Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, R. Boškovića 18
Poslovni broj: P-249/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sucu toga suda Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja NP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Nikoli Žgancu odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, zast. po pun. iz OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 23. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Nikole Žganca odvj. iz Čakovca, te z. pun. tuženika Lore Bakavić, odvj. vježbenice u OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, 9. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju SP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 11.297,87 EUR sa zateznom kamatom računatom kako slijedi:
na iznos 14,51 EUR od 02.12.2007.
na iznos 14,46 EUR od 02.01.2008.
na iznos 14,42 EUR od 02.02.2008.
na iznos 14,37 EUR od 02.03.2008.
na iznos 14.32 EUR od 02.04.2008.
na iznos 14.27 EUR od 02.05.2008.
na iznos 40.99 EUR od 02.06.2008.
na iznos 40.86 EUR od 02.07.2008.
na iznos 40,72 EUR od 02.08.2008.
na iznos 40,58 EUR od 02.09.2008.
na iznos 40,44 EUR od 02.10.2008.
na iznos 40,30 EUR od 02.11.2008.
na iznos 40,16 EUR od 02.12.2008.
na iznos 40,02 EUR od 02.01.2009.
na iznos 39,87 EUR od 02.02.2009.
na iznos 39,73 EUR od 02.03.2009.
na iznos 39,57 EUR od 02.04 2009.
na iznos 39,43 EUR od 02.05.2009.
na iznos 39,27 EUR od 02.06.2009.
na iznos 39,11 EUR od 02.07.2009.
na iznos 38,96 EUR od 02.08.2009.
na iznos 38,80 EUR od 02.09.2009.
na iznos 38,72 EUR od 02.10.2009.
na iznos 38,49 EUR od 02.11.2009.
na iznos 38,32 EUR od 02.12.2009.
na iznos 38,16 EUR od 02.01.2010.
na iznos 37,99 EUR od 02.02.2010.
na iznos 37,82 EUR od 02.03.2010.
na iznos 37,66 EUR od 02.04.2010.
na iznos 37,49 EUR od 02.05.2010.
na iznos 37,32 EUR od 02.06.2010.
na iznos 37,14 EUR od 02.07.2010.
na iznos 36,96 EUR od 02.08.2010.
na iznos 13,69 EUR od 02.09.2010.
na iznos 13,62 EUR od 02.10.2010.
na iznos 13,55 EUR od 02.11.2010.
na iznos 13,48 EUR od 02.12.2010.
na iznos 13,41 EUR od 02.01.2011.
na iznos 13,39 EUR od 02.02.2011.
na iznos 13,26 EUR od 02.03.2011.
na iznos 13,18 EUR od 02.04.2011.
na iznos 13,10 EUR od 02.05.2011.
na iznos 13.03 EUR od 02.06.2011.
na iznos 7,28 EUR od 02.07.2011.
na iznos 7,23 EUR od 02.08.2011.
na iznos 7,19 EUR od 02.09.2011.
na iznos 7,14 EUR od 02.10.2011.
na iznos 7,09 EUR od 02.11.2011.
na iznos 7,05 EUR od 02.12.2011.
na iznos 7,00 EUR od 02.01.2012.
na iznos 6,96 EUR od 02.02.2012.
na iznos 6.91 EUR od 02.03.2012.
na iznos 6,86 EUR od 02.04.2012.
na iznos 6,81 EUR od 02.05.2012.
na iznos 6,76 EUR od 02.06.2012.
na iznos 6,71 EUR od 02.07.2012.
na iznos 6,66 EUR od 02.08.2012.
na iznos 6,61 EUR od 02.09.2012.
na iznos 6,56 EUR od 02.10.2012.
na iznos 6,51 EUR od 02.11.2012.
na iznos 6,46 EUR od 02.12.2012.
na iznos 6,41 EUR od 02.01.2013.
na iznos 6,35 EUR od 02.02.2013.
na iznos 6,30 EUR od 02.03.2013.
na iznos 6,25 EUR od 02.04.2013.
