REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Supetru

Posl. broj: P-2064/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Supetru, po sucu Jadranku Basiću, u pravnoj stvari tužitelja EN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku VN, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 (OIB: 92963223473), koju po priloženoj punomoći zastupaju BN i/ili ZN i/ili Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, nakon provedene glavne i javne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Srečka Cvitanović, odvjetnica u Supetru i izočnosti tuženika, na ročištu za objavu presude održanom 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3208537885 od 1.3.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 110.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 110.000,00CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 948,86 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3208537885 od 1.3.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 39.087,42 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

35,13 € 15.11.08.

34,96 € 15.12.07.

34,80 € 15.01.08.

34,63 € 15.02.08.

148,14 € 29.04.08.

73,56 € 15.05.08.

73,22 € 15.06.08.

217,58 € 10.09.08.

89,78 € 22.10.08.

0,01 € 01.11.08.

91,95 € 18.11.08.

102,97 € 29.12.08.

0,01 € 01.01.09.

128,10 € 21.01.09.

125,68 € 16.02.09.

109,58 € 19.03.09.

0,01 € 01.04.09.

110,22 € 14.04.09.

111,35 € 15.05.09.

103,78 € 15.06.09.

7,69 € 15.07.09.

96,67 € 17.07.09.

124,80 € 18.08.09.

130,72 € 15.09.09.

121,53 € 15.10.09.

126,67 € 16.11.09.

125,27 € 15.12.09.

141,18 € 18.01.10.

146,56 € 19.02.10.

150,77 € 19.03.10.

157,36 € 16.04.10.

172,98 € 17.05.10.

125,45 € 15.06.10.

264,17 € 16.07.10.

225,55 € 31.08.10.

220,73 € 24.09.10.

203,43 € 27.10.10.

231,90 € 30.11.10.

0,02 € 01.12.10.

273,16 € 30.12.10.

243,56 € 31.01.11.

253,84 € 28.02.11.

241,41 € 30.03.11.

245,18 € 27.04.11.

0,02 € 01.05.11.

256,58 € 12.05.11.

296,34 € 15.06.11.

59,98 € 15.07.11.

287,18 € 29.07.11.

0,03 € 01.08.11.

314,94 € 30.08.11.

286,45 € 30.09.11.

345,61 € 30.11.11.

287,52 € 30.12.11.

304,71 € 31.01.12.

313,02 € 29.02.12.

368,79 € 30.04.12.

310,75 € 31.05.12.

282,69 € 29.06.12.

76,06 € 31.07.12.

297,58 € 31.08.12.

276,07 € 28.09.12.

306,19 € 31.10.12.

960,28 € 08.11.12.

4,94 € 09.11.12.

335,75 € 31.01.13.

346,81 € 29.03.13.

284,79 € 30.04.13.

267,95 € 31.05.13.

311,81 € 10.07.13.

472,73 € 30.08.13.

284,25 € 30.09.13.

265,35 € 31.10.13.

341,37 € 18.12.13.

292,54 € 27.02.14.

231,16 € 21.07.14.

361,41 € 31.07.14.

220,69 € 29.08.14.

23.779,02 € 29.04.15.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 9.880,03 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja 9.4.2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je dana 1.3.2007., s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 3208537885, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 110.000,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB.

2. Tužitelj navodi da je tuženik u navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, da je otplatu kredita u čl. 2. i čl. 7. Ugovora vezao za ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,90 % godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način da će se mijenjati. Tužiteljica navodi da je postupajući na ovakav način tuženik u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, te da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZPP), Zakona o obveznim odnosima (ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZPP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve na štetu tužiteljice.

3. Tužitelj navodi da je zbog protupravnog postupanja tuženika protiv istoga vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, da je u navedenom postupku Visoki trgovački sud RH dana 13.6.2014. odlučio po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13 u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9. 2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužiteljice, tako što da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno da je isti sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju da je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetni ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

4. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknute navode tužitelja kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, te izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na sve odnose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 10. svibnja 2014. Tužitelj navodi da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa s tužiteljem, tužitelju dostavljao svu dokumentaciju u vezi s kreditom, od otplatnih planova do odluka o izmjeni kamatnih stopa. Tuženik navodi da iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu, da se neke od uplata uopće ne mogu povezati s tužiteljem. Tuženik dalje navodi da zastarni rok s naslova stjecaja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a da ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate, da kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja.

