REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1348/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja FP, vl. Trgovačko uslužni obrt „[obrt]“, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik iz Rijeke, Užarska 28, protiv tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o. Zagreb, Širolina 4, OIB: 57500462912, kojeg zastupaju punomoćnici VP i drugi, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Tomić & partneri iz Zagreba, Trg M. Marulića 17, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-63/2025-98 od 23. siječnja 2026., 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-63/2025-98 od 23. siječnja 2026. u dijelu točke I. izreke u kojemu je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.506,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 23. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima i u točki III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-63/2025-98 od 23. siječnja 2026. u dijelu točke I. izreke u kojemu je naloženi tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 2.506,07 EUR od 17. kolovoza 2017. do 22. siječnja 2026. i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik na iznos od 2.506,07 EUR plati zakonske zatezne kamate od 17. kolovoza 2017. do 22. siječnja 2026.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu od 312,50 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-63/2025-98 od 23. siječnja 2026. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.506,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 17. kolovoza 2017. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtjeva da mu tuženik plati iznos od 1.670,71 EUR s pripadajućim kamatama (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.623,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude (23. siječnja 2026.) do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka III. izreke) dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu preostalog dijela troška u iznosu od 695,58 EUR s pripadajućim kamatama (točka IV. izreke).

2. Tuženik je protiv točaka I. i III. izreke navedene presude pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne odluke o troškovima. U žalbi u bitnom navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženiku zakonom povjereno upravljanje predmetnom dionicom autoceste. Tvrdi da je na tom dijelu autoceste nadležni javni upravitelj bilo društvo Hrvatske ceste d.o.o. koje je u vrijeme štetnog događaja održavalo i imalo pravo prenijeti/povjeriti održavanje trećoj osobi, a ne tuženik. Ističe kako to proizlazi iz činjenice da je upravo društvo Hrvatske ceste d.o.o. prenijelo obvezu održavanja autoceste na ugovornog partnera društvo CESTE-RIJEKA d.o.o. koje je, prema sadržaju zapisnika o očevidu, izašlo na mjesto događaja i uklonilo uginulog srndaća. Navodi da je pobijana presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi budući da sud istovremeno utvrđuje da tuženik nije bio javni upravitelj predmetne dionice autoceste niti je imao zakonsku nadležnost za njezino upravljanje, a ipak na tuženika primjenjuje pravno shvaćanje koje se odnosi isključivo na odgovornost javnog upravitelja u slučaju prijenosa obveze održavanja i da je posljedica toga pogrešna primjena materijalnog prava. Nadalje, navodi da sud nije odlučio o svim odlučnim prigovorima tuženika iznesenima tijekom postupka, a osobito o prigovoru doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja, a čime je povrijeđeno pravo tuženika na nepristrano i pošteno suđenje. Osim toga, da je pobijana presuda nerazumljiva jer ne sadrži odredbe materijalnog prava u dijelu odluke o tijeku zateznih kamata. Ističe da su neosnovano dosuđene zatezne kamate od dana nastanka štetnog događaja, iako je tužitelj popravio vozilo, te da je sud propustio obrazložiti zašto je priznati trošak bio opravdan i nužan. Odluku o troškovima postupka osporava zbog odluke o glavnoj stvari. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i naloži tužitelju da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak računajući i žalbeni trošak u iznosu od 312,50 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Tuženikova žalba nije osnovana, osim u dijelu tijeka zatezne kamate.

5. Presuda je ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a), imajući u vidu odredbu čl. 467. st. 1. ZPP-a.

6. Žalitelj navodi da prvostupanjsku presudu pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i to činjenica koje se tiču pasivne legitimacije i dospjelosti i visine štete. Međutim, u ovom se postupku sukladno odredbi čl. 502. st. 1. ZPP-a radi o sporu male vrijednosti, pa se na osnovi odredbe čl . 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ovaj sud nije upuštao u ocjenu tih žalbenih navoda.

7. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, ni one na koje upućuje žalitelj. Neosnovane su tvrdnje žalitelja da su razlozi o činjenicama nerazumljivi i proturječni. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je za donesenu presudu naveo jasne, razumljive i detaljno obrazložene razloge, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također su jasno obrazložena utvrđenja i zaključci suda o neosnovanosti tuženikovih prigovora.