na iznos 6,19 EUR od 02.05.2013.
na iznos 6,14 EUR od 02.06.2013.
na iznos 6,08 EUR od 02.07.2013.
na iznos 6,02 EUR od 02.08.2013.
na iznos 5,97 EUR od 02.09.2013.
na iznos 5,92 EUR od 02.10.2013.
na iznos 5,86 EUR od 02.11.2013.
na iznos 5,81 EUR od 02.12.2013.
na iznos 5,75 EUR od 02.01.2014.
na iznos 3,63 EUR od 02.11.2008.
na iznos 8,18 EUR od 02.01.2009.
na iznos 11,46 EUR od 02.02.2009.
na iznos 12,94 EUR od 02.03.2009.
na iznos 8,86 EUR od 02.04.2009.
na iznos 9.64 EUR od 02.05.2009.
na iznos 3,39 EUR od 02.06.2009.
na iznos 0,01 EUR od 02.08.2009.
na iznos 2,44 EUR od 02.09.2009.
na iznos 2,23 EUR od 02.10.2009.
na iznos 4,37 EUR od 02.12.2009.
na iznos 8,06 EUR od 02.01.2010.
na iznos 13,31 EUR od 02.02.2010.
na iznos 12,10 EUR od 02.03.2010.
na iznos 19,22 EUR od 02.04.2010.
na iznos 17.87 EUR od 02.05.2010.
na iznos 20,50 EUR od 02.06.2010.
na iznos 43,28 EUR od 02.07.2010.
na iznos 38,59 EUR od 02.08.2010.
na iznos 50,71 EUR od 0 2.09.2010.
na iznos 45,97 EUR od 02.10.2010.
na iznos 38,34 EUR od 02.11.2010.
na iznos 54,44 EUR od 02.12.2010.
na iznos 74,92 EUR od 02.01.2011.
na iznos 60,42 EUR od 02.02.2011.
na iznos 65,50 EUR od 02.03.2011.
na iznos 59,03 EUR od 02.04.2011.
na iznos 60,20 EUR od 02.05.2011.
na iznos 87,65 EUR od 02.06.2011.
na iznos 89,39 EUR od 02.07.2011.
na iznos 112,09 EUR od 02.08.2011.
na iznos 100,43 EUR od 02.09.2011.
na iznos 87,66 EUR od 02.10.2011.
na iznos 86,29 EUR od 02.11.2011.
na iznos 85,31 EUR od 02.12.2011.
na iznos 91,40 EUR od 02.01.2012.
na iznos 96,71 EUR od 02.02.2012.
na iznos 97,42 EUR od 02.03.2012.
na iznos 93,75 EUR od 02.04.2012.
na iznos 96,23 EUR od 02.05.2012.
na iznos 97,92 EUR od 02.06.2012.
na iznos 95,07 EUR od 02.07.2012.
na iznos 95,82 EUR od 02.08.2012.
na iznos 93,68 EUR od 02.09.2012.
na iznos 89,06 EUR od 02.10.2012.
na iznos 93,99 EUR od 02.11.2012.
na iznos 96,35 EUR od 02.12.2012.
na iznos 94,69 EUR od 02.01.2013.
na iznos 85,40 EUR od 02.02.2013.
na iznos 93,29 EUR od 02.03.2013.
na iznos 93,98 EUR od 02.04.2013.
na iznos 90,89 EUR od 02.05.2013.
na iznos 81,26 EUR od 02.06.2013.
na iznos 81,01 EUR od 02.07.2013.
na iznos 83,38 EUR od 02.08.2013.
na iznos 87,17 EUR od 02.09.2013.
na iznos 92,42 EUR od 02.10.2013.
na iznos 89,71 EUR od 02.11.2013.
na iznos 91,63 EUR od 02.12.2013.
na iznos 93,81 EUR od 02.01.2014.
na iznos 90,83 EUR od 02.02.2014.
na iznos 93,55 EUR od 02.03.2014.
na iznos 92,66 EUR od 02.04.2014.
na iznos 89,64 EUR od 02.05.2014.
