Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-288/2022-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Mariji Lončarević Latković, odvjetnici iz Osijeka, protiv I.tuženika, DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II.tuženice RU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćnici Snježani Popović, odvjetnici iz Osijeka, III.tuženice Republika Hrvatska, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, IV. tuženika MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], V.tuženice IUD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VI.tuženice ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., VII.tuženice ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VIII.tuženice VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IX.tuženika LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], X.tuženice OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XI.tuženika PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XII.tuženika BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XIII.tuženice ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XIV.tuženika SU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XV.tuženika HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XVI.tuženice NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Snježani Popović, odvjetnici iz Osijeka, XVII.tuženice KU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te XVIII.tuženika ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Snježani Popović, odvjetnici iz Osijeka, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice i njene punomoćnice, za zastupnika po zakonu III. tuženice Republike Hrvatske Željke Papić, zamjenice općinskog državnog odvjetnika, te IX.tuženika LU uz svoju punomoćnicu te ujedno punomoćnicu i I., II.,IV.-XVI. i XVIII.tuženih, uz javnu objavu dana 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekla vlasništvo nad stanom koji se nalazi u stambenoj zgradi koja je izgrađena na kč. br. [katastarska čestica] u naravi stambena zgrada [adresa], ukupne površine 245m² i to 16. suvlasnički dio s neodređenim omjerima etažno vlasništvo (E-16) i to stan u potkrovlju koji se sastoji od: hodnika površine 4,56m², kupaonice površine 4,56m², kuhinje površine 4,80m², sobe površine 15,00m² i sobe površine 19,29m², ukupne površine 48,21m², sa suvlasničkim udjelom koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, a što su tuženici od I. do XVIII. i to:

BESTVINA BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

BESTVINA RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]

MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

LIGENZA EGZETA LARISA, OIB: [osobni identifikacijski broj], OSIJEK, PAKLENIČKA 18 LIGENZA SVJETLANA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

ŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

MATIJAŠKO MAJA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

REPAC GORAN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]-

OU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

VOLK RUDOLF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

EU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

HU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] KOVAČEVIĆ ANĐELKA, OIB: [osobni identifikacijski broj], KOŠKA, JOSIPA KOZARCA 55 KEČKEŠ GORDANA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] LABAZAN KRUNOSLAV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], dužni priznati i izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva, a što će u protivnom zamijeniti ova presuda, čime je tužiteljica ovlaštena temeljem ove presude ishoditi upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini na svoje ime, u roku 15 dana.

II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Osijeku, provedba i upis stana koji se nalazi u stambenoj zgradi koja je izgrađena na kč. br. [katastarska čestica] u naravi stambena zgrada [adresa], ukupne površine 245 m², i to 16. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-16) i to stan u potkrovlju koji se sastoji od: hodnika površine 4,56m², kupaonice površine 4,56m², kuhinje površine 4,80m², sobe površine 15,00m² i sobe površine 19,29m², ukupne površine 48,21m², sa suvlasničkim udjelom koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana.

III. Nalaže se I.-XVI.tuženima, te XVIII.tuženiku, da tužiteljici IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno naknade prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 2.089,04 eura (dvijetisućeosamdeset- deveteuračetiricenta) u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 187,50 eura (stoosanmdesetsedameurapedesetcenti) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 31. ožujka 2022. podnijela tužbu protiv I.-XVIII.tuženika sa tužbenim zahtjevom kao pod I. i II. izreke, koju obrazlaže navodeći da je izvan knjižna vlasnica stana u [adresa] koji se nalazi u stambenoj zgradi [adresa], sagrađena na kč. br. [katastarska čestica] Stambena zgrada [adresa], ukupne površine od 245 m², upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to stana koji se nalazi u potkrovlju označen oznakom R pobliže opisan pod I. izreke. Bila je upisana kao vlasnica stana u predmetnoj zgradi u [adresa] koji se nalazi na 4. katu i sastoji se od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja i dvije lođe ukupno od 80,11m², sa suvlasničkim udjelom koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovima, a iznad kojeg je stana uredila stan R koji se nalazi na tavanskom prostoru (potkrovlju) u zasebnu cjelinu i za što je ishodila pristanak za adaptaciju tavanskog prostora tadašnjih suvlasnika stambene zgrade u [adresa] (I, [adresa], ĐU, PU, D, ĆU, R, M, Đ, KU i AU), koji su davanjem dozvole i potvrde o pristanku dozvolili upis prava vlasništva, ali nisu sačinili ispravu podobnu za provedbu u zemljišnoj knjizi i drugim očevidnicima. Dana 26. svibnja 2015. Općinski sud u Osijeku je donio rješenje o povezivanju knjige položenih ugovora sa zemljišnom knjigom za kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za zgradu [adresa], dok je odbijen prijedlog za etažiranjem, budući Diobni ugovor nisu potpisali svi suvlasnici i to: III.tuženica Republika Hrvatska, tadašnje suvlasnice jednog od stanova ŽU i UU, IX.tuženik LU i XI.tuženik PU, budući je izostalo da je XI.tuženik zemljišnoknjižni vlasnik predmetnog stana, a u diobnom ugovoru je navedena FU, koja je i potpisala Diobni ugovor kao vanknjižna vlasnica. Tijekom postupka iz Potvrde nadležnog tijela utvrđeno je da se u zgradi u [adresa], nalazi ukupno 17 stanova koji čine samostalne uporabne cjeline, dok je u knjizi položenih ugovora upisano 15 stanova, a 2 (dva) stana se nalaze u potkrovlju zgrade i jedan je u izvan knjižnom su vlasništvu AU (stan površine 48,57m²), a drugo je njen stan u potkrovlju od 48,21m². Sukladno odredbi čl. 73. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 20/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 143/12) uz Potvrdu upravnog tijela - Grada Osijeka, Diobni ugovor mora biti potpisan od strane svih suvlasnika, a kako predmetni Diobni ugovor, nije bio potpisan od svih suvlasnika, to nije mogla upisati svoje izvan knjižno vlasništvo kao knjižno na stanu R koji se nalazi u potkrovlju od 48,21m², pobliže opisan kao pod I. izreke

1.1. Nadalje navodi da su I.-XVIII. tuženi vlasnici ili suvlasnici stanova u predmetnoj zgradi u [adresa] i to I.tuženi i II.tuženica su suvlasnici svako u 1/2 dijela stana (E-1) broj 3 u prizemlju od 245 m²; III.tuženica Republika Hrvatska je vlasnica stana broj 2. (E-2) u prizemlju od 26,46m² s pripadajućom drvarnicom;

IV.tuženik je vlasnik je stana (E-3) u prizemlju od 80,11 m², s pripadajućom drvarnicom; V.tužena i VI.tužena su suvlasnice svako od po ½ dijela stana broj 3. (E- 4) na 1. katu od 83,19 m² s pripadajućom drvarnicom; VII.tuženica je vlasnica stana broj 2. (E-5) na 1. katu od 26,76 m²; VIII.tuženica je vlasnica stana broj 1. (E-6) na 1.

katu od 26,76 m²; IX.tuženik je vlasnik stana na 2. katu (E-7), ulaz 1, od 80,11 m²;

X.tuženica je vlasnica stana na 2. katu (E-8) broj 008, ulaz1 od 26,46 m²; XI.tuženik je vlasnik stana na 2. katu (E-9), ulaz 1, od 82,51 m²; XII.tuženik je vlasnik stana (E-10) od 83,49 m²; XIII.tuženica je vlasnica stana (E-11) od 26,46 m²; XIV.tuženik je vlasnik stana (E-12) na 3. katu od 82,51m²; XV.tuženik i XVI.tuženica su suvlasnici svako u 1/2 dijela stana (E-13) broj 3. na 4. katu od 83,49 m²; XVII.tuženica je vlasnica stana (E-14) broj 2 na 4. katu od 26,76 m²; te je XVIII.tuženik vlasnik stana (E-15) na 4. katu od 80,11m².

1.2. Nadalje tužiteljica navodi da suvlasnici predmetne stambene zgrade u [adresa] po preuzetim pravima i obvezama prijašnjih suvlasnika te stambene zgrade, sukladno Zakonu o obveznim odnosima,(na Stanu R u potkrovlju od ukupno 48,21m², ozakonjen od strane Grada Osijeka, Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje, za koji je izdano rješenje o izvedenom stanju dana 24.04.2014., Klasa:UP/I-361-02/13-01/809, Urbroj:2158/01-12-03/04-14-10, koje je pravomoćno dana 27.05.2014., neosporno dozvoljavaju izvan knjižnoj vlasnici upis posebnoga dijela stana R u zemljišnu knjigu i uknjižbu prava vlasništva na istom uključujući i suvlasnički dio zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, razmjeran odnosu korisne vrijednosti predmetnog stana prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine, te sukladno načelu uspostave jedinstva nekretnine i posebnih dijelova zgrade i suvlasnički dio odgovarajućeg dijela zemljišta, sve povezano stvarnim pravima, temeljem članka 68., 69. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – sa vlasništvom opisanog posebnog dijela nekretnine u njenu korist, evidentno je iz priloženih isprava da ona nije ništa radila bez suglasnosti i pristanka tadašnjih suvlasnika koji su joj dali suglasnost za adaptaciju, a nitko od suvlasnika nije se niti žalio na rješenje za ozakonjenje predmetnog stana odnosno na rješenje o izvedenom stanju. Kako joj neki od tuženih kao suvlasnici predmetne stambene zgrade u [adresa], upisani sa suvlasničkim udjelom koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, uskratom potpisa, kako na Diobnom ugovoru tako i na Međusuvlasničkom sporazumu, onemogućuju upis stana koji je samostalna uporabna cjelina i koji se nalazi u potkrovlju stambene zgrade [adresa] u [adresa], primorana je podnijeti ovu tužbu protiv svih upisanih vlasnika.

2. U odgovoru na tužbu I., II., IV., V., VI., VII., VIII., IX., X., XI. i XIII. tuženika, isti podnose prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je tužiteljica prodajom svoga stana na 4. katu u predmetnoj zgradi, izgubila status suvlasnika, kao i prava povezana sa istim, radi čega predlažu sudu odbaciti tužbu.

2.1. Pored navedenog, IX.tuženik LU, navodi da je tužiteljica 1995. samoinicijativno i bez traženja odobrenja ili suglasnosti ostalih suvlasnika nezakonito prisvojila dio tavana zgrade i započela adaptaciju stambenog potkrovlja i svjesno ostalim suvlasnicima onemogućila pristup površine tavana većoj od 48,21 m², koja je do tada bila dostupna, pa tužiteljičin posjed smatra nezakonit, neistinit i nepošten. Napominje da se tužiteljica ne može pozvati na preuređenje kao način stjecanja vlasništva jer je čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, propisano da se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih, ne može steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine, a nije. Tužiteljica se neistinito predstavlja kao izvan knjižna vlasnica stana na tavanu predmetne zgrade, već je u nekvalificiranom posjedu toga stana pa ne ispunjava zakonske odredbe o kakvoći posjeda da bi mogla postati vlasnica posjeda osim na način da dobije suglasnost za uknjižbu svog nekvalificiranog posjeda od svih ostalih suvlasnika što 1997. nije uspjela ishoditi, jer istoj suglasnost za uknjižbu nisu dali GU, vlasnik stana na prvom katu, sada pokojna TU (suvlasnica stana na prvom katu) i grad Osijek (vlasnik stana u prizemlju - sada Republika Hrvatska) u čije ime je odobrenje dao policajac Š koji je tada bio u privremenom smještaju sa obitelji u navedenom stanu što njegov potpis čini pravno ništavim. Navodi da tužiteljica ne želi dati ni njemu ni ostalim tuženicima na uvid pravno važeće dokumente za uknjižbu svoga posjeda već pokreće etažiranje, prijeti tužbama i sudskim troškovima, podiže tužbe pa ih povlači. Tek 30.09.2020. nakon 23 godine tužiteljica u svom prijetećem dopisu navodi kako 1997. nije sačinila ispravu podobnu za upis u zemljišnu knjigu i druge očevidnike. Cijeli Diobni ugovor je bio pokušaj prijevare njega i onih suvlasnika koji su se protivili navođenju bespravno izgrađenih stambenih jedinica na tavanu u diobnom ugovoru zbog upitne dokumentacije. 2001. je od ĆU saznao da suglasnost za rekonstrukciju tavana 1997. nije dao GU koji se tome izričito protivio i tražio da se tavan vrati u prvobitno stanje, kao ni Grad Osijek, niti TU. Na skupovima stanara prije pokretanja postupka etažiranja, jasno i nedvosmisleno je dao do znanja da neće potpisati Diobni ugovor dok mu se ne predoče sva pravno važeća dokumentacija na osnovu koje će se bespravne stambene jedinice na tavanu navesti u Diobnom ugovoru ili na osnovu kojeg dogovora sa ostalim suvlasnicima. Tadašnja predstavnica stanara KU koja je trebala u dobroj vjeri voditi postupak etažiranja je demonstrativno odustala od navođenja svog stana u Diobnom ugovoru. Međutim u dosluhu sa tužiteljicom ista ipak uvrštava sporne nekretnine u Diobni ugovor ali svoj stan isto tako demonstrativno sakriva kao tavanske prostorije u sklopu svog uknjiženog stana na četvrtom katu navedene zgrade tako da je u Diobnom ugovoru vidljivo 17 stambenih jedinica. Pokušavajući osigurati potpisivanje Diobnog ugovora KU nastoji obmanuti suvlasnike pozivajući ih od vrata do vrata da odu potpisati diobni ugovor da ne propadnu novci i da kod javnog bilježnika potpisuju svako za svoj stan, a kod javnog bilježnika Diobni ugovor nije bio prezentiran potpisniku kod samog čina potpisivanja pratećeg dokumenta vezanog uz Diobni ugovor. Nesporno je da tužiteljica od 2017. nema status suvlasnika nad zgradom izgrađenom na predmetnoj čestici jer je prodala svoj stan na 4. katu čime je prestala biti dio suvlasničke zajednice nad istom. Napominje da rješenje o izvedenom stanju nema pravnih učinaka na vlasništvo i druga stvarna prava na zgradi za koju je doneseno i zemljište na kojemu je ta zgrada izgrađena sukladno čl. 32. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama. Članak 71. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, propisuje kako je postupak za uspostavu vlasništva posebnog djela nekretnine ovlašten pokrenuti suvlasnik kojima odgovarajući suvlasnički dio, zajednički vlasnici kojima odgovarajući suvlasnički dio, kao i suvlasnici čiji suvlasnički dijelovi zajedno i ukupno iznose koliko je odgovarajući suvlasnički dio, dok tužiteljica nema status suvlasnika, pa se ista pogrešno poziva na član 68., 69. i čl. 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

2.2. I.-II., IV.-XVI. i XVIII.tuženi putem punomoćnice osporavaju osnovanost tužbe navodeći i da posjed tužiteljice zajedničkog dijela nekretnine nije zakonit jer ne postoji valjana pravna osnova na temelju koje bi isti držala u posjedu, posjed nije niti istinit jer je pribavljen potajno, a niti pošten jer je tužiteljica od prvog trenutka znala da joj navedeni dio tavana kao zajednički dio zgrade ne može pripasti u samostalni posjed, navodeći da Zamolba nije potpisana od svih stanara zgrade, niti su potpisi istih ovjereni, a niti istom može dokazati da su popisom obuhvaćeni svi tadašnji stanari – vlasnici stanova u zgradi. Isto tako, nema suglasnosti niti sporazuma bivših ili sadašnjih stanara (vlasnika posebnih dijelova nekretnine) da sporni tavan ne predstavlja zajednički dio zgrade, već on pripada svim suvlasnicima, a kako nedostaje sporazum svih vlasnika posebnih dijelova zgrade o promjeni namjene i uporabe tavanskog prostora, odnosno načinu upotrebe određenih zajedničkih dijelova zgrade, to tužbeni zahtjev kojim nastoji ishoditi presudu kojom bi se „nadomjestila“ suglasnost svih stanara – tuženika, nije osnovan niti tužiteljica može traženu zaštitu ostvariti u ovome postupku jer vlasništvo na tavanu kao objektu zajedničkog prava vlasništva nije moguće posjedovati sa svrhom stjecanja prava vlasništva. Radi se o nepodijeljenom objektu prava zajedničkog vlasništva. Sudska odluka u parničnom postupku ne može nadomjestiti suglasnost suvlasnika koji se protive uspostavi etažnog vlasništva, već se vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine uspostavlja na temelju pisane suglasnosti svih suvlasnika nekretnine ili na temelju pravomoćne odluke ali donesene u izvanparničnom postupku, kojom je utvrđena korisna vrijednost svih dijelova cijele nekretnine. Isto tako primjećuju da je tužiteljica u sudski spis dostavila Izjavu o ispunjavanju bitnog zahtjeva mehaničke otpornosti i stabilnosti zgrade, a koju je ishodila u svrhu ishođenja rješenja o izvedenom stanju, no koja izjava je sačinjena na osnovi dokumenata (Dokaz mehaničke otpornosti i stabilnosti oznaka 17/2013) od ožujka 2013., čime je zaključiti da tužiteljica prije izvršenog renoviranja, nije ishodila potrebne dozvole da bi uopće pristupila renoviranju i čime je ugrozila stabilnost cijele zgrade ili mogla ugroziti. Tuženici nisu prisustvovali niti bili obavješteni kada je ispitivanje otpornosti i stabilnosti zgrade obavljano od strane stručne osobe iz područja građevine. Smatraju da tužiteljica drži u posjedu nezakonito predmetni tavanski prostor koji predstavlja zajedničko vlasništvo vlasnika posebnih dijelova predmetne stambene zgrade i odbija predaju u suposjed suvlasnicima.

2.3. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka III.tuženica Republika Hrvatska osporava osnovanost tužbe i pridružuje se navodima ostalih tuženih, napominjući da je predmetna nekretnina evidentirana u internom registru imovine u vlasništvu Republike Hrvatske, na upravljanju kod društva Državne nekretnine d.o.o., te da je tužiteljica od prednika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, tražila suglasnost na etažni elaborat, koja nije izdana, a povodom koje se zahtjeva vodio parnični postupak pred Općinskim sudom u Osijeku broj P-105/2017 u kojem je tužiteljica povukla tužbu. Ističe kako Republika Hrvatska kao suvlasnik, nije tužiteljici izdala suglasnost za adaptaciju tavanskog (zajedničkog) prostora i pretvaranje istoga uz stan, a na suglasnost ostalih suvlasnika se ista poziva kao temelj stjecanja prava vlasništva. Izdvajanjem dijela tavanskog prostora u stambeni dio, smanjuju se zajednički dijelovi suvlasnika, umanjuje se i suvlasnički dio svakog pojedinog suvlasnika, a time i vrijednost suvlasničkog udjela u cijeloj nekretnini. Navodi da je ista 1995. samoinicijativno i bez traženja odobrenja ili suglasnosti ostalih suvlasnika nezakonito prisvojila dio tavana u predmetnoj zgradi i započela adaptaciju u stambenom potkrovlju, svjesno ostalim suvlasnicima onemogućila pristup površini tavana većoj od 48,21 m², a koja im je do tada bila potpuno dostupna. Smatra da se ista ne može pozivati na preuređenje (adaptaciju-rekonstrukciju), kao način stjecanja vlasništva, te da se neistinito predstavlja kao izvan knjižna vlasnica stana na tavanu predmetne zgrade – u biti tavan – bespravno rekonstruiran u stambeno potkrovlje koji se u neprihvaćenom diobnom ugovoru vodi pod oznakom R, te je ista u nezakonitom i nepoštenom posjedu navedenog stana. Neosporno je da tužiteljica od 2017. nema status suvlasnika nad zgradom izgrađenom na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jer je prodala svoj uknjiženi stan na 4. katu navedene zgrade, čime je prestala biti dio suvlasničke zajednice nad istom, pa nema nikakav pravni temelj za pokrenuti postupak za razvrgnuće suvlasničke zajednice na zgradi na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao što nema nikakav pravni temelj zahtijevati uspostavu vlasništva posebnog dijela jer – nema status suvlasnika. Tužiteljica navodi da joj se izdanim rješenjem o izvedenom stanju "neosporno dozvoljava" upis vlasništva posebnog dijela stana R u zemljišnu knjigu, što je pak u suprotnosti s čl. 32. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (NN 86/12, 143/13, 65/17, 14/19) koji propisuje da rješenje o izvedenom stanju nema pravnih učinaka na vlasništvo i druga stvarna prava na zgradi za koju je doneseno i zemljište na kojemu je ta zgrada izgrađena.

3. Podneskom od dana 2.11.2025. tužiteljica spori navode iz odgovora na tužbu ističući da je njen posjed zakonit, istinit i pošten sukladno čl. 18. i čl. 159. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Navodi da plaća pričuvu za predmetni stan od 10. mjeseca 2011. i nitko joj od suvlasnika nije sporio legalizaciju predmetnog stana, pa smatra da nije sporno da je izvan knjižna vlasnica predmetnog stana i da joj nitko nikada nije sporio predmetno pravo od suvlasnika, da su joj svi suvlasnici dali suglasnost. IX.tuženik LU u vrijeme davanja suglasnosti nije niti bio vlasnik stana u predmetnoj zgradi, te njegovi navodi nemaju nikakav učinak. Posebno napominje da su svi vlasnici i nositelji drugih stvarnih prava na čestici zemlje na kojoj se nalazi zgrada i svi predmetni stanovi, ovdje svi suvlasnici i nositelji drugih stvarnih prava na česticama zemljišta koje neposredno graniče sa tom česticom zemljišta, jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalazi ta čestica, pozvani na uvid u spis radi izjašnjenja pozivom od 13.02.2014. koji je dostavljen javnom objavom na Oglasnoj ploči tog Upravnog tijela od 14.02.2014. do 20.02.2014. Tuženici su pozvani na uvid u spis radi izjašnjenja dana 24.02.2014. ali se pozivu nisu odazvali niti osobno, a niti putem punomoćnika, što je utvrđeno zapisnikom sastavljenim dana 24.02.2014. od strane Upravnog tijela koje je vodilo postupak. Budući je u provedenom postupku utvrđeno da su ispunjeni svi propisani uvjeti za ozakonjenje predmetnih zgrada, tijelo je postupilo prema odredbi člana 18. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama. Upravo iz ovog postupka je vidljivo da joj nitko od suvlasnika ili vlasnika stanova ovdje tuženih nije nikada osporio da je izvan knjižna vlasnica predmetnog stana te je isti ozakonjen. Radi se o pravomoćno presuđenoj stvari odnosno o pravomoćnom rješenju kojeg nitko nikad nije osporavao pa su svi navodi na koje se pozivaju tuženi neosnovani, neistiniti i suprotni dokumentaciji koja je dostavljena u sudski spis.

3.1. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 3. ožujka 2026. punomoćnica tužiteljice napominje da je ona osobno bila na sastanku suvlasnika stanara vezano za potpisivanje Međusuvlasničkog sporazuma i svi suvlasnici su bili upoznati sa kompletnom dokumentacijom, kao i IX.tuženik LU, te da je Međusuvlasnički sporazum sa svom pratećom dokumentacijom vezano za legalizaciju stana bio izvješen na Oglasnoj ploči u zgradi i da su svi znali da je predmetni stan bio legaliziran i nije bilo problema niti s jednim suvlasnikom, dok problem nije počeo praviti IX.tuženik Repac. Također navodi da je na Oglasnoj ploči u zgradi bila izvješena sva dokumentacija vezano za legalizaciju predmetnog stana i to odvojeno od Opomene pred utuženje.

4. Na pripremnom ročištu od dana 11. studenog 2025. I. -XVI. i XVIII.tuženi su istakli prigovor da je tužiteljica prenisko naznačila vrijednost predmeta spora, jer je vrijednost stana koji je predmet ovoga postuka između 15.000,00 i 30.000,00 eura minimalno. Kako navedeno tužiteljica nije osporila, već je odluku o vrijednosti predmeta spora prepustila sudu, to je prihvaćen prigovor tuženih i sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), te je sud vrijednost predmeta spora, a imajući u vidu tržišne vrijednosti nekretnina u Osijeku, odredio u iznosu od 30.000,00 eura.

5. Sud napominje da iako XVII.tuženica KU, nije podnijela odgovor na tužbu, te je na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 3. ožujka 2026. izjavila da ne spori tužbu i tužbeni zahtjev, sud u odnosu na istu nije donio presudu zbog ogluhe, a ni presudu na temelju priznanja, smatrajući da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 331. st. 2. i čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku, za donošenje tih presuda bez provedenog dokaznog postupka.

6. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu, IX.tuženika LU, XVII.tuženicu KU, te svjedoka AU, izvršio uvid i pročitao izvadke iz zemljišne knjige (list 12.-32., 130. spisa), prijedlog za mirno rješenje spora od 28.04.2021. (list 34.-38.), očitovanje III.tužene Republike Hrvatske na zahtjev tužiteljice za mirno rješenje spora od 27.07.2021. (list 33. spisa), Zamolba od 7.04.1997. (list 39.), rješenje o izvedenom stanju od 24.04.2014. (list 40. -42.), rješenje Grada Osijeka od 12.01.2015. (list 43.- 44.), potvrdu Grada Osijeka od 10.06.2013. (list 45.-47. i 184.-186.), potvrde o uplati pričuve (list 48.), rješenje Grada Osijeka od 14.12.2006. (list 49.), Izjavu o ispunjavanju bitnog zahtjeva mehaničke otpornosti i stabilnosti zgrade od 28.03.2013. (list 50.), Građevni (Diobni) plan (list 51.-118.), te očitovanje tvrtke Domar od 14.10.2025. (list 215.), te uvid u predmet P-669/2020 (ranije P-105/2017).

6.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka JU, V i CU, sukladno načelu ekonomičnosti postupka, jer je na iste okolnosti saslušan svjedok AU, te IX. i XVII.tuženi, dok je tužiteljica na ročištu od 3. ožujka 2026. odustala od provođenja kombiniranog građevinsko-geodetskog vještačenja na okolnost kvadrature i opisa stana, te izjavila da nema daljnjih dokaznih prijedloga.

7. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je dosjelošću sukladno čl. 18. i čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao i sukladno čl. 68.-69. i čl. 370. i čl. 372. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, stekla pravo vlasništva na nekretnini – stanu koji je nastao prenamjenom tavanskog prostora u stambenu cjelinu, legaliziran je i predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu, a koji se nalazi u stambenoj zgradi u [adresa], koja je izgrađena na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to 16. suvlasnički dio s neodređenim omjerima etažno vlasništvo (E-16), što su tuženi dužni priznati i izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva, a koju će u protivnom zamijeniti presuda.

11. Među strankama nema spora:

- da se tužiteljica prije podnošenja tužbe, sukladno odredbi čl. 186.a Zakona o parničnom postupku, dana 28. travnja 2021. obratila tuženoj Republici Hrvatskoj putem zastupnika po zakonu Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku, Građansko- upravni odjel, sa zahtjevom za mirno rješenje spora,

- da je zastupnik po zakonu tužene pod N-DO-127/2021-5 od 27. srpnja 2021. odbio zahtjev tužiteljice za mirno rješenje spora,

- da je tužba podnesena sukladno čl. 186.a st. 5. i 6. Zakona o parničnom postupku,

- da su I.-XVIII.tuženi su/vlasnici stanova u zgradi u [adresa], kako je navedeno u zk. izvadcima sa lista 16.-32. spisa,

- da je tužiteljica povukla tužbu protiv tuženih u pravomoćno okončanom postupku koji se vodio pred ovim sudom pod P-105/2017, vezano za etažiranje predmetnog stana i upisa u zemljišne knjige.

12. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, te ima li tužiteljica pravni temelj za stjecanje prava vlasništva na nekretnini – stanu koji se nalazi u potkrovlju označen oznakom R, koji se nalazi u stambenoj zgradi u [adresa], koja je izgrađena na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to 16. suvlasnički dio s neodređenim omjerima etažno vlasništvo (E-16).

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je stan na 4. katu kupila u predmetnoj zgradi 01.05.1995. i iznad tog stana je bio predmetni tavanski prostor koji je tada još jedini

bio neuređen, budući su druga dva tavanska prostora iznad svojih stanova

XVII.tuženica KU i AU već tada uredili. Rečeno joj je da taj tavanski prostor iznad njenog stana ima pravo koristiti jer je vlasnik od kojeg je kupila stan, taj prostor već očistio od izmeta golubova. Suvlasnici stanova u zgradi su dali suglasnost da koristi taj prostor kao svoj, isto kao i XVII.tuženici KU i IŽ da koriste tavanski prostor iznad njihovih stanova, s tim da o svom trošku uredi taj prostor i krov na zgradi iznad tog prostora, a jedini njenu zamolbu nije potpisao GU, koji nikada nije ni živio u zgradi, nego u Županji i putem telefona joj je rekao da se on tome ne protivi i da ne mora dolaziti kod njega po potpis. Tijekom 1997. je ishodila suglasnosti i odmah nakon toga krenula u uređenje tog tavanskog prostora, a budući su s njom u to vrijeme živjeli teta i njeni roditelji koji su tada bili prognanici iz [adresa], njih je smjestila u taj stan nakon što je uredila taj prostor. Oni su se tamo zadržali do 2002. kada su se vratili u [adresa], zatim je u stanu 3 do 4 godine živjela besplatno gospođa L, koja joj je čuvala djecu, nakon čega je stan jedno vrijeme bio prazan, a jedno vrijeme je živjela u tom stanu njena kćerka JU, dok sada u tom stanu žive podstanari s kojima ima zaključen Ugovor. Stan na 4. katu je prepisala u vlasništvo svojoj kćerki JU 2014. godine koji je prodan 2019. godine. Nitko od stanara joj nije sporio posjed u predmetnom stanu, osporavao da je vlasnica istog i svima je poznato da je taj stan o svom trošku legalizirala i svi su stanari u stvari bili sretni što je netko o svom trošku uredio taj tavanski prostor i nitko nikada od stanara nije tražio od nje da plati bilo kakve novčane iznose za taj stan. Napominje da je zamolbu sa lista 39. spisa u stvari prepisala kako su je sačinili za svoje potrebe AU i XVII.tuženica KU, a iako u toj zamolbi piše da se radi o suglasnosti za adaptaciju, svima koji su potpisali je bilo jasno da to podrazumijeva da taj stan bude u njenom posjedu i da ga koristi kao svoje vlasništvo. Napominje da ona nije po zanimanju pravnica, pa stoga u tu zamolbu nije unijela i zahtjev za suglasnost da se svatko od suvlasnika odriče zajedničkih dijelova na predmetnom tavanskom prostoru. Napominje da se ovaj postupak vodi isključivo zbog osporavanja od strane IX.tuženika LU i svi u zgradi su znali da je na Oglasnoj ploči bio stavljen Međuvlasnički sporazum i nitko se nikada bilo čemu vezano za taj stan u odnosu na nju nije protivio. Napominje da je nakon dovršetka uređenja stana 1997. u stan uvela sva posebna brojila za trošila i da uredno plaća režije za taj stan, a plaćala je za svoj dio i čišćenje zgrade, te vodu. Od 2011. je počela plaćati pričuvu za taj stan i platila je retroaktivno pričuvu za taj stan unazad par godina, ali napominje, kada se desi neki kvar u stanu, kao npr. kada se dogodio kvar na cijevi vodovoda, nije mogla popraviti taj kvar iz sredstava pričuve, jer joj je LU rekao da nije vlasnica u zemljišnim knjigama tog stana. Napominje da je ona veliki novac uložila u krov iznad predmetnog stana, kao i AU i XVII.tužena KU. Iz zgrade je iselila 1.01.2015. nakon što je stan na 4. katu darovala svojoj kćerki JU. Pred ovim sudom je vođen postupak vezano za etažiranje predmetnog stana i upisa u zemljišne knjige u kojem je povukla tužbu sukladno savjetu njene odvjetnice. Ne sjeća se tko joj je točno u Stambenom servisu 1995. rekao da može predmetni prostor urediti u stan, ali da ne može mijenjati vanjske gabarite na zgradi, te o tome nema nikakav pisani dokument.

