Poslovni broj: Usž-4039/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Hrvoja Miladina i Gordane Marušić-Babić, članova vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice FO iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog društva za superviziju i organizacijski razvoj, Zagreb, Nazorova 51, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1050/2025-3 od 29. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.
r i j e š i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1050/2025-3 od 29. rujna 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem odbačena je tužba koju je tužiteljica podnijela prvostupanjskom sudu radi šutnje uprave, sa zahtjevom da naloži tuženiku u roku od 30 dana postupiti po zahtjevu tužiteljice, kojeg je podnijela u siječnju 2025., radi provođenja upravnog nadzora nad postupanjem supervizorice zaposlene u ustanovi Izvor Selce – Centar za pružanje usluga u zajednici.
2. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv pobijanog rješenja prvostupanjskog suda iz svih žalbenih razloga. Smatra da je tuženik nadležan za postupanje po zahtjevu jer se nadzirano postupanje odvija u okviru sustava socijalne skrbi. Navodi da je tražila provođenje nadzora nad postupanjem psihologinje, koja je kao vanjska suradnica tuženika, obavljala superviziju udomiteljima, koji su dio sustava socijalne skrbi. Smatra kako osnov za nadzor predstavlja okolnost da je djelovanje supervizorice bilo dio javne službe, zbog čega podliježe upravnom nadzoru te postoji nadležnost suda prema Zakonu o upravnim sporovima. Smatra da se radi o ograničavanju pristupa sudu i uskrati sudske zaštite u predmetu koji se tiče djece i udomiteljstva. Predlaže poništiti rješenje prvostupanjskog suda i utvrditi dopuštenost tužbe te naložiti tuženiku provođenje nadzora i odrediti druge mjere prema tuženiku.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 134. stavku 1., u svezi članka 128. stavka 3. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je tužba pravilno odbačena.
5. Iz spisa predmeta proizlazi da je pobijanim rješenjem tužba odbačena kao nedopuštena, budući da prema utvrđenju prvostupanjskog suda, tuženik ne predstavlja javnopravno tijelo u smislu čl. 2. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24, dalje: ZUS) te eventualno propuštanje navedenog da postupi po zahtjevu tužiteljice ne može predstavljati predmet upravnog spora.
6. Po ocjeni ovog Suda pravilno prvostupanjski sud nalazi da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora, slijedom čega je istu trebalo odbaciti.
7. Naime, prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, koje tužiteljica ne dovodi u pitanje, tuženik - Hrvatsko društvo za superviziju i organizacijski razvoj je udruga osnovana s ciljem unaprjeđivanja supervizije i organizacijskog savjetovanja, kao stručne reflektivne interakcije u području obrazovanja, zdravstva, kulture, politike, duhovne skrbi, socijalne skrbi, uprave i gospodarstva, s područjem djelovanja na području obrazovanja, znanosti i istraživanja.
8. Pravilno prvostupanjski sud nalazi kako tuženik ne predstavlja javnopravno tijelo, te djelatnost supervizora, u konkretnom slučaju psihologa, ne predstavlja zasebnu reguliranu djelatnost u smislu Zakona o djelatnosti socijalnog rada (Narodne novine, broj: 16/19 i 18/22) i Zakona o socijalnoj skrbi (Narodne novine, broj: 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23, 61/25), slijedom čega isti ne može biti nadležan za provođenje nadzora s područja socijalne skrbi, a za koji mogu biti nadležna, ovisno o vrsti nadzora, tijela određena odredbama čl. 266. -286. Zakona o socijalnoj skrbi.
9. Nadalje, prvostupanjski sud je ukazao kako u slučajevima kada se radi o nadzoru koji se odnosi na stručni rad reguliranih profesija u djelatnosti socijalne skrbi, takav nadzor provodi nadležna komora, međutim u konkretnoj stvari se ne radi o takvoj vrsti nadzora, a niti tuženik predstavlja komoru, kao strukovnu organizaciju.
10. U odnosu na žalbene prigovore da je tuženik nadležan za postupanje po zahtjevu jer se nadzirano postupanje odvija u okviru sustava socijalne skrbi, prvostupanjski sud je ukazao na mjerodavne odredbe Zakona o socijalnoj skrbi, Pravilnika o stručnom nadzoru (Narodne novine, broj: 43/15) i Zakona o djelatnosti socijalnog rada, prema kojima supervizija predstavlja jednu od sastavnica djelatnosti socijalnog rada, međutim ne radi se o posebnoj reguliranoj profesiji u okviru socijalne skrbi, niti je propisana obveza udruživanja socijalnih radnika s licencom supervizora u komoru, koja bi imala status javnopravnog tijela.
11. Stoga se prigovori tužiteljice o uskrati prava na pristup sudu nisu mogli ocijeniti osnovanima, jer u konkretnom predmetu nisu ispunjene pretpostavke za vođenje upravnog spora, te je predmetnu tužbu prvostupanjski sud pravilno odbacio primjenom članka 46. stavka 1. točke 7. ZUS-a.
12. Kako navodi žalbe nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, u vezi s člankom 128. stavkom 4. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 9. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Snježana Horvat-Paliska
