REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] J 5

Poslovni broj: Us I-740/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužitelja Općine Plitvička jezera, OIB: 58932233075, iz Korenice, Trg Svetog Jurja 6, koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri, odvjetnici u Rijeci, Supilova 6, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, OIB: 72910430276, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje 1. zainteresirane osobe JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. zainteresirane osobe OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], OIB: Rifata Burdževića 10b i 3. zainteresirane osobe ŠG, OIB: [osobni identifikacijski broj]. iz [adresa], svi zastupani po opunomoćenici Slađani Čanković, odvjetnici u Zagrebu, Preradovićeva 18/I, radi određivanja naknade za eksproprirano zemljište, 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-943-02/24-01/368, URBROJ: 514-04-03-01-01/08-25-02 od 19. ožujka 2025. i rješenje Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i komunalno gospodarstvo KLASA: UP/I-943-05/09-01/13, URBROJ: 2125-06-03/1-24-25 od 14. svibnja 2024. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je isto dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove spora.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i komunalno gospodarstvo KLASA: UP/I-943-05/09-01/13, URBROJ: 2125-06-03/1-24-25 od 14. svibnja 2024. toč. 1. izreke utvrđeno je da je pravomoćnim rješenjem Općine Titova Korenica, Općinskog sekretarijata za poslove uprave, Imovinsko-pravne službe, KLASA: 944/05/90-01/80, URBROJ: 2183-03-02-90-01 od 25. srpnja 1990. eksproprirana nekretnina kč. br. [katastarska čestica], površine 1339 čhv, upisana u p.I. br. 1078 k. o. [katastarska općina], po zahtjevu korisnika Općine Titova Korenica radi dodjele zemljišta korisniku "Pliva" iz Zagreba radi izgradnje tvornice lijekova. Toč. 2. izreke određeno je da je Općina Plitvička Jezera, kao pravni slijednik bivše općine [adresa], u čiju korist je izvršena eksproprijacija zemljišta iz toč. 1., dužna naknadu za eksproprirano zemljište isplatiti JG za 1/3 dijela u iznosu 16.358,26 eura, ŠG za 1/3 dijela u iznosu 16.358,26 eura i OG za 1/3 dijela u iznosu 16.358,26 eura, ukupno 49.074,78 eura, u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja, u protivnom zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja rješenja pa do isplate. Toč. 3. određeno je da će se o troškovima postupka odlučiti posebnim zaključkom.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-943-02/24-01/368, URBROJ: 514-04-03-01-01/08-25-02 od 19. ožujka 2025. odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno ovom sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost upravnih rješenja. U istoj ističe kako se tuženik u obrazloženu rješenja poziva na odredbe Zakona o izvlaštenju, konkretno čl. 46., tumačeći da se radi o nastavku postupka određivanja naknade u kojem do stupanja na snagu Zakona (1994.) nije donesena pravomoćna odluka o naknadi. Međutim, istovremeno se uopće ne primjenjuje čl. 47. st. 3. istog Zakona, koji propisuje da u slučajevima kada je izvlaštenje izvršeno temeljem propisa o eksproprijaciji, a naknada nije isplaćena, podnositelj zahtjeva ima pravo podnijeti zahtjev najkasnije u roku od godine dana od stupanja Zakona na snagu. U konkretnom slučaju, rješenje o eksproprijaciji doneseno je 1990. godine, a zahtjev za naknadu podnesen je 2009. godine, odnosno punih 15 godina nakon isteka roka iz čl. 47. st. 3. Zakona. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2737/2006 jasno je zauzeo stav da se zahtjevi podneseni izvan tog roka odbijaju kao nepravodobni. Nadalje, tužitelj ističe kako iz pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji iz 1990. godine (KLASA: 944-05/90-01/80, URBROJ: 2183-03-02-90-1 od 25. srpnja 1990.) jasno proizlazi da je korisnik eksproprijacije društveno poduzeće "Pliva" Zagreb, kojem je zemljište dodijeljeno radi izgradnje tvornice lijekova. Stoga je tužitelj mišljenja da su upravna tijela pogrešno ocijenila neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije tužitelja, odnosno da su protivno zakonu odredila tužitelja – Općinu Plitvička Jezera – kao obveznika isplate naknade, iako iz spisa predmeta proizlazi da krajnji korisnik eksproprijacije nije bila Općina, već društveno poduzeće "Pliva" Zagreb, kojem je zemljište dodijeljeno radi izgradnje tvornice lijekova. U rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju iz 1996. godine to zemljište je uneseno u temeljni kapital Pliva d.d. Zagreb, čime je jasno da je upravo to trgovačko društvo pravni sljednik korisnika eksproprijacije. Sukladno čl. 47. st. 2. Zakona o izvlaštenju, obveza isplate naknade tereti korisnika eksproprijacije ili njegova pravnog sljednika. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-x-410/2018-2 izričito je utvrdio da jedinica lokalne samouprave ne može biti obveznik naknade za nekretnine oduzete u korist trećih osoba. Nastavno tužitelj ističe kako su upravna tijela pogrešno tumačila rješenje Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj I R2-1309-2 od 13. siječnja 2009., koje je imalo isključivo učinak odbacivanja prijedloga zbog nenadležnosti, ali nije sadržavalo ustupanje predmeta upravnom tijelu, što je preduvjet za primjenu čl. 22. Zakona o izvlaštenju. Dakle, nisu postojali uvjeti za nastavak postupka pred upravnim tijelima, niti je isti bio pravovaljano pokrenut. Također tužitelj ističe da se u konkretnom slučaju, zemljište koje je bilo predmet eksproprijacije, nesporno koristilo u poljoprivredne svrhe sve do izvlaštenja. U vezi s time, prema čl. 42. Zakona o eksproprijaciji, ako se zemljište, čak iako se formalno nalazi unutar građevinskog područja, do oduzimanja koristi kao poljoprivredno, naknada se određuje kao za poljoprivredno zemljište. Suprotno tome, u konkretnom slučaju vještačenje je provedeno prema vrijednosti građevinskog zemljišta, bez pravnog temelja, čime je došlo do neutemeljenog uvećanja naknade i povrede materijalnog prava. Nadalje, upravna tijela kod donošenja rješenja nisu uzela u obzir čl. 118. Zakona o općem upravnom postupku kojim je propisano da se rješenje ne može izmijeniti na štetu stanke koja je izjavila žalbu, budući da je u ponovljenom postupku povodom žalbe tužitelja određena viša naknada nego u prethodnom rješenju. Također, u tužbi navodi kako u postupku nije pravilno razmotrena aktivna legitimacija podnositelja zahtjeva za naknadu. Iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da postoje više nasljednika pokojnog vlasnika, a zahtjev je podnijela samo jedna osoba. Prema ustaljenoj praksi sudova, nasljednik koji ne podnese zahtjev ne može ostvarivati pravo na naknadu, a onaj koji to učini može potraživati samo svoj nasljedni udio. Konačno, tužitelj smatra da je pored svega ranije navedenog, prvostupanjsko rješenje nezakonito zato što izreka rješenja ne sadrži odredbu kojom se utvrđuje pravo na naknadu i u kojem iznosu, kao niti u kojem dijelu i iznosu pojedini nasljednik ostvaruje pravo na naknadu, već samo sadrži nejasnu i neprovedivu kondemnatornu izreku koja je proturječna sama sebi. Osim toga, tužitelj smatra da je nezakonit i dio izreke rješenja u kojem prvostupanjsko tijelo kao sastavni dio točke 2. izreke rješenja navodi: „Ukupno u iznosu od … na žiro račun opunomoćenice odvjetnice ... otvoren kod ZAGREBAČKE BANKE d.d., broj: IBAN: …, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja, u protivnom zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja ovog rješenja, pa do isplate.“ U vezi s navedenim, tužitelj navodi kako je naknada za eksproprijaciju, ukoliko ista postoji, osobno pravo bivših vlasnika (ili njihovih nasljednika), pa izreka rješenja mora navesti svakog od njih i njihov udio. Rješenje ne smije nalagati isplatu trećoj osobi (odvjetniku) bez njihovog izričitog ovlaštenja.

4. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu donošenje presude kojom se poništava rješenje tuženika kao i rješenje prvostupanjskog tijela uz obvezivanje tuženika na naknadu tužitelju troškova spora.

5. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao na navode iznijete u obrazloženju pobijanog rješenja te je predložio odbiti tužbeni zahtjev.

6. Zainteresirane osobe u odgovoru na tužbu osporile su sve navode tužitelja ističući kako je o ovom pravnom pitanju već u identičnoj upravnoj stvari odlučio Upravni sud u Rijeci u više svojih pravomoćnih presuda - poslovni broj Usl-694/12, Usl-746/12 i Usl-681/12. Također su se pozvale na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Uzz-5/99 te su uz odgovor dostavile pravno mišljenje prof.dr.sc. ŽG navodeći da se isto referira na konkretnu upravnu stvar.

7. U tijeku spora održana je rasprava 1. travnja 2026. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je opunomoćenik tužitelja i opunomoćenik zainteresiranih osoba, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 89. st. 4., a u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS-a održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

8. Na navedenoj raspravi opunomoćenik tužitelja ustrajao je u cijelosti kod navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i svih navoda iznijetih tijekom postupka. Pritom je posebice osporavao da bi tužitelj bio obveznik imajući u vidu da isti nije korisnik kao i da bi zainteresirane osobe imale pravo na naknadu, na način kako je to postavljeno u zahtjevu. Dodatno je pritom istaknuo kako na rješenje Općinskog suda u Gospiću zainteresirane osobe nisu uložile pravni lijek, a kojim rješenjem predmet nije bio upućen na odlučivanje nadležnom tijelu zbog čega tužitelj smatra da je naknadno podnesen zahtjev nadležnom tijelu, novi zahtjev, koji je podnesen van zakonom propisanog roka. U svezi visine naknade dodatno ističe da je između izrade nalaza i odluke prošlo više od dvije i pol godine zbog čega tužitelj smatra kako predmetni nalaz ne može biti temelj, uz sve ostale prethodno iznijete prigovore tijekom postupka, za donošenje odluke. Ujedno, tužitelj predlaže da sud odluči i o zahtjevu za određivanjem odgodnog učinka tužbe, kako je to navedeno u prijedlogu, do donošenja pravomoćne odluke u ovom sporu.

9. Opunomoćenik zainteresiranih osoba na navedenoj raspravi u cijelosti je ostao kod svih navoda iz odgovora na tužbu od 12. rujna 2025. Osporio je sve navode tužitelja iz tužbe, kao i one iznesene na današnjem ročištu. Pozvao se pritom na pravno mišljenje prof.dr.sc. ŽG dostavljeno uz odgovor na tužbu. Istaknuo je kako je pravo na naknadu nastalo donošenjem rješenja o deposedaciji sukladno odredbama Zakona o izvlaštenju. Prema tome, irelevantno je što tužitelj nije korisnik deposedirane nekretnine. Zatražena je naknada troškova.

10. U cilju ocjene zakonitosti pobijanih upravnih rješenja sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

11. Na temelju razmatranja svih spornih pitanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Obrazlažući razloge odlučivanja kao u pobijanom rješenju tuženik navodi kako iz spisa upravnog postupka proizlazi da je rješenjem Općine Titova Korenica, Općinskog sekretarijata za poslove uprave, Imovinsko-pravne službe KLASA: 944- 05/90-01/08, URBROJ: 2183-03-02-10-01 od 25. svibnja 1990. u korist "Plive" Zagreb, između ostalih nekretnina, eksproprirana i d. kč. br. [katastarska čestica] u površini od 1339 čhv, upisana u pl. broj 1078 k. o. [katastarska općina], vlasništvo i posjed VG, iz [adresa], čiji su nasljednici JG, supruga, OG, sin i ŠG kćer. Istim rješenjem (točka IV dispozitiva) određeno je da je korisnik eksproprijacije – Općina [adresa] dužna naknaditi troškove eksproprijacije prijašnjim vlasnicima, te dati naknadu za zemljište nakon konačnosti tog rješenja. Budući da je rješenjem o eksproprijaciji određeno je da je korisnik eksproprijacije Općina Titova Korenica dužna naknaditi troškove eksproprijacije prijašnjim vlasnicima, te dati naknadu za zemljište nakon konačnosti tog rješenja, tuženik ocjenjuje da je prvostupanjskim rješenjem Općina Plitvička Jezera, kao pravni slijednik korisnika eksproprijacije Općine Titova Korenica, pravilno određena obveznikom naknade. Naime, obveza isplate naknade tereti korisnika eksproprijacije ili njegovog pravnog sljednika pa su stoga ocijenjeni neosnovanim prigovori ovdje tužitelja da je obveznik naknade sadašnji vlasnik Pliva d.d.

13. Sud prihvaća navedeni zaključak tuženika kao pravilan i zakonit, utemeljen na odredbi čl. 47. st. 2. Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine" broj: 9/94, 35/94, 114/01, 79/06, 45/11, 34/12, dalje: Zakona o izvlaštenju) pri čemu se tužitelj neosnovano u konkretnom slučaju poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Rev- x-410/2018-2 od 11. siječnja 2022. u kojoj je izraženo pravno stajalište kako tuženik - Sveučilište u Splitu – "nije pasivno legitimiran platiti naknadu za nekretnine koje su bile zakonito oduzete predniku tuženika u postupku eksproprijacije još 1951.- 1952. godine. Naime, na temelju tada važećih propisa naknadu za ekspropriranu nekretninu bio je dužan platiti korisnik eksproprijacije, ali ne i (pravna) osoba kao što je tuženik, koji neupitno nije korisnik eksproprijacije niti je spornu nekretninu stekao na nezakonit način, budući da je sporno pravo vlasništva stekao uknjižbom na osnovi pravnog posla s upisanim vlasnikom Republikom Hrvatskom." Iz citiranog dijela obrazloženja, razvidno je da se navedena činjenična situacija ne može poistovjetiti sa činjenicama ovog spora i postupka koji mu je prethodio.

14. Nadalje, tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja navodi kako nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji nije postignut sporazum o naknadi, pa je spis eksproprijacije dostavljen Općinskom sudu u Titovoj Korenici radi određivanja naknade u izvanparničnom postupku. U izvanparničnom postupku po prijedlogu Općine Titova Korenica pred Općinskim sudom u Titovoj Korenici nije donesena pravomoćna odluka o naknadi do stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju. Općinski sud u Gospiću, Stalna služba u Korenici, u izvanparničnom predmetu općine Plitvička Jezera, kao pravnog slijednika Općine Titova [adresa], povodom požurnice JG od 23. srpnja 2008. radi donošenja rješenja o određivanju naknade, rješenjem poslovni broj: I.R2- 1309-2 od 13. siječnja 2009. oglasio se nenadležnim i prijedlog odbacio. Odredbom čl. 46. Zakona o izvlaštenju propisano je da se ovaj zakon odnosi na postupke određivanja naknade u kojima do stupanja na snagu tog zakona (18. veljače 1994.) nije doneseno pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, odnosno naknadi, odnosno ako su ta rješenja poništena ili ukinuta. Dakle, u konkretnom slučaju, s obzirom da je Općina Titova Korenica donijela pravomoćno rješenje o eksproprijaciji te da nakon pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji nije donijela pravomoćno rješenje o naknadi niti je naknada određena u sudskom izvanparničnom postupku, tuženik zaključuje kako je riječ o postupku iz čl. 46. Zakona o izvlaštenju – određivanje naknade za eksproprirano zemljište. Postupak određivanja naknade za eksproprirano zemljište se provodi po službenoj dužnosti, a ne na zahtjev prijašnjeg vlasnika, kao što to pogrešno tumači tužitelj. Stoga ovaj postupak treba u smislu odredbe čl. 46. Zakona o izvlaštenju shvatiti kao nastavak započetog postupka određivanja naknade u kojem do stupanja na snagu toga zakona (18. veljače 1994.) nije donesena pravomoćna odluka o naknadi. Suprotno navodima ovdje tužitelja, u ovom predmetu nije nastupila zastara, u vezi čega se upućuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1981/11 od 8. siječnja 2015. u kojoj se zauzeto pravno stajalište da se čl. 46. Zakona o izvlaštenju primjenjuje u svim slučajevima u kojima naknada za eksproprirane ili deposedirane nekretnine po ranijim propisima nije pravomoćno određena. Identična pravna stajališta zauzeta su i u sudskoj praksi (npr. presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: I Usl-694/12-23 od 20. svibnja 2013., presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Uzz-5/1999-2 od 8. svibnja 2002. i dr.). Pri tome nije od značaja da je JG **.**.2009. podnijela općinskom sudu požurnicu radi određivanje i isplate naknade, niti je od ikakvog značaja što je požurnica podnesena 29 godina nakon donošenja rješenja o eksproprijaciji, jer se prema odredbi čl. 46. Zakona o izvlaštenju naknada određuje po službenoj dužnosti. Tužitelj se glede nastupa zastare pogrešno poziva na odluku Ustavnog suda broj: U-III-4676/2023 od 10. travnja 2024., jer ista nije donesena u predmetu naknade za izvlaštene ili deposedirane nekretnine prema ranijim propisima pa nije primjenjiva u ovom slučaju. Nadalje, tuženik prigovore ovdje tužitelja na zastaru pokretanja postupka i zastaru samog prava na naknadu ocjenjuje neosnovanima iz razloga što pravo na naknadu za nekretnine koje su oduzete prema ranijim propisima ne zastarijeva. Naime, pravo na naknadu za deposedirane ili eksproprirane nekretnine prema odredbi čl. 46. Zakona o izvlaštenju postoji u svim slučajevima u kojima do stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju 18. veljače 1994. nije doneseno pravomoćno rješenje o naknadi, a identičnu odredbu sadrži i sadašnji čl. 62. st. 2. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine" broj: 74/14, 69/17, 98/19).

15. Sud u cijelosti prihvaća navedeno stajalište tuženika, pri čemu ocjenjuje kako isto nije dovedeno u sumnju navodima tužitelja tijekom ovog spora, a što potvrđuje i sudska praksa kako Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (Us-129/98 od 20. ožujka 1999., Us-8499/98 od 20. svibnja 1999., Usž-3483/23 od 23. svibnja 2024., Usž- 3820/2024-2 od 14. veljače 2025.) tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 1981/11 od 8. siječnja 2015., Uzz 43/09 od 19. svibnja 2010.) i Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-4673/08 od 20. svibnja 2009.).

16. Nastavno na navedeno i upravo iz citiranih razloga, valja reći kako i prema stajalištu suda tužitelj pogrešno smatra da se bez donošenja rješenja suda o nenadležnosti i ustupanju predmeta nadležnom upravnom tijelu u smislu čl. 22. Zakona o izvlaštenju pred upravnim tijelom nije mogao nastaviti postupak radi određivanja naknade, jer pretpostavka za provođenje postupka prema čl. 22., u vezi sa čl. 46. Zakona o izvlaštenju nije rješenje suda o oglašavanju nenadležnim, već se taj članak primjenjuje u svim slučajevima u kojima nije doneseno pravomoćno rješenje o naknadi u upravnom postupku ili u sudskom izvanparničnom postupku, bilo da se sud rješenjem oglasio nenadležnim u smislu čl. 46. Zakona o izvlaštenju i prijedlog odbacio ili da je bez donošenja rješenja o nenadležnosti spis uputio nadležnom upravnom tijelu na odlučivanje.

17. Također, tužitelj neosnovano prigovara kako JG, ovdje 1. z.o., nije podnijela zahtjev za određivanje naknade u ime SG i ŠG, a da nije ovlaštena ni podnijeti zahtjev u njihovo ime. Ovaj prigovor je neosnovan iz razloga što iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Titovoj Korenici poslovni broj: O-136/89 od 19. rujna 1990. proizlazi da su nasljednicima pok. VG, preminulog **.**.1989. na temelju zakona utvrđeni supruga JG i djeca OG i ŠG. S obzirom na činjenicu smrti 21. listopada 1989., prijašnji vlasnik VG nije bio živ na dan donošenja rješenja o eksproprijaciji 25. srpnja 1990., pa je eksproprijacija stvarno izvršena njegovim zakonskim nasljednicima, koji su pravo na naknadu stekli na temelju pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji kao stvarni vlasnici. Zahtjev za određivanje naknade nisu trebali ni podnositi, obzirom da je naknadu trebala odrediti bivša općina [adresa] po službenoj dužnosti, kao što to pravilno utvrđuje i tuženik u pobijanom rješenju.

18. Nadalje, sud je i prigovor tužitelja vezano za povredu odredbe čl. 18. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), ocijenio neosnovanim. Ovo iz razloga što zabrana reformatio in peius znači da drugostupanjsko tijelo nije ovlašteno povodom žalbe stranke poništiti prvostupanjsko rješenje i samo riješiti stvar na način nepovoljniji za stranku koja je izjavila žalbu (osim iznimke propisane odredbom st. 2. istog članka). Navedeno se ne odnosi na odlučivanje prvostupanjskog tijela u ponovljenom postupku, o čemu se u konkretnom slučaju radi.

19. Također, cijeneći provedeni dokazni postupak, odnosno provedeno vještačenje od strane vještaka građevinske struke FG iz tvrtke CENZUS d.o.o. Zagreb, tužitelj prigovorima nije doveo u sumnju pravilnost istog. Naime, prema upravnosudskoj praksi, koju je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske (presuda broj: U-zpz 6/13-8 od 22. veljače 2017.), u postupcima izvlaštenja poljoprivrednog zemljišta, koje je prostornim planom predviđeno za građevinsko zemljište, naknada u postupku izvlaštenja određuje kao za građevinsko zemljište. Tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-949/18-5 od 4. srpnja 2019.

20. Nadalje, valja reći kada se o naknadi za ekspropriranu nekretninu odlučuje primjenom čl. 46. i čl. 47. Zakona o izvlaštenju, kao što je ovdje slučaj, naknada se određuje prema stanju nekretnine u času eksproprijacije, ali prema tržišnoj vrijednosti u vrijeme utvrđivanja naknade, a kako je to i propisano odredbom čl. 33. Zakona o izvlaštenju. U konkretnom slučaju sukladno istovjetnoj uputi tuženika, iz ranijeg poništavajućeg rješenja kojim je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu, je u ponovnom postupku i postupljeno. Pri tome tužitelj neosnovano prigovara visini naknade ukazujući na vremenski razmak od dvije i pol godine od izrade nalaza i mišljenja do donošenja odluke prvostupanjskog tijela. Naime, iz spisa upravnog postupka razvidno je kako je tužitelj prigovorio na dopunu 1. nalaza i mišljenja vještaka iz studenog 2021. godine, podneskom od 24. ožujka 2022., povodom kojeg se vještak očitovao dana 7. veljače 2024. iskazujući kako nema osnova za izradu dopune 2. nalaza i mišljenja, te da je potom u roku od tri mjeseca – dana 14. svibnja 2024. doneseno prvostupanjsko rješenje, slijedom čega se i navedeni prigovor tužitelja ocjenjuje neosnovanim.

21. Međutim, sud ne može otkloniti kao neosnovan prigovor tužitelja vezano za procesni propust izreke prvostupanjskog rješenja glede utvrđenja prava ovdje zainteresiranih osoba na naknadu za ekspropriranu nekretninu i u kojem iznosu, odnosno u kojem dijelu i iznosu svaki pojedini nasljednik iza pok. VG iz [adresa], ostvaruje pravo na naknadu, a koja točka je trebala prethoditi sadašnjoj točki 2. kojom je utvrđena obveza isplate naknade.

22. Također, osnovano tužitelj prigovara istoj točki izreke prvostupanjskog rješenja i vezano za određivanje isplate ukupnog iznosa naknade na žiro račun opunomoćenice Slađane Čanković, odvjetnice u Zagrebu. Prema Zakonu o izvlaštenju naknada za izvlaštenu nekretninu u pravilu se isplaćuje izravno vlasniku nekretnine na njegov račun. Isplata na račun opunomoćenika (odvjetnika ili druge osobe) moguća je pod posebnim uvjetima, odnosno uz posebno ovlaštenje, izričitu punomoć kojom vlasnik nekretnine ovlašćuje punomoćnika za primanje novčanih sredstava (naknade) na njegov račun. U konkretnom slučaju spisu upravnog postupka ne prileži punomoć za zastupanje OG i ŠG dana odvjetnici Slađani Čanković, pa tako niti punomoć kojom iste osobe kao ovlaštenici naknade ovlašćuju opunomoćnika za primanje novčanih sredstava (naknade) na njegov račun.

23. Slijedom utvrđenih propusta, na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a pobijana upravna rješenja valjalo je poništiti i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak kako je to navedeno u toč. I. izreke ove presude.

24. S obzirom na način na koji je odlučeno ovom presudom, odnosno da su tužbeni navodi tužitelja samo djelomično ocijenjeni osnovanim, to je sud primjenom odredbe čl. 147. st. 2. ZUS-a, odlučio da svaka stranka, kako tužitelji, tako i zainteresirane osobe, snosi svoje troškove upravnog spora (točka II. izreke).

25. Zaključno, u okviru tužbe predloženo je i određivanje odgodnog učinka tužbe. Međutim, kako je tužbeni zahtjev usvojen i odluke upravnih tijela poništene, to je bilo bespredmetno odlučivati o prijedlogu za odgodni učinak tužbe pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Rijeci 9. travnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 2. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćenicima iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri, odvjetnicima u Rijeci, Supilova 6

- Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- opunomoćenici Slađani Čanković, odvjetnici u Zagrebu, Preradovićeva 18/I