na iznos 88,67 EUR od 02.06.2014.
na iznos 89,11 EUR od 02.07.2014.
na iznos 92,54 EUR od 02.08.2014.
na iznos 95,42 EUR od 02.09.2014.
na iznos 94,83 EUR od 02.10.2014.
na iznos 97,32 EUR od 02.11.2014.
na iznos 99,02 EUR od 02.12.2014.
na iznos 98,02 EUR od 02.01.2015.
na iznos 99,38 EUR od 02.02.2015.
na iznos 99,38 EUR od 02.03.2015.
na iznos 99,38 EUR od 02.04.2015.
na iznos 99,38 EUR od 02.05.2015.
na iznos 99,38 EUR od 02.06.2015.
na iznos 99,38 EUR od 02.07.2015.
na iznos 4.407,68 EUR od 18.07.2015.
po stopi od 15% godišnje u razdoblju od 2. prosinca 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.030,89 eura sa zateznom kamatom po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 9. travnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-36/2022-3 od 2. srpnja 2025. ukinuta je ovosudna presuda poslovni broj P-325/2019-26 od 26. studenog 2021. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovni postupak iz slijedećih razloga:
"26. Međutim, osnovan je žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je ostvarena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, na koje tuženik u svojoj žalbi ukazuje, iz razloga kako slijedi.
27. Naime, u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a kojim je propisan obvezujući (direktan) učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, u pojedinačnom sporu tužitelj nije dužan dokazivati ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je dovoljno da se pozvao na utvrđenu ništetnost u navedenim presudama povodom kolektivne tužbe. Svako drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.
28. Međutim, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. valja reći kako je isti prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanjem dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u sklapanju ugovora o kreditu ostvarena povreda načela jednakosti oružja. Naime, Ustavni je sud zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom 502.c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da su određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.
29. Stoga, kako predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu nije bila okolnost da li su određenom potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, to je banka u svakom pojedinačnom sporu ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu određenom potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. U suprotnom, odluka suda bi se temeljila na odlučnoj činjenici da takve obavijesti nisu dane potrošaču, o kojoj činjenici bankama u nijednom sudskom postupku nije omogućeno dokazivanje o protivnom, čime bi bilo povrijeđeno načelo jednakosti oružja i prava na pristup sudu.
30. S time u vezi valja navesti da je tuženik do zaključenja prethodnog postupka predložio saslušanje svjedoka ČP, zaposlenice banke, na okolnost obaviještenosti tužitelja o posljedicama i rizicima vezanja kredita uz tečaj CHF. Raspravnim rješenjem suda donesenim na ročištu 22. veljače 2021. odlučeno je da se prihvaćaju dokazni prijedlozi stranaka, osim personalnih dokaza iz odgovora na tužbu te se prihvaća dokazni prijedlog saslušanjem stranaka. Međutim, u pobijanoj presudi (točka 13. obrazloženja) navedeno je samo da tijekom postupka nije saslušana odgovorna osoba tuženika jer se na ročište u povodu saslušanja stranaka, iako uredno pozvana, nije odazvala. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da sud tijekom postupka nije pozvao niti predloženu svjedokinju (o čemu nije dano obrazloženje) niti odgovornu osobu tuženika (čije saslušanje nije niti predloženo), a slijedom čega je činjenično stanje u predmetnom postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.
31. Također, osnovano tuženik u žalbi ističe da je tužitelju dosuđena zatezna kamata na iznos od 92.038,02 kune (zbroj pojedinačnih anuiteta), iako je vještak utvrdio pretplatu u iznosu od 85.123,79 kuna. Opisanim postupanjem ostvarena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno izreka presude proturječi sama sebi i razlozima presude."
2. S obzirom da je u ostalom dijelu Županijski sud u Rijeci svojim obrazloženjem utvrdio osnovanost ovosudne prvostupanjske presude, u nastavku se ponavlja obrazloženje navedene presude, a u dijelu zbog kojeg je presuda vraćena na ponovni postupak, iznose novi navodi obrazloženja.
3. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate u kojoj navodi da je kao korisnik kredita dana 21. travnja 2005. sa tuženom sklopio Ugovor o kreditu broj 21850-2772765, a koji potvrđen kod JB Ivana Marodi iz [adresa] pod brojem OU- 565/05. Tužitelj smatra da je nepoštena odredba o ugovorenoj isključivoj nadležnosti suda u poslovnom mjestu tuženika kao pružatelja usluga je protivna odredbi čl. 49 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora (NN 96/03 – u nastavku ZZP/03). Riječ je o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu potrošača-tužitelja. Takva je ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, a kako to proizlazi i iz presude EU broj C-240/98 do C-244/98. Smatra da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge odgovorne stranke pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. U ovom slučaju na području suda u [adresa].
4. Tužitelj tvrdi da je sa tuženikom ugovorio kredit u visini od 62.500 CHF protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke prema CHF. Kredit je odobren uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu, a koja je u momentu zaključenja ugovora iznosila 4,50% godišnje, a definirana je kao promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke. Ugovorena je otplata kredita u 180 anuiteta, a predmetni kredit je tužitelj otplatio. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 a te na presudu visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13, u jedno se poziva i na presudu VSRH broj Revt-249/14 od 9.4.2015. a iz kojih odluka proizlazi da je odluka o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojoj se nije pregovaralo ništetna.
5. Nadalje se tužitelj poziva na jednostranost promjene kamatne stope od strane tuženika koja se mijenjala u nekoliko navrata u toku postupka. Kamatna stopa mijenjala se odlukom tuženika na koju tužitelj nije imao nikakav utjecaj već mu je samo poslana obavijest o promjeni kamatne stope.
6. Istodobno je uz promjenu kamatne stope tužitelj mijenjao i tečaj CHF u odnosu na domaću valutu, te smatra da su ove odredbe ništetne pozivajući se na presude donijete u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima prema kojoj se smatra čl. 3. st. 2. da odredba nije individualno ugovorena ukoliko ju je unaprijed formulirao trgovac i kako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora te također smatra da se tužitelj kao potrošač nalazio u slabijem položaju u odnosu na tuženika i u pogledu njegove pregovaračke snage, također i u pogledu obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je unaprijed sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na isti, poziva se na presudu C- 484/08, presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, odluku VSRH Revt-249/14 od 9.4.2015., odluku ustavnog suda U-III-2521/215 i dr., odluku VSRH Revt. 575/16, presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., te u odnosu na zastaru presudu Rev-2245/17 od 20.03.2018.
7. Dakle smatra da su ugovorne odredbe o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 1.) i promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2) ništetne, te traži da mu tuženik vrati ono što je naplatio i primio od njega kao preplaćeni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
8. Tuženik se očitovao podneskom od 1.10.2019. kojim prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, smatra kako je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Što se tiče kamatne stope ističe da je ista ispravno ugovorena, bila moguća, dopuštena i određena, te sukladna odredbama čl. 295 Zakona o obveznim odnosima. Smatra da se utvrđenja odluka Visokog trgovačkog suda na koje se tužitelj poziva ne mogu direktno primijeniti na tužitelja kao potrošača automatski, te da je tužitelj dužan dokazati da je njegovo pravo povrijeđeno. Ujedno navodi da stranke nisu imale namjenu ugovoriti fiksnu kamatnu stopu. Promjene pak kamatne stope nisu posljedice tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja nego objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik se kod promjena kamatnih stopa vodio trenutnim tržišnim uvjetima i sam ih nije mogao unaprijed znati, a kriteriji su bili u općim uvjetima poslovanja precizno definirani. Što se tiče valutne klauzule, kod iste se također ne može direktno primijeniti rješidba iz presude Trg. suda u Zagrebu P-1401/12 već treba utvrditi u ovom konkretnom slučaju pojedinosti da li je strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njezinih učinaka. Tuženik pak je sam odabrao kredit s valutnom klauzulom CHF, te mu je moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, te je ta ugovorna odredba jasna. Tužitelj je imao opciju odabira i druge valute pa i fiksne kamatne stope, ali je odabrao upravo predmetni kreditni aranžman jer je isti za njega bio najpovoljniji. Smatra da je tužba neuredna i da je nastupila zastara predmetnog potraživanja, te predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.
9. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 19.5.2021. precizirao na način kako je isti naveden u izreci ove presude.
10. Sud je na ročištu održanom 11. listopada 2021. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja.
11. Sud je u toku postupka proveo dokaze uvidom u zapisnik od solemnizaciji ugovora i ugovor o kreditu list 8-11, dopis potvrdu da je kredit otplaćen list 12-13, sudsku praksu uz odgovor na tužbu list 27-43, ponudu stambenih kredita tuženika list 44-49, odluku Žup. suda u Splitu Gž-1688/20 i Gž-437/20, dokumentaciju tuženika list 96-107, nalaz i mišljenje vještaka list 108-146, te ostatak spisa nakon donošenja drugostupanjske odluke (list 147-241 spisa). Valja reći da je nakon donošenja prve prvostupanjske presude promijenjena valuta u Republici Hrvatskoj iz HRK u EUR, tako da je tužitelj u skladu s time 20. ožujka 2026. specificirao tužbeni zahtjev na način da on glasi kao u izreci, pri čemu je također uklonio diskrepanciju između glavničnog iznosa koji potražuje i pojedinačnih iznosa anuiteta na koje teče zatezna kamata, a na što je također ukazao drugostupanjski sud.
12. Sud je u toku postupka saslušao tužitelja NP, javnog bilježnika Ivana Marodija, dok je tuženik odustao od saslušanja djelatnice banke ČP.
13. Tužitelj je izjavio da je 2005. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu a koji se nalazi na listovima 9-11 spisa. Kredit mu je u banci predložen sa promjenjivom kamatnoj stopom i valuti CHF te mu je rečeno da je to najpovoljniji kredit koji banka nudi, a valuta CHF najstabilnija. Riječi o kriterijima kako će se mijenjati promjenjiva kamatna stopa nije bilo. Kredit je uredno otplatio, a konačna otplata je dovršena uplatom iznosa od 40.125,37 kuna dana 17.7.2015. Za kredit nije izvršio konverziju. Sjeća se da je prve dvije godine kamatna stopa bila kao početna, a nakon toga je na kućnu adresu dobivao obavijesti da je kamatna stopa povišena, no nikakav dogovor i razgovor oko promjene kamatne stope nije bio pozvan. Uslijed toga mu je mjesečni obrok kredita rastao. Više se ne sjeća kolika mu je bila najviša kamatna stopa, a o visini kamatne stope nije ni dobivao obavijesti, već bi dobio samo obavijest da mu je mjesečni obrok kredita povećan. Početna mjesečna rata mu je bila 2.100,00 do 2.200,00 kuna, a na kraju otplate je iznosila više od 3.000,00 kuna. On se svoje obveze držao i redovito plaćao mjesečne obroke. U toku otplate kredita kamatna stopa nije bila niti jednom smanjena. Kako mu je kredit stalno rastao, odlučio se za raniju otplatu kredita, s obzirom je u to vrijeme naslijedio nekretninu iz prodaje koje je otplatio kredit. On je pročitao odredbe ugovora o kreditu, no kod sklapanja ugovora mu je sugerirano da je to najpovoljniji kredit, i valuta CHF najstabilnija. Stoga je takav ugovor potpisao. Nije mu ponuđeno više vrsta kredita. Njemu je sugerirano da je promjenjiva kamatna stopa ev. podložna sitnim promjenama a točno što bi se moglo desiti nije znao. Nije koristio mogućnost promjene valute, već se držao ugovornih odredbi i ugovor redovno otplaćivao. Kod prijevremene otplata kredita računata mu je i izlazna kamata.
14. Iz iskaza javnog bilježnika proizlazi da on nije strankama pa ni ovdje tužitelju tumačio bankarske termine dakle valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu niti moguće posljedice kredita, budući da su to bankarski poslovi.
15. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu ovaj sud smatra da je isti neosnovan, Naime, tuženik se osnovano poziva na odredbe Zakona o zaštitit potrošača iz kojih proizlazi da je nepoštena odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u poslovnom sjedištu tuženika stranke nisu pregovarale, a tužitelju kao potrošaču nadležnost ovog suda po Zakonu o zaštiti potrošača manje opterećujuća, nosi manje troškove, a kako to proizlazi i iz odluka suda EU, C-240/98 do C-244/98. Već i samim odabirom ovog suda tužitelj je jasno dao do znanja da smatra kako je suđenje pred ovim sudom za njega manje opterećujuće.
16. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificiran tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
17. U čl.2.st.1. ZPP-a određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. ZPP-a određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, a u čl.219. ZPP-a određeno je da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U čl.221.a. ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
18. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 218-50-2772765 od 16. travnja 2005., a kojim ugovorom je banka – tuženik odobrila tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 62.500,00 CHF u svrhu stambenog kredita za refinanciranje i adaptaciju uz kamatnu stopu od 4,50% godišnje promjenjivu u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima kao što je to navedeno u točci 7. Ugovora.
19. Nije sporno da je tužitelj predmetni iznos kredita u cijelosti otplatio tuženiku sukladno Ugovoru s time da je posljednjom uplatom od 40.125,37 CHF prijevremeno otplatio kredit.
20. Prema odredbi čl.502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a. st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je to u konkretnom slučaju. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku s obzirom na navode iznijete u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz gore naznačenih presuda, sukladno čl.502.c. ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima iz presuda Vrhovnog suda RH.
21. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
22. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
23. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
24. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
25. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
26. U tijeku postupka tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednike tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
27. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).
28. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.
29. Nadalje, tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena gore označena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Revt-249/2014.
30. Nadalje, iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika na dio obrazloženja presude VSRH Revt. 575/16 od 3.10.2017.g. gdje postavlja pitanje da li su financijske institucije mogle ili morale znati kako će se u budućem periodu kretati tečaj švicarskog franka ukoliko je ugovorena valutna klauzula, time više što je nakon te odluke donijeta nova broj Rev. 6632/17 od 14.6.2018.g. koja je upravo i relevantna u konkretnom slučaju.
31. Naime, tužitelj se također poziva i na presudu VTSRH broj Pž6632/1710 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovnu odluku i raspravljanje) kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev2221/2018 od 3.9.2019.
32. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
33. Nije sporno da tuženik kao banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita (ovdje tužitelju) poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika na presudu VTS RH Pž. 2462/03 kao i na interpretaciju članka 26. ZOO/05 koji govori o stopi ugovorne kamate budući da je način ugovaranja kamatne stope bio protivan interesima potrošača a što je i utvrđeno u kolektivnom sporu.
34. Provedenim dokazom saslušanja tužitelja utvrđeno je da tužitelj od strane službene osobe tužitelja prilikom uzimanja kredita nije upozoren na rizike valutne klauzule i način promjene kamatne stope vezano uz CHF. Tužitelj s tuženikom nije pregovarao o pojedinačnim ugovornim obvezama već mu je tuženik dao ugovor u obliku unaprijed pripremljenog formulara. S time da je tužitelju rečeno da je ugovor kakav mu je ponuđen (sa promjenjivom kamatnom stopom prema odluci banke i sa valutnom klauzulom u CHF) za njega najpovoljniji. Također niti javni bilježnik kao službena osoba koja je sudjelovala u postupku uzimanja kredita nije upozorio tužitelja na rizike valutne klauzule i promjene kamatne stope.
35. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
36. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su odredbe čl.1.,2. i 17. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, protivno navodima tuženika, nije potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.
37. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
38. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj:
Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
39. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke budući da je u tijeku ovog postupka ustanovljena ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu na identičan način kao i u kolektivnom sporu, a što još nije nastupilo. Naime, prema važećoj sudskoj praksi pravo na tužbu nakon odluke o kolektivnom sporu prema naprijed navedenoj praksi počinje teći od pravomoćnosti rečenih odluka. Kako je tužba podnijeta sudu 7.6.2019. zastarni rok nije nastupio.
40. Radi utvrđenja osnovanosti visine potraživanja sud je u tijeku postupka proveo vještačenje po vještaku Slađani Srnec, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo iz Max xyz j.d.o.o. iz Mihovljana. Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je tužitelj tuženiku uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu, te uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od 85.123,79 kn uvažavajući preplate kamate i manje plaćene kamate. Promjena kamatne stope vršena je na način da je ugovorena kamata od 4,5% važila od 30.4.2005. do 31.10.2007., zatim 5% do 30.4.2008., zatim 5,95% do 31.7.2010., zatim 5% do 31.5.2011., zatim 4,75% do 31.12.2013. i 3,23% do 16.7.2015.
41. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su u čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
42. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Pogrešno je tumačenje tuženika da promjenjiva kamatna stopa nije nedopuštena budući da ju tuženik mijenja sukladno tržišnim kriterijima, a obzirom da je ista nedopuštena jer je ništetna a što je utvrđeno i u kolektivnom sporu a za koju odluku je ovaj sud vezan a kao što je već bilo pojašnjeno.
43. U presudi NPL i NPLK protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
44. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore označenim odlukama donjetim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
45. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
46. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a. (tako i ŽS Varaždin Gž-503/20 od 19.5.2020., ŽS Dubrovnik Gž-807/20 od 17.2.2021., ŽS Bjelovar Gž-1416/2020 od 28.1.2021.).
47. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na čl. 326. st. 2. ZOO budući da se ne radi o zabrani manjeg značaja.
48. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebao ponuditi – objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu – potrošaču da pristane na takve odredbe odnosno omogućiti mu prigovor na povećanje stope redovite kamate ili mogućnost okončanja ugovorenog odnosa.
49. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu što je suprotno čl.247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu).
50. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
51. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela konkretnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
52. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Slađane Srnec, mag.oec., jer je dat stručno i objektivno u skladu sa zadacima koji je odredio sud u rješenju o vještačenju, te je vještak u svom nalazu dao odgovore na sva postavljena pitanja. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik prigovarao osnovi po kojoj je izračun napravljen. Dakle, primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka u suštini se odnose na pravna pitanja, a što je sve već naprijed obrazloženo, tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, a o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.
53. Tuženik je dužan temeljem odredbi čl.1111. u vezi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 115. Zakona o obveznim odnosima, a s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.
54. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP.
55. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023.; dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada nagrada od 100 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura. Također sukladno Tbr. 46. Tarife, na sve obavljene radnje odvjetnik obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima. Također se odluka temelji i na Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23 – dalje u tekstu: ZSP) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19, 92/21 i 37/23 – dalje u tekstu: Uredba). Sud je tužitelju priznao trošak: sastava tužbe od 6.6.2019. u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 10.7.2020. u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 7.1.2021. u iznosu od 50,00 eura, zastupanja na ročištu dana 22.2.2021. u iznosu od 200,00 eura, podneska od 24.2.2021. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.8/3), sastava podneska od 9.3.2021. u iznosu od 50,00 eura, sastava podneska od 19.5.2021. u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 11.10.2021. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu dana 26.11.2021. u iznosu od 100,00 eura, odgovora na žalbu od 27.12.2021. u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 28.12.2021. u iznosu od 50,00 eura, sastava podneska od 20.3.2026 u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu 23.3.2026. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, pripadajući PDV u iznosu od 500,00 eura, predujam za vještačenje u iznosu od 464,53 eura, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura i odgovor na žalbu u iznosu od 13,27 eura, odnosno sveukupno 3.030,89 eura.
U Čakovcu 9. travnja 2026.
Sutkinja
Ivana Starčević
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.
O tome obavijest:
1. tužitelj po pun.
2. tuženik po pun.
