Poslovni broj P-1320/2019-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OA, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus iz Rijeke, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., čiji OIB glasi 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 23. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 09. travnja 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu, koji je 27. travnja 2006. godine, pod brojem 9011210441, sklopljen između tužitelja OA i tuženice Privredne banke Zagreb d.d., u dijelu u kojem je obveza iskazana u valuti švicarskog franka, a koje glase:

„(…) iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 160.539,91 CHF (slovima: sto šezdeset tisuća petsto trideset devet CHF i devedeset jedan C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, važeće na dan korištenja kredita.“

„Kredit u iznosu od 160.539,91 CHF (slovima: sto šezdeset tisuća petsto trideset devet CHF i devedeset jedan C) (…) plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, važeće na dan plaćanja (…)“.

II. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da, po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tužitelju OA isplati iznos od 8.120,81 euro (slovima: osam tisuća sto dvadeset eura i osamdeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. travnja 2010. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,97 eura od 02. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 103,12 eura od 03. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 7,33 eura od 31. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 39,57 eura od 30. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 32,75 eura od 31. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 55,80 eura od 01. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 44,77 eura od 01. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 32,93 eura od 02. studeni 2010. do isplate

- na iznos od 73,85 eura od 01. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 93,55 eura od 03. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 76,23 eura od 02. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 83,60 eura od 28. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 68,84 eura od 01. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 165,91 euro od 02. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 133,75 eura od 02. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 125,40 eura od 01. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 162,44 eura od 01. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 152,54 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 133,07 eura od 30. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 131,97 eura od 02. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 129,70 eura od 02. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 137,75 eura od 02. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 147,22 eura od 01. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 147,15 eura od 01. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 141,54 eura od 31. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 247,62 eura od 02. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 148,39 eura od 01. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 143,17 eura od 01. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 142,81 euro od 31. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 137,83 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 138,91 euro od 01. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 138,01 euro od 02. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 150,80 eura od 30. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 145,02 eura od 02. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 126,23 eura od 01. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 151,87 eura od 04. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 143,78 eura od 02. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 244,77 eura od 02. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 129,08 eura od 03. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 124,76 eura od 01. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 128,94 eura od 01. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 133,55 eura od 02. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 142,83 eura od 01. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 137,89 eura od 31. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 140,53 eura od 02. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 142,77 eura od 31. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 118,84 eura od 31. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 122,15 eura od 03. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 120,51 euro od 01. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 45,97 eura od 02. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 115,31 euro od 31. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 116,23 eura od 01. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 120,25 eura od 01. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 125,57 eura od 01. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 125,48 eura od 01. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 128,54 eura od 31. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 131,27 eura od 01. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 129,50 eura od 02. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 131,77 eura od 31. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 128,59 eura od 28. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 131,73 eura od 01. travnja 2015. do isplate

- na iznos od 237,10 eura od 04. svibnja 2015. do isplate

- na iznos od 129,68 eura od 01. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 131,65 eura od 30. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 131,66 eura od 31. srpnja 2015. do isplate te

- na iznos od 131,66 eura od 31. kolovoza 2015. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu, koji je 27. travnja 2006. godine, pod brojem 9011210441, sklopljen između tužitelja OA i tuženice Privredne banke Zagreb d.d., koji se odnosi na redovnu kamatu, a koji glasi:

„(…) sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana (…)“.

IV. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da, po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, tužitelju OA isplati iznos od 8.535,16 eura (slovima: osam tisuća petsto trideset pet eura i šesnaest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , na iznose kako slijedi:

- na iznos od 35,80 eura od 31. kolovoza 2007. do isplate

- na iznos od 26,72 eura od 30. rujna 2007. do isplate

- na iznos od 26,07 eura od 31. listopada 2007. do isplate

- na iznos od 33,27 eura od 30. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 29,49 eura od 31. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 38,50 eura od 31. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 89,74 eura od 29. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 99,77 eura od 31. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 101,45 eura od 30. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 80,55 eura od 31. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 92,35 eura od 30. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 134,35 eura od 31. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 74,88 eura od 01. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 82,77 eura od 01. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 134,23 eura od 31. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 98,49 eura od 01. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 140,70 eura od 02. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 142,51 euro od 02. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 145,07 eura od 02. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 137,32 eura od 01. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 148,59 eura od 04. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 127,94 eura od 01. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 118,82 eura od 30. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 120,87 eura od 31. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 128,35 eura od 01. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 125,39 eura od 30. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 120,53 eura od 02. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 129,11 eura od 01. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 136,37 eura od 31. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 147,20 eura od 01. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 144,39 eura od 01. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 154,42 eura od 02. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 152,72 eura od 03. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 154,25 eura od 31. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 164,15 eura od 30. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 161,97 eura od 31. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 169,03 eura od 01. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 165,50 eura od 01. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 161,78 eura od 02. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 138,58 eura od 01. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 143,22 eura od 03. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 138,89 eura od 02. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 140,66 eura od 28. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 137,67 eura od 01. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 138,37 eura od 02. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 122,73 eura od 02. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 122,96 eura od 01. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 130,86 eura od 01. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 101,34 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 98,20 eura od 30. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 97,91 euro od 02. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 97,44 eura od 02. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 98,63 eura od 02. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 100,04 eura od 01. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 99,95 eura od 01. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 99,07 eura od 31. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 99,16 eura od 02. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 99,90 eura od 01. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 98,99 eura od 01. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 99,16 eura od 31. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 98,76 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 97,68 eura od 01. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 98,58 eura od 02. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 99,06 eura od 30. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 98,87 eura od 02. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 97,08 eura od 01. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 97,78 eura od 04. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 98,41 eura od 02. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 97,64 eura od 02. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 95,93 eura od 03. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 95,15 eura od 01. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 95,70 eura od 01. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 96,31 eura od 02. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 97,65 eura od 01. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 96,78 eura od 31. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 97,09 eura od 02. prosinca 2013. do isplate te

- na iznos od 97,44 eura od 31. prosinca 2013. do isplate,

u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da, po osnovi razlike glavnice utvrđene na dan 30. rujan 2015. godine, tužitelju OA isplati iznos od 6.301,91 euro, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

VI. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju OA naknadi troškove postupka, u iznosu od 4.180,86 eura (slovima: četiri tisuće sto osamdeset eura i osamdeset šest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 09. travnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 3.812,50 eura, s kamatama koje su zahtijevane od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je u podnesku, koji je tužitelj OA dostavio sudu 13. studenog 2025., tužba preinačena u dijelu isplate po osnovi razlike glavnice utvrđene na dan 30. rujan 2015. godine (povećanjem tužbenog zahtjeva s iznosa od 6.239,12 eura/47.008,67 HRK na iznos od 6.301,91 euro, s pripadajućim kamatama).

II. Utvrđuje se da je do preinake iz t. I. došlo tijekom glavne rasprave, ali zato jer tužitelj OA, bez svoje krivnje, tužbu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća.

III. Smatra se da postoji pristanak tuženice Privredne banke Zagreb d.d. na preinaku tužbe, opisanu u t. I. i II. ovog rješenja.

IV. Smatra se da je tuženica Privredna banka Zagreb d.d. pristala na djelomično povlačenje tužbe, i to u odnosu na tražbinu po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli s iznosa od 8.813,37 eura (66.404,33 HRK) na iznos od 8.120,81 euro, a u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s iznosa od 9.404,54 eura (70.858,50 HRK) na iznos od 8.535,15 eura, sve s pripadajućim kamatama.

V. Utvrđuje se da je u podnesku, koji je sudu dostavila 27. siječnja 2026., tuženica Privredna banka Zagreb d.d. istaknula prigovor radi prebijanja, u iznosu od 371,24 eura.

VI. Utvrđuje se da je prigovor radi prebijanja, opisan u t. V., istaknut nakon što je na pripremnom ročištu, koje je održano 15. veljače 2022., rješenjem zaključen prethodni postupak pa da, posljedično, takav prigovor u konkretnoj parnici niti nije moguće istaknuti.

VII. Odbija se prijedlog tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za određivanje prekida postupka do završetka postupka koji se pred Sudom Europske unije vodi(o)

pod brojem C-567/2020.

VIII. Nalaže se tužitelju OA da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 26. siječnja 2026. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 3-1-2026.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 04. lipnja 2019. godine, navodi se da je 27. travnja 2006. godine tužitelj OA (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom Privrednom bankom Zagreb d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 160.539,91 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Prvotno istaknutim kondemnatornim dijelovima tužbenog zahtjeva traži se isplata iznosa od 8.813,37 eura (66.404,33 HRK) po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli te isplata iznosa od 9.404,54 eura (70.858,50 HRK) po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka. Isto tako, traži se i isplata iznosa od 6.239,12 eura (47.008,67 HRK) po osnovi razlike glavnice u konverziji, uz napomenu da je, na temelju Dodatka Ugovoru o kreditu, koji je između tužitelja i tuženice zaključen 18. prosinca 2015. godine, između stranaka spora došlo do konverzije kredita; iz onog denominiranog u CHF u onaj denominiran u eurima.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je tužitelj sudu dostavio 13. studenog 2025. godine, tužba je preinačena u dijelu isplate po osnovi razlike glavnice u konverziji (s iznosa od 6.239,12 eura/47.008,67 HRK na iznos od 6.301,91 euro), dok je u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužbeni zahtjev smanjen; u odnosu na tražbinu po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli s iznosa od 8.813,37 eura (66.404,33 HRK) na iznos od 8.120,81 euro, a u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s iznosa od 9.404,54 eura (70.858,50 HRK) na iznos od 8.535,15 eura, sve s pripadajućim kamatama.