5. Tuženik navodi da što se tiče valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i da je to jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 23 P Ugovora gdje se navodi „pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja…ovog Ugovora“, da je valutna klauzula dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Tuženik dalje navodi da nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata, da je ugovorom ugovorena početna kamata od 4,90%, da je osnova obveza korisnika kredita sukladno članku 1021. ZOO platiti redovnu kamatu, da je ista određena ugovorom o kreditu, da je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose, da tužena banka ne samo da nije znala, nego da nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute.

6. Tužitelj u svom podnesku od 20.11.2020. navodi da je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, iz točke II. odgovora n/t, u cijelosti je neosnovan, da iz Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako je upravo tužitelj bio korisnik kredita koji je bio u obvezi plaćati kredit, dok je iz cjelokupne financijske dokumentacije razvidno da se ista odnosi upravo na ovdje tužitelja kao korisnika kredita, da su sve uplate po kreditu vršene su u ime i za račun korisnika kredita, odnosno tužitelja, a tuženik je sve uplate knjižio i provodio kao uplate tužitelja kojima su zatvarane upravo tužiteljeve kreditne obveze koji u konačnici i uredno kredit otplatio pa je iz toga sasvim jasno da se radi o uplatama tužitelja i nikoga drugog, da je potpuno pritom svejedno s kojeg je računa izvršen prijenos sredstava ili koja je osoba donijela novac tužitelja na šalter banke, kao što je potpuno netočno to da tuženik navodno „ne može neke od uplata povezati sa tužiteljem“ jer ih je povezivao punih 8 godina otplate kredita, a kredit je tužitelj otplatio još prije 5 godina.

7. Tužitelj ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18- 11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

8. Tužitelj navodi da sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakona o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.

9. Tužitelj dalje navodi da je konačno, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

10. Tužitelj dalje navodi da je u konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi Raiffeisenbank Austria d.d. i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

11. Tuženik u svom podnesku od 2. prosinca 2020. navodi da tuženik ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva, da ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu.

12. Tuženik dalje navodi da osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, da je na tužitelju teret dokaza o suprotnome, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koja izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da je kuća radi dovršenja koje je odobren predmetni kredit, korištena isključivo u privatne svrhe.

13. Tuženik navodi da je svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i da je na tužitelju teret dokaza da je potrošač.

14. Tužitelj je u svom podnesku od 17. prosinca 2024. uredio tužbeni zahtjev u odnosu na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka u ovom predmetu.

15. U dokazne svrhe sud je pregledao i pročitao: Ugovor o kreditu broj 3208537885, presuda TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/2, presuda VTS RH poslovni broj Pž- 7129/13-4, presuda VTS RH poslovni broj Pž-6632/17-10, otplatni plan kredita od 8.3.2007., pregled promjena kamatnih stopa od 19.4.2019., prometi po kreditu 2.3.2007.-29.4.2015., financijski izračun sa pripadajućim bilancama, izlaganja vice- guvernera Švicarske narodne banke ENT od 24. veljače 2020. i 19. veljače 2004. uz ovjereni prijevod s engleskog jezika, članci Večernjeg lista, Novog lista i Jutarnjeg lista, obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope od 8. siječnja 2013., obavijest o promjenama kamatne stope nakon 1.1.2013., Opći uvjeti poslovanja, Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Beus oecc, iskaz tužiteljice, dopuna nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ante Beusa oecc, dopuna nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ante Beusa, oecc od 10. rujna 2025.

16. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ante Beusa, oecc. proizlazi da zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 33. 791,76 EUR (ukupan broj stupca 9. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa, a zbog promjene kamate stope, tužitelj je kao korisnik kredita (iskazano u eurima), platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 5.295,66 EUR-a, (ukupan zbroj stupca 10. tablice 4.) bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF.

17. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 2007. godine "digla kredit" u švicarcima kod Zagrebačke banke kako bi uredila svoju obiteljsku kuću, da je iznos kredita bio 500.000,00 kuna na 13 godina, da je tom prilikom otišla u Zagrebačku banku gdje je razgovarala sa djelatnicom iste, da je bila jako ljubazna i kazala mi je EN uzmite ovaj kredit, kredit je super, pouzdan je, da joj je nudila ratu koja da je iznosila 4.000,00 kuna, a koja je njoj u tom trenutku bila prihvatljiva, da je to sve što mi je kazala o kreditu, a uz kredit da je dobila kutiju čaja i malu boršicu Zagrebačke banke, tako da je u tom trenutku bila prezadovoljna, da kad je došla kod djelatnice da joj je djelatnica sama pripremila ugovor koji sam ja samo trebala potpisati, da nije bilo pregovora o kamatnoj stopi, da ne zna ništa o stopama i kako se kreiraju, da je rata skočila na 7.000,00 kn, da je otplatila do kraja kredit, da nikada nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost, da nije iznajmljivala kuću.

18. Iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ante Beusa, oecc proizlazi, a odnosu na prigovore tuženika, da nigdje u izračunu nije uzeo u obzir troškove zatezne kamate, opomene i troškove obavijesti, da je kod izračuna koristio naplaćene iznose glavnice i kamata, što da je jasno vidljivo u Tablici 3, stupcu 3. te u Tablici 4. stupcu 6. i stupcu 7.

19. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga.

20. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i isplatu novčanog iznosa stečenog bez osnove.

21. U ovoj parnici mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

22. Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka te da je bilo promjena kamatne stope i tečaja CHF (na više) nakon sklapanja istog.

23. Sporno je da li su predmetne odredbe ugovora ništetne i visina potraživanja tužitelja.

24. U postupku neće biti sporne slijedeće činjenice:

25. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 1.3.2007. kamatna stopa je iznosila 4,90% godišnje, te je ugovoreno da je promjenjiva u skladu s odlukom banke. U ugovoru nije navedeno ili detaljnije pojašnjeno zbog kojih uvjeta se kamatna stopa može mijenjati. Jedino u odredbi toč.23. ugovora piše da se podredno primjenjuju opći akti tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana te da je tužitelj upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom.

Također je predmetnim ugovorom ugovorena i valutna klauzula na način da je dan kredit u kunama u protuvrijednosti CHF te je i otplata anuiteta bila u kunskoj protuvrijednosti CHF.

Sve navedeno proizlazi navedenog ugovora.

26. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ante Beusa, oecc. proizlazi da zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 33. 791,76 EUR (ukupan broj stupca 9. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa, a zbog promjene kamate stope, tužitelj je kao korisnik kredita (iskazano u eurima), platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 5.295,66 EUR-a, (ukupan zbroj stupca 10. tablice 4.) bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF.

27. Na prigovore tuženika vještak je odgovorio u svom dopunskom nalazu i mišljenju u kojem je naveo da je izvršio ponovni obračun, da nigdje u izračunu nije uzeo troškove zatezne kamate, opomene i troškove obavijesti, da je kod izračuna koristio isključivo naplaćene iznose glavnice i kamata, što da je vidljivo u Tablici 3., stupcu 3., te u Tablici 4, stupcu 6. i 7.

28. Na taj način vještak je otklonio prigovore tuženika u ovom predmetu. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka. Slijedom svega toga ovaj sud poklanja vjeru nalazu i mišljenju vještaka, a posebno stoga što djeluje stručno i logično, te ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom.

29. Vezano za pravno pitanje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pobliže citiranih u izreci, za navesti je sljedeće. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.

30. O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

31. Prema čl.502.c ZPP ovaj sud je vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

32. Iznad svega iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, navodi se da je prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor dosita izgleda kao Ugovor kojeg je pripremio isključivo tuženik, a što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja.

33. Tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03).

Tuženik nije dokazao da je postojao razlog za promjenu kamatne stope.

34. U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

35.Člankom 4.ZOO (čl.12. po ZOO/91) propisano da je su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

36. Prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a (čl.103. po ZOO/91) proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

37. Tužitelju morali biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

38. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

39. Ni ZZP/03 ni ZOO/91 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.12.ZOO/91 kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

40. Obzirom da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

41. Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.

42. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a (čl.103.st.1. i čl.105.st.1.ZOO/91), a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.

43. Kamatna stopa je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

44. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene.

45. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

46. Tuženik možda i jest u skladu s odredbama propisa o potrošačkom kreditiranju o svakoj promjeni kamatne stope obavijestio potrošača ovdje tužitelja, ali treba reći da je o ovom pravnom pitanju VSRH u predmetu br. Rev-1172/2018 zauzeo stajalište da tuženik na temelju obavijesti o promjeni kamatne stope nije u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po višoj stopi.

47. Sve gore navedeno o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti te odredbe zbog toga jer se nije o njoj pojedinačno pregovaralo i zbog toga jer uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača te zbog toga što odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, isto je i za ugovornu odredbu koja se tiče valutne klauzule pa bi i ta odredba bila ništetna.

48. Ovo posebno i stoga jer tuženik nijednim dokazom nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a sud je vezan utvrđenjima iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora.

49. Tužitelj kao potrošač (koji nije ni obrtnik ni poduzetnik, koja je odlučila urediti svoju obiteljsku kuću, i to nije uspjela, budući je sama navela da je kuća ostala ruglo u mjestu, pa je stoga prema iskazu nije ni iznajmljivala, po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir njezin iskaz te manjak tuženikovih dokaza, nije bila dovoljno informirana o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak i da nije o postojećem riziku obaviješten uredno i u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

50. U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, ističe se da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

51. Budući da su, odluke u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13.6.2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope) i 14.6.2018. (u pogledu valutne klauzule), to se može reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja s osnove valutne klauzule jer je tužba podnesena 10.5.2019. tj. prije isteka roka od 5 godina.

52. Prigovor da tužitelj nije potrošač također nije osnovan. Naime, tužitelj je u iskazu naveo da je kredit podignut za obnovu kuće u kojoj živi, i da je kuća i sada ruglo budući istu nije uspjela obnoviti, te da istu niti ne iznajmljuje. Tuženik nije dokazao suprotno da bi kreditiranje tužitelja imalo ikakve veze s nekim obrtom ili trgovačkim društvom u vlasništvu tužitelja.

Stoga, imajući u vidu izneseno, prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora i odlučeno je kao u izreci presude pod I. i II.

53. Vezano za oduku u izreci pod III., navodi se sljedeće. Posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO).

Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj, kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 33. 791,76 EUR (ukupan broj stupca 9. tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa, a zbog promjene kamate stope, tužitelj je kao korisnik kredita (iskazano u eurima), platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 5.295,66 EUR-a, (ukupan zbroj stupca 10. tablice 4.) bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF.

54. Zato je tuženiku naloženo temeljem čl.1111.ZOO platiti tužitelju 39.047,42 EUR. Vezano za zahtjev za isplatu zateznih kamata, navodi se da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO.

55. Prema sudskoj presudi i to (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

56. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

57. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i to prema popisanom troškovniku tužitelja, a troškovi tužitelja sastoje se od troškova vještačenja u iznosu od 706,25 EUR, troškova sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 424,00 EUR, od troškova zastupanja po OT ("Narodne novine" broj 138/2023. – dalje: Tarife) i to sastav tužbe sastav obrazloženih podnesaka od 20.11.2020. i 17.12.2024., 30.10.2025., te trošak pristupa na ročišta 15.12.2020., 15.04.2025., 03.03.2026., svaka radnja po 1.000,00 EUR, uvećano za 25% ili 1.750,00 EUR.

U Supetru, 9. travnja 2026.

SUDAC:

Jadranko Basić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku