REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj Us I-1038/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužiteljice AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Hrvoje Gelo, odvjetnik u Vinkovcima, Kneza Mislava 5A, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV broj 1, OIB: 66486182714, kojeg zastupa OR, službena osoba tuženika, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 09. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II 560-01/23-01/325, URBROJ: 512- 25-24-12 od 25. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 560-01/23-01/325, URBROJ: 512-25-24-12 od 25. lipnja 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Osijek, KLASA: UP/I 560-01/24-01/113, URBROJ: 512M2-76-24-3 od 27. veljače 2024., kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti 109. brigadi HV Vinkovci (VP 2131 Vinkovci) za razdoblje od 28. lipnja 1991. do 1. listopada 1991.

2.1. Tužiteljica u tužbi navodi da osporavano rješenje (kao i prvostupanjsko rješenje) smatra nezakonitim zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava kao i postupovnih povreda (manjak obrazloženja odlučnih činjenica). U bitnome navodi da je kao maloljetna osoba dragovoljno pristupila postrojbi 109. brigade HV Vinkovci, zbog čega nije zaprimila mobilizacijski poziv niti potvrdu o pripadnosti. Tužiteljica u tužbi navodi da je 28. lipnja 1991. pristupila 109. brigadi HV Vinkovci te da je u postrojbi obnašala dužnost vojnika. Ističe da je bila raspoređena u zapovjedništvo 1. mjesne zajednice „Lenije“ Vinkovci gdje je radila na vezi, davala straže, obilazila ratne položaje te opskrbljivala postrojbu naoružanjem i opremom. Navodi da je postrojbu sporazumno napustila 1. listopada 1991. radi nastavka školovanja te da ispunjava uvjete za priznanje statusa hrvatskog branitelja (dragovoljca) sukladno Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine" br. 121/17., 98/19., 84/21., 156/23.; dalje: Zakon), obzirom da kao žena i maloljetnica nije imala obvezu služenja vojnog roka, a sudjelovala je u obrani suvereniteta Republike Hrvatske najmanje 30 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992.

2.2. Nadalje, tužiteljica ističe bitne povrede odredaba upravnog postupka. Navodi da tuženik nije odlučio o njezinom zahtjevu za izuzeće službene osobe (ĐR, voditelja), koji je postupao u ranijem postupku i u čiju je nepristranost tužiteljica sumnjala. Također smatra da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima osporavanog rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Nadalje, smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer se tuženik oslanja isključivo na službene evidencije i prethodne izjave SR od **.**.2022., te ŠR od istoga dana, zanemarujući pritom pisane izjave svjedoka RR od **.**.2023., UR od **.**.2023. i ER koje potvrđuju njezine navode. Smatra da je tuženik propustio ocijeniti tvrdnju tužiteljice sa stranice 3 zapisnika gdje je ista navala da je u ranije provedenim postupcima i sastavljenim zapisnicima iste svojom krivnjom samo letimično pogledala i potpisivala zbog stresa u kojem se nalazila. Osporava tvrdnju tuženika da se ne mogu prihvatiti kao prikladni dokaz za utvrđivanje vremena provedenog u postrojbama oružanih snaga Republike Hrvatske samo izjave daljnjih svjedoka te se poziva na primjer odluke druge podnositeljice, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb od 30. prosinca 2019.

2.3. Tužiteljica tvrdi da je obrazloženje osporavanog rješenja arbitrarno, proturječno i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime je povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje. Predlaže da sud izvede dokaz saslušanjem navedenih svjedoka (koji su dali izjave tijekom 2023.), poništi osporavano rješenje i naloži naknadu troškova spora tuženiku.

3.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja iz razloga navedenih u rješenju te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navodi da iz očitovanja Zapovjedništva hrvatske kopnene vojske od 17. veljače 2021. proizlazi da tužiteljica nije evidentirana na popisu vojnih osoba VP 2131 Vinkovci. Također, prema očitovanju Središnjeg vojnog arhiva od 26. travnja 2016., nisu pronađeni podaci o njezinoj pripadnosti 109. brigadi HV. Dodatno, provjerom kod Područnog odsjeka za poslove obrane Vukovar od 20. lipnja 2022. utvrđeno je da tužiteljica nije evidentirana na popisnoj listi isplata novčanih naknada za rujan 1991. Tuženik smatra da se aktivnosti koje je tužiteljica opisala (rad u zapovjedništvu, na vezi, dostava opreme) ne mogu smatrati oružanim otporom agresoru u smislu članka 3. stavka 2. Zakona.

3.2. Navodi da se, prema stajalištu izraženom u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3683/22-2 od 24. svibnja 2023., pripadnost bilo kojoj sastavnici hrvatske vojske prvenstveno dokazuje podacima službene evidencije, pri čemu u ovom slučaju iz podataka službene evidencije nadležnih tijela Ministarstva obrane Republike Hrvatske proizlazi kako tužiteljica u predmetnom razdoblju Domovinskog rata nije evidentirana kao pripadnica 109. brigade HV-a.

3.3. Smatra da tužiteljica svojim navodima nije dovela u sumnju navedenu činjenicu, te ne raspolaže nikakvim materijalnim dokazima, a svjedoci saslušani u tijeku postupka također nemaju materijalnih dokaza o njezinoj pripadnosti navedenim postrojbama OSRH.

4. Tužiteljica je 11. ožujka 2025. dostavila podnesak u kojemu je ponovila tužbene navode, te istaknula da u ovom upravnom postupku nisu ponovno saslušani svjedoci (čije pisane izjave iz 2023. godine je priložila uz podneseni zahtjev).

5. Tuženik je 17. srpnja 2025. dostavio podnesak u kojemu je ponovio navode odgovora na tužbu.

6.1. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu, te je 10. ožujka 2026. održao raspravu u nazočnosti opunomoćenika tužiteljice i službene osobe tuženika, kako bi strankama omogućio izjašnjavanje u smislu odredbe članka 6. i članka 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS).

6.2. Na navedenoj raspravi stranke su ostale kod prethodno iznesenih navoda.

6.3. Opunomoćenik tužiteljice naveo je da osporavano rješenje tuženika smatra nezakonitim jer tuženik nije proveo potpuni dokazni postupak, posebno nije razjasnio proturječnosti u iskazima svjedoka koji su bili pripadnici iste postrojbe i neposredno su sudjelovali u događajima o kojima svjedoče. Stoga je predložio da sud izvede dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka UR, ER i RR.

6.4. Službena osoba tuženika izjavila je da je o istovjetnim zahtjevima tužiteljice već prethodno u dva navrata pravomoćno odlučeno (odbijanjem zahtjeva) te su već izvođeni predloženi dokazi pri čemu tužiteljica nije iznijela nikakve nove činjenice. Smatra i da se radi o svojevrsnom "obijesnom parničenju". Pozvao se na ustaljenu praksu Visokog upravnog suda da sama činjenica da mlt. osoba nije evidentirana u službenim evidencijama ne može biti odlučna ako postoje drugi dokazi koji upućuju na sudjelovanje u obrani Republike Hrvatske. Na upit sutkinje službena osoba navela je da nije postojala generalna intencija da se mlt. osobe ne vode u službenim evidencijama, pa tako niti osobe ženskog spola.

6.5. Primjenom odredbe članka 93. stavak 2. ZUS-a, sud je odbio kao nepotrebne za rješavanje ove upravne stvari dokazne prijedloge saslušanja svjedoka RR, UR i ER, obzirom da su isti već (iscrpno) saslušani na predmetne okolnosti (samo u potencijalno dužem razdoblju sudjelovanja tužiteljice) u upravnom sporu koji je okončan donošenjem pravomoćne presude ovoga suda poslovni broj Us I-1384/2018-11 od 02. svibnja 2019., te obzirom da tužiteljica ne iznosi nikakav obnovni razlog, također i primjenom odredbe članka 8. ZUS-a, radi izbjegavanja nepotrebnih radnji i stvaranja nepotrebnih dodatnih troškova.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe iz članka 49. i članka 114. stavka 3. ZUS-a sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz spisa predmeta tuženika razvidno je da je tužiteljica (ponovni) zahtjev za utvrđivanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u zatraženom razdoblju, na temelju pripadnosti VP 2131, 109. brigade Vinkovci, podnijela 25. srpnja 2023.

9. Tužiteljica je uz zahtjev priložila presliku izjave RR od 9. lipnja 2023. u kojemu isti navodi da je bio ratni dozapovjednik VP 2131, 109. brigade Vinkovci, te da mu je osobno poznato da je tužiteljica dragovoljno pristupila u postrojbu kao maloljetna osoba iako nije zaprimila poziv odnosno nije imala obvezu služenja vojnog roka niti sudjelovanja u ratu nadalje. Navodi da je tužiteljicu osobno zadužio naoružanjem odnosno automatskom puškom (kalašnjikov) radi sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske te je bilo obučena od strane suboraca za korištenje istoga. Navodi da tužiteljica nije primala plaću odnosno novčanu naknadu jer je bila maloljetna osoba i nije bila u radnom odnosu a samim time nije dobila niti potvrdu o pripadnosti postrojbi. Ističe da tužiteljica nije obavljala poslove pomagača već redovne poslove vojnika po zapovijedi u skladu s uvjetima na ratištu i u gradu Vinkovcima gdje sa zaduženog položaja nije odlazila samovoljno već isključivo po zapovijedi. Kao pripadnica postrojbe sudjelovala je u aktivnostima iste i bila je izložena neprijateljskim napadima iz topničko raketnog i pješačkog naoružanja posebno kod obilazaka punktova. Svjedok zaključuje da je tužiteljica bila pripadnik navedene brigade na jednak način kao i svi ostali vojnici te se sporazumno razdužila iz postrojbe nakon pada vojarne u Vinkovcima odnosno u mjesecu listopadu 1991. godine.

10. Nadalje, tužiteljica je spisu priložila i presliku izjave UR od 12. lipnja 2023. u kojemu isti navodi da mu je poznato da je tužiteljica dragovoljno pristupila u navedenu postrojbu kao maloljetna osoba te nije zaprimila mobilizacijski poziv niti je imala obvezu služenja vojnog roka niti sudjelovanja u Domovinskom ratu. Svjedok navodi da mu je isto poznato jer se do kolovoza 1991. godine nalazio u posebnoj jedinici policije Rakitje u Zagrebu nakon čega je pristupio 109. brigadi HV Vinkovci te je često s tužiteljicom bio na dužnosti. Svjedoku je poznato da je tužiteljica bila zadužena automatskom puškom za čije korištenje je bila obučena te navodi da je sa tužiteljicom obilazio između ostalih i punktove Silos, Jošine i Zalužje kao i grad Vinkovce odakle nije odlazila samovoljno već isključivo po zapovijedi te je bila izložena neprijateljskim napadima smislu topničko raketnih napada.

11. Tužiteljica je spisu priložila i izjavu ER od 12. lipnja 2023. Iz koje proizlazi da je istome osobno poznato da je tužiteljica dragovoljno pristupila u postrojbu 109. brigade HV-a kao maloljetna osoba, da nije zaprimila poziv, odnosno da nije imala obvezu služenja vojnog roka niti sudjelovanja u ratu. Svjedok navodi da je tijekom polovice mjeseca lipnja 1991. godine pristupio mjesnoj zajednici Lenije u obrani suvereniteta Republike Hrvatske dok je od listopada 1991. godine bio pripadnik rezervne policije. Kada je pristupio mjesnoj zajednici tamo je zatekao tužiteljicu koja nije obavljala poslove pomagača. Navedeni svjedok u pisanoj izjavi sadržajno je sudjelovanje tužiteljice opisao istovjetno prethodnim citiranim iskazima svjedoka UR i RR, dok je za razdoblje od 20. rujna 1991. do 1. listopada 1991. izjavio da se nije u mogućnosti očitovati jer nije bio prisutan u postrojbi.

12. Tijekom postupka izvršen je uvid u službenu evidenciju i utvrđeno je da tužiteljica nije evidentirana na popisu vojnih osoba VP 2131 Vinkovci (109. brigada HV), što proizlazi iz očitovanja Zapovjedništva hrvatske kopnene vojske KLASA: 561- 01118- 0114813, URBROJ: 3468-01-01-21-3 od 17. veljače 2021.

13. Nadalje, iz očitovanja Središnjeg vojnog arhiva KLASA: 561-01/18-0111, URBROJ: 512M-010102-18-458 od 26. travnja 2016. proizlazi da nisu pronađeni podaci o pripadnosti Vedrane Dujić 109. brigadi HV (VP 2131 Vinkovci).

14. U postupku je izvršena i provjera kod Područnog odsjeka za poslove obrane Vukovar, te je iz očitovanja od 20. lipnja 2022. razvodno da AR nije evidentirana na popisnoj listi isplata novčanih naknada pripadnicima VP 2131, R.S. ZNG, 109., brigada, za mjesec rujan 1991.

15.1. Prvostupanjsko je tijelo tužiteljici, sukladno Zakonu o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09. i 110/21. – u daljnjem tekstu: ZUP), dalo mogućnost sudjelovanja u postupku, te je ista dala izjavu na zapisnik Područnog odsjeka za poslove obrane Vukovar 22. siječnja 2024. (službena osoba LR), u kojoj je navela da je 28. lipnja 1991. pristupila u 109. brigadu HV Vinkovci i obnašala dužnost vojnika. Nije zaprimila mobilizacijski poziv i dobrovoljna se prijavila u obrani Republike Hrvatske kao maloljetna osoba. Bila je raspoređena u zapovjedništvo 1. mjesne zajednice „Lenije" Vinkovci gdje joj je zapovjednik bio SR, a dozapovjednik BR. U postrojbi je radila u zapovjedništvu, obilazila ratne položaje, opskrbljivala naoružanjem i opremom, radila na vezi, davala straže i vršila druge zadaće po zapovjedi. Sporazumno je napustila 109. brigadu HV Vinkovci 1. listopada 1991.

15.2. S obzirom na cjelokupni historijat podnošenja zahtjeva radi ostvarenja predmetnog prava, sud ocjenjuje da prvostupanjsko tijelo nije počinilo povredu upravnog postupka jer nije (ponovno) izvodilo dokaze saslušanja predloženih (i već u prethodnim postupcima iscrpno saslušanih) svjedoka.

16.1. Valja istaknuti da je u povodu (gotovo) istovjetnog zahtjeva tužiteljice doneseno rješenje tuženika, KLASA: UP/II 561-01/18-01/137, URBROJ: 512M-0201- 18-2 od 1. listopada 2018., kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Osijek, KLASA: UP/I-561-01/18-01/34, URBROJ: 512M2- 76-18-5 od 24. srpnja 2018. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 15. lipnja 1991. do 1. listopada 1991. na temelju pripadnosti 109. brigadi HV Vinkovci. Citirano rješenje tuženika od 1. listopada 2018. ocijenjeno je zakonitim presudom ovoga suda poslovni broj UsI-1384/2018-11 od 2. svibnja 2019. (potvrđenom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž – 3296/19-2 od 25. srpnja 2019.

16.2. Uvidom u presudu ovoga suda poslovni broj UsI-1384/2018-11 od 2. svibnja 2019. sud je utvrdio da tužiteljica nije predložila (niti dostavila) ikakav dokaz koji bi dokazivao osnovanost zahtjeva tužiteljice.

16.3. Naime, priložene izjave izjave RR, UR i ER iz 2023., dakle nakon okončanja prethodnog upravnog spora, sadržajno predstavljaju pokušaj nadopune iskaza u svrhu ostvarenja prava tužiteljice. Sud ocjenjuje da veću dokaznu snagu imaju prethodno pribavljene izjave istih svjedoka dakle u prethodno provedenom upravnom postupku kao i izvedene saslušanjem istih na raspravnom ročištu, održanom 25. travnja 2019. u ovome sudu, koje će sud naknadno iznijeti.

16.4. Dakle, tijekom citiranog prethodnog upravnog spora sud je izveo i dokaze saslušanjem tužiteljice kao stranke u sporu, kao i saslušanjem svjedoka RR, UR i ER, povodom zahtjeva tužiteljice za priznavanjem statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti 109. brigadi HV Vinkovci (VP 2131 Vinkovci) za razdoblje od 15. lipnja 1991. do 1. listopada 1991. (dakle jedinu razliku u odnosu na zahtjev iz ove upravne stvari predstavlja vremensko razdoblje početka navodnog sudjelovanja tužiteljice u 109. brigadi HV-a).

16.5. Tužiteljica je u navedenom zahtjevu navela da je u spornom vremenskom razdoblju obnašala dužnost vojnika – stražara, da je zadužena oružjem AK 47 te je obnašala i sve ostale zadaće po zapovijedi. Tužiteljica je (u toj upravnoj stvari,kao i u ovoj upravnoj stvari) uz zahtjev dostavila pisanu izjavu RR naslovljenu kao „ratni put“ od 3. rujna 2014., dopis Udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata od 8. siječnja 2018.

16.6. Povodom navedenog zahtjeva proveden je odgovarajući upravni postupak te su, između ostaloga, saslušani svjedoci ER i UR, a uzeta je izjava na zapisnik i od same tužiteljice.

16.7. U svom tadašnjem iskazu tužiteljica je naglasila da je bila u zapovjedništvu MZ „Lenije“ do 1. listopada 1991. gdje je radila na vezi, držala stražu ispred štaba, davala plaće i slično, a u direktnim sukobima s neprijateljem nije bila.

Naoružanje je zadužila u MZ „Lenije“.

16.8. Iz izjava navedenih svjedoka na zapisniku od 18. srpnja 2018. proizlazi da su svjedoci ER i UR iskazali da je tužiteljica bila nazočna u zapovjedništvu MZ „Lenije“, da je obnašala dužnosti na vezi u zapovjedništvu i ostale zadaće po potrebi (sudjelovala u dostavi hrane na punktove, držala stražu i sl), a nije bila u borbenim akcijama. Sud je i u prethodnom sporu utvrdio da je svjedok UR bio pripadnik 109. brigade HV Vinkovci od 8. kolovoza 1991., dakle isti nije mogao biti neposredni i autentični svjedok spornih događanja prije tog razdoblja.

16.9. Na ročištu održanom u ovome sudu 2. travnja 2019. izveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u sporu, a na ročištu održanom dana 25. travnja 2019. saslušani su svjedoci BR, UR i ER.

16.10. U svom iskazu (u prethodnom upravnom sporu) tužiteljica je navela da je 15. lipnja 1991. pristupila MZ „Lenije“ gdje je čuvala stražu, radila na vezi, odnosno obnašala je dužnost vojnika stražara, bila je zadužena i šifrom POP 84 na vezi, a tamo je bila sve do 1. listopada 1991. Nadalje, obavljala je sve zadaće po nalogu zapovjednika kao i ostali vojnici, zadužila je američku odoru iz donacije (donji dio hlača nepropusni) i maskirnu majicu te je cijelo vrijeme bila izložena snajperima. Smatra da je bila u direktnim sukobima s neprijateljskim snagama obzirom da je obilazila tri punkta koja su se nalazila u gradu Vinkovcima te se na tim punktovima stalno nešto odvijalo, padale su granate i slično. Bila je naoružana rumunjskim kalašnjikovom, s jednim okvirom u puški i četiri u rapu. Kada je pristupila MZ „Lenije“ javila se ARŽ (jedan od zapovjednika voda) te ju je on tada zadužio s naoružanjem. Stražarila je u Kozaračkoj ulici (danas ulica ORŽ), a stražarila je po zapovijedi svog zapovjednika SR, i to na način da su se stražarenja izmjenjivala otprilike svakih tri sata.

16.11. U svom iskazu svjedok BR je, u bitnome, naveo da se tužiteljica krajem svibnja 1991. tijekom napada na vojarnu u Vinkovcima priključila MZ „Lenije“, misli da je istu napustila tijekom rujna 1991., a pristupila je dragovoljno radi sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Tijekom toga razdoblja bila je na punktovima, držala stražu, bila u štabu i sl., a bili su zajedno jer je u to vrijeme bio ratni dozapovjednik. Poznato mu je da je tužiteljica bila naoružana automatskom puškom s kojom su je naoružali svjedok osobno, ZR i KR. Smatra da je tužiteljica bila u direktnom sukobu s neprijateljem budući da je bila na šest različitih punktova, bila je u opasnim situacijama, a išla je i u proboj s ostalim vojnicima te je osobno vidio da je pucala iz automatskog oružja s kojim je zadužena.

16.12. Nadalje, svjedok UR u svom iskazu je u bitnome naveo da je od kolovoza 1991. kada je pristupio 109. brigadi HV Vinkovci osobno viđao tužiteljicu u MZ „Lenije“, a bili su zajedno na dužnosti. Naime, u to vrijeme obilazio je tri punkta, a tužiteljica je bila s njim u naoružanoj pratnji kao osiguranje te su na punktove dostavljali hranu, naoružanje, odjeću i slično. Osim toga, tužiteljica je obavljala sve dužnosti kao i ostali suborci, npr. bila je na straži, u dežurstvu na vezi i sl., a bila je naoružana s kalašnjikovom. Na punktove su stalno padale granate te su cijelo vrijeme bili izloženi opasnim situacijama, ali nikada nisu bili u direktnom sukobu s neprijateljem jer s istima nisu imali doticaja, pa tako niti tužiteljica nije upotrijebila oružje, odnosno pucala iz njega u eventualnom sukobu s neprijateljem već je pucala samo prilikom obučavanja. Sjeća se da je tužiteljica napustila MZ „Lenije“ nakon pada vojarne, u listopadu 1991. godine.

16.13. Svjedok ER u svom je iskazu naveo da je tijekom polovice lipnja 1991. pristupio MZ „Lenije“ u obranu suvereniteta Republike Hrvatske, a tamo je zatekao i tužiteljicu. U toj mjesnoj zajednici nalazio se do 19. rujna 1991. kada je ranjen i tada su prestale sve njegove aktivnosti u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Za cijelo to vrijeme, tužiteljica je u početku prvih nekoliko dana bila na vezi, međutim nakon toga počela je obnašati sve dužnosti kao i ostali suborci, imala je uniformu, bila zadužena s naoružanjem, držala je stražu, obilazila punktove i sl. Misli da je i tužiteljica držala stražu na punktovima, isto nije osobno vidio, ali je vidio da je odlazila i dolazila da straže sa naoružanjem. Ne sjeća se s kakvim naoružanjem je bila zadužena tužiteljica, a većina suboraca imala je kalašnjikove. Osobno nije bio u direktnom sukobu s neprijateljem, a nije mu poznato niti da li je tužiteljica bila, a ranjen je od granate koja je pala na punkt.

17. Sud je već u prethodnoj presudi (poslovni broj Us I -1384/2018-11 od 2. svibnja 2019.) uspoređujući iskaze tužiteljice i navedenih svjedoka, zaključio da je izjava svjedoka RR kako je tužiteljica išla u proboj s ostalim vojnicima i da je osobno vidio kako je pucala iz automatskog oružja s kojim je zadužena, u suprotnosti s iskazima tužiteljice i iskazima svjedoka UR i ER. Iz tadašnjeg iskaza tužiteljice ne proizlazi da je ista bila u direktnom sukobu s neprijateljem već je obilazila punktove na koje su padale granate i slično pa time smatra da je bila u egzistencijalno ugrožavajućim situacijama, dok su i svjedoci UR i ER potvrdili u svojim iskazima da tužiteljica nije bila u direktnom sukobu s neprijateljem.

18. Iz pisane (privatne) izjave RR naslovljene kao „ratni put“ od 3. rujna 2014. proizlazi da je svjedoku poznato da se tijekom početka agresije na Republiku Hrvatske tužiteljica javlja u MZ „Lenije“ 15. lipnja 1991. gdje obnaša dužnost vojnika – stražara, da je uspješno i odgovorno obavljala sve zadaće i dužnosti u svrhu obrane suvereniteta Republike Hrvatske te da je u tom periodu bila u iznimno egzistencijalno ugrožavajućim situacijama.

19. Tužiteljica u ovoj upravnoj stvari kao dan pristupanja 109. brigadi HV definira 28. lipnja 1991.

20. Sud ocjenjuje da niti priložena priložena izjava ne predstavlja dokaz da je tužiteljica 15. (ili 28.) lipnja 1991. pristupila 109. brigadi HV Vinkovci radi obrane suvereniteta Republike Hrvatske.

21. Sud smatra neosnovanim navod tužiteljice o uzimanju u obzir isključivo izjava (zapovjednika) SR i ŠR (pripadnika) iz 2022., koji tužiteljici sadržajno ne idu u prilog, jer isto ne proizlazi iz sadržaja spisa upravnog postupka, niti iz ukupnosti provedenog dokaznog postupka.

22.1. Odredba članka 3. stavak 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine" br. 121/17., 98/19., 84/21., 156/23.; dalje: Zakon), propisuje da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

22.2. Odredbom članka 3. stavak 2. Zakona propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

19. Iz sadržaja odredbe članka 3. stavak 1. Zakona proizlazi da je u odnosu na tužiteljicu najprije bilo nužno utvrditi institucionalnu pripadnost nekoj od specificiranih sastavnica oružanih snaga Republike Hrvatske ili naoružanim odredima Narodne zaštite (u propisanom trajanju) uz istovremeno kumulativno ispunjavanje uvjeta sudjelovanja u obrani prema odredbi članka 3. stavak 2. Zakona.

22.3. Odredbom članka 179. toč. a Zakona propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

23. Iz ukupnosti provedenih dokaza u ovoj upravnoj stvari, te u korelaciji s dokazima izvedenim u pravomoćno okončanom sporu ovoga suda poslovni broj Us I

– 1384/2018, sud zaključuje da iz podataka službene evidencije proizlazi da tužiteljica nema utvrđen status branitelja iz Domovinskog rata s bilo koje osnove, da nije evidentirana kao pripadnica 109. brigade HV Vinkovci te da u arhivskom gradivu 109. brigade HV Vinkovci nije pronađen niti jedan podatak o činjenici pripadnosti tužiteljice toj postrojbi.

24. Nadalje, u odnosu na djelomično kontradiktorne izjave tužiteljice i predloženih svjedoka u postupku koji je prethodio u odnosu na ovu upravnu stvar, uz primjenu ocjene dokazne snage naknadnih dokaza, sud zaključuje da tužiteljica nije dokazala da je bila pripadnica 109. brigade HV Vinkovci u razdoblju od 28. lipnja 1991. do 1. listopada 1991.

25. Naime, na temelju pribavljene dokumentacije, iskaza tužiteljice i svjedoka nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u razdoblju za koje traži priznavanje statusa hrvatskog branitelja pristupila MZ „Lenije“, odnosno bila je prisutna u zapovjedništvu navedene mjesne zajednice te da je obavljajući aktivnosti o kojima govori u svojim iskazima, odnosno aktivnosti o kojima govore svjedoci (dežurstva, držanje straže, rad na vezi, obilaženje punktova radi dostavljanja hrane, naoružanja i odjeće) dala svoj osobiti doprinos u tadašnjim specifičnim uvjetima.

26. Sud i nadalje smatra da je tužiteljica svojim radom i angažmanom u MZ „Lenije“ pomagala sudionicima obrane suvereniteta Republike Hrvatske te je svojim djelovanjem u specifičnim uvjetima kroz navedenu mjesnu zajednicu dala doprinos obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

27. Dakle, tužiteljica ne ispunjava pretpostavke za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata u traženom vremenskom razdoblju (od 28. lipnja 1991. do 1. listopada 1991.) budući iz cjelokupnosti izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljica bila pripadnica 109. brigade HV Vinkovci u navedenom vremenskom razdoblju, odnosno pripadnica niti jedne sastavnice Oružanih snaga Republike Hrvatske. Kako je riječ o oborivoj pretpostavci, sud je također ocijenio i da se opisano sudjelovanje tužiteljice ne može smatrati sudjelovanjem kako to propisuje odredba članka 3. stavak 2. Zakona.

28. Aktivnosti tužiteljice, kao što su stražarske dužnosti, ophodnje te ostale zadaće organizacijske prirode, ne mogu se smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj vezi s tim otporom. Iz izjava svjedoka i tužiteljice je razvidno da ista nije u traženom razdoblju sudjelovala u neposrednim borbenim akcijama niti u izravnom oružanom otporu agresoru ili u vezi s tim otporom, pri čemu ista (kao što je već navedeno), nesporno nije bila (niti) evidentirana kao pripadnica navedene postrojbe.

29. Stoga tužiteljica u ponovnom zahtjevu nije dovela u sumnju činjenicu da se ne nalazi na službenim popisima, jer ne raspolaže nikakvim relevantnim materijalnim dokazima.

30. Sukladno članku 9. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09. i 110/21. – u daljnjem tekstu: ZUP), koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

31. Na temelju cjelokupnog provedenog ispitnog postupka i ocjene dokaza u upravnom su postupku stoga pravilno utvrđene sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, te je utvrđeno da u odnosu na tužiteljicu nisu ispunjene (kumulativne) pretpostavke za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kako to propisuje odredba članka 3. stavak 1. toč. a) Zakona, odnosno pretpostavka u smislu odredbe članka 3. stavak 2. Zakona.

32. Također, sud smatra da je obrazloženje osporavanog rješenja sastavljeno sukladno odredbi članka 98. stavak 5. ZUP-a u svezi odredbe članka 120. stavak 3. ZUP-a.

33. Valja istaknuti i da predmet ovoga spora nije i ocjena zakonitosti rješenja kojima je drugim podnositeljima zahtjeva priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

34.1. U povodu zahtjeva za izuzeće ĐR kao voditelja u Područnom odjelu za poslove obrane Osijek, valja istaknuti da je iz spisa tuženika razvidno da je izjavu od tužiteljica uzimala službena osoba LR, te da tužiteljica svojim neutemeljenim navodima o pristranosti ĐR nije dovela u sumnju pravilnost prvostupanjskog rješenja.

34.2. Postavlja se i pitanje, obzirom da je tužiteljica u nekoliko navrata podnosila sadržajno istovjetne zahtjeve, da li bi se tada i cjelokupno prvostupanjsko tijelo (kao i tuženik), prema njezinom shvaćanju, trebali izuzeti od odlučivanja, koji stav sud ocjenjuje neosnovanim.

34.3. Tuženik je, nakon donošenja prvostupanjskog rješenja, imao mogućnost odlučiti zaključkom (koji kao procesna odluka nije podložan sudskoj kontroli) o zahtjevu o izuzeću voditelja, ali postavlja se pitanje pravodobnosti i svrhovitosti izuzeća nakon što je prvostupanjsko rješenje već doneseno.

34.4. Sud ne nalazi da je tužiteljica navela ijedan razlog koji bi ulazio u doseg primjene odredbe članka 24. stavak 1. kao i stavak 3. ZUP-a, kao razlog za izuzeće navedene službene osobe.

35. Sud smatra da je tuženik pravilnom primjenom materijalnog prava i na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja odbio žalbu tužiteljice pri čemu nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice, kao ni odredbe Ustava Republike Hrvatske.

36. Slijedom navedenoga, sud je osporavano rješenje ocijenio zakonitim te primjenom članka 116. stavka 2. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučio kao u toč. I. izreke ove presude.

37. Kako je tužiteljica izgubila upravni spor u cijelosti, valjalo je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, u povodu zahtjeva za naknadu troška upravnog spora, odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.

U Osijeku 9. travnja 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku