Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-891/2019-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice ŽU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Daliboru Gradinščaku, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 2. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika te objave presude 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točka 1. Ugovora o kreditu, broj 318-50-3267915 godine, sklopljenog dana 13. veljače 2006. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Melanije Duić, Varaždin, Franjevački trg 17, pod brojem: OU-127/06-1, dana 15. veljače 2006. godine, koji glasi: "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 318-50-3267915 godine, sklopljenog dana 13. veljače 2006. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Melanije Duić, Varaždin, Franjevački trg 17, pod brojem: OU-127/06-1, dana 15. veljače 2006. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita“.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, (Grad Zagreb) Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ŽU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata te zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 2.129,47 Eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12 % godišnje od 01. srpnja 2011. do 31.07.2015. godine, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to na iznos od:

- 4,86 eura od 01.02.2010.g,

- 11,03 eura od 01.03.2010.g.,

- 13,69 eura od 01.04.2010.g.,

- 13,18 eura od 01.05.2010.g.,

- 14,17 eura od 01.06.2010.g.,

- 22,69 eura od 01.07.2010.g.,

- 20,94 eura od 01.08.2010.g.,

- 23,31 eura od 01.09.2010.g.,

- 21,49 eura od 01.10.2010.g.,

- 18,58 eura od 01.11.2010.g.,

- 24,73 eura od 01.12.2010.g.,

- 32,56 eura od 01.01.2011.g.,

- 27,02 eura od 01.02.2011.g.,

- 28,96 eura od 01.03.2011.g.,

- 26,49 eura od 01.04.2011.g.,

- 26,93 eura od 01.05.2011.g.,

- 37,43 eura od 01.06.2011.g.,

- 37,74 eura od 01.07.2011.g.,

- 46,47 eura od 01.08.2011.g.,

- 41,99 eura od 01.09.2011.g.,

- 37,08 eura od 01.10.2011.g.,

- 36,55 eura od 01.11.2011.g.,

- 36,17 eura od 01.12.2011.g.,

- 38,51 eura od 01.01.2012.g.,

- 40,55 eura od 01.02.2012.g.,

- 40,83 eura od 01.03.2012.g.,

- 39,42 eura od 01.04.2012.g.,

- 40,37 eura od 01.05.2012.g.,

- 41,02 eura od 01.06.2012.g.,

- 39,92 eura od 01.07.2012.g.,

- 40,21 eura od 01.08.2012.g.,

- 39,39 eura od 01.09.2012.g.,

- 37,61 eura od 01.10.2012.g.,

- 39,51 eura od 01.11.2012.g.,

- 40,42 eura od 01.12.2012.g.,

- 39,78 eura od 01.01.2013.g.,

- 36,20 eura od 01.02.2013.g.,

- 39,24 eura od 01.03.2013.g.,

- 39,51 eura od 01.04.2013.g.,

- 38,32 eura od 01.05.2013.g.,

- 34,61 eura od 01.06.2013.g.,

- 34,52 eura od 01.07.2013.g.,

- 35,43 eura od 01.08.2013.g.,

- 36,89 eura od 01.09.2013.g.,

- 38,91 eura od 01.10.2013.g.,

- 37,86 eura od 01.11.2013.g.,

- 38,60 eura od 01.12.2013.g.,

- 39,44 eura od 01.01.2014.g.,

- 38,48 eura od 01.02.2014.g.,

- 39,57 eura od 01.03.2014.g.,

- 39,21 eura od 01.04.2014.g.,

- 38,01 eura od 01.05.2014.g.,

- 37,62 eura od 01.06.2014.g.,

- 37,80 eura od 01.07.2014.g.,

- 39,16 eura od 01.08.2014.g.,

- 40,32 eura od 01.09.2014.g.,

- 40,08 eura od 01.10.2014.g.,

- 41,07 eura od 01.11.2014.g.,

- 41,75 eura od 01.12.2014.g.,

- 41,35 eura od 01.01.2015.g.,

- 41,89 eura od 01.02.2015.g.,

- 42,03 eura od 01.03.2015.g.,

a sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.833,67 EUR (tisuću osamsto trideset tri eura i šezdeset sedam eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. travnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva za iznos od 44,02 eura s pripadajućom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je zaključio kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita Ugovor o kreditu broj 318-50-3267915 dana 13. veljače 2006 2006. te je navedeni kredit otplatila. Navedenim ugovorom joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.300,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita dok se tužiteljica isti iznos obvezala vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđenim ugovorom. Ugovorena kamata iznosila je 4,95%, promjenjiva, a što je bilo i naznačeno u čl. 2. predmetnog kredita. Tužiteljica smatra da je odredba čl. 2. ništetna iz razloga što je ista omogućila tuženika promjenu ugovorne kamate isključivo prema odluci jednog ugovaratelj, a čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ujedno tužiteljica n ije niti mogla utjecati na vrijeme i način promjene kamate, a nije niti mogla provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene jer za to nije imala nikakvih egzaktnih kriterija. Time je tuženik izbjegao utjecaj tužiteljice na promjenu kamatne stope, što je protivno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima, a to tim više što u samom ugovoru nije bio naznačen niti jedan kriterij po kojem se kamatna stopa mijenjati te se po mišljenju tužiteljice tužena kao financijska institucija nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik te se da zaključiti da je ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava prema odredbi iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga tužiteljica napominje i da joj prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF pa i slijedom toga uvećanja mjesečnog anuiteta već joj je kredit vezan na tečaj CHF ponuđen kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla znati za rizik tečaja CHF pa je i tu nastala neravnoteža između stranaka jer je tužiteljica smatrala da je prihvatila tek opći valutni rizik, a koji proizlazi još i veći obzirom se i sama kamata naplaćivala prema tečaju CHF, a koja kamata još i promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Upravo to i ukazuje na nepoštenost ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu vezanu za CHF jer tužiteljica praktično u trenutku sklapanja ugovora o kreditu pa niti danas nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, a svakako da bi mjesečni anuitet mogao toliko porasti pa i s tim rastom utjecati na mogućnost otplate kredita. Tužiteljica nadalje napominje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika presudio odredbe ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. takve odredbe ugovora utvrdio ništetnim i nepoštenim, a to sve vezano na ugovore koji su zaključivani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. pa i nakon toga i nakon 7. kolovoza 2007. jer su iste zaključene na štetu potrošača protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača pa i suprotne odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je taj dio presude kako Trgovačkog suda tako i Visokog trgovačkog suda potvrđen i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Isto tako tužiteljica navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačko suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojim se ugovorima o kreditu, a koje je konkretno sklapao tuženik ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica i to CHF a budući se i o tim odredbama nije pojedinačnog pregovaralo, a tuženik u vezi zaključenja predmetnog ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je i također imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Tužiteljica ističe da sukladno odredbi iz čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite pa se ove presude odnose i na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika, a navedeno i proizlazi i iz odredbe iz čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica se poziva i na odredbu iz čl. 333. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj odredbi je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla pa tako u ovom slučaju i tuženik tužaljci jer tužiteljica smatra da bi se za pravilnu otplatu kredita trebala koristiti početna kamata koja je naznačena u ugovoru od 4,95% godišnje, a kao tečaj CHF tečaj koji je bio važeći na dan puštanja kredita, a to 4,69. Konačno tužiteljica smatra da je na taj način otplatila kredit, a to otplaćujući ga po ništetnim odredbama više nego što je to trebala i to za iznos od ukupno tadašnjih 16.376,19 kn (2.173,49 eura) i to kako na ime preplate radi promjenjive kamatne stope tako i na ime preplate na ime promjene tečaja te je slijedom navedenog i podnijela ovu tužbu tražeći da joj tuženik vrati preplaćeni ukupni iznos sa pripadajućom zateznom kamatom kao i naknadi trošak ovog postupka.

2. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev o kojem je odlučivao ovaj sud, a to kako je naznačeno u toč. III. izreke ove presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je prvotno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, a to s pozivom na odredbu iz čl. 13. ugovora o kreditu te je predložio da se predmet dostavi mjesno nadležnom sudu a budući je gore naprijed citiranom odredbom ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu gdje tuženik ima svoje sjedište. Što se tiče ostalih zahtjeva tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice te je naveo da bi tužiteljica u svakom slučaju morala dokazati nepoštenost i ništetnost konkretnih ugovornih odredbi te da se odluke donesene u postupku zaštite ne mogu automatizmom prenijeti u ovaj postupak kao niti utvrđenja iz tih odluka. Tvrdi da su sve ugovorne odredbe i to kako one koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF tako i one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile jasne i razumljive te lako uočljive te je posebno naveo da je kamatna stopa tijekom otplate kredita bila snižena. Prema tome je tuženik osporio u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice te je također istaknuo i prigovor zastare, a slijedom čega je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice kao neosnovanog uz obvezu tužiteljice nadoknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

4. Ovdje valja reći da je sud u ovom predmetu svojim rješenjem broj P- 891/2019-6 od 3. studenog 2020. odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika te je odredio da će se po pravomoćnosti navedenog rješenja nastaviti daljnje postupanje po predmetu kod ovog suda. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž-567/2021-2 od 20. prosinca 2021. navedeno rješenje ovoga suda je potvrđeno u cijelosti te je dakle ovaj sud nastavio postupanje u ovom predmetu.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja te je proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa, a slijedom čega je i izvršio uvid u nalaz i mišljenje te vještakinje sa listova 90-114 spisa, zatim je izvršio uvid u uvid u dokumentaciju tužiteljice uz tužbu iz omotnice sa lista 13 spisa, zatim u dokumentaciju tuženika uz odgovor na tužbu sa listova 27-45 spisa te u dokumentaciju tuženika sa listova 65-75 spisa.

6. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice koji je konačno postavljen u cijelosti osnovan.

7. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke dana 13. veljače 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 318-50- 3267915 i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor time da se radilo o stambenom kreditu (čl. 6. Ugovora),

- da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 16.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom,

- da je u čl. 2. kredita određena redovna kamatna stopa od 4,95% time da je ista godišnja i promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je rok otplate kredita 108 mjeseca ( čl. 4. Ugovora) time da se navedeni kredit prema čl. 7. otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva najkasnije dana 28. veljače 2007.,

- da je tužiteljica otplatila kredit i to s danom 28. veljače 2015.

8. Sporno je između stranaka da li su odredbe ugovora o kreditu u čl. 2. i 7. pravovaljane ili ništetne te da li tužiteljica ima pravo na isplatu eventualno preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita.

9. Odredbom iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 ~ dalje ZOO) dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, u odredbi iz čl. 26. st. 1. ZOO-a je propisana i mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka prvenstveno da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakoni t način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu 4. tuženik. Sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP-a utvrđenja iz parnica vođenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a što je i ovdje slučaj vežu sud u parnici u kojoj će fizičke i pravne osobe potraživati naknadu štete s pozivom na utvrđenja iz navedenih presuda. Isto tako je i odredbom iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužiteljica se u ovoj tužbi i upravo poziva na utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope kojom se odredbom ugovora kamatna stopa može mijenjati isključivo odlukom banke pa stoga imajući u vidu odredbu iz čl. 502.c ZPP-a je bespredmetno po mišljenju suda takvo pozivanje tuženika da je tužiteljica pristala na promjenjivu kamatnu stopu kao i da je ugovaranje promjenjive stope zakonom dopušteno. Naime, iz naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda je jasno vidljivo da je prvenstveno ništetna odredba kojom se kamatna stopa mijenjala isključivo jednostranom odlukom banke tj. jednog sudionika navedenog ugovornog odnosa o kreditu. Tu se prvenstveno dodaje da iz te odluke Visokog trgovačkog suda da tuženik u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika nije prije zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja prethodnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu također neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03) i to protivno tamo odredbama 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje ZZP/07) te povrijedio na taj način kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika kao i njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je ovdje tuženik postupio suprotno naprijed citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07. Ugovor koji je tužiteljica zaključila s tuženikom je zaključen dana 13. veljače 2006. što znači da je zaključen upravo u razdoblju za koje je razdoblje naprijed citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž - 7129/13-4 utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

11. Nadalje, i odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da su tamo tuženici, s tim da je ovdje tuženik bio 4. tuženik, u ugovorima o kreditu zaključenim u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. ZZP- a navedena utvrđenja vežu i ovaj sud, a to tim više što se tužiteljica i poziva u ovoj tužbi upravo na ta utvrđenja. Iz navedenog proizlazi da je u ugovoru o kreditu koji je zaključila tužiteljica s tuženikom dana 13. veljače 2006. ništetna odredba koja se odnosi na vezanje glavnice kredita na valutu CHF. Tu posebno moramo navesti da tuženik predloženim dokazima nije dokazao, a niti dokazivao da ugovor o kreditu koji je zaključila tužiteljica s njim dana 13. veljače 2006. ne bi bio sastavljen zajedničkim pregovaranjem već iz samog ugovora koji se nalazi u spisu je jasno vidljivo da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i praktično da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima – korisnicima kredita.

12. Imajući dakle u vidu gore navedeno sud je nedvojbeno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je zaključila tužiteljica s tuženikom, a koje se odnose kako na promjenjivost kamatne stope tako i na valutnu klauzulu vezane na CHF ništetne budući se o istima nije prvenstveno pojedinačnog pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, a to je ovdje tuženik kao trgovac. Uostalom navedeno i proizlazi iz naprijed citiranih odluka Visokog trgovačkog suda.

13. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa sud je utvrdio da je tužiteljica na taj način, a to otplaćujući kredit tuženiku prema ništetnim odredbama tuženika platila više i to za iznos od ukupno 16.044,51 kn odnosno 2.129,47 eura specificiranom po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu (listovi 107-112 spisa), a temeljem kojeg je tužiteljica i postavila konačni tužbeni zahtjev. Tu se treba uzeti u obzir dakle da je sud uzeo osnovanim tvrdnje tužiteljice da bi se njezina obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi trebala računati isključivo na kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru (4,95%) kao i na tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, a iznosio je 4,693497 kn (list 111 spisa) kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijske vještakinje i sa kojim tečajem je tužiteljica jedino i bila upoznata na dan korištenja ugovora. Iz nalaza i mišljenja također je sud utvrdio da je doista tuženik mijenjao tijekom otplate kredita kamatnu stopu, a što je naznačeno u tabeli 1 nalaza (list 91 spisa) tako da su tijekom otplate kamatne stope mijenjane od početne 4,95% na 4,50% u razdoblju od 16. veljače 2006. do 30. listopada 2007., zatim na 5,45% u razdoblju od 1. studenog 1007. do 30. travnja 2008., na 5,95% od 1. svibnja 2008. do 31. srpnja 2010., na 5,00% od 1. kolovoza 2010. do 31. svibnja 2011., zatim na 4,75% od 1. lipnja 2011. do 31. prosinca 2013. te na 3,23% od 1. siječnja 2014. do 28. veljače 2015. prema kojoj stopi je konačno kredit i otplaćen. Isto tako je mijenjan i tečaj CHF, a zbog koje promjene je i dolazilo do povišenja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti kako je to naznačeno u nalazu i mišljenju sa listova 95-97 spisa. Takvim izračunom je i vještakinja došla do utvrđenja da je doista tužiteljica prilikom otplate kredita preplatila temeljem ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope iznos od 1.194,59 kn odnosno 158,55 eura (tabela 3 – listovi 93-95 spisa) te promjenu tečaja CHF-a u ukupnom iznosu od 15.052,46 kn odnosno 1.997,80 eura (tabela 4 – listovi 95-97 spisa), odnosno sveukupno 16.044,51 kn odnosno 2.129,47 eura (tabela 5-listovi 97-99 spisa), a koji iznos preostane nakon umanjenja zatezne kamate zbog kašnjenja u plaćanju u iznosu od 202,54 kn odnosno 26,88 eura. Naime gledajući samo uplate tužiteljice vještakinja je navela da je tužiteljica uplatila više u iznosu od ukupno 16.247,07 kn odnosno 2.156,35 eura, ali je od toga iznosa oduzeta naprijed navedena zatezna kamata tako da je visina konačne preplate upravo iznos od 16.044,51 kn (2.129,47 eura).

14. Nadalje, vezano na prigovor zastare koji ističe također tuženik posebno se navodi da sukladno odredbi iz čl. 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi 5 godina. Također odredbom iz čl. 241. ZOO-a je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Slijedom navedenog u ovom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi a što znači u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je zastara nastavila teći s danom 13. lipnja 2014. a u odnosu na valutnu klauzulu s danom 14. lipnja 2018. Uostalom navedeno shvaćanje je izraženo i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., ali i u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Posebno se dodaje da su presude Vrhovnog suda također obvezujuće za ostale sudove jer Vrhovni sud u svojim presudama izražava svoja pravna shvaćanja koja pravna shvaćanja su obvezujuća za sve niže stupanjske sudove pa tako i ovaj. Tužba tužiteljice je podnesena dana 11. lipnja 2019. što znači da je ista podnesena unutar zastarnog roka i u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Upravo iz tog razloga sud i smatra da tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka bez obzira što je prije pokretanja ovog postupka u cijelosti otplatila kredit po ugovoru čije su odredbe bile djelomično ništetne kako je to prethodno obrazloženo jer je vraćanjem kredita po tim odredbama bila svakako oštećena te je tuženiku platila više nego što je to trebala zbog ništetnih odredbi. Uostalom da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle imajući u vidu naprijed naznačeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe jasno je da je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka te je prigovor tuženika da je zahtjev tužiteljice u zastari, neosnovan. Sud je na dosuđene preplaćene iznose tužiteljici i dosudio kamatu po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a računajući tijek zatezne kamate od trenutka kada je tužiteljica platila pojedini preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti, a u kojem trenutku je i oštećen te imajući u vidu da je ustvari i odredbom iz čl. 1115. ZOO-a propisano da se moraju vratiti kamate od trenutka nepoštenosti stjecatelja na kojeg je sukladno odredbi iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a prešao dio imovine neke osobe u njegovu imovinu, a koji prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, i što je stjecatelj dužan vratiti. U ovom slučaju je tuženik po mišljenju suda bio nepošteni stjecatelj jer je stekao tu korist temeljem ništetnih odredbi, a koja ništetnost je nastala zbog nepoštenih odredaba ugovora o kreditu koji je sam tuženik sastavio.

15. Međutim je činjenica da je tužiteljica konačnim tužbenim zahtjevom snizila svoj prvotno postavljeni zahtjev za iznos od 44,02 eura, a što znači da je za taj iznos djelomično povukla tužbeni zahtjev i to nakon što se tuženik već upustio u raspravljanje. No, tuženik se nije usprotivio tom sniženju, a slijedom čega je ovaj sud sukladno odredbi iz čl. 193. st. 2. ZPP-a u ovoj presudi pod rješenje utvrdio i povlačenje dijela tužbenog zahtjeva, a to imajući u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.

16. Slijedom navedenog je i presuđeno kao u izreci.

17. Posebno se dodaje da je tuženik u odgovoru na tužbu doista opširno elaborirao svoje postupanje i svoje pravo u vezi promjenjivosti kamatne stope kao i dopuštenosti valutne klauzule, a što sud nije posebno iznosio u ovoj odluci smatrajući da takvo opširno razlaganje je bespredmetno u situaciji kada se tužitelj poziva na pravomoćnost sudske odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i kojim sudskim odlukama je obuhvaćeno i razdoblje u kojem je i on zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom. Isto tako sud smatra irelevantnim i navode tuženika gdje se poziva na odluke Europskog suda, a to sve imajući u vidu naprijed navedeno.

18. Također se ovdje dodaje da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa smatrajući da je ista dala svoj nalaz i mišljenje sukladno svojem znanju i iskustvu time da ista u svom nalazu i mišljenju nije trebala obrazlagati razloge za promjenu kamatne stope sukladno tvrdnji tuženika jer joj to nije bio niti zadatak i konačno naveden nalaz i mišljenje nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima, a naročito ne tvrdnjama tuženika. Ujedno je sud u cijelosti prihvatio kao istinit i vjerodostojan iskaz same tužiteljice koji iskaz također nije doveden u sumnju tvrdnjama tuženika, a tužiteljica je o mišljenju suda iskazivala i logično i uvjerljivo i taj iskaz nije doveden u sumnju ostalim dokazima provedenim od strane suda. Što se tiče ostalih dokaza koje sud posebno nije obrazlagao se navodi da sud iste smatra irelevantnim za ishod ovog postupka time da je dio dokumentacije bio i temelj za vještačenje koje je odredio sud i koje vještačenje je sud ovdje prethodno ocijenio. Inače se navodi da je tuženik u odgovoru na tužbu predložio i saslušanje javnog bilježnika, međutim na ročištu koje je održano u predmetu dana 2. ožujka 2026. je naznačeno nakon provedbe dokaza saslušanjem tužiteljice da se predlaže na istom ročištu izvršiti uvid u dokumentaciju stranaka koja se nalazi u spisu, a što ovaj sud smatra odustanak tuženika od saslušanja kao svjedoka javnog bilježnika u ovom predmetu.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23-dalje OT) u iznosu od 200,00 eura, zatim trošak sastava dva obrazložena podneska (9. listopada 2020. i 24. veljače 2026.) svaki puta u iznosu od 200,00 eura prema tbr. 8. toč. 1. OT, trošak zastupanja na tri ročišta (14. listopada 2020., 8. veljače 2022. i 2. ožujka 2026.) svaki puta u iznosu od 200,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT, PDV na gornje iznose u ukupnom iznosu od 300,00 eura prema tbr. 46. OT, trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 68,22 eura, odnosno sveukupno 1.833,67 eura, a koji trošak je sud tužiteljici dosudio sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a. Svi zatraženi troškovi su dosuđeni prema važećoj OT. Na dosuđene troškove je dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja ove odluke, a to sukladno odredbi iz 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 9. travnja 2026.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e -oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Odvjetnik Dalibor Gradinščak, Varaždin (za tužiteljicu)

2/ OD Glamuzina&Grošeta d.o.o., Zagreb (za tuženika)