Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], SU

Poslovni broj: P-435/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja UU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ines Mošmondor, odvjetnici iz Čakovca protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o.,odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 24.veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 9.travnja 2026.,

p r e s u d i o j e:

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 218-50-4794456 sklopljenog dana 31.03.2008. godine, između DU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i RAIFFEISENBANK AUSTRIE d.d. kao kreditora i to odredbe: u svakom dijelu predmetnog Ugovora u kojem se spominje valutna klauzula te jednokratna naknada (ulazna naknada).

II.Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 4.071,43 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023.. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena kako slijedi:

-Iznos 3,43 EUR od 31. siječanj 2009.

- Iznos 10,32 EUR od 28. veljača 2009.

- Iznos 8,28 EUR od 31. ožujak 2009.

- Iznos 9,21 EUR od 30. travanj 2009.

- Iznos 6,69 EUR od 31. svibanj 2009.

- Iznos 5,62 EUR od 30. lipanj 2009.

- Iznos 5,62 EUR od 31. srpanj 2009.

- Iznos 5,62 EUR od 31. kolovoz 2009.

- Iznos 6,29 EUR od 30. rujan 2009.

- Iznos 5,62 EUR od 31. listopad 2009.

- Iznos 7,62 EUR od 30. studeni 2009.

- Iznos 8,15 EUR od 31. prosinac 2009.

- Iznos 10,93 EUR od 31. siječanj 2010.

- Iznos 10,27 EUR od 28. veljača 2010.

- Iznos 13,06 EUR od 31. ožujak 2010.

- Iznos 12,66 EUR od 30. travanj 2010.

- Iznos 13,85 EUR od 31. svibanj 2010.

- Iznos 23,01 EUR od 30. lipanj 2010.

- Iznos 21,02 EUR od 31. srpanj 2010.

- Iznos 27,52 EUR od 31. kolovoz 2010.

- Iznos 24,60 EUR od 30. rujan 2010.

- Iznos 21,82 EUR od 31. listopad 2010.

- Iznos 28,45 EUR od 30. studeni 2010.

- Iznos 37,48 EUR od 31. prosinac 2010.

- Iznos 30,84 EUR od 31. siječanj 2011.

- Iznos 33,10 EUR od 28. veljača 2011.

- Iznos 30,58 EUR od 31. ožujak 2011.

- Iznos 30,84 EUR od 30. travanj 2011.

- Iznos 42,12 EUR od 31. svibanj 2011.

- Iznos 43,72 EUR od 30. lipanj 2011.

- Iznos 52,96 EUR od 31. srpanj 2011.

- Iznos 48,04 EUR od 31. kolovoz 2011.

- Iznos 42,47 EUR od 30. rujan 2011.

- Iznos 40,76 EUR od 31. listopad 2011.

- Iznos 40,37 EUR od 30. studeni 2011.

- Iznos 42,89 EUR od 31. prosinac 2011.

- Iznos 45,01 EUR od 31. siječanj 2012.

- Iznos 45,41 EUR od 29. veljača 2012.

- Iznos 43,82 EUR od 31. ožujak 2012.

- Iznos 44,75 EUR od 30. travanj 2012.

- Iznos 45,68 EUR od 31. svibanj 2012.

- Iznos 44,35 EUR od 30. lipanj 2012.

- Iznos 44,61 EUR od 31. srpanj 2012.

- Iznos 44,08 EUR od 31. kolovoz 2012.

- Iznos 41,83 EUR od 30. rujan 2012.

- Iznos 43,95 EUR od 31. listopad 2012.

- Iznos 44,88 EUR od 30. studeni 2012.

- Iznos 44,22 EUR od 31. prosinac 2012.

- Iznos 40,50 EUR od 31. siječanj 2013.

- Iznos 43,55 EUR od 28. veljača 2013.

- Iznos 43,82 EUR od 31. ožujak 2013.

Iznos 42,76 EUR od 30. travanj 2013.

Iznos 38,77 EUR od 31. svibanj 2013.