13.1. Iz iskaza IX.tuženika LU proizlazi da je u predmetnu zgradu doselio kao podstanar 2000., koji je stan i kupio 2002. od DŽ, a koji je taj stan kupio od ĆU, i u kojem stanu i sada živi. Na sastanku suvlasnika 2000. kada je predstavnik stanara bila RU, saznao je da je u odnosu na neke stanove na tavanskom prostoru u tijeku postupak legalizacije, za koje nije niti znao da postoje, budući je na Oglasnoj ploči jasno bilo navedeno da postoji 15 stanova u odnosu na plaćanje pričuve, čime ti stanovi u potkrovlju nisu bili obuhvaćeni, a niti se na te stanare iz potkrovlja vodila podjela troškova u odnosu na čišćenje zgrade i slično. Od prvog vlasnika njegovog stana ĆU je saznao da je sada pok. ĐU bila protiv toga da se smjesti bilo tko na tavanski prostor u predmetnoj zgradi, dok mu je GU rekao da se protivio tome da se u potkrovlju naprave bilo kakvi stanovi. Koliko je shvatio, isti nisu bili protiv toga da se u taj stan smjeste prognanici za vrijeme rata, ali ne i da se taj prostor da u vlasništvo bilo kome. Od kako je doselio u predmetnu zgradu 2000., u stanu u potkrovlju jedno vrijeme nije nitko živio, a uglavnom su bili smješteni tamo podstanari, dok je tužiteljica živjela u stanu na 4. katu koji je prodala 2019.. Njega nikada nitko nije pitao za suglasnost da tavanski prostor koristi tužiteljica, a također niti u odnosu na AU za njegov prostor u potkrovlju. Suglasnost tužiteljici za korištenje predmetnog prostora ne bi ni dao. Napominje da je on potegnuo pitanje plaćanja pričuve za stanare koji su koristili tavanski prostor, a ne može reći koje je godine to bilo. Otišao je u Stambeni i rečeno je da se pričuva mora plaćati i tada su stanari koji su koristili te tavanske prostore retroaktivno platili pričuvu koju od tada i dalje plaćaju. Ne zna kada je točno tužiteljica prodala stan na 4. katu, međutim ista tada nije preselila u taj stan u potkrovlju već su tada u tom stanu bili podstanari. Na inicijativu tužiteljice je bio održan sastanak radi izrade etažnog elaborata za koji je potpise prikupljala tada suvlasnica stanara ovdje XVII.tuženica KU i kada je prikupljala potpise od stana do stana govorila je da svatko potpisuje za svoj stan, uz napomenu da je on na sastanku govorio da u etažnom elaboratu može biti samo 15 stanova, međutim, kada su došli ovjeriti potpise kod javnog bilježnika, vidio je da je u etažnom elaboratu uneseno 17 stanova i on je odbio potpisati etažni elaborat kao i stanari ovdje XI.tuženik PU, III.tuženica [adresa] i jedna stanarka koja je odselila. Koliko mu je poznato tužiteljica u tom postupku etažiranja stana nije uspjela, a po saznanju od ĆU, jer nije bilo potrebne suglasnosti svih suvlasnika da bi se napravio etažni elaborat kako je tužiteljica zahtijevala za 17 stanova. Napominje da XVII.tuženica KU, tadašnja predstavnica stanara, tada je također bila zainteresirana za taj etažni elaborat jer i sama ima određeni tavanski prostor u predmetnoj zgradi, koji pokušava dobiti u vlasništvo. Tužiteljica mu je na sastanku suvlasnika rekla da mora ispoštovati volju svojih prednika i potpisati etažni elaborat, međutim kada je od nje tražio da mu predoči pisanu dokumentaciju o tome, ista to nije imala, dok mu je prethodni vlasnik njegovog stana ĆU rekao da on nije dao nikakvu suglasnost i da nije ništa potpisao. Napominje da je 2019. stavljena u zgradi obavijesti od stane punomoćnice tužiteljice da su suvlasnici opomenuti pred utuženje ako ne daju suglasnost tužiteljici jer da ista nije u posjedu tih suglasnosti od prije. Negdje oko 2013., 2014. je vođen neki zemljišnoknjižni postupak protiv njega i suvlasnika koji nisu potpisali etažni elaborata i tužiteljica nije imala potrebnu dokumentaciju da se uknjiži na predmetni stan, iako je do tada govorila da raspolaže sa svom potrebnom dokumentacijom za to i da je takav postupak u tijeku. Nije mu poznato da se 2013. mjerila otpornost i stabilnost zgrade. Poznato mu je da su na zabatu zgrade u dijelu tavanskog prostora koji je predmet ovog postupka izbijena dva prozora i postavljena dva klima uređaja. Napominje da je tužiteljica tražila da se krov iznad predmetnog tavanskog prostora obnovi iz sredstava pričuve, na što nitko od suvlasnika u zgradi nije pristao, a ista nije nudila nikom od suvlasnika da kupi eventualno taj dio tavanskog prostora. Napominje da su suvlasnici zgrade dali tužiteljici suglasnost za korištenje drvarnice koja se nalazi u podrumu zgrade, a što nema nikakve veze s tavanskim prostorom. Napominje da je na zgradi 9 dimovoda kojima se može pristupiti isključivo sa tavanskog dijela zgrade. Kod drugog suca na ovom sudu je 2017. bio neki spor koji je pokrenula tužiteljica protiv njega i ostalih suvlasnika koji nisu dali suglasnost za elaborat i u kojem sporu je tužiteljica povukla tužbu. Nije vidio dokumente da je tužiteljica legalizirala stan na tavanu, niti je znao za postupak legalizacije, a niti je na Oglasnoj ploči u zgradi osim opomene pred utuženje, bila priložena materijalna dokumentacija.

13.2. Iz iskaza XVII.tuženice KU proizlazi da je predmetni prostor u potkrovlju od 1995. u posjedu tužiteljice, koja je taj prostor uredila i u njemu ista nikada nije živjela, međutim, za vrijeme rata su tamo bili smješteni roditelji tužiteljice, nakon toga teta čuvalica, dok su sada u tom prostoru podstanari. Svi stanari su dali suglasnost tužiteljici da koristi taj stan osim stanara GU, koji nikada nije živio u predmetnoj zgradi. Ona je zajedno sa IŽ 1993. dobila suglasnost stanara za korištenje također jednog dijela od ukupno tri zasebna dijela na tavanskom prostoru. Napominje da ona do 1993. uopće nije bila na tavanu zgrade, iako u zgradi živi od 1980., a kako je imala problem iznad svog stana s golubovima i curenja u svoj stan s potkrovlja, upravo je iz tog razloga tražila suglasnost stanara da o svom trošku uredi taj prostori i da taj prostor onda bude njen, a tako je isto i tužiteljica dobila suglasnost i za tavanski prostor koji je bio iznad stana tužiteljice na 4. katu. Ne zna kada je tužiteljica prodala svoj stan. Nitko joj nije sporio korištenje tog tavanskog prostora sve dok problem na jednom sastanku nije napravio upravo IX.tuženik LU vezano za plaćanje pričuve za taj tavanski prostor i ona je 8 godina plaćala pričuvu, a nakon što se LU za to pobunio, tražila je da joj se vrati uloženo u taj prostor i prestala je plaćati pričuvu, dok tužiteljica plaća pričuvu za svoj tavanski prostor od 2011. godine. Koliko joj je poznato, stan tužiteljice na tavanu je legaliziran. Poslije rata je svatko uredio krov na zgradi iznad svog tavanskog prostora i poslije toga nije bilo nikakvih razgovora vezano uz troškove oko održavanja krova. Potvrđuje da su potpisi na listu 39. spisa potpisi suvlasnika predmetne zgrade i ĆU je dao suglasnost za predmetne stanove u potkrovlju i njoj i tužiteljici i IŽ, a O je od ĆU kasnije kupio stan i nitko od stanara u zgradi nikada nije pravio nikakve probleme vezano uz navedeno. Napominje da iako na zamolbi sa lista 39. spisa piše da se suglasnost traži za adaptaciju, smatra da se istim podrazumijevalo i da onaj tko uređuje stan o svom trošku, da mu taj stan i pripadne. Koliko joj je poznato tu zamolbu je sastavljala tužiteljica. Poznato joj je da stan za obitelj RU bio u suvlasništvu i da je bio nazočan i suprug RU kada je njoj ista potpisala za njene potrebe suglasnost, dok je ĐU bila suvlasnica stana u kojem je živjela, a obitelj Š je stanovala u sporno vrijeme u stanu koji je u vlasništvu Republike Hrvatske. Svi suvlasnici u zgradi su znali da je tužiteljica uređivala tavanski prostor u stambeni prostor i nakon dobivene suglasnosti tužiteljica je počela s uređenjem tavanskog prostora koji je završen 1997. godine, a dok su se radovi izvodili nitko se tome nije bunio.

13.3. Iz iskaza svjedoka AU proizlazi da u predmetnoj zgradi živi od 1986. i poznato mu je da u potkrovlju postoje tri odvojene etaže, odnosno stana, a jedan od tih stanova je tužiteljica uredila sebi 1995. za što je dobila suglasnost svih suvlasnika, osim jednog koji nije živio u zgradi, a radi se o GU, te potvrđuje sudu da se radi o suglasnosti na listu 39. spisa, i da se radi o dozvoli tužiteljici da može adaptirati predmetni stan. Dakle, svi suvlasnici osim tog jednog su se suglasili da tužiteljica koristi taj prostor u potkrovlju kao svoj. Napominje da on sada živi u jednom od ta tri stana u potkrovlju. Tužiteljica je imala još jedan stan u predmetnoj zgradi na 4. katu i ne zna što je sa tim stanom, dok je u predmetni stan ušla 1995. i ne zna kada je stan iznajmila podstanarima, niti mu je poznato da li se itko od suvlasnika bunio što tužiteljica koristi taj stan. Sada više nisu isti suvlasnici predmetne zgrade kao i u vrijeme davanja suglasnosti tužiteljici za predmetni stan. Napominje da u zgradi nije živio 15 godina a dok je živio, ni njega, a niti tužiteljicu nitko od suvlasnika zgrade nije ometao u posjedu tih prostora i koliko mu je poznato tužiteljica plaća pričuvu za taj predmetni stan iako ne zna od kada, ali on za svoj stan plaća pričuvu od 2004. Nitko od suvlasnika nije tražio da živi u jednom od tih tavanskih stanova, niti se itko od suvlasnika popeo u taj dio zgrade. U Stambenom su mu 1993. rekli da može raditi što hoće sa tim tavanskim prostorom, samo da ne smije mijenjati vanjske gabarite zgrade, te je on krov iznad svog stana popravio, a ne zna da li je isto napravila i tužiteljica, ali ako je krov curio, pretpostavlja da je tužiteljica također morala popraviti krov iznad tog stana u potkrovlju. Za svoj stan u potkrovlju plaća sve režije i ima odvojene priključke za svoj stan, kao i drugi u potkrovlju za svoje stanove (tužiteljica i XVII.tužena KU). U stanu na broju 1 u prizemlju su bili vlasnici obitelj RU, a ne zna točno na da li se stan vodio na RU ili DU, ali je i njemu kao i tužiteljici, suglasnost potpisala RU. Također ne zna da li se ĐU koja je njemu potpisala suglasnost, vodila kao vlasnica stana. Napominje da kada je tražio suglasnost od suvlasnika da mu potpišu da koristi svoj prostor na tavanu, nitko nije bio protiv toga, ali ne zna da li su potpisnici bili doista i uknjiženi kao vlasnici stanova. Navodi da je on za svoj stan u potkrovlju 1993. tražio suglasnost stanara za korištenje tog stana iz razloga da smjesti svoju obitelj koji su u to vrijeme bili prognanici iz Vukovara, odnosno [adresa] i u taj stan je smjestio 10 prognanika koji su bili članovi njegove obitelji. Kada se tužiteljica uselila u zgradu 1995. u stan na 4. katu, u vrijeme Domovinskog rata 1995. ili 1996. u tavanskom stanu koji je poslije koristila tužiteljica su bili smješteni njeni roditelji, koji su bili prognanici iz [adresa], ne zna koliko dugo. Napominje da je 2000. odselio iz zgrade iako se nije odjavio sa prebivališta i živio je u [adresa], a 2017. se ponovno vratio u zgradu i od tada živi u tom stanu u potkrovlju predmetne zgrade, dok je stan na 4. katu prodao. Nije nikakve posebne dozvole za renoviranje tog prostora tražio, osim od Stambenog servisa. Nije nikada bio unutar stana tužiteljice i nije mu poznato da li je tužiteljica osim ovog postupka pokretala bilo kakve druge postupke vezano za predmetni stan. Oko 2023. je bio na kućnom savjetu na kojem su mu rekli da više nema pravo glasa jer nije vlasnik stana u toj zgradi. Ne zna kada je tužiteljica prodala stan na 4. katu i ne zna od kada ista ne koristi tavanski stan i od kada su u tom stanu podstanari. Nakon što je tužiteljica prikupila suglasnosti za taj stan 1997. poznato mu je da je ista krenula sa adaptacijom toga stana te su majstori bili kod njega vidjeti na koji način je spojena voda, struja i slično. Nije mu poznato od kada je i da li je tužiteljica plaćala pričuvu.

14. Čitanjem zamolbe tužiteljice od 7.04.1997. (list 39. spisa), sud je utvrdio da se ista obratila svim stanarima i vlasnicima stanova u [adresa], ulaz 48, Osijek, da joj odobre adaptaciju tavanskog prostora iznad stana koja joj je potrebna iz obiteljskih razloga i da svoj pristanak potvrde potpisom. Iz zamolbe je razvidno da su istu potpisali stanari zgade osim stanara GU koji je naveden pod rednim brijem 4. na zamolbi, a za stan broj 3. je potpisao Š.

14.1. Čitanjem rješenja o izvedenom stanju Grada Osijeka, Upravni odjel za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje od 24.04.2014. (list 40.-42.) sud je utvrdio da je isto doneseno sukladno čl. 18. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“ broj 86/12., 143/13.), u postupku po zahtjevu tužiteljice od 12.04.2013., da se istim ozakonjuje rekonstruirani završeni stan u ugrađenoj zahtjevnoj stambenoj zgradi u [adresa], na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (koja ispunjava bitni zahtjev mehaničke otpornosti i stabilnosti), dvostrešnog krova, visine cca 18,73 m vanjske tlocrtne dužine i širine cca 19,00 m puta x 12,80 m, koja se sastoji od podruma, prizemlja, 4 kata i potkrovlja. Rekonstruirani stan se ozakonjuje, a nalazi se u potkrovlju zahtjevne stambene zgrade na sjever sjeveroistočnom dijelu, a sastoji se od predprostora, kupaonice, kuhinje, sobe, te dnevnog boravka, svijetle visine cca 1,35 m do cca 20,95 m tlocrtne površine cca 47 m². Također je utvrđeno da su vlasnici i nositelji drugih stvarnih prava na predmetnoj kč.br. pozvani na uvid u spis radi izjašnjenja pozivom od 13.02.2014. koji im je dostavljen javnom objavom na Oglasnoj ploči toga Upravnog tijela od 14.02.2014. do 20.02.2014., te da su navedene stranke pozvane na uvid u spis radi izjašnjenja dana 24.02.2014. koje se tom pozivu nisu odazvale osobno niti putem opunomoćenika što je utvrđeno zapisnikom sastavljenim dana 24.02.2014. od strane toga upravnog tijela . Također je utvrđeno da se na rješenje može izjaviti žalba Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja u roku od 15 dana po primitku, da je dostavljeno tužiteljici i na Oglasnoj ploči, te posebno na znanje Građevinskoj inspekciji pri Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja.

14.2. Čitanjem rješenja Grada Osijeka, Upravnog odjela za urbanizam i graditeljstvo komunalno stambeno gospodarstvo promet i zaštitu okoliša te mjesnu samoupravu od 12.01.2015. (list 43. -44.), sud je utvrdio da tužiteljica nije bila u obvezi platiti komunalni doprinos za ozakonjenje rekonstrukcije potkrovlja u stambeni prostor u zahtjevnoj zgradi [adresa] na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jer je utvrđeno da nije došlo do povećanja bruto obujma i da je rekonstrukcija potkrovlja izvedena unutar postojećih gabarita.

14.3. Iz Potvrde Grada Osijeka, upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje od 10.06.2013. (list 45. -47. i 184.-186.) proizlazi da između ostalih i stan R koji se nalazi u potkrovlju, a sastoji se od hodnika, kupaonice, kuhinje, sobe i sobe, ukupne korisne površine 48,21m² (tavan bespravno rekonstruiran u stambeno potkrovlje), te stan P u potkrovlju od 48,57m², predstavljaju samostalne uporabne cjeline.

14.4. Iz potvrda tvrtke Domar d.o.o. Osijek, o uplatama pričuve (list 48.) proizlazi da se odnose na tužiteljicu kao obveznika plaćanja pričuve za stan u zgradi u [adresa], za plaćenu pričuvu za veljaču do lipnja 2015.

14.5. Čitanjem očitovanja tvrtke Domar d.o.o., Osijek, od 14.10.2025. (list 215.) sud je utvrdio da se izdaje na zahtjev tužiteljice kao izvan knjižne vlasnice stana u [adresa], da ista plaća pričuvu od 10. mjeseca 2011. nadalje.

14.6. Čitanjem rješenja Grada Osijeka, Upravnog odjela za komunalno stambeno gospodarstvo i promet od 14.12.2006. (list 49. -50.), sud je utvrdio da je tužiteljici utvrđena visina komunalne naknade za nekretninu u [adresa] i to Stan 16, u naravi stambeni prostor sa 40 m² u iznosu od 17,80 kuna, mjesečno od 1.01.2007. nadalje.

14.7. Čitanjem Izjave o ispunjavanju bitnog zahtjev mehaničke otpornosti i stabilnosti zgrade od 28.03.2013. (list 50. spisa) koju je izdao Ured ovlaštenog inženjera građevinarstva Josip Grozaj, dipl. ing. građ., iz Osijeka, sud utvrđuje da je predmetni dio tavana prenamijenjen u stambeni prostor u predmetnoj stambenoj zgradi u [adresa], te da konstrukcija nezakonito prenamijenjenog dijela tavana ispunjava bitni zahtjev mehaničke otpornosti i stabilnosti.

14.8. Iz Građevnog (Diobnog) plana (Elaborata o posebnim dijelovima građevine) oznake GP-18-06 iz ožujka 2013. koji je izradila tvrtka Svod d.o.o. za projektiranje i građevinarstvo, Osijek (list 51.-118. spisa), proizlazi tehnički opis, izračun neto korisne površine, odnosa korisne vrijednosti pojedinog posebnog dijela prema ukupnoj korisnoj vrijednosti i rekapitulacije, za 17. stanova u zgradi u [adresa], od kojih su stanovi P i R u potkrovlju (list 46., 59.), da se stan R sastoji od 5 prostorija (hodnik od 4,56m², kupaonice od 4,56m², kuhinje od 4,80m², sobe od 15,00m², sobe od 19,29m², ukupno od 48,21m²), dok se zajednički prostor u zgradi sastoji od hodnika I., II. i III. stubišta i zajedničke prostorije I., II. i III. u podrumu, stubišta II u prizemlju, stubišta III na I. katu, stubišta IV na II. katu, stubišta V. na III. katu, stubišta VI. na IV. katu i stubišta VII. u potkrovlju, sa navedenim površinama i tlocrtom stanova. Iz Diobnog ugovora od 15.07.2013. (list 103. -118. spisa) proizlazi da se odnosi na 17 stanova u zgradi u [adresa], od kojih su stanovi pod P i R u potkrovlju. Također je utvrđeno da su Diobni ugovor potpisali i ovjerili po javnom bilježniku svoje potpise vlasnici stanova i to: RU, DU, RŽ, ĐU, MŽ, ĐŽ, ŠŽ, VŽ, OU, FU, BU, ČU, LŽ, SU, AU, KU, OŽ i IU, dok Diobni ugovor nisu potpisali UU i LU, te nitko za Republiku Hrvatsku (list 108. -115. spisa).