3. Tuženica se niti jednoj od netom opisanih procesnih dispozicija aktivno legitimirane strane u sporu nije usprotivila.

4. Zato je sud smatrao da u odnosu na preinaku tužbe postoji pristanak tuženice i o tome je, pozivom na odredbu čl. 190. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u t. III. izreke rješenja.

5. Pritom je prethodno u t. I. i II. izreke rješenja konstatirao da je glede isplate po osnovi razlike glavnice u konverziji došlo do preinake tužbe (čl. 191. st. 1. ZPP-a) i da je takva preinaka tužbe moguća (čl. 190. st. 2. ZPP-a).

6. Tek uzgredno je potrebno navesti da je pri donošenju odluke iz t. II. izreke rješenja prvostupanjski sud slijedio zakonsku stilizaciju iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP - a („može preinačiti“) pa je zato u tu točku izreke rješenja uvrstio nomotehnički izraz kojim se poslužio („Utvrđuje se da je /.../ preinaka tužbe moguća.“)

7. S druge strane, smanjenje tužbenog zahtjeva (u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi) formalno-pravno predstavlja djelomično povlačenje tužbe.

8. Stoga je, u smislu pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a tuženica imala pravo dati ili uskratiti svoj pristanak u odnosu na djelomično povlačenje tužbe, i to posebno zato jer se podnošenjem odgovora na tužbu od 09. prosinca 2021. godine upustila u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 193. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. Podnesak tužitelja od 13. studenog 2025. godine uredno je dostavljen tuženici 26. studenog 2025. godine (prema potvrdi s lista 160. sudskog spisa), nakon čega se ona, u 15-dnevnom roku iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, nije izjasnila o povlačenju tužbe.

10. Zato je trebalo smatrati da je tuženica pristala na djelomično povlačenje tužbe, i to u odnosu na tražbinu po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli s iznosa od 8.813,37 eura (66.404,33 HRK) na iznos od 8.120,81 euro, a u odnosu na tražbinu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s iznosa od 9.404,54 eura (70.858,50 HRK) na iznos od 8.535,15 eura, sve s pripadajućim kamatama. O tome je donesena odluka iz t. IV. izreke rješenja. Takva odluka svoje pravno uporište ima u smislu i sadržaju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

11. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženog novčanog iznosa, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na to da tužitelju niti ne pripada pravo na bilo kakvu zaštitu u ovoj parnici, imajući u vidu da je između njega i tuženice došlo do konverzije kredita; iz onog u CHF u onaj u eurima te uz ukazivanje na to da u pravnom poretku Republike Hrvatske nije zabranjeno niti ugovaranje promjenjive kamatne stope niti valutne klauzule.

12. Uz sve prigovore kojima se suprotstavljala tražbini tužitelja u ovom sporu tuženica je smatrala i da tužitelj iznos koji potražuje na teret tuženice treba umanjiti za tzv. negativne razlike pa je u odnosu na to istaknula prigovor radi prebijanja, za iznos od 371,24 eura. To je, pak, po prvi puta tijekom ove parnice učinila tek u sadržaju podneska koji je sudu dostavila 27. siječnja 2026.

13. Odredbom čl. 288.a st. 6. ZPP-a predviđeno je da se prigovor radi prebijanja može istaknuti na pripremnom ročištu, do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka.

14. U konkretnoj je parnici sud rješenje o zaključenju prethodnog postupka donio na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 15. veljače 2022. godine. O tome svjedoči sadržaj raspravnog zapisnika s tog ročišta (list 87. sudskog spisa).

15. To znači da, nakon 15. veljače 2022. godine i donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka na pripremnom ročištu koje je toga dana održano , tuženica više nije bila u mogućnosti istaknuti prigovor radi prebijanja.

16. Budući da je ona takav prigovor istaknula po prvi puta tek tijekom glavne rasprave, u podnesku koji je sudu dostavila 27. siječnja 2026. godine, osnovano je zaključiti da je to učinila protivno pravilu iz odredbe čl. 288.a st. 6. ZPP -a i da, stoga, prigovor radi prebijanja u ovom sporu niti nije mogla s uspjehom istaknuti.

17. Zato je sud o tome donio odluke iz t. V. i VI. izreke rješenja.

18. Na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 11. travnja 2022. godine tuženica je predložila da sud donese rješenje o određivanju prekida postupka do završetka postupka koji se pred Sudom Europske unije vodi pod brojem C-567/2020.

19. No, takav njezin prijedlog sud je ocijenio pravno neutemeljenim.

20. U postupku koji se vodi(o) pred Općinskim sudom u Zagrebu već je bio podnesen zahtjev o tumačenju Ugovora Europske unije te o valjanosti i tumačenju akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije, s tim da je taj zahtjev kod Suda Europske unije zaprimljen pod brojem C-567/2020 i u međuvremenu, točnije 05. svibnja 2022. godine, Sud Europske unije u predmetu C-567/2020 donio je presudu u kojoj je tumačio čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

21. Stoga nije postojala potreba da (i) ovaj sud prvog stupnja Sudu Europske unije podnese zahtjev istovjetnog sadržaja, a time, posljedično, niti potreba da sud odredi prekid postupka, pa tako niti po odredbi čl. 213. st. 1. t. 2. ZPP-a.

22. Kako je, dakle, postupak C-567/2020 pred Sudom Europske unije završen donošenjem odluke od 05. svibnja 2022. godine, tako ne postoje niti uvjeti iz odredbe čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP-a.

23. Zbog svega navedenog prijedlog tuženice za određivanje prekida postupka odbijen je i odlučeno je kao u t. VII. izreke rješenja.

24. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

25. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem svjedokinje KA, saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku.

26. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala izvođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno ponoviti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 15. veljače 2022. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (s lista 87. sudskog spisa).

27. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužitelja od 13. studenog 2025. godine, djelomično osnovanim.

28. Među strankama nije sporno da su 27. travnja 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 160.539,91 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti otplatom kroz 360 mjesečna anuiteta. Također, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 27. travnja 2006. godine ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužitelja da mjesečne anuitete otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF. Isto tako, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 27. travnja 2006. godine regulirana promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja tog pravnog posla iznosila 4,30% godišnje. Konačno, nije sporno da je 18. prosinca 2015. godine između stranaka spora zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu te da je njime došlo do konverzije kredita; iz onog denominiranog u CHF u onaj denominiran u eurima, s tim da je u tom Dodatku utvrđeno da na dan 30. rujan 2015. godine preplata iznosi 3.437,77 eura (čl. 3. Dodatka Ugovoru o kreditu; list 25. sudskog spisa).

29. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute i kamatnih stopa, i to posebno u kontekstu sklopljenog Dodatka od 18. prosinca 2015. godine kojim je provedena konverzija kredita iz onog denominiranog u CHF u onaj denominiran u eurima te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

30. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (svjedočenje KA, iskaz tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

31. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, svjedočenje KA i iskaz tužitelja dosljedni su, logični i životni, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

32. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

33. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

34. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

35. Također, treba navesti da, uz ZZP, u primjenu dolaze i odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

36. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO -a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

37. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje.

38. Tužitelj je, međutim, u ovom predmetu svoje svojstvo potrošača bezrezervno dokazao, i to kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalne naravi (stranačkim iskazom).

39. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 27. travnja 2006. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

40. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, konkretno iz čl. 2. tog pravnog posla (list 18. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u kupnji nekretnine, pri čemu je ta nekretnina u navedenoj ugovornoj odredbi decidirano i opisana, i to kao stan na devetom katu zgrade u [adresa] u [adresa]. Posebno treba naglasiti da se radi upravo o onoj adresi koju je prilikom izvođenja dokaza njegovim saslušanjem u svojstvu stranke, na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 11. travnja 2022. godine, tužitelj predočio sudu kao adresu svog prebivališta (list 94. sudskog spisa).

41. Iz stranačkog iskaza tužitelja (list 94. sudskog spisa) slijedi da je kredit realizirao kako bi njime kupio stan za život sebe i svoje supruge.

42. Takvi dokazi; materijalno-pravnog karaktera (Ugovor o kreditu od 27. travnja 2006. godine) i personalne naravi (iskaz tužitelja) bezrezervno upućuju na to da je, u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, tužitelj u ovom sporu dokazao svoj status potrošača.

43. Da bi uopće došao u poziciju odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, kako u njegovom dijelu koji je deklaratorne naravi (radi utvrđenja ništetnosti), tako i u njegovom dijelu koji je kondemnatorne prirode (radi isplate), sud je najprije razmotrio mogućnost traženja takve zaštite u ovoj parnici pored činjenice da je 18. prosinca 2015. godine između stranaka spora sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju kojega je obavljena konverzija kredita (iz onog denominiranog u CHF u onaj denominiran u eurima).

44. Tuženica je, naime, tvrdila da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prestalo i samo pravo tužitelja da traži onu zaštitu koju je u ovom sporu zahtijevao.

