Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-537/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja: 1. NF, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. PF, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupanih po punomoćnici Kristini Cerin Načinović, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. veljače 2026. godine u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, dana 09. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 346-5/2008 sklopljenog 26. veljače 2008. godine između prvotužitelja kao korisnika kredita, drugotužiteljice kao sudužnika, VF iz [adresa], kao založnog dužnika, svi troje s jedne strane i tuženika kao banke s druge strane, potvrđenog 27. veljače 2008. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u Rovinju pod posl.br. OV-1618/08, koja odredba glasi:

''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan cijelih pedeset posto) iznosa kredita.˝

II. Nalaže se tuženiku da prvotužitelju u roku 15 dana isplati iznos od 946,30 EUR koji je prvotužitelju naplaćen s osnove troškova obrade kredita sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 29. veljače 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da prvotužitelju i drugotužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu 1.465,89 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 05. rujna 2024. godine pod posl. br. P-537/2024 zaprimljena je tužba tužitelja protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe iz ugovora o kreditu i isplate po osnovi ništetne odredbe.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je između prvotužitelja kao korisnika kredita, drugotužiteljice kao sudužnika, VF iz [adresa] kao založnog dužnika, svi troje s jedne strane i pravnog prednika tuženika (Hypo Alpe-Adria bank d.d Zagreb) kao kreditora s druge strane, sklopljen u [adresa] 26. veljače 2008. godine Ugovor o kreditu broj: 346-5/2008, potvrđen dana 27. veljače 2008. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa] pod posl.br. OV-1618/08;

- da je u čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je prvotužitelj dužan za obradu kredita platiti naknadu i to odredbom kako slijedi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan cijelih pedestposto) iznosa kredita";

- da je tužena od prvotužitelja 28. veljače 2008. godine na ime troškova obrade kredita naplatila iznos 7.129,86 HRK/946,30 EUR;

- da je tužena o predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sama sastavila tekst Ugovora o kreditu te se radilo o tuženičinom unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača - ZZP/ 2014, čl. 81. ZZP/2003) i kao takvog dala ga na potpis tužiteljici kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj istih, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući tužiteljica nije bila informirana, niti su u ugovoru navedeni parametri slijedom kojih su mogli znati koje troškove banka naplaćuje kao jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva za sklapanje ugovora, odnosno, zbog čega takvi troškovi iznose upravo 1,50% od iznosa odobrenog kredita;

- da je stoga odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu nepoštena, odnosno ništetna te prvotužitelj ovom tužbom zahtijeva vraćanje iznosa koji je temeljem te ništetne odredbe platila zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2008. godine pa do isplate u cijelosti.

1.2. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu po provedenom dokaznom postupku usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 20. siječnja 2025. godine (list 25-30) osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, nadalje osporava prvotužitelju svojstvo potrošača, to ističe prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da tužitelj paušalno navodi kako se o tzv. ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj na takvu odredbu nije imao utjecaj te da je ista uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je osporena ugovorna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu na temelju koje je tužena naplatila naknadu za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe na njega proizlaze;

- da se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tužene i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,50%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom i potvrdio potpisom na ugovoru o kreditu;

- da je sporna naknada i prije sklapanja ugovora bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada i sadržana u Ugovoru o kreditu;

- da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena tako da je svaki prosječan potrošač može razumjeti, pa ukoliko tužitelju nije bilo jasno što i koliko plaća na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita isti je bio dužan od djelatnika banke tražiti pojašnjenje i sukladno načelu savjesnosti i poštenja koje obvezuje obje ugovorne strane da prilikom sklapanja ugovora postupaju na način koji je pravičan, iskren, transparentan i u duhu poštivanja međusobnih prava i interesa;

- da je načelo transparentnosti, kakvo ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ, ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tužena detaljno navede što čini troškove obrade kredita;

- da se tako i u presudi suda EU (spojeni predmeti C-224/19 i C-259/19) navodi: "… prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koji na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to "provizija" ili "početna naknada";

- da polazeći od naprijed navedenog ima se zaključiti da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva i da je tužitelj razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju;

- da se pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nije promijenila od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,50 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni;

- da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika;

- da Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju nisu propisane obveze informiranja odnosno da je odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. "…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.";

- da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama;

- da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona;

- da je sporna ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ33 Člankom 3. točkom (g) direktive definiraju se „ukupni troškovi kredita za potrošača“ na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. , a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu;

- da Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača slijedom čega se može zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU4 spojeni predmeti C-84/19, C-229/19 i C-252/19;

- da sama činjenica da je tužena napisala Ugovor o kreditu i dala ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru;

- da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tužene pojasnio tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe;

- da uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača za naglasiti je, da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu;

- da sve, da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja;

- da utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna, a da navedene pretpostavke nisu ispunjene;

- da tužena ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora;

- da je tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava;

- da je u skladu s navedenim i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH6 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".

2.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužiteljici da tuženoj naknadi trošak ovog postupka.

3. Podneskom od 24. ožujka 2025. godine (list 35-37) tužitelji su se uz odobrenje suda očitovali na navode iz odgovora na tužbu glede osporenog statusa tužitelja kao potrošača, prigovora zastare i ništetnosti ugovorne odredbe tzv. "ulazne naknade".

3.1. Vezano za navode tužene o nepostojanju svojstva potrošača na strani tužitelja odnosno da predmetni Ugovor o kreditu nije potrošački ugovor, tužitelji ukazuju kako su to nevjerodostojni navodi koji su u suprotnosti s dokumentacijom koju posjeduje i sama tužena. Naime, prvotužitelj da je iznos odobrenog kredita od 105.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju tužene koristio za refinanciranje postojećeg kredita Erste bank d.d. odobrenog u iznosu 48.000,00 eura na temelju Ugovora o kreditu sklopljenog 02. studenoga 2004. godine između te banke u svojstvu kreditora i prvotužitelja kao korisnika kredita i za adaptaciju stare kamene kuće sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica]/Z k. o. [katastarska općina] na adresi u [adresa]. U adaptaciji stare kamene kuće tužitelji da su izveli građevinske radove i to izgradnje nosivih zidova krovne konstrukcije, podova, stropa, obloga, promjene stolarije, izmjene rasporeda prostorija, promjena instalacija struje i vode, žbukanja, gletanja, farbanja i promjene sanitarija i namještaja. Dakle, da su tužitelji s tuženom sklopili ugovor o kreditu kao fizičke osobe za naprijed navedenu namjenu i da nema nikakve naznake da je kredit zatražen i ostvaren u svrhe poslovne djelatnosti budući da su sredstva kredita u cijelosti iskorištena sa naprijed opisanom svrhom (otplata postojećeg kredita i adaptacija nekretnine u kojoj tužitelji stanuju). Da su tužitelji od sklapanja ugovora pa sve do prodaje nekretnine imali prebivalište na adresi adaptirane kuće u [adresa], u [adresa].

3.2. Da vezano za ništetnost tzv. "ulazne naknade", tužitelji ukazuju da je riječ o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirana tužena, i na koju tužitelji kao potrošači nisu imali utjecaja odnosno nisu pregovarali s djelatnikom tužene o sadržaju predmetne ugovorne odredbe. Osim što u članku 5. stavak 2. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, dok je u članku 5. stavak 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da je prvotužitelj dužan "podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za zaključenje ovog ugovora i naplatu tražbine iz istog", kao i da tuženik u ovom postupku ne obrazlaže (niti dokazuje) koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, a da je visina određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i što načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega slijedi daljnji zaključak da je predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prvotužitelja kao potrošača.

3.3. Da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na predmetni slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 26. veljače 2008., razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je jedini pravilan zaključak da je članak 5. stavak 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena odnosno ništetna ugovorna odredba.

3.4. Da vezano za prigovor zastare tužitelji ukazuju da je tužbeni zahtjev prije svega usmjeren na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i to odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, a tek kao posljedica utvrđenja djelomično ništetnim istog, nastaje obveza sadržana u kondemnatornom dijelu zahtjeva. Prema odredbama članka 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništavosti/ništetnosti se ne gasi, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba (članak 327. ZOO). Ništavost kao posljedica ugovorne odredbe izrađene u suprotnosti s odredbama ZOO koje za posljedicu imaju takav oblik nevaljanosti nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je odredba Ugovora o kreditu ništetna od samog svog početka, odnosno od kad je ugovorena, a to je u ovom slučaju od 26. veljače 2008. godine kad su tužitelji sklopili Ugovor o kreditu s tuženikom. Posljedice ništavosti određuje članak 323. ZOO: ˝U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (restitucija).˝ Da sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je slijedom navedenog, prigovor zastare istaknutom po tuženiku u cijelosti neosnovan.

4. Podneskom od 27. ožujka 2025. godine tužena čini nespornim da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita 28. veljače 2008. godine u iznosu od 7.129,86 kuna. Nadalje se tužena očituje i na pravno viđenje tužitelja glede opravdanja svojeg potrošačkog svojstva, u bitnome navodeći da nije dovoljno da se tužitelj u vezi dokazivanja ove odlučne činjenice, puko pozove na činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, pa da na toj činjenici stane svaka daljnja obveza dokazivanja pretpostavki primjene utvrđenja iz kolektivnog spora na tužitelja. Nadalje, tužena se i dalje protivi tužiteljevom potraživanju s osnove zakonskih zateznih kamata. Naime, tužena u tom smislu prvenstveno ističe da ZZP/03, a niti naredni ZZP/07 ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Također, da niti ZOO-om nije propisano da ništetnost ima za izravnu i neposrednu posljedicu nesavjesnost stranaka koje se ništetnost tiče. Štoviše, ZOO nije čak ni propisana primjena instituta stjecanja bez osnove kao posljedice ništetnosti. Navedeni institut, onako kako je on propisan odredbama čl. 1115. ZOO, u slučaju utvrđene ništetnosti, da se primjenjuje tek na odgovarajući način. Prema tome, u slučaju utvrđene ništetnosti, a odgovarajućom primjenom instituta stjecanja bez osnove, da je u svakom konkretnom slučaju potrebno procijeniti, duguje li stjecatelj zakonske zatezne kamate od dana stjecanja ili od dana podnošenja zahtjeva, a odluka o navedenom da će ovisit o poštenju stjecatelja. Premda ništetne ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke, odnosno učinci ništetnosti su ex tunc, nijedan od sudionika obveznog odnosa o ništetnosti ne može pouzdano zaključiti prije pravomoćne odluke suda o takvoj ništetnosti pa se u navedenom, mišljenje je tuženika, upravo ostvaruje smisao i svrha sudske zaštite, posebice one deklaratorne, utvrđenjem ništetnosti izrekom presude. Ništetnost odredbi ugovora o kreditu sklopljenih između potrošača i kreditne institucije nije univerzalna i ona uvijek ovisi o okolnostima konkretnog slučaja u kojim je potrebno cijeniti jesu li pretpostavke nepoštenosti ispunjene, a takvo shvaćanje očigledno je prihvaćeno i u praksi Vrhovnog suda kada se navodi, cit. „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru…“.

5. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- uvidom u isplatni nalog (list 5);

- čitanjem ugovora o kreditu (list 6-13);

- uvidom u elektronički zapis o prebivalištu (list 38-39);

- uvidom u povijesni zk. izvadak (list 40-43).

- saslušanjem svjedokinje MF na ročištu od 23. veljače 2026. godine (list 72-73);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 23. veljače 2025. godine (list 73-74).

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog dana 26. veljače 2008. godine, a sve iz razloga što je predmetnom odredbom tužena povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu gdje je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, te restitucijski zahtjev po osnovi te ništetne odredbe.

8. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da je prvotužitelj kao korisnik kredita uz drugotužiteljicu kao sudužnicu s jedne stranke i pravna prednica tužene Hypo Alpe-Adria-Bank kao kreditor, sklopili dana 26. veljače 2008. godine Ugovor o kreditu broj 346-5/2008 kojim je odobren tužitelju stambeni kredit u protuvrijednosti iznosa od 105.300,00 CHF, radi adaptacije stana i refinanciranja kredita druge banke i ugovorenom kamatnom stopom od 5,00%;

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu u čl. 5. st. 2. ugovorena jednokratna naknada na ime troškova obrade kredita tzv. "ulazna naknada" u iznosu 1,50% od iznosa kredita;

- da je tužitelj platio naknadu za obradu u iznosu od 7.129,86 kuna koji iznos prema fiksnom tečaju konverzije 7.5345 odgovara utuženom iznosu od 946,30 eura.

9. Među strankama je sporno:

- da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kreditnog zahtjeva tzv. "ulaznu naknadu", koja odredba kako smatra tužena je jasno ugovorena i određena Ugovorom o kreditu, odnosno da li takva odredba ugovora o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama ZOO, a time odredba i ništetna, pa temeljem instituta za stjecanje bez osnove tužitelji imaju pravo i na restitucijski zahtjev;

- da li je nastupila zastara potraživanja;

- da li tužitelj ima status potrošača odnosno da li je riječ o potrošačkom ugovoru.

10. Prigovor zastare nije osnovan.

10.1. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kao je to propisano odredbom čl. 361. ZOO/91 (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 1163. ZOO-a (NN 35/05) mada isto propisuje i odredba čl. 215. ZOO/05, time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

10.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donosi, povodom spornih pitanja restitucijskog zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećih utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

10.3. Dakle, zastarni rok sukladno naprijed citiranom tekstu iz pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost spornih odredbi.

11. Tužitelj u tužbi tvrdi, a isto ponavlja i kroz stranački iskaz, da se u vrijeme zaključenja ugovora s tuženom nije pojedinačno pregovaralo ni o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti glede naknade za obradu kredita. Nadalje, da je službenica MF koja je obrađivala njegov kredit, zapravo izlagala samo ono što u ugovoru i piše i ništa više u odnosu na tu naknadu u smislu: što bi ti troškovi značili, kakvi su to troškovi za banku i zbog čega se plaćaju i kako se računaju. Tako da mu i danas nije jasno što je to platio banci i koji su to njezini troškovi. Visinu naknade za obradu kredita da nije mogao utvrditi niti s obzirom na ugovoreni postotak jer mu je kredit isplaćen u protuvrijednosti u kunama, a da pored toga nikakav iznos i nije platio jer je banka naknadu skinula iz odobrenog kredita tako da nije ni dobio cjelokupni iznos već umanjen za to "nešto" što su si oni sebi uzeli. Tvrdi da bankarica MF ništa nije objasnila što se to plaća, kakvi su to troškovi banke, zbog čega oni postoje i čime su propisani. Isto tako da mu nije predočila na uvid niti mu predala bilo kakvu odluku o naknadama, a Ugovor o kreditu vidio prvi puta kod javnog bilježnika gdje se solemnizirao kada nitko od banke nije pristupio da bi imao bilo što pitati. U slučaju da bi nešto i sporio glede naknade Ugovor se ne bi ni sklopio jer je bilo riječ o gotovom proizvodu kojeg je mogao prihvatiti ovakav kakav je i tu pregovora nije bilo. Kako u Ugovoru stoji odobreni kreditni iznos da je koristio za refinanciranje po stojećeg kredita kod Erste banke i to isto stambenog, tako da je jedan dio iznosa izravno se koristio za zatvaranje kredita kod te banke, a dio dobio da dovrši adaptaciju stana i to upravo na adresi [adresa] gdje stanuje i danas sa svojom obitelji. Konačno, prvotužitelj navodi da nije vlasnik obrta ni trgovačkog društva niti je to bio u vrijeme sklapanja ugovora, a isto tako da se taj stan nikada nije iznajmljivao.

12. Tužena pak s druge strane tvrdi, da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo, odnosno da je tužitelj mogao svaku informaciju o tome dobiti od bankarice, a osim toga da je sporna odredba o ulaznoj naknadi jasna, uočljiva i razumljivo određena na koju je tužitelj pristao, pa stoga da sukladno odredbama čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odnosno da su naknade ugovorene u skladu sa odredbama ZOO i u trenutku sklapanja Ugovora tužitelju je bila jasna kao obveza.

13. Saslušana svjedokinja MF, koja je nesporno obradila sporan tužiteljev kredit kao tadašnja zaposlenica Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., prepoznavši svoj potpis na predočenom ugovoru, iskazala je sudu da je u svezi naknade za obradu kredita strankama uobičajeno, a vjeruje i ovoj, rekla samo da postoje ti troškovi obrade kako je to navedeno u čl. 5. Ugovora i ništa više od toga. Dakle, da nije objašnjavala koji su to troškovi za banku, zašto i kako su nastali, čime su propisani jer to tada ni ona nije znala. Dakle, i pored postojanja odluke o naknadama tvrdi da nigdje nije pisalo na što se to odnosi, što to sadržava i kakvi su to troškovi, tako da ona to klijentu nije mogla prenijeti da ju se i pitalo. Konačno navodi da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, a to klijenti nisu ni tražili jer su shvatili da je to gotov proizvod i da je to ugovor "u paketu". Ugovor o kreditu da su sastavljali pravnici no da je riječ o šprancama koje su imale za promjenu samo imena korisnika, iznose i opise nekretnina.

14. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušane svjedokinje kao vjerodostojan, nepristran i životno uvjerljiv, koja je u bitnome potvrdila tužiteljeve navode da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, da izuzev napisanog u ugovoru ona nije informirala tužitelja koje stvarne troškove on plaća isplatom navedene naknade, nije mu obrazloženo od čega se sastoji, koliko će efektivno ta naknada iznositi, a niti je predočena odluka o tarifi naknade.

15. Tužiteljev iskaz sud cijeni također vjerodostojnim i iskrenim imajući u vidu rečeno po svjedokinji, pa sud ne nalazi razloga da sumnja u njegovo kazivanje jer nije pronašao naznake da bi tužitelj nešto izmišljao ili neistinito iskazivao kraj i pisane dokumentacije u spisu.

16. Ugovor o kreditu broj: 346-5/2008 zaključen je dana 26. veljače 2008. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno-pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi, kao i vezano za utvrđenja da li tužiteljica ima status potrošača, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN 79/07, dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

17. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

18. Odredbom čl. 98. ZZP/07 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

19. Odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Odredbom čl. 100. ZZP/07 propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

21. Odredbom čl. 101. ZZP/07 propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

22. Konačno odredbom čl. 102. ZZP/07 propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

23. Tužiteljev status potrošača definiran je čl. 3. st. 1. ZZP/07, a tužena istome prigovara. Nije sporno, da je predmetni Ugovor kao korisnik kredita zaključila fizička osoba, ovdje tužiteljica, koja je preuzela ispuniti obveze iz sklopljenog ugovora za odobreni stambeni kredit. Nadalje, nije sporno da za cijelo vrijeme otplate kredita tužena nije osporavala tužiteljici status potrošača niti je dovodila u pitanje ispunjenje njezinih ugovornih obvezi, već to po prvi put čini u predmetnom sporu.

23.1. Odredbom čl. 3. st. 3. ZZP/07 potrošač bi bila svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

23.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

23.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

23.4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, a ugovor odobren od strane tužene kao kreditora, on je u trenutku sklapanja ugovora o stambenom kreditu imao svojstvo potrošača i to je svojstvo zadržao, po motrištu ovoga suda zasigurno za cijelo vrijeme isplate kredita za koje njegov status potrošača nije bio upitan. Osim toga, teret dokaza za što je kredit utrošen od strane tužitelja kao fizičke osobe bio bi na tužnoj, koja niti jednim dokazom nije osporila da bi tužitelj predmetni ugovor o nenamjenskom kreditu iskoristio u neke nedopuštene svrhe.

24. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO), činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

25. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tužena, koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost visine iznosa niti jasnoću, odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Imajući izneseno na umu, sud je zaključka da je tužena povrijedila interese i prava tužitelja, kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez propisanih parametara izračuna i o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tužena, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

26. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje naknade troškova za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovoru odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, čak štoviše niti smatra da je to u bitnome rezultiralo time, da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

27. Prethodno već citiranom odredbom čl. 96. ZZP/07 ukazano je na posljedice ugovaranja odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kada suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Obveza je nesporno bila poznata tužitelju, međutim isti nije shvatio kakav je to trošak, da li je on opravdan, niti mu je pojašnjena opravdanost ugovorene visine te naknade. I u tom slučaju radi se o unaprijed formuliranoj odredbi od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj. Stoga, ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati, što u konkretnom slučaju je izostalo.

27.1. Također i sudska praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

27.2. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovome konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz njega proizlaze.

27.3. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13 EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja prije sklapanja ugovor o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanja ugovora s takvim ugovornim odredbama.

28. Prema tužiteljevom iskazu proizlazi da izuzev što je znao za tu obvezu, nije mu pojašnjeno što se naplaćuje, kako se utvrđuje visina, niti šta obrada znači, o čemu da se nije pregovaralo, a bio uvjet za realizaciju kredita.

29. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata tužene koje reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nje moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je baš određena u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, da bi korisniku ni približno se predočio iznos. Dakle, ona je potpuno neodređena u ugovoru.

30. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremila tužena, te se o odredbama ugovora, pa tako i odredbama Općih akata banke, te izmjena i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati ovaj sud smatra, da pobijana odredba iz čl. 5. st. 2. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništene.

31. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog Ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio kakvi su to troškovi za banku i zbog čega se ove naknade plaćaju i kako se računaju jer to i nije njegov zadatak, niti je on ovlašten davati o tome bilo kakve informacije niti je to očito mogao kada i sama službenica banke takva saznanja nije imala u vrijeme plasiranja kredita.

32. S obzirom da je tužena plaćenu naknadu u visini od 7.129,86 kuna odnosno 946,30 eura prema fiksnom tečaju konverzije 7.53450 učinila nespornim nije bilo potrebno provoditi na tu okolnost financijsko vještačenje pa kako ništetnost ugovorne odredbe rezultira obvezom restitucije plaćenog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja po pravilima o posljedicama ništetnosti iz čl. 323. ZOO.

33. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

34. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

35. Tijek zakonske zatezne kamate utvrđen je na temelju odredbe čl. 1115. ZOO od dana plaćanja naknade, odnosno od 28. veljače 2008. godine jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

36. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu 1.465,89 eura, sastojeći od troška sastava tužbe (100 bodova uvećano za zastupanje druge osobe 10% - 220,00 eura), pristupa na ročišta od 01. travnja 2025. godine i 23. veljače 2026. godine (svako po 100 bodova uvećano za zastupanje druge osobe 10% - ukupno 440,00 eura), za sastav obrazloženog podneska od 24. ožujka 2025. godine (100 bodova uvećano za zastupanje druge osobe 10% - 220,00 eura), za sastav podnesaka od 18. ožujka 2025. godine (25 bodova uvećano za zastupanje druge osobe 10% - 55,00 eura), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (50 bodova uvećano za zastupanje druge osobe 10% - 110,00 eura), pripadajući iznos PDV-a 261,25 eura (25% od 1.045,00 eura) te sudske pristojbe na tužbu i presudu (u iznosu od 69,64 eura) i trošak pristupa na ročište svjedokinje MF u iznosu od 90,00 eura.

36.1. Sud je priznao tužiteljima sve troškove pa je slijedom navedenog o parničnom trošku odlučeno kao u točki III. izreke ove presude i dosuđen iznos od 1.465,89 eura, a sve primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZPP-a, primjenjivih tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tar. br. 7. toč. 1, 8. toč. 1. i 9. toč. 1. , čl. 46. i čl. 54.) i Zakona o sudskim pristojbama

U Rovinju, 09. travnja 2026. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.