14.9. Uvidom u predmet ovoga suda broj P-669/2020 (ranije P-105/2017) sud je utvrdio da je postupak pokrenut tužbom ovdje tužiteljica protiv I.tuženika Republike Hrvatske, II.tuženice ŽU, III.tuženice UU, IV.tuženika LU i V.tuženika PU, radi naloga istima da potpišu Diobni ugovor od 15.07.2013., koji je pravomoćno okončan rješenjem broj P-662/2020-4 od 12.01.2021. povlačen tužbe tužiteljice.

15. Sud je iskaz svjedoka AU cijenio kao vjerodostojan, jer je dan konkretno, uvjerljivo i na temelju neposrednih saznanja, budući je i sam tražio i ishodio istovjetnu suglasnost od stanara predmetne zgrade 1993., te je sukladan priloženoj materijalnoj dokumentaciji.

16. Sud smatra da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva iz čl. 370. i čl. 372. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 129/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 94/2017.), jer tužiteljica nema potrebno odobrenje nadležne vlasti u granicama svoje ovlasti za stjecanje prava vlasništva na temelju prijašnjih propisa. Drugim riječima, kako tužiteljica prije 1.01.1997. (stupanje na snagu ZOVO) nije ishodila odobrenje nadležne vlasti kojom je dopuštena adaptacija tavanskog prostora, to nije ispunila pretpostavke iz čl. 370. i čl. 372. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za stjecanje vlasništva neposrednom provedbom adaptacije.

16.1. Naime, tužiteljica svoj zahtjev temelji i na dosijedanju, tvrdeći da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju čl. 159. i čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

17. Prije svega, prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan. Naime, tuženi I.-XVI. i XVIII. ističu da je tužiteljica stan na 4. katu u zgradi u [adresa], prodala 2019. i time izgubila status suvlasnika, kao i prava povezana s tim, pa da stoga ne može tražiti razvrgnuće suvlasništva, odnosno uspostavu vlasništva određenog posebnog dijela nekretnine u zgradi u [adresa]. Ovdje treba napomenuti da za podnošenje tužbe radi utvrđenja prava vlasništva temeljem dosjelosti nije odlučno svojstvo suvlasnika zgrade u trenu podnošenja tužbe, već je odlučno postojanje posjeda i ispunjenje zakonskih pretpostavki za stjecanje vlasništva protekom vremena, u konkretnom slučaju, 16. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-16) i to stana u potkrovlju zgrade u [adresa], za koji tužiteljica tvrdi da drži u posjedu od 1997. godine, slijedom čega je aktivno legitimirana.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (stavak 1.). Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (stavak 2.). Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (stavak 3.). Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka (stavak 4.).

18.1. Prema odredbi čl. 11. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, propisano je da tko stvar ili pravo posjeduje priznajući višu vlast posrednoga posjednika, nesamostalni je posjednik; tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava - samostalni je posjednik. Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno.

18.2. Prema odredbi čl. 18. st. 1., 2., 3. i 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, propisano je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom, ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

18.3. Prema odredbi čl. 160. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, stavak 2. propisuje da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

19. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je za stjecanje vlasništva dosjelošću potreban zakonit, istinit i pošten posjed nekretnine (redovna dosjelost) ili barem pošten posjed nekretnine (izvanredna dosjelost).

19.1. Naime, tužiteljica tvrdi da je izvan knjižna vlasnica stana u potkrovlju zgrade u [adresa], u čijem je samostalnom, neprekidnom i nesmetanom posjedu od 1997. godine, dok tuženi nikada nisu bili u posjedu tog stana, niti joj priječili posjed stana. Naime, predmetni prostor bio je tavanski prostor (potkrovlje) kao zajednički dio zgrade koji je bio zapušten, nitko ga od stanara nije koristio, dok je krov iznad potkrovlja na zgradi bio loš i nije popravljan iz sredstava pričuve. Predmetni stan je nastao prenamjenom tavanskog prostora (potkrovlja) u stambenu cjelinu, tužiteljica ga je legalizirala, nakon čega stan predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu i to 16. suvlasnički dio s neodređenim omjerima etažno vlasništvo (E-16) - stan u potkrovlju od 48,21m², pobliže opisan kao pod I. izreke. Dakle, tužiteljica tvrdi da je njen posjed kvalificiran, odnosno da je zakonit, istinit i pošten. Tvrdi da je posjed zakonit, jer je vlasništvo predmetnog stana stekla na temelju suglasnosti stanara u zgradi – zamolbe od 7.04.1997. Zakonitost posjeda kao pretpostavku stjecanja prava vlasništva na nekretnini na temelju dosjelosti, dužna je dokazati tužiteljica.

19.2. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica iz obiteljskih razloga (smještanja svojih prognanih roditelja i tete za vrijeme Domovinskog rata) ishodila suglasnost za adaptaciju o svom trošku neuređenog tavanskog prostora iznad tada njenog stana na 4. katu, da je odmah po ishođenju suglasnosti 1997. počela koristiti taj prostor kao svoj, vršeći znatna ulaganja u taj prostor, na način da je iznad istog popravila krov na zgradi, stavila dva klima uređaja, odnosno izvršila potpunu funkcionalnu individualizaciju prostora, uključujući ugradnju zasebnih brojila za potrošnju energenata radi samostalnog podmirivanja svih režijskih troškova, a što je bilo poznato svim stanarima zgrade i nitko se nije bunio zbog toga, kao niti suvlasnik Republika Hrvatska u čijem je stanu tada bio najmoprimac Š. Takvim postupanjem tužiteljice, predmetni prostor je stekao obilježja posebnog dijela nekretnine podobnog za samostalno vlasništvo. Unatoč navodima IX.tuženika da stanar ĆU tužiteljici za adaptaciju tavanskog prostora nije dao suglasnost, takvo što ne proizlazi iz potpisane zamolbe od strane istog (sa lista 39. spisa). Međutim, tužiteljica prije adaptacije nije pribavila suglasnost jednog suvlasnika iz Županje (Šeremet) koji u stanu nije nikada živio i koji je prema iskazu tužiteljice istoj dao usmenu suglasnost putem telefona, a koja je tvrdnja dokazana ovjerenim potpisom upravo GU i ŠŽ na Diobnom ugovoru dana 3.10.2013. (list 111. spisa), kojim je predmetni stan unesen kao samostalna uporabna cjelina i priznat kao pripadajući tužiteljici, a što isti sigurno ne bi potpisali da su 1997. tužiteljici odbili dati suglasnost koju je od njih tražila, te kako ona tvrdi, i dobila. Nadalje, sud smatra da nije odlučna činjenica što je za stan u vlasništvu Republike Hrvatske potpisao suglasnost stanar Š, koji je tada bio u najmu stana i koji se svojim očitovanjem (potpisom) na zamolbi legitimirao kao ovlaštena osoba za davanje suglasnosti, pa je tužiteljica smatrala i da je dobila potrebnu suglasnost od stanara koji živi u toj zgradi i osobe koja stvarno koristi taj stan. Stoga je tužiteljica postupala s ciljem da pribavi potrebna odobrenja, a ne samovlasno, te ista kao pravno neuka osoba nije mogla znati da ta osoba, kao ni određeni ostali stanari nisu zemljišnoknjižni vlasnici, pa nije mogla znati razliku između zemljišnoknjižnog vlasnika i faktičnog korisnika stana, već je postupala u dobroj vjeri da ima potrebna odobrenja. Naime, vlasnik stana u kojem je bio Š, dakle ovdje III.tužena Republika Hrvatska, nije reagirala na ulaganja tužiteljice i posjed iste od 1997., a niti pri legalizaciji stana iako je rješenje o legalizaciji posebno dostavljeno Građevinskoj inspekciji pri Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja, na koje je rješenje mogla izjaviti žalba u roku od 15 dana po primitku. Niti ostali suvlasnici koji su bili pozvani na uvid u spis radi izjašnjavanja dana 24.02.2014. nisu osporili predmetno rješenje, niti su se odazvali na poziv na uvid u spis radi izjašnjenja, pa stoga dakle nisu tužiteljici osporili izvan knjižno vlasništvo na predmetnom stanu. Sud smatra da bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja prihvatiti da osoba koja je poduzela sve razumne radnje radi pribavljanja suglasnosti, te potom desetljećima mirno posjedovala i koristila nekretninu, snosi štetne posljedice isključivo zbog formalnih nedostataka u ovlaštenju osoba koje su dale suglasnost. Slijedom navedenog, sud smatra da je tužiteljica postupala savjesno, poduzela je sve razumne radnje radi pribavljanja odobrenja, te je mogla opravdano smatrati da postupa uz odobrenje, te nije mogla znati za eventualne nedostatke u ovlaštenju osoba koje su suglasnost dale. Nadalje, tvrdnje tužiteljice o ishođenju suglasnosti su potvrdili i XVII.tužena KU i svjedok AU, koji su još prije tužiteljice, tijekom 1993. ishodili na temelju istog obrasca, suglasnost stanara za adaptaciju tavanskog prostora u stanove koji se nalazio iznad njihovih stanova (radi problema sa prokišnjavanjem, golubljeg izmeta i sl.), kao i tužiteljica što je učinila u odnosu na tavanski prostor iznad svog stana. Ti prostori danas čine tri zasebne stambene cjeline, uključujući stan tužiteljice. Iz navedenog nesporno proizlazi postojanje ustaljene prakse među suvlasnicima, odnosno stanarima u [adresa] u [adresa], koja potvrđuje da su pribavljene suglasnosti smatrane dostatnim pravnim temeljem za takve zahvate iz vlastitih sredstava, a koji su bili vidljivi na zgradi (sanacija krova, postavljanje klima uređaja, uvođenje zasebnih brojila za energente, izbijanje prozora..). Na takvo postupanje, suvlasnik, ovdje III.tuženica Republika Hrvatska, nije reagirala, već je cijelo vrijeme od 1993 bila pasivna u odnosu na postupanje AU i KU , iako su Republici Hrvatskoj te adaptacije zajedničkog prostora kroz vrijeme od 1993. pa nadalje, morale biti poznate, posebno u odnosu na tužiteljicu (adaptacija, dugotrajan javan posjed, lako uočljiv korišten za stanovanje, legalizacija). Važno je napomenuti i to da od 2011. a na inicijativu IX.tuženika LU, kako to on sam navodi u svom iskazu, tužiteljica je počela plaćati i pričuvu za predmetni stan koju i sada plaća. Takvo ponašanje tužiteljice nedvojbeno predstavlja ponašanje vlasnika, a uz izostanak protivljenja drugih suvlasnika, potvrđuje da je tužiteljica smatrana kao nositelj prava na predmetnom prostoru. Nadalje, potrebno je napomenuti da IX.tuženik LU koji tužiteljici osporava pravo na stan u potkrovlju, nije bio vlasnik stana 1997. kada je tužiteljica ishodila suglasnosti, ali istovremeno od nje zahtijeva plaćanje pričuve za taj isti stan, pa stoga takvo ponašanje istog sud ocjenjuje kontradiktornim i protivnim načelu savjesnosti i poštenja, jer isti istodobno negira pravo i priznaje obveze koje proizlaze upravo iz tog prava. Također, predmetni stan je tužiteljica legalizirala rješenjem o izvedenom stanju, pri čemu nitko od suvlasnika, pa tako ni Republika Hrvatska putem Građevinske inspekcije pri Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja, nije podnijela žalbu, a niti su se odazvali na uvid u spis radi izjašnjenja dana 24.02.2014., iako je to rješenje bilo dostavljeno svim suvlasnicima putem Oglasne ploče, a posebno i na znanje upravo Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja - Građevinskoj inspekciji, koji rješenje nisu osporavali. Stoga je stanje bilo poznato svim suvlasnicima i kao takvo i prihvaćeno, jer nitko nije sporio takvo stanje.