Iznos 38,51 EUR od 30. lipanj 2013.

Iznos 39,57 EUR od 31. srpanj 2013.

Iznos 41,68 EUR od 31. kolovoz 2013.

Iznos 43,42 EUR od 30. rujan 2013.

Iznos 42,22 EUR od 31. listopad 2013.

Iznos 43,15 EUR od 30. studeni 2013.

Iznos 44,22 EUR od 31. prosinac 2013.

Iznos 44,48 EUR od 31. siječanj 2014.

Iznos 45,68 EUR od 28. veljača 2014.

Iznos 45,41 EUR od 31. ožujak 2014.

Iznos 44,22 EUR od 30. travanj 2014.

Iznos 43,53 EUR od 31. svibanj 2014.

Iznos 43,66EUR od 30. lipanj 2014.

Iznos 45,25 EUR od 31. srpanj 2014.

Iznos 46,45 EUR od 31. kolovoz 2014.

Iznos 46,18 EUR od 30. rujan 2014.

Iznos 47,38 EUR od 31. listopad 2014.

Iznos 48,04 EUR od 30. studeni 2014.

Iznos 47,51 EUR od 31. prosinac 2014.

Iznos 48,31 EUR od 31. siječanj 2015.

Iznos 48,17 EUR od 28. veljača 2015.

Iznos 48,44 EUR od 31. ožujak 2015.

Iznos 1.538,13 EUR od 30. travanj 2015.

Iznos 390,36 EUR od 4.4.2008. godine s osnova obračunate i naplaćene naknade sve to u roku od 15 dana.

III.Tužena je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.442,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„1.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 218-50- 4794456, sklopljen dana 31.03.2008 godine, između DU kao korisnika kredita i RAIFFEISENBANK AUSTRIE d.d. kao kreditora, potvrđen kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca pod brojem Ov-6676/08 dana 01.04.2008.godine.

2.Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIE d.d. 10000 Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju DU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 7.871,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023.. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena kako slijedi:

-Iznos 9,05 EUR od 31. siječanj 2014.

-Iznos 169,09 EUR od 28. veljača 2014.

-Iznos 168,82 EUR od 31. ožujak 2014.

-Iznos 167,63 EUR od 30. travanj 2014.

-Iznos 166,83 EUR od 31. svibanj 2014.

-Iznos 166,97 EUR od 30. lipanj 2014.

-Iznos 168,56 EUR od 31. srpanj 2014.

-Iznos 169,75 EUR od 31. kolovoz 2014.

-Iznos 169,49 EUR od 30. rujan 2014.

-Iznos 170,68 EUR od 31. listopad 2014.

-Iznos 171,35 EUR od 30. studeni 2014.

-Iznos 170,81 EUR od 31. prosinac 2014.

-Iznos 171,61 EUR od 31. siječanj 2015.

-Iznos 171,48 EUR od 28. veljača 2015.

-Iznos 171,74 EUR od 31. ožujak 2015.

-Iznos 5.487,50 EUR od 30. travanj 2015.

i to sve u roku od 15 dana, uz naknadu troškova postupka.“

r i j e š i o j e :

I.Tužba tužitelja smatra se povučenom u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa od 4.071,43 EUR do traženog iznosa od 5.309,26 EUR.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je ugovorna klauzula određena u odredbi čl.12. Ugovora o kreditu kojom je prilikom zasnivanja ugovornog odnosa određeno da za slučaj sporova proizašlih iz ugovora mjesno nadležan sud u mjestu sjedišta tuženika nepoštena , a samim time i ništetna.

2. Tužitelj navodi da je sa tuženikom, bankom, sklopio Ugovor o kreditu broj 218-50-4794456 dana 31.03.2008. godine. Ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.283,66 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti na način da dio glavnice otplaćuje kroz 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, a preostali dio glavnice kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita. Tužitelj je tuženiku kredit otplatio. Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, budući da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to čl.96. , kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom predmetu radilo se upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Upravo s time uzrokovano je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom Kreditora i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presuda VTS-a broj Pž 6632/17-10 od 14.06.2018.g. potvrđena je Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 03.rujna 2019.g. Također, Ustavni sud je na sjednici održanoj 03. veljače 2021. godine donio odluku kojom odbija i odbacuje ustavne tužbe svih sedam banaka podnesenih protiv odluka Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu.

3. Presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužitelj ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. godine tužitelj ističe kako su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe jer je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te također kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je tužitelj kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije. Upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Tužitelj je izvršio uplate u iznosu od 138.77,63 kn, plaćenog iznosa zbog ugovorene ništetne odredbe o valuti uz koju je glavnica vezana uz CHF, te je prilikom izračuna uzeo tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, te je takvim izračunom utvrdio više plaćen iznos od 40.000,00 kn, za koji je zbog primijenjenih ništetnih ugovornih odredaba tužitelj oštećen.

4. Nadalje, prema odredbi članka 3 Ugovora o kreditu naknada 3,70% od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva. Ulazne naknade, također su ništetne jer se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed formulirane te o kojima banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, niti su isti mogli utjecati na njih. Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te se poziva na odredbu čl. 97. i 102. Zakona o zaštiti potrošača.

5. S obzirom da je tužitelj platio tuženiku jednokratnu naknadu ugovora u visini kako je to ranije navedeno očito je da su iste prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da su navedene odredbe ništetne.

6. Odredba članka 247. Zakona o obveznim odnosima određuje trenutak sklapanja ugovora i to kada se ugovorne strane usuglase o bitnim sastojcima ugovora. Predmet i cijena bitni su sastojci ugovora, a putem ovakve ugovorne odredbe tužena je potpuno izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu. U konkretnom slučaju, stranke nisu posebno razgovarale niti pregovarale o pojedinim odredbama ugovora.

7. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Iako Zakon o obveznim odnosima nema propisane kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, međutim temeljno načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

8. Prema odredbi članka 59.Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji su u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti u promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih odredaba zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

9. Prema članku 81. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo smatra se nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenim, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, a u članku 82. ZZP-a ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. istog Zakona taksativno su navedene i koje bi se mogle smatrati nepoštenima.

10. Prema članku 87. st.1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

11. Prema članku 1111.st.1. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

12. Prema članku 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Prema članku 1116.ZOO-a stjecatelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nepošten, pripada mu naknada samo za nužne troškove.

14. Prema članku 322.st.1. ZOO-a ugovor je ništetan ako je protivan prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakonom u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Prema članku 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

16. S obzirom na navedeno tužitelj je tražio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj: 218-50-4794456 sklopljen dana 31.3.2008. između DU, kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austrie d.d.,kao kreditora, potvrđen kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa], pod brojem OV-6676/08 dana 1.4.2008. , te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju ukupan iznos od 11.945,84 eura, sa zakonskom zateznom kamatom odnosno podredno ukoliko prvo postavljeni tužbeni zahtjev bude odbijen, da se presudom utvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe predmetnog ugovora o kreditu u svakom dijelu predmetnog ugovora u kojima se spominje valutna klauzula , te jednokratna nagrada , te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.309,26 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, te da nadoknadi tužitelju parnične troškove.

17. Tužitelj je podneskom od 14.2.2024. specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te je predložio da sud donese presudu i to pod točkom I. tužbenog zahtjeva kojom se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 218-50-4794456 sklopljen dana 31.3.2008. između DU kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, te pod točkom II. da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 7.871,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Tužitelj je naveo da u slučaju da prvo postavljeni tužbeni zahtjev bude odbijen predlaže da sud podredno donese presudu kojom se pod točkom I. utvrđuje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to u svakom dijelu predmetnog ugovora u kojem se spominje valutna klauzula i jednokratna naknada ( ulazna naknada), te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 4.071,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

18. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je nesporno da su stranke 31.3.2008. sklopile predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 17.283,66 CHF, te da je ugovorena redovna kamata od 7,05 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Osporavaju se navodi tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli ugovor o kreditu ništetan. Eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik osporava, ne može povlačiti ništetnost samog ugovora. Poziva se na odredbu čl.55. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Tuženik nadalje navodi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF , te su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni opći akti kreditora i tužitelj se svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja ugovora propisani način određivanja visine kamatne stope , način obračuna i plaćanja kamate , te se kamata može ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Tužitelju je pojašnjena odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare i poziva se na presudu Vrhovnog suda RH , broj: Rev-2245/17 od 20.3.2018. povodom izvanredne revizije u kojoj je izraženo pravno shvaćanje, da je pokretane parničnog postupka za zatšitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO. zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donijete povodom te tužbe. Presuda VTS RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom koji je donesena , a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Tuženik navodi da je time zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počelo teći 13.6.2014. , a koju tražbinu primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi čl.225. ZOO. Tužitelj je podnio tužbu dana 5.6.2023. , te je razvidno da je protekao opći zastarni rok od pet godina. Tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nedopuštena i nepoštena, a kao takva i ništetna. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valuta RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao sukladno zakonu. Tuženik nadalje tvrdi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora , te je tužitelj po vlastitom izboru nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule odabrao valutnu klauzulu u CHF. Takav odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati valutnu klauzulu. Promjena tečaja strane valute nije predvidiva i tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno se trebaju ispuniti uvjeti iz čl.81. ZZP ( NN 96/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule pozivajući se na odredbu čl.226. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, navodi da tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe, pa se ne može pozvati na utvrđenja iz navedene presude. Glede odredbe koja se odnosi na troškove obrade kredita ( čl.3. ugovora), navodi da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavlja upravo odredba čl.3. Ugovora o kreditu i opći akti tužitelja , te je tužitelju navedena sporna odredba pojašnjena. Vezano uz troškove obrade kredita tuženik ističe prigovor zastare.

19. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka na ročištu dana 11.6.2024. navodeći da ne prigovara matematičkom izračunu kako je navedeno u vještačkom nalazu ali da ističe da je vještak za cjelokupno razdoblje otplate kredita koristio fiksni tečaj iako su stranke ugovorile srednji tečaj na dan dospijeća pojedinog anuiteta, te se nije očitovao na sređeni tužbeni zahtjev tužitelja od 14.2.2024.

20. U dokaznom postupku izvršen je uvid ugovor o kreditu ( list 10-13 spisa), solemnizaciju ugovora ( list 15 spisa), ponudu za kupnju motornog vozila ( list 14 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice ( list 16-20 spisa), otplatni plan ( list 21-25 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 29-39 spisa), očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu s prilozima (list 47-122 spisa), podnesak tužitelja od 13.10.2023. (list 124 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Natalije Jambrečić, mag.oec., stalni sudski vještak za računovodstvo, financije i bankarstvo ( list 132 – 134 i 141-153 spisa), podnesak tužitelja od 14.2.2024. kojim specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka ( list 161-163 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

21. Tužitelj je izjavio da je imao namjeru kupiti osobno vozilo , te je obilazio auto salone koji su svi nudili kredite za kupnju osobnih vozila od različitih banaka. U Auto centru Knez u [adresa] našao je vozilo koje mu odgovara, te mu je trgovac iz navedenog auto centra nudio kredite određenih banaka, ne sjeća se više kojih. Isti trgovac prezentirao mu je kredit Raiffeisen banke kao najpovoljniji, vezano uz uvjete i visinu anuiteta. Kazao mu je da postoje krediti i u drugim valutama, ali da je kredit u CHF najpovoljniji kredit. Prezentirao mu je otplate u različitim valutama, a najpovoljniji kredit je bio u CHF, te mu je trgovac kazao da u posljednje vrijeme iznad prosječna većina kupaca uzima kredit u CHF. Nije mu prezentirao nikakve rizike vezane uz CHF. Bitni elementi ugovora , dakle ukupan iznos kredita , ročnost, broj rata dogovoreni su kod trgovca u auto centru. Zbog proteka vremena nije se mogao sjetiti da li ispunjeni ugovor prvi put vidio kod trgovca ili kod javnog bilježnika. On nije nosio ugovor k javnom bilježniku već ga je ugovor čekao kod javnog bilježnika. Ugovor je bio tipski, ranije isprintan, nije se moglo pregovarati niti o jednoj odredbi ugovora, kakva je bila kamata, bila je. Ugovor je vidio i pročitao kod javnog bilježnika , time da je u svom primjerku ugovora pratio što čita neko od djelatnika javnog bilježnika, a nitko od banke nije bio nazočan. Nije imao pitanja već ga je djelatnik javnog bilježnika upozorio da treba redovito otplaćivati kredit , da banka ima instrument osiguranja i da može ići na prisilnu naplatu. Prilikom razgovora o kreditu trgovac u auto kući mu je naveo da postoji obveza plaćanja naknade obrade kredita i kazao je koliko ista iznosi u postotku u odnosu na kredit. Rečeno mu je da je ta naknada normalna, da je sastavni dio ugovora o kreditu, da se ne može pregovarati o istoj , već da može ili prihvatiti takav kredit ili ne prihvatiti. U vrijeme uzimanja kredita bio je zaposlen u MTČ, tvornica dječje trikotaže Prelog, nije imao nikakav obrt , niti firmu , a vozilo je koristio za osobne potrebe, za odlazak na posao jer je imao vozilo staro 17 do 18 godina. Kredit je otplaćivao na način da je svaki mjesec nosio novac u banku. Kada je došlo do povećanja rate kredita prvi put pitao je o čemu se radi , te mu je bilo rečeno da tečaj varira, da se mijenja iz dana u dan, i da je stoga svaka rata različita. Od banke mu nije ponuđeno da uzme kredit u nekoj drugoj valuti i da otplati kredit u CHF, a niti je on sam došao na takvu ideju. Za vrijeme otplate kredita što je trajalo 7 godina, nije mu ponuđena konverzija, niti refinanciranje kredita. Kada je s djelatnikom banke razgovarao vezano uz povećanje rate kredita isti mu nije napomenuo nikakve rizike vezane uz CHF , nije mu spomenut termin valute utočišta, niti koju valutu štiti ili ne štiti HNB i na koji način. Uz ugovor o kreditu dobio je otplatni plan u kojem su svi iznosi bili isti , a kući je dobivao nove otplatne planove kada je dolazilo do promjene kamatne stope.

22. Iz nalaza stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić, mag.oec., proizlazi da je prilikom isplate kredita obračunata i naplaćena naknada u visini od 639,50 CHF ( 2.941,18 kuna). Ujedno iz nalaza je razvidno da se kamatna stopa od početne, 7,05 % mijenjala 31.3.2009. na 7,75 %, dana 31.7.2011. na 7,50 %, dana 31.10.2011. na 6,75 %, dana 31.5.2014. na 6,72 % koja je vrijedila do konačne otplate kredita. Zaključak je vještaka da je razlika između iznosa koji je tuženik isplatio tužitelju prilikom isplate kredita i iznosa koji je tužitelj ukupno platio tuženiku prilikom otplate kredita za razdoblje od sklapanja ugovora do 1.5.2015. iznosi 7.871,36 eura, a da je tužitelj , tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja ( isplate kredita) više platio 4.071,43 eura. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 14.2.2024., dok tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući isti stručnim i objektivnim.

23. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu od 31.3.2008., broj: 218-50-4794456, te nije sporno da je prednik tuženika plasirao tužitelju kredit od 17.283,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,05 % godišnje, kao i da je bila ugovorena valutna klauzula koja je bila vezana za švicarski franak.

24. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

26. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

27. Odredbom članka 11. Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine''/91, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 12. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj greškom poziva na čl. 4. ZOO/05 koji nije vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora.

28. Prema odredbi članka 15. ZOO/91 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 16. ZOO/91 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

29. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Među strankama je sporno i da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica ( valutna klauzula) i odredba kojom je ugovorena jednokratna nagrada u iznosu od 3,70 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

30. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti i isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-140/12, na Zakon o zaštiti potrošača, kao i odredbu čl. 502. C. Zakona o parničnom postupku.

31. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

32. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

33. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

34. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

35. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

36. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

37. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

38. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

39. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

40. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

41. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

42. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje poštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

43. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

44. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

45. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

46. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

47. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

48. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

49. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

50. Nakon provedenog postupka nesporno je utvrđeno :

-da su parnične stranke dana 31.3.2008. sklopile ugovor o kreditu broj: 218-50- 4794456, za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 17.283,66 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je redovna kamata određena u 7,05% godišnje , promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je čl.3. predmetnog ugovora određena naknada od 3,70 %, ,

-da je tužitelj sve informacije o predmetnom kreditu dobio od trgovca u Auto kući Knez gdje je namjeravao kupiti osobno vozilo, te da su se te informacije prvenstveno odnosile o ukupnom iznosu kredita , rokovima plaćanja kredita, bez da mu je navedeni djelatnik auto kuće naveo bilo kakve rizike vezane uz kredite u valuti CHF , time da mu je isti naveo da postoji i obveza plaćanja naknade obrade kredita koja je sastavni dio ugovora o kreditu o kojoj se ne može pregovarati, već da može ili prihvatiti takav kredit, ili ne prihvatiti isti, time da mu je trgovac kazao koliki se postotak od iznosa kredita odnosi na naknadu za obradu kredita,

-da tužitelj nije razgovarao ni s jednim djelatnikom banke vezano uz predmetni kredit iz čega proizlazi da su netočni navodi tuženika da su tužitelju pojašnjene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi o valutnoj klauzuli, kao i o odredbi koja se odnosi na troškove obrade kredita,

-da su tužitelju prilikom upita zbog čega je došlo do povećanja rate kredita odgovoreno da tečaj varira, da se mijenja iz dana u dan, ali da mu od strane banke nije bilo ponuđeno da uzme kredit u nekoj drugoj valuti, kako bi otplatio postojeći kredit u CHF, nije mu ponuđena konverzija, niti refinanciranje kredita, niti mu je djelatnik banke prilikom tog razgovora iznio bilo kakve rizike vezane uz švicarski franak, nije mu spomenuo termin valute utočišta, ni objasnio isti, a niti mu je objasnio koju valutu i na koji način ili ne štiti HNB i na koji način.

51. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da CHF predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik nije sa tužiteljem prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta kojom je vezana glavnica u CHF niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu, niti je pojedinačno pregovarao s tuženikom o odredbi ugovora koja se odnosi na obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Sud smatra da je tuženik tužitelja prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kao i glede ugovaranja tzv. ulazne naknade.

52. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018.godine. Navedenom presudom u točci I. izreke odbijena je žalba između ostalih i 4.tužene Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: 1401/2012 od 4.7.2013. kojom se utvrđuje da je 4.tužena Raiffeisenbank Austria u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

53. S obzirom na navedeno ovaj sud je smatrao da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF kao i odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. Naime, o navedenim odredbama ugovora nije se pregovaralo sa tužiteljem, tuženik je sam sastavio ugovor o kreditu, korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovora , te isti kao prosječan potrošač nije mogao sagledati kao cjelinu svoju obvezu spram spornog ugovora, te je zbog nepoznavanja parametara doveden u neravnopravni položaj što je suprotno načelima obveznog prava.

54. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove zastarni rok iznosi pet godina. VS RH je u svojim presudama broj: Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel VS RH korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem zaključka na svojoj sjednici od 30.siječnja 2020. koja glasi: Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO/05 ( čl.104.st.1. ZOO/91 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora). Na sjednici građanskog odjela VS