To što tuženik nije uspio u sporu ne znači da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, jer to što je sud zauzeo drugačije pravno shvaćanje i različito ocijenio dokaze od tuženika ne upućuje na povredu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8. Prije svega valja navesti da je u ovom postupku povodom izjavljene revizije tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev-123/2024 od 10. prosinca 2024. izrazio shvaćanje da prijenos obveze održavanja autoceste s pravne osobe koja po zakonu upravlja autocestom na koncesionara ili treću osobu koja preuzima održavanje autoceste, ne isključuje odgovornost pravne osobe koja po zakonu upravlja autocestom za štetu nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim da se prometna nezgoda dogodila 17. kolovoza 2017. na autocesti A7, 200 m ispred tunela „Burlica“ naletom divl jači – srne na vozilo u vlasništvu tužitelja.

10. Na temelju rezultata dokaznog postupka sud je utvrdio da je u vrijeme štetnog događaja 17. kolovoza 2017. bio na snazi Zakon o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14) i da je. odredbom čl. 81. st. 1. tog Zakona bilo propisano da Hrvatske autoceste, društvo s ograničenom odgovornošću sa sjedištem u [adresa], upravljaju autocestama, grade ih, rekonstruiraju i održavaju, osim onih autocesta kojima upravlja koncesionar sukladno odredbama tog Zakona. Utvrdio je da unatoč ustanovljenoj koncesiji, koncesionar nije preuzeo dio autoceste na kojoj se dogodila prometna nesreća, te da se zbog toga tuženik ne može osloboditi odgovornosti na tom dijelu ceste koji je kategoriziran kao autocesta, kako je detaljno obrazloženo u točki 22. i 25. obrazloženja, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud. Dakle, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je utvrdio da je na spornom dijelu autoceste postojala tuženikova zakonska obveza njenog upravljanja i održavanja. Iz izvedenih dokaza je zatim utvrdio da je postojao propust u održavanju ograde na način da bi se spriječilo provlačenje i preskakanje divljači budući da se unatoč postojećoj ogradi divljač našla na cesti, a da tuženik, imajući u vidu iskaze svjedoka, nije dokazao da je ugrađena ograda bila sigurna i da bi na učinkovit način osigurala sigurno odvijanje prometa. Stoga je pravilno zaključio da postoji tuženikova krivnja (čl. 50. Zakona o cestama), odnosno izvanugovorna odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja.

11. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u točki 28. obrazloženja odgovorio na tuženikov prigovor tužiteljevom doprinosu nastanku štetnog događaja. Na temelju rezultata dokaznog postupka je utvrdio da nema elemenata za zaključak da je postojao doprinos vozača nastanku štetnog događaja budući da se vozilo kretalo brzinom od oko 60-70 km/h, a ograničenje brzine je bilo 110 km/h, bila je noć, te policijski službenici koji su izašli na očevid nisu uočili postojanje prekršaja na strani tužitelja.

12. Sud je vještačenjem utvrdio visinu štete koju je dosudio tužitelju. Međutim, u pravu je žalitelj da sud nije obrazložio tijek dosuđenih kamata i na temelju koje odredbe materijalnog prava je dosudio kamate od nastanka štetnog događaja.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao koliko je iznosio popravak oštećenog vozila, pa je priznao tužitelju s osnova obične štete iznos koji je vještak utvrdio u visini koliko bi iznosio popravak prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Stoga je tuženikova obveza nastala s danom donošenja presude, a ne s danom nastanka štetnog događaja od kada je prvostupanjski sud dosudio kamate. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava je kamate trebalo dosuditi od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se primjenjuje za ostale odnose, kako ih je pravilnom primjenom čl. 29. st. 2. ZOO-a dosudio prvostupanjski sud.

14. Zbog navedenog je odluku o tijeku zateznih kamata valjalo djelomično preinačiti i odbiti zahtjev za plaćanje zateznih kamata na dosuđeni iznos od 2.506,07 EUR od 17. kolovoza 2017. do 22. siječnja 2026., kako je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno pod točkom II. izreke ove presude, a potvrditi u preostalom dijelu, kako je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

15. Pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku koja je donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 2. i 155. ZPP-a, a tuženik je odluku o dosuđenom parničnom trošku tužitelju osporio samo zbog odluke o glavnoj stvari. Valja istaknuti da to što je tuženik djelomično uspio sa žalbom u odnosu na sporedni zahtjev, nema utjecaja na omjer uspjeha stranaka u sporu.

16. Tuženik nema pravo na naknadu troškova za sastav žalbe, jer je žalba samo djelomično osnovana glede sporednog zahtjeva (tijeka zateznih kamata), dok tuženik nije uspio sa žalbom u odnosu na glavno potraživanje prema kojem se određuje uspjeh u sporu (čl. 35. ZPP-a). Zato je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

Zagreb, 9. travnja 2026.

Sudac

Ružica Omazić