REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-5865/24-26

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. OIB.90275854576 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 12. ožujka 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika NO, odvjetničkog vježbenika, dana 09. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5.1. Ugovora o kreditu br. 22146 od 30. listopada 2006. godine sklopljenog između tužitelja RO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. OIB.90275854576 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, kao davatelja kredita, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 6.2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. OIB.90275854576 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, platiti tužitelju RO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 313,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 6,21 eura od 31. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 6,36 eura od 04. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 6,30 eura od 25. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 6,17 eura od 07. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 6,33 eura od 04. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 6,22 eura od 04. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,42 eura od 07. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,37 eura od 08. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,58 eura od 10. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,43 eura od 17. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,28 eura od 25. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,34 eura od 22. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,37 eura od 21. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,27 eura od 21. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,38 eura od 23. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,60 eura od 05. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,71 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,47 eura od 04. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,07 eura od 12. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,12 eura od 06. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,86 eura od 19. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,93 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,96 eura od 27. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,85 eura od 15. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,87 eura od 27. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,94 eura od 27. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,96 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,89 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,02 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,02 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 6,37 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate te na

- iznos od 109,29 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 31. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. OIB.90275854576 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, platiti tužitelju RO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 860,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 2,15 eura od 10. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,94 eura od 05. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,20 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,49 eura od 12. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,95 eura od 06. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,03 eura od 19. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,30 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,03 eura od 27. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,44 eura od 15. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,30 eura od 27. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,32 eura od 27. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,78 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 7,90 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 11,68 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 11,50 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 15,13 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate te na

- iznos od 687,59 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 10. travnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. OIB.90275854576 iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, naknaditi tužitelju RO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.579,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. travnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 385,53 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 30. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 22146 temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.659,27 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja. Naime sukladno odredbi članka 5. i članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja, uz promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,60%, a utvrđuje se sukladno odredbi članka 9.1. predmetnog Ugovora o kreditu. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer je omogućila tuženiku promjenu redovne kamatne stope koja je ovisna isključivo o volji jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, s obzirom da je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati, a ujedno navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te kao takva prosječnom potrošaču nije razumljiva i ne daje dovoljno precizne kriterije na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Isto tako ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, jer tužitelju prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF, nego je dapače predmetni kredit tužitelju prezentiran kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom, s time da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i kamatna stopa naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Inače predmetni Ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika kao trgovca te se o pojedinim ugovornim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, pa tužitelj, potrošač nije imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 5.1. Ugovora o kreditu br. 22146 od 30. listopada 2006. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 6.2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 313,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 860,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu na način da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog, stečenog bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istog, a posljednji obrok temeljem predmetnog Ugovora o kreditu isplaćen je 2014. godine, dok je tužba podnesena u listopadu 2024. godine, pa je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, a ujedno unutar tog zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije te je osporio tužitelju status potrošača, što znači da se na tužitelja ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a čak i kada bi se primjenjivale odredbe Zakona o zaštiti potrošača sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a sve odredbe predmetnog Ugovora o kreditu su jasne, lako razumljive i uočljive, a ujedno su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama, ne predstavljuu odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime tuženik je održavao učestale edukacije svojim prodavačima i prodajnim predstavnicima te uvijek isticao da prilikom sklapanja ugovora s valutnom klauzulom postoji rizik radi promjene tečaja, na koji tuženik ne utječe, a kojeg rizika korisnici kredita moraju biti svjesni te je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Dakle tužitelj je u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, što nije učinio, s time da se vezano uz značenje valutne klauzule u CHF radilo o općepoznatoj informaciji, koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog Ugovora u kreditu u nizu novinskih članaka, a na tu činjenicu je posebno upozorio tadašnji viceguverner HNB-a BO prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio kako nije u istoj poziciji osoba koja je kredit u CHF podigla prije 2005. godine i osoba koja je takav kredit podigla nakon tog razdoblja, jer su do 2005. godine korisnici kredita mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacije kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. godine se radi o općepoznatoj informaciji o kojoj se javno govorilo u medijima, pa se korisnici kredita koji su se odlučili na sklapanje kredita u CHF valuti ne mogu više pozivati na istu argumentaciju o neznanju, na isti način kao i korisnici kredita koji su ugovore s valutom CHF sklopili u prethodnim razdobljima, a u konkretnom slučaju se radi o kratkoročnom kreditu koji sklopljen u vremenu kada je pitanje valute CHF već bilo općepoznato. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, a ujedno utvrđenja iz kolektivnog postupka nema apsolutno nikakve veze s tuženikom, jer isti nije banka, ne pripada bankarskom sektoru, niti je dioničko društvo, nema vlastiti kapital, već se za svaki pojedini kredit zaduživao kod banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti, koji iznos je potom isplaćen tužitelju. Isto tako vezano uz promjenjivu kamatnu stopu punomoćnik tuženika je naglasio da su u predmetnom Ugovoru točno definirani parametri na temelju kojih dolazi do promjene kamatne stope, koja je mijenjana isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva, kao i izmjenama tromjesečnog LIBOR-a na koje tuženik nije imao nikakav utjecaj, a osim toga iznos varijabilnog dijela kamatne stope, koji se dakle mijenjao, ne predstavlja prihod tuženika, jer PDV na kamatu, zbog kojeg se kamatna stopa mijenjala, nije prihod tuženika, već prihod državnog proračuna RH. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio kako je nejasno zašto tužitelj nije iskoristio mogućnost koju mu je tuženik pružio i zahtijevao raskid Ugovora o kreditu zbog promjenjenih uvjeta, nego sada, godinama nakon što je isplatio kredit neosnovano potražuje iznose navodno preplaćenih anuiteta. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući kako je konačno postavljeni tužbeni zahtjev smanjen, što ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupa sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku Ugovora o kreditu br. 22146 od 30. listopada 2006. godine (stranica 11-14 spisa), u presliku plana otplate uz Ugovor o kreditu br. 22146 (stranica 15-17, 25-27 spisa), u presliku konto kartice uz Ugovor o kreditu (stranica 19-23 spisa), u presliku računa sudskog vještaka Lidije Jurković br. 529/11/23 od 19. studenog 2023. godine (stranica 29 spisa), u presliku izračuna tečajne razlike (stranica 30-33 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 46-59 i 78-91 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 94-95 spisa), u nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 100-107 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 124-125 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 30. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit za financiranje troškova kupnje vozila u iznosu od 22.659,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja, na rok otplate 84 mjeseci. Isto tako nesporna je kako činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja, tako i činjenica da je ugovorena i promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,60%, a nesporna je i ujedno i činjenica da je kredit u cijelosti otplaćen. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe Ugovora o kreditu, kao i Uvjeta Ugovora o kreditu, sastavnog dijela predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, a time i ništetne, s time da je sporan je i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, kao i potrošačko svojstvo tužitelja, korisnika kredita, a sporan je i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 06. ožujka 2026. godine smanjio tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u CHF, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP- a potreban pristanak tuženika, s time da punomoćnik tuženika nije pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Isto tako tužbenim zahtjevom od 06. ožujka 2026. godine punomoćnik tužitelja je povećao tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je potreban pristanak tuženika, s time da se sukladno odredbi članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe, jer se zamjenik punomoćnika tuženika upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a da se prije toga nije protivio preinaci.

7. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, s time da prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, a niti je jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do otplate kredita. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

8. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF.

9. Iskazu tužitelja (stranica 94-95 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje auta, ponudili su mu ugovor u CHF, za taj kredit je bila „najniža kamatna stopa“, rekli su mu da CHF može „varirati jako malo, ne može varirati 20-30%“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju te valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, niti je bilo govora o monetarnoj polici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužitelja da su mu ponudili ovaj tekst Ugovor o kreditu, bilo mu je bitno da sa svojim primanjima može plaćati mjesečnu ratu koju su izračunali, s time da mu nisu objasnili zašto, iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio auto koji je koristio za osobne potrebe, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate, a kredit je u cijelosti otplatio, bio je zaposlen u Hrvatskim šumama, gdje je i danas zaposlen. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, a ujedno je platio sve rate predmetnog kredita, što rezultira time da je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka neosnovan. Nastavno treba naglasiti da je punomoćnik tuženika tijekom postupka odustao od prijedloga za provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka CO.

10. Imajući na umu da je odredba članka 5.1. i članka 6.2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa, lako uočljiva, ali nije jasna i razumljiva na način da je tužitelj na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, koliki će biti ukupan iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, jer nije upozoren na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, tzv. valutu utočišta, s obzirom na monetarnu politiku RH kojom HNB „štiti“ tečaj kune u odnosu na valutu euro, ali ne i u odnosu na valutu CHF, na što je tuženik, trgovac bio dužan upozoriti tužitelja, a niti je jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate, čime je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, korisnika kredita, sud je utvrdio da su te ugovorne odredbe sukladno odredbi članka 296. stavka 1. i stavka 3. ZOO-a ništetne. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da tuženik nije banka, ne pripada bankarskom sektoru, niti je dioničko društvo, nema vlastiti kapital, već se za svaki pojedini kredit zaduživao kod banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti, koji iznos je potom isplaćen tužitelju treba naglasiti slijedeće. Naime tuženik, trgovac, niti nije morao imati saznanja o kretanju tečaja CHF u odnosu na euro, odnosno tada važeću valutu kunu tijekom trajanja predmetnog ugovornog odnosa, nego je sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a vodeći pri tome računa i o načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu jednake vrijednosti činidaba, bio dužan informirati tužitelja, korisnika kredita, na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, tzv. valutu utočišta, s obzirom na monetarnu politiku RH, što je propustio učiniti, nego je ugovore o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF nudio kao „najpovoljne“, a ujedno je bio dužan inoformirati tužitelja i o razlozima zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati tijekom trajanja ugovora o kreditu, što također nije učinio.