19.3. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je posjed tužiteljice zakonit, jer postoji pravni osnov u vidu suglasnosti, ustaljene prakse (AU i KU), te priznanja kroz Diobni ugovor, koji nisu potpisali UU i IX.tuženik LU, koja nisu niti bili suvlasnici 1997., te Republika Hrvatska, koja je bila suvlasnik 1997., a za koji je stan suglasnost dao stanar Š koji je bio u stanu [adresa] 1997. i za čiji je potpis tužiteljica smatrala da ima odobrenje suvlasnika, odnosno stanara, kako i stoji u Zamolbi, kako je obrazloženo.

19.4. U odnosu na tvrdnju tužiteljice da je njen posjed istinit, ovaj sud je utvrdio da posjed tužiteljica nije pribavljen silom, nije ušla u posjed potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja, već je u posjed ušla po ishođenju suglasnosti za adaptaciju od 7.04.1997. i taj prostor je odmah renovirala, što je bilo javno i uočljivo, dakle uz znanje ostalih stanara, kao i da je u taj prostor odmah smjestila svoje roditelje i tetu koji su bili u progonstvu tijekom Domovinskog rata, stan drži u posjedu otvoreno i kontinuirano od 1997., a što su svi stanari zgrade znali, pa dakle nema elemenata sile, prijevare ili prikrivenog preuzimanja.

19.5. Konačno, tijekom ovog postupka sud nije utvrdio da se radi o nepoštenom posjedu, a kako se poštenje predmnijeva isti je onda i pošten, jer I.-XVI. i XVIII.tuženi u ovom postupku nisu dokazali suprotno. Naime, tužiteljica je postupala u uvjerenju da ima pravo koristiti i urediti predmetni posjed, za što je ishodila suglasnost za adaptaciju, nakon čega je uložila znatna novčana sredstva u taj prostor koji je konačno legalizirala, u taj prostor je 1997. smjestila svoje roditelje i tetu, potom ženu koja joj je čuvala djecu, potom kćerku, pa podstanare sa kojima ima sklopljen Ugovor o najmu. Stoga tužiteljica kontinuirano od 1997. drži u mirnom posjedu predmetni stan, putem članova svoje obitelji i trećih osoba, koji su stan koristili temeljem volje tužiteljice, te uživa samostalan i nesmetani posjed, jer joj nitko nije sporio taj posjed na način da je pokretao bilo kakve postupke protiv tužiteljice vezano za taj posjed ili da je istoj uputio poziv za iseljenje i predaju posjeda, pisanu opomenu suvlasnika ili na bilo koji drugi način aktivno osporavao njen posjed. Stoga je posjed tužiteljice pošten, jer je tužiteljica bila u dobroj vjeri glede prava na posjed. Kao što je već navedeno, upravo je IX.tuženik LU, koji tužiteljici spori vlasništvo na stanu, od iste zahtijevao da plaća pričuvu za taj stan, a čime ju je tretirao kao suvlasnika.

20. Slijedom citiranih zakonskih odredbi i izvedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužiteljica u kvalificiranom posjedu predmetnog stana (E-16), uključujući i u odnosu na suvlasnički dio Republike Hrvatske, a u koji je stan ušla nakon suglasnosti od 7.04.1997. i koji posjed i sada drži, plaća pričuvu i režije za stan. Nitko od suvlasnika, pa tako ni Republika Hrvatska, nije reagirao ni na adaptaciju tog prostora još 1993. IŽ i KU, pa tako ni 1997. tužiteljici, a niti je III.tužena Republika Hrvatska reagirala u postupku legalizacije stana, te sporila prava tužiteljici u odnosu na taj stan, iako je istoj rješenje o izvedenom stanju od 24.04.2014. posebno dostavljeno na znanje putem nadležne Građevinske inspekcije pri Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja, te su suvlasnici, kao i Republika Hrvatska, tolerirali faktično stanje tužiteljice kroz vrijeme dulje od 20 godina i koji posjed traje neprekidno od 1997.

20. Slijedom navedenog, kako su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za redovnu dosjelost, to je odlučeno kao pod I. i II. izreke, uz napomenu da je tužiteljica postavila zahtjev za predmetni stan sukladno tehničkom opisu stana u priloženom Građevnom (Diobnom) planu (Elaboratu o posebnim dijelovima građevine) u [adresa], oznake GP-18-06 od 3/2013. koji je izradila tvrtka Svod d.o.o. za projektiranje i građevinarstvo, Osijek.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

21.1. Ovdje je potrebno napomenuti da sud nije naložio XVII.tuženici KU da podmiri tužiteljici parnični trošak, jer je ista kao suvlasnik obuhvaćena tužbom nije sporila tužbu i tužbeni zahtjev, radi čega ista nije prouzročila parnični trošak tužiteljici, pa stoga istoj nije ni dužna naknaditi parnični trošak kao ostali tuženici koji su osporili tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i zbog čega su nastali parnični troškovi koje su dužni naknaditi.

21.2. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu troška od 2.276,54 eura.

21.3. Zahtjev tužiteljice je osnovan do iznosa od 2.089,04 eura i sastoji se od zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 5.05.2022. i 20.05.2022. i 25.04.2024. od po 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), te podneska od 3.11.2025. od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 11.11.2025. i 3.03.2026. od po 500,00 eura (Tbr. 9.t.1.), a na ročištu za objavu presude od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 412,50 eura (Tbr. 46.), te plaćene pristojbe na presudu od 26,54 eura (200,00 kn), a što je u skladu sa vrijednosti predmeta spora i navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

21.4. Preostali zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška na ime sastava podneska od 20.05.2022. u iznosu od 200,00 eura sa obračunatim PDV-om 50,00 eura nije osnovan, jer se radi o podnesku za koji je odmjeren trošak prema Tbr. 8.t.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a ne Tbr. 8.t.1., kako to ista zahtijeva, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke u odnosu na taj zahtjev.

U Osijeku, 9. travnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Punomoćnici I.-II., IV.-XVI. i XVIII.tuženika

3. ZZ. III.tužene ODO u Osijeku, GUO na broj P-DO-44/2022

3. XVII.tuženici