45. U kontekstu tzv. konverzije nužno je pojasniti sljedeće.

46. Prije svega, treba naglasiti da je kroz sve izvedene dokaze utvrđeno da je izračun konverzije kredita, do koje je u pravnom odnosu stranaka konkretnog spora došlo 18. prosinca 2015. godine, na temelju Dodatka Ugovoru o kreditu, proveden u potpunosti uz uvažavanje pravila iz odredbe čl. 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 25. rujna 2015. godine (Narodne novine broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK). Ovaj zaključak slijedi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Hanika (stranica 11. nalaza i mišljenja, s lista 116. sudskog spisa).

47. Stoga treba spoznati da je konverzija provedena po zakonu i da po toj osnovi ne postoji iznos koji bi tuženica, možebitno, bila u obvezi isplatiti tužitelju.

48. Zato je dio tužbenog zahtjeva, kojim je tužitelj tražio isplatu po osnovi razlike glavnice u konverziji (u visini od 6.301,91 euro s kamatama), odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u t. V. izreke presude.

49. Ipak, nije naodmet navesti da je visina razlike glavnice u konverziji utvrđena kroz provođenje dokaza financijskim vještačenjem, i to u iznosu od 6.301,92 eura, dakle u iznosu koji je za 0,01 euro manji od onog iznosa u kojem je tužitelj takvu tražbinu i zahtijevao konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u ovom sporu.

50. Konverzijom je stvorena nova pravna osnova, s tim da treba istaknuti nekoliko okolnosti koje su uz to vezane.

51. Prva od tih okolnosti tiče se toga da je nova pravna osnova stvorena tek pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. godine, kojim je provedena konverzija.

52. Druga od tih okolnosti odnosi se na to da, protivno razmišljanju tuženice, unatoč provedenoj konverziji, potrošači imaju pravni interes tražiti zaštitu onog prava za koje drže da im je povrijeđeno.

53. Pravni interes takvih potrošača gotovo je notoran i očituje se u očekivanju isplate onog iznosa (ili onih iznosa) koji (koje) takvi potrošači tuže u sporovima.

54. Uzimajući u obzir da je u tim parnicama predmet tužbenog zahtjeva (i) kondemnacija (činidba), po odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 187. st. 1. ZPP- a, isključeno je i samo ispitivanje pravnog interesa jer se on ispituje samo onda kada tužitelj u tužbi traži da sud utvrdi (ne) postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili (ne) istinitost kakve isprave.

55. U predmetnoj parnici takvo što nije slučaj jer je tužbeni zahtjev upravljen i na činidbu (na isplatu) pa nema apsolutno nikakve dvojbe da se pravni interes tužitelja iscrpljuje već u samom njegovom zalaganju za isplatu onih iznosa za koje drži da mu pripadaju kao posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

56. Uostalom, u predmetu Rev-2868/2018, u odluci od 12. veljače 2019. godine, u povodu izvanredne revizije tužiteljice u tom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je odgovor na pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu (konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR) korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u toj odluci, korisnica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedenih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

57. Stoga je potpuno nedvojbeno da i tužitelj u ovom sporu ima pravni interes za traženja zaštite unatoč sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. godine. Kako je taj Dodatak zakonit (utemeljen je na ZID ZPK) i kako je zakon na kojemu počiva (ZID ZPK) prošao ocjenu ustavnosti, pri čemu je zaključeno da nije protivan načelu ustavnosti, tako niti jednoj od stranaka spora ne pripada bilo kakvo pravo koje bi svoje uporište imalo u tom Dodatku.

58. U okolnostima konkretnog slučaja postoje, naime, dva pravna odnosa stranaka spora; jedan je onaj vezan uz osnovni ugovor o kreditu i taj je pravni odnos postojao od momenta sklapanja Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine do 30. rujna 2015. godine, kao trenutka koji je, po odredbi čl. 19.c ZID ZPK, bio relevantan za konverziju, a drugi pravni odnos je onaj koji je između tužitelja i tuženice nastao sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015. godine, na temelju kojega je provedena konverzija kredita - iz onog denominiranog u CHF u kredit denominiran u eurima.

59. Pri tome je čvrsto pravno stajalište ovog suda prvog stupnja da niti jednoj od stranaka ne pripada nikakvo pravo koje bi bilo vezano uz konverziju, i to iz nekoliko razloga.

60. Prije svega, konverzija je provedena po zakonu, po ZID ZPK, prema uvjetima koji su u tom propisu bili striktno predviđeni.

61. Osim toga, ZID ZPK je bio predmetom ocjenjivanja ustavnosti od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske te je tom prigodom Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da je ZID ZPK bio nužan kao jednokratna mjera zakonodavca za ostvarivanje legitimnih ciljeva koji se njime želio postići (U-I/3685/2015).

62. Konačno, no ne i najmanje važno, konverzijom je stvorena nova pravna osnova, ali takva koja je djelovala isključivo pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015. godine, kojim je provedena konverzija.

63. Kada je neki pravni posao nastao na temelju zakona (u ovom slučaju na temelju ZID ZPK) i kada je taj zakon prošao ocjenu ustavnosti te kada je ocijenjeno da je ustavan (kao ZID ZPK prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broja U-I/3685/2015), tada ne postoji osnova na temelju koje bi se moglo smatrati da je bilo koji dio tog pravnog posla protivan zakonu, a time dalje ne postoji niti osnova na temelju koje bi bilo kojoj od stranaka takvog pravnog posla pripadalo neko pravo.

64. Zato je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio razliku glavnice u konverziji pravno neutemeljen te ga je, kao takvog, sud prvog stupnja odbio (t. V. izreke presude).

65. Međutim, ono što je po pravnom razmišljanju suda prvog stupnja krucijalno, a što tuženica potpuno ispušta iz vida, očituje se u tome da su kroz konverziju potrošači izjednačeni s onim potrošačima koji su kredite ishodili u eurima i s onim potrošačima kojima su krediti odobreni u kunama (jer je kroz donošenje ZID ZPK to i bila intencija, kako se to jasno i nedvosmisleno razabire iz odredbe čl. 19.a st. 1. al. 1. i 2. ZID ZPK), ali da, istodobno, konverzijom potrošači nisu izjednačeni s onim potrošačima kojima su sudovi u sudskim postupcima redovno dosuđivali restituciju, svodeći njihove tražbine na početno ugovorene uvjete (one koji se tiču početno ugovorene kamatne stope i početno ugovorenog tečaja za CHF).

66. Stajalište je prvostupanjskog suda da je upravo potonje usporediva situacija, a o njoj zakonodavac nije vodio računa donoseći ZID ZPK.

67. Kada bi se potrošačima koji su kredite konvertirali odreklo pravo da za period od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana konverzije traže utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tada bi takvi potrošači bili dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji kredite nisu konvertirali i kojima su u sudskim postupcima ista prava već (pravomoćno) priznata. Time bi, pak, došlo do povrede njihovih legitimnih očekivanja, do povrede njihova prava vlasništva (Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija/ i Protokol br. 1 uz Konvenciju /u daljnjem tekstu: Protokol br. 1) te do povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije. Ovom prvostupanjskom sudu to nije intencija.

68. Zato je dubokog pravnog uvjerenja da su i tužbeni zahtjevi potrošača koji su po ZID ZPK kredite konventirali osnovani te da je takav i zahtjev tužitelja u ovom sporu u onom dijelu u kojemu se taj zahtjev tiče utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te isplate po osnovi restitucije.

69. Upravo zato jer je Dodatkom od 18. prosinca 2015. godine stvorena nova pravna osnova i zato jer je takva nova pravna osnova stvorena tek tim Dodatkom, dakle pro futuro (za buduće razdoblje), za period između trenutka sklapanja Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine i momenta zaključivanja Dodatka od 18. prosinca 2015. godine sve učinke osnovnog pravnog posla treba procjenjivati po tom osnovnom pravnom poslu.

70. Sva nezakonitost tog osnovnog pravnog posla nestala je (i prestala) tek onda kada su tužitelj i tuženica zaključili Dodatak od 18. prosinca 2015. godine.

71. Prava tužitelja kao potrošača (a sud je već objasnio razloge zbog kojih nalazi da je tužitelj svoj status potrošača dokazao u ovom sporu), u kontekstu Ugovora o kreditu koji je s tuženicom sklopio 27. travnja 2006. godine, treba procjenjivati u skladu s odredbama ZZP-a, bez uzimanja u obzir ZID ZPK-a, jer bi to, uostalom, bilo i protivno načelu zabrane retroaktivnosti iz odredbe čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14; u daljnjem tekstu: Ustav).

72. Nakon što je utvrdio da je tužitelj potrošač te da, i unatoč sklapanju Dodatka ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. godine, kojim je provedena konverzija, on ima pravo na zaštitu koju traži u ovom postupku, sud se „vratio“ na osnovni pravni posao te je njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli razmotrio u skladu s odredbama ZZP-a.

73. Odredbama čl. 81. st. 1. i st. 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

74. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s već spomenutim načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to, u konačnici, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužitelja rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te da na temelju upravo te pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

75. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

76. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 27. travnja 2006. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljem, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužitelja porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da su odredbe Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, stipulirane na štetu njega, kao potrošača.

77. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju u samom trenutku sklapanja tog Ugovora.

78. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine, koji je obuhvaćao 30-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine otplata kredita ugovorena kroz 30 godina, otplatom u 360 anuiteta), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužitelj došao u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

79. U svakom slučaju suprotnom od potonje prikazanog, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužitelj je doveden u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju.

80. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

81. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

82. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 27. travnja 2006. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 4.1. Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine), na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužitelj nije mogao biti čak niti upoznat, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem.

83. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4. Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, a o visini tog zahtjeva sud će svoje pravno uvjerenje iznijeti u nastavku obrazloženja ove odluke).

84. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbama Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvao i tužitelj te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

85. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

86. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

87. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

88. Važno je, pritom, istaknuti da je odredba čl. 502.c ZPP-a izmijenjena kroz čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 24. srpnja 2019. godine (iz Narodnih novina broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19), i to tako da su u čl. 502.c ZPP-a iza riječi „naknade štete“ dodane riječi „ili isplatu“.

89. Navedeno znači da u ovoj parnici, u kojoj je tužbeni zahtjev upravljen (i) na isplatu, postoji mogućnost da se tužitelj pozove na odluke donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P -1401/2012. To je, naime, posljedica izmjene odredbe čl. 502.c ZPP-a prema čl. 107. ZID ZPP-a/19.

90. Tužitelj se pozvao na citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 14. lipnja 2018. donesena pod brojem Pž-6632/2017-10. Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

91. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

92. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbama predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

93. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

94. Dakle, sumarno, sud drži da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine, kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost, tako su navedene odredbe ništave i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

95. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

96. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

97. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

98. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

99. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

100. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

101. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

102. Da bi bilo jasnije što sud prvog stupnja ima na umu, nije zgorega situaciju koja postoji u ovom predmetu usporediti s tražbinom koja svoje uporište ima u ništetnosti, primjerice, ugovora o kupoprodaji glede kojega aktivno legitimirana strana traži i da se, nakon što se taj ugovor utvrdi ništetnim, u zemljišnim knjigama provede upis prava vlasništva na osobu koja je ništetnim pravnim poslom pravo vlasništva prenijela na stjecatelja.

103. Kada bi takav zahtjev podlijegao zastari, tada bi to značilo da bi u zemljišnim knjigama stjecatelj ostao upisan kao vlasnik i unatoč tome što je pravo vlasništva stekao na temelju pravnog posla koji je pravomoćno utvrđen ništetnim. To jednostavno nije u skladu s restitucijom koju ima na umu odredba čl. 323. st. 1. ZOO - a.

104. Isto je i s dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužitelj u ovoj parnici traži isplatu. Taj se zahtjev, naime, temelji upravo na restituciji iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a ona predstavlja lex specialis (posebnu odredbu) u odnosu na sve ostale odredbe ZOO-a koje reguliraju vraćanje u stanje prije nastale nezakonitosti, pa i u odnosu na one koje se tiču stjecanja bez osnove.

105. Zato je, po uvriježenom, dubokom i dosljednom pravnom promišljanju ovog suda prvog stupnja, za ispravan zaključak o prigovoru zastare nužno i samu tražbinu tužitelja podvesti pod ispravan pravni institut.

106. Za razliku od stjecanja bez osnove, kao instituta koji podliježe zastari u općem, 5-godišnjem roku zastare iz odredbe čl. 225. ZOO-a, restitucija koju ima na umu odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a nije vezana uz zastaru. Ona je posljedica ništetnosti pa onda kada se po odredbi čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, tada treba zaključiti da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

107. Svako drugo tumačenje, po ocjeni ovog suda prvog stupnja, predstavlja neispravnu primjenu instituta ništetnosti i posljedica ništetnosti.

108. Zbog svega upravo objašnjenog prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i tijekom čitavog spora, ocijenjen je pravno neprihvatljivim pa ga je, kao takvog, ovaj sud prvog stupnja otklonio.

109. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

110. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 27. travnja 2006. godine sklopljen između tužitelja i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici, ukazuje pravno neutemeljenim.

111. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni u t. II. i IV. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

112. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

113. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tuženica od tužitelja primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, istaknutim u podnesku od 13. studenog 2025. godine.

114. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano da je u jednom svom dijelu tužba preinačena (glede isplate po osnovi razlike glavnice u konverziji), a u drugom svom dijelu je tužbeni zahtjev smanjen (glede isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da se takvim procesnim dispozicijama tužitelja tuženica (presumirano) nije protivila, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuće procesne odluke (iz t. I., II., III. i IV. izreke rješenja).

115. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, sadržanog u podnesku tužitelja od 13. studenog 2025. godine.

116. Zato su o visini tužbenog zahtjeva donesene odluke iz t. II. i IV. izreke presude (uz one iz t. I., II., III. i IV. dispozitiva rješenja).

117. Tuženica je smatrala da je u rješenju o vještačenju predmet vještačenja pogrešno određen te da se time kredit pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom, a držala je i da je potrebno uzeti u obzir kamate na kunske kredite.

118. Niti jedno od ta dva motrišta tuženice ovaj prvostupanjski sud nije mogao prihvatiti.

119. U odnosu na primjedbu da se svođenjem na početno ugovorenu kamatnu stopu kredit pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom, treba navesti da je jedina odredba Ugovora o kreditu od 27. travnja 2006. godine koja je bila u duhu ZZP-a, o kojoj je tužitelju pružena mogućnost pregovaranja, koja mu je bila jasno i glasno poznata i koja je bila transparentno vidljiva u sadržaju tog Ugovora upravo ona o kamatnoj stopi od 4,30%. Za tu je kamatnu stopu, k tome, tužitelju izdan i odgovarajući otplatni plan te je na taj način on bio upoznat sa svojom obvezom prema tuženici.

120. Zato je sud predmet vještačenja odredio upravo na onaj način na koji je to učinio donoseći rješenje o vještačenju od 03. listopada 2025. godine (s listova 101. do 103. sudskog spisa).

121. Sve ostalo dovelo bi iznova do povrede prava tužitelja kao potrošača, pa tako i ono za što se tuženica zalaže, a što se ogleda u primjeni kamata na kunske kredite. Zato sud na način predložen po tuženici nije niti mogao odrediti vještaku predmet vještačenja.

122. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

123. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u kondemnatornim dijelovima izreke presude (t. II., t. IV. i t. V. izreke presude), za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a.

124. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

125. U sadržaj kondemnatornih dijelova izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

126. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

127. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 09. travnja 2026. godine, tako su u dispozitivu te odluke iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima (izuzetak se odnosi na t. I. i IV. izreke rješenja, u kojima je sud iznose naveo i u kunama, ali to je učinio samo zato jer je i tužitelj te iznose izrazio upravo u toj valuti).

128. Iako nije krucijalno, bitno je za navesti da je , uz glavni tužbeni zahtjev, o kojemu je sud odlučio kroz t. I., II., III. i IV. izreke presude, tužitelj u tužbi postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kojim je zatražio da se, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetnim utvrdi čitav Ugovor o kreditu od 27. travnja 2006. godine.

129. Međutim, budući da, u smislu utanačenja iz odredbe čl. 188. st. 2. ZPP -a, u poziciju odlučivanja o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu sud prvog stupnja dolazi isključivo onda kada glavni tužbeni zahtjev nađe neosnovanim, a cijeneći da u okolnostima konkretnog slučaja do toga nije došlo, o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu sud nije donosio odluku jer bi to bilo protivno netom citiranoj procesnoj odredbi.

130. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke VI. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a.

131. Tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa je sud odlučio da mu tuženica nadoknadi sve troškove koje je imao i koji su, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

132. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje dva podneska, od 12. siječnja 2022. godine i od 13. studenog 2025. godine, koji su bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 500,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

133. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na četiri ročišta, od 15. veljače 2022. godine, od 11. travnja 2022. godine, od 26. siječnja 2026. godine i od 23. veljače 2026. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 500,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

134. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 331,80 eura, trošak pristupa vještaka ročištu za glavnu raspravu od 26. siječnja 2026. godine, u iznosu od 58,39 eura, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 290,66 eura.

135. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 09. travnja 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

136. U odnosu na sudsku pristojbu za presudu, za pojasniti je da su, p rema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi pa to znači da niti za tužitelja ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time i da mu ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice). Stoga je tužitelj ispravno postupio kada ovaj trošak u sporu nije zahtijevao.

137. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatraž io zakonske zatezne kamate (u sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva iz tužbe), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i s čl. 151. st. 3. ZPP-a, koji je noveliran kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

138. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. VI. dispozitiva presude.

139. Budući da je tuženica gotovo u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženom iznosu od 3.812,50 eura s kamatama koje su zahtijevane od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, zbog čega je odlučeno kao u t. VII. dispozitiva presude.

140. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 03. listopada 2025. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

141. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 22. listopada 2025. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 26. siječnja 2026. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 3/I/2026 od 26. siječnja 2026. godine (s lista 169. sudskog spisa).

142. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

143. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 26. siječnja 2026. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

144. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

145. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, točnije iznos od 58,39 eura, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 26. siječnja 2026. godine dosuđen mu je iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

146. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 26. siječnja 2026. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP -a trebalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

147. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. VIII. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 09. travnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz t. VIII. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).