Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-527/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Smontara, odvjetnici u Varaždinu, Hrvatskih branitelja 1, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima OD Ćurković & Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi isplate, nakon 26. veljače 2026. održane glavne i javne rasprave u prisutnosti z. punomoćnice ĆM, odvjetničke vježbenice kod punomoćnice tužitelja te z. punomoćnice PM, odvjetničke vježbenice u ZOU Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, Varaždin, 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju DM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike više plaćenog zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (uz uključenje tzv. negativnih tečajnih razlika) isplati iznos od 4.320,32 EUR (slovima: četiritisućetristodvadeseteura i tridesetdvacenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do plaćanja, i to na slijedeće pojedinačne iznose: − iznos od 73,37 EUR od 28. veljače 2011.

− iznos od 66,98 EUR od 31. ožujka 2011.

− iznos od 68,31 EUR od 30. travnja 2011.

− iznos od 99,22 EUR od 31. svibnja 2011.

− iznos od 102,23 EUR od 30. lipnja 2011.

− iznos od 128,05 EUR od 31. srpnja 2011.

− iznos od 114,78 EUR od 31. kolovoza 2011.

− iznos od 100,26 EUR od 30. rujna 2011.

− iznos od 98,43 EUR od 31. listopada 2011.

− iznos od 97,32 EUR od 30. studenog 2011.

− iznos od 104,22 EUR od 31. prosinca 2011.

− iznos od 110,24 EUR od 31. siječnja 2012.

− iznos od 111,05 EUR od 29. veljače 2012.

− iznos od 98,17 EUR od 31. ožujka 2012.

− iznos od 118,40 EUR od 30. travnja 2012.

− iznos od 111,70 EUR od 31. svibnja 2012.

− iznos od 108,38 EUR od 30. lipnja 2012.

− iznos od 109,23 EUR od 31. srpnja 2012.

− iznos od 106,81 EUR od 31. kolovoza 2012.

− iznos od 101,64 EUR od 30. rujna 2012.

− iznos od 107,23 EUR od 31. listopada 2012.

− iznos od 109,91 EUR od 30. studenog 2012.

− iznos od 107,95 EUR od 31. prosinca 2012.

− iznos od 97,41 EUR od 31. siječnja 2013.

− iznos od 106,37 EUR od 28. veljače 2013.

− iznos od 107,15 EUR od 31. ožujka 2013.

− iznos od 103,57 EUR od 30. travnja 2013.

− iznos od 92,72 EUR od 31. svibnja 2013.

− iznos od 92,44 EUR od 30. lipnja 2013.

− iznos od 95,12 EUR od 31. srpnja 2013.

− iznos od 99,42 EUR od 31. kolovoza 2013.

− iznos od 105,35 EUR od 30. rujna 2013.

− iznos od 102,31 EUR od 31. listopada 2013.

− iznos od 104,48 EUR od 30. studenog 2013.

− iznos od 106,95 EUR od 31. prosinca 2013.

− iznos od 107,39 EUR od 31. siječnja 2014.

− iznos od 110,60 EUR od 28. veljače 2014.

− iznos od 109,55 EUR od 31. ožujka 2014.

− iznos od 103,93 EUR od 30. travnja 2014.

− iznos od 106,92 EUR od 31. svibnja 2014.

− iznos od 105,37 EUR od 30. lipnja 2014.

− iznos od 109,39 EUR od 31. srpnja 2014.,

po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011., od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. na iznos izražen u EUR po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate na iznos izražen u EUR po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke refinanciranja, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 1.050,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.135,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Konstatira se da je povučen tužbeni zahtjev za iznos od 398,81 EUR s osnova naknade za obradu kredita.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je sa Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 136-129/2004 21. srpnja 2007. na iznos od 50.000,00 CHF uz kamatu od 5,25% dekurzivno godišnje, da je ugovoren rok otplate kredita do 31. srpnja 2014. uz mjesečni anuitet od 536,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća. Nadalje, da je tuženik tijekom ugovornog odnosa u više navrata jednostrano povisio kamatnu stopu koja nije predmet ove tužbe, a da je porastao i tečaj CHF-a, te se poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. broj Pž-7129/13-4 kojom je pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2023. do 31. prosinca 2008. ništetne. Također, da je tom presudom utvrđeno da je i tuženik (sada Addiko Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da potrošače nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tako ni tužitelja prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik nije informirao i upozorio na ugovorenu valutu CHF i moguće izmjene tečaja. Kako je tužitelj izvršio isplate po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, a koja ništetnost djeluje od trenutka sklapanja ugovora, to da traži razliku između isplaćenih povećanih iznosa anuiteta u odnosu na anuitete izračunate po tečaju na dan sklapanja Ugovora o kreditu, a temeljem čl. 1111. st.1. ZOO-a jer je tu razliku tuženik stekao bez osnove. Tužitelj smatra da je ništetna nezakonita naplata naknade od 625,00 CHF odnosno 398,81 EUR koji iznos je umanjen od kredita pa tužitelj traži isplatu i tog iznosa ili ukupno 4.688,63 EUR sa zateznim kamatama. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.320,32 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare tražbine, te smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, da se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda jer se dopušteno pozivati na pravna utvrđenja iz tih presuda samo u parnicama za naknadu štete dok se ovdje radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove. Tvrdi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu jer je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF te je odabrao kao prihvatljiviju valutnu klauzulu u CHF. Te odredbe o valutnoj klauzuli da su bile jasne, lako uočljive i razumljive i da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja Ugovora bila poštovana u cijelosti. Također da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i da je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu da nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta, tzv. negativnih razlika kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, otplatni plan, pregled prometa za klijenta, provedeno je financijsko vještačenje te pročitan nalaz vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o., saslušan je vještak na upućene primjedbe na nalaz, saslušana je svjedokinja ŠM i tužitelj u svrhu dokazivanja.

4. Činjenično nije sporno između stranaka da je između tužitelja i prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. sklopljen Ugovor o kreditu 21. srpnja 2007. koji je ovjeren i solemniziran po javnom bilježniku, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoren rok otplate kredita do 31. srpnja 2014. uz mjesečni anuitet od 536,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća. Također da je ugovorena kamata od 5,25% dekurzivno godišnje koja je promjenjiva, te konačno nije sporno da su se tužitelju povećale rate kredita uslijed promjene kamatne stope po jednostranoj odluci tuženika i uslijed povećanja tečaja CHF.

5. Sporno je između stranaka da li se o spornim ugovornim odredbama (ili o bilo kojoj drugoj ugovornoj odredbi) između stranaka pregovaralo, te je sporno da li je nastupila zastara tražbine, a sporna je i visina tražbine.

6. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženik i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Sukladno čl. 502.a ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9. Sukladno čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Polazeći od čl. 502.c ZPP sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 21. srpnja 2007., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Imajući u vidu navedena utvrđenja sud je temeljem čl. 502.c ZPP vezan za pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na kamatnu stopu promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te na otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja. Valja napomenuti da u ovome postupku tužitelj ne potražuje naknadu štete, već zahtijeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, no da je odredbu čl. 502.c ZPP potrebno tumačiti teleološki, a s obzirom da se zaštita kolektivnih interesa ne može učinkovito ostvariti isključivo gramatičkim tumačenjem čl. 502.c ZPP i njegovom primjenom isključivo u parnicama za naknadu štete (sudska praksa - rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 63/18 od 27. kolovoza 2018.). Slijedom navedenog, sud nalazi neosnovanim tuženikovo osporavanje učinaka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u ovome sporu, a s obzirom da učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. nije ničime ograničen na stambene ili neke druge kredite.

11. Uvidom u priloženi Ugovor o kreditu vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tužitelj u stranačkom iskazu navodi da mu je djelatnik banke prezentirao da je predmetni Ugovor o kreditu ugovor koji se trenutno najviše plasira zbog niske kamatne stope, a da se on raspitivao o mogućnostima kreditiranja i u kunama i u eurima, a nije dobio nikakve informacije o načinu formiranja kamatne stope niti je upozoren na rizike promjene tečaja CHF. Svjedokinja ŠM navodi da nije učestvovala u pregovorima o uvjetima kreditiranja jer je kao sudužnik i založnik dužnik bila samo na ovjeri ugovora, međutim, poznato joj je da su kreditna sredstva u cijelosti iskorištena za obnovu kuće u kojoj ona i tužitelj žive i danas i koja kuća nikad nije služila za obavljanje trgovačke ili obrtne djelatnosti.

12. Što se tiče merituma spora, spornim se pokazala osnova i visina tužbenog zahtjeva. Prema čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 47/14, 110/15 i 114/19), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Odredbe osporenih članaka Ugovora o kreditu (čl. 2 i 6) su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja istih tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Prije svega, tuženik kao bankarska ustanova nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF, a također se smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. ZZP-a, jer nije bila razumljiva, tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, obzirom da cijeli teret ovakvih ugovornih odredaba snosi isključivo tužitelj kao potrošač. Iako tuženik tvrdi da je tužitelj dobio sve potrebne informacije o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, takvu tvrdnju ničime nije dokazao niti je uopšte predložio personalne dokaze na tu okolnost. Isto se odnosi i na ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kada se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, što tuženik pravilno ističe u odgovoru na tužbu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, sve jedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih odredbi je, kao što je rečeno, na tuženiku (čl. 96. st. 2. i čl. 100. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/2007 i 125/2007), a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik uz odgovor na tužbu (mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. i izjava svjedoka CMO, metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, kretanje tečaja CHF i EUR) ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni. Osim toga, tuženik i nije dokazao, a to niti ne tvrdi, da je tu dokumentaciju predočio tužitelju, a što zbog datuma istih nije niti mogao obzirom na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

14. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15. U odnosu na prigovor zastare valja uputiti na odredbu čl. 225 . ZOO-a sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare te na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a isto tako pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

16. Zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o otplati kredita primjenom valutne klauzule u CHF počela je teći 15. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnijeta prije isteka općeg zastarnog roka i to 13. lipnja 2023. Međutim, zastara je nastupila za tražbinu s osnova promjenjive kamatne stope jer je zastara počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.), a kako je tužba za isplatu s tog osnova podnijeta tek u podnesku tužitelja od 5.3.2025., to je u svakom slučaju nastupila zastara te tražbine, konkretno iznosa od 1.050,63 EUR.

17. U odnosu na tvrdnju tuženika da tužitelj nema pravnog interesa za deklaratorni tužbeni zahtjev, za navesti je da tužitelj takav zahtjev i ne postavlja već isključivo kondemnatorni tužbeni zahtjev.

18. Iz nalaza vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o. proizlazi da je došlo do razlike kod isplate plaćenih rata kredita osnovnom predmetnog Ugovora, obzirom na to da je došlo do razlike između utvrđenog tečaja na dan isplate kredita i tečaja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku, utvrđuje razliku od više plaćenih 4.320,32 EUR zbog promjene tečaja CHF, time da je odgovarajući na primjedbe tuženika na nalaz, odgovorila da je uzela u obzir i tečajne razlike u razdoblju kada su one bile niže u odnosu na dan sklapanja Ugovora o kreditu i da je iste uzela u obzir i uključila u izračun, a tzv. potplaćeni iznosi kao negativni brojevi da su vidljivi u koloni 7 tabele 2 nalaza.

19. Obzirom na iznijeto, kako je vještak u nalazu već umanjio ukupnu tražbinu s tog osnova i za potplaćene tečajne razlike, to je i prigovor radi prebijanja neosnovan, time da tuženik niti ne ističe visinu svoje tražbine prema tužitelju.

20. Kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom, to je takav tužbeni zahtjev u cijelosti i prihvaćen. Obzirom da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev u podnesku od 5.3.2025., to iz istoga proizlazi da povlači tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 398,81 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kredita pa je primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a donijeto rješenje kao u izreci.

21. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni nalazom vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o.

22. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 2. u svezi sa čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, zastupanja na ročištima 15. travnja 2024., 4. prosinca 2025., 5. veljače i 26. veljače 2026. u iznosima od po 200,00 EUR, sastava podnesaka od 5. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV 300,00 EUR, trošak vještačenja 331,80 EUR, ili ukupno 1.831,80 EUR. Naprotiv, tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 10. prosinca 2024., 22. rujna 2025., 16. prosinca 2025. i 30. siječnja 2026. jer isti nisu bili nužni za donošenje meritorne odluke. Imajući u vidu da je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom u omjeru od 81%, a tuženik u omjeru od 19%, pa oduzimajući postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u sporu, od postotka uspjeha tužitelja (81-19), proizlazi da je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 62% pa je sukladno tom uspjehu priznat i trošak postupka srazmjeran tom uspjehu ili 1.135,72 EUR. Pri tome je sud imao u vidu da je tužitelj zastupan po kvalificiranom odvjetniku koji ima znanja o roku zastare tražbine, no usprkos toga inzistira na isplati zastarjele tražbine zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen.

Varaždin, 9. travnja 2026.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnica tužitelja – Sanja Smontara, odvjetnica u Varaždinu, Hrvatskih branitelja 1

2) Punomoćnici tuženika – OD Ćurković & Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25