ostvario popust za uvoz automobila od 80%, ali o tom se dokazu prvostupanjski sud nije očitovao. Napominje da je „njegovim svjedocima“ priznato pravo koje se njemu obija priznati samo zato što nije na popisu, a sudjelovao je u istima aktivnostima kao i oni.
3.1. Tužitelj dalje navodi da je pobijanom odlukom došlo do povrede Ustava Republike Hrvatske koji jamči sudsku zaštitu od nezakonitog postupanja upravnih tijela i traži kod odlučivanja da se postupak sagleda kao jedinstvena cjelina, a ne parcijalno . Navodi da je zadužio oružje, bio u naoružanim ophodnjama i vježbama gađanja i pripremama za obranu sela i napad na Degman.
3.2. Tužitelj predlaže Sudu da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom upravnom tijelu.
4. Tuženik se protivi razlozima žalbe te predlaže istu odbiti.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. U upravnom postupku, provedenom po zahtjevu tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite MZ Oriovčić u razdoblju od 30. srpnja do 15. prosinca 1991., saslušani su svjedoci ŽL i RL, pripadnici naoružanih odreda Narodne zaštite MZ Oriovčić. Obojica su izjavila da je tužitelj obnašao zadaće koje se odnose na obranu naselja Ravan i Brčino od mogućeg napada agresora, da je stražario, bio u naoružanim ophodnjama te motrio i nadzirao prostor.
7.1. Tužitelj je tijekom postupka izjavio da je kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite MZ Oriovčić u spornom razdoblju stražario na važnim punktovima, zadužio je vojničku pušku M-48, kontrolirao ceste, čuvao vitalne objekte (školu, crkvu) kao i mjesni dom gdje se nalazilo oružje te sudjelovao u oslobađanju vojnog poligona i skladišta na Degmanu. U naknadno danoj izjavi naveo je da je u spornom razdoblju bio u radnom odnosu u tvornici Đuro Đaković Specijalna vozila, da su imali vojne akcije na vojnom objektu Degman te su djelovali po helikopterima koji su opskrbljivali objekt.
Zapovjednik mu je bio FL.
7.2. Tijekom postupka, uvidom u službeni popis pripadnika Narodne zaštite MZ Oriovčić utvrđeno je da na istom tužitelj nije evidentiran. Svjedoci u svojim izjavama potvrđuju navode tužitelja da je isti bio pripadnik odreda Narodne zaštite i da je izvršavao zadaće tako što je stražario, bio u naoružanim ophodnjama i motrio i nadzirao prostor. Iz izjava tužitelja i svjedoka ne proizlazi da je tužitelj sudjelovao u borbenim aktivnostima.
8. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa upravnog postupka i sudskog spisa te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, članak 3. stavak 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih ob itelji („Narodne novine“, 121/17., 98/19. i 84/21.; dalje: Zakon), koji je citirao u pobijanoj presudi.
9. Suprotno žalbenim navodima, iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio sve dokaze koje je tužitelj dostavio, pri čemu je pravilno zaključio da priložena dokumentacija (neovjereni popisi, povlastica za kupnju vozila) ne dokazuju odlučnu činjenicu tj. tužiteljevo sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske na način da je pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj svezi s tim otporom. Tvrdnje tužitelja koje ne potvrđuju materijalni dokazi niti iskazi svjedoka, nisu dostatne za drukčije rješenje stvari.
9.1. Sukladno članku 49. stavku 1. ZUS-a sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka, nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Budući da je relevantno činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku na temelju iskaza samog tužitelja i svjedoka, pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužitelja. Dakle, okolnost što dokazi koje je tužitelj predložio nisu prihvaćeni ne upućuje na povredu postupka, već na njihovu nedostatnu dokaznu vrijednost. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da nije bilo osnove za provođenje dodatnih dokaza jer isti ne bi doveli do drukčije odluke, imajući u vidu pravne kriterije za priznavanje traženog statusa.
10. Za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata podnositelj zahtjeva mora kumulativno ispuniti uvjete iz članka 3. stavaka 1. i 2. Zakona, odnosno morao je pripadati jednoj od sastavnica oružanih snaga Republike Hrvatske ili naoružanim odredima Narodne zaštite, u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. te je u tom razdoblju morao sudjelovati u obrani suvereniteta Republike Hrvatske na način da je pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj svezi s tim otporom.
11. Budući da iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da je tužitelj obavljao aktivnosti stražarenja, ophodnje, motrenja, nadzora, koje se ne mogu smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj vezi s tim otporom , pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj ne ispunjava uvjete za utvrđivanje traženog statusa.
12. Napominje se tužitelju da je status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata osobno pravo koje se utvrđuje samo ako su u odnosu na određenu osobu kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 3. stavaka 1. i 2. Zakona. S obzirom na to da je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava kumulativne uvjete jer nije pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj svezi s tim otporom, činjenica da je drugim osobama utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata nije od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari te tužitelj nije stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge pripadnike odreda Narodne zaštite MZ Oriovčić.
13. U vezi navoda žalbe valja istaći da pobijanom presudom nisu povrijeđena ustavna prava tužitelja iz Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.).
14. Sud stoga žalbene navode tužitelja smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.
15. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 9. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