11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Imajući na umu da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer tuženik niti nije sudjelovao u tom postupku, nije kreditna institucija, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, s obzirom da je tek ovom presudom utvrđeno da je odredba članka 5.1. i članka 6.2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa ništetna, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, pa će zastara potraživanja u propisanom općem zastarnom roku od pet godina početi teći tek od dana pravomoćnosti ove presude, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

12. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 100-107 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 490,07 CHF, odnosno iznosi 2.365,80 kuna, što iznosi 313,96 eura, dok ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan odobrenje leasinga iznosi 6.485,10 kuna, za obroke za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, odnosno iznosi 860,73 eura.

13. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića na način da je punomoćnik tužitelja prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je sudski vještak za dio anuiteta koji su podmireni 20. svibnja 2010. godine primijenio tečaj koji je važio za datum tih anuiteta, a ne datum koji je važio na dan plaćanja, dok naprotiv punomoćnik tuženika nije imao prigovora na nalaz i mišljenje.

14. Sudski vještak Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na nalaz i mišljenje na ročištu 12. ožujka 2026. godine (stranica 124-125 spisa) navodeći da je tuženik izdavao mjesečne račune iskazne u kunama te iznos obroka u CHF po računima iskazao u kunama po datumu dospijeća računa, s time da je u svojim knjigovodstvenim evidencijama uplatu koja je izvršena 20. svibnja 2010. godine u kunama evidentirao za zatvaranje ranijih obroka u kunama te nije primjenjivao izračun anuiteta u CHF po drugom tečaju na dan 20. svibnja 2010. godine za prethodno izdani račun, zbog čega je u nalazu i mišljenju primjenjivao tečaj koji je tuženik primijenio prilikom izdavanja računa i prilikom naplate te je izračun izvršio uspoređujući iznose u kunama s iznosom koji bi se dobio u kunama da se primjenjivao početni tečaj CHF-a.

15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što je punomoćnik tužitelja nakon usmenog očitovanja sudskog vještaka povukao prigovor na nalaz i mišljenje. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna, jer tuženik, trgovac nije informirao tužitelja, korisnika kredita o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke ništetna. Drugim riječima nije ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer tuženik, trgovac nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan tečaj CHF koji je važio na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i početno ugovorena kamatna stopa.

16. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer tuženik, trgovac nije informirao tužitelja, korisnika kredita o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svake pojedine mjesečne rate do isplate.

17. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 5.1. i članka 6.2. predmetnog Ugovora o kreditu br. 22146 od 30. listopada 2006. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te promjenjiva kamatna stopa, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 313,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 860,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 385,53 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III. i točkom V. izreke presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.579,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 04. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 11. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 16. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 11. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 06. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 12. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 09. travnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

19. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 16. srpnja 2025. godine i podneska od 26. siječnja 2026. godine sud je temeljem odredbe članka 152. ZPP-a u svezi s odredbom čanka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja istaknuo prigovor na nalaz i mišljenje, s time da je od tog prigovora odustao nakon usmenog očitovanja sudskog vještaka, odnosno izvijestio je sud da pokušaj mirnog rješenja spora nije uspio te je predložio saslušanje sudskog vještaka na izneseni prigovor, a što rezultira time da tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužan sam snositi trošak sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s onim troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a tim više što za tu parničnu radnju niti nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužitelja, koje bi moglo opravdati taj trošak. Nadalje zahtjev tužitelja za naknadom troška za „predvještačenje“ u iznosu od 66,36 eura, sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj niti nije dokazao da je imao trošak „predvještačenja“, odnosno da je sudskom vještaku Lidiji Jurković platio račun br. 529/11/23 od 19. studenog 2023. godine, a što niti ne proizlazi iz predmetnog računa. Konačno zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura te je ujedno obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura, a što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude,

20. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zathijevati, a to tim više što je tuženik uz visinu tužbenog zahtjeva ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

21. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 31. srpnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 09. travnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 09. travnja 2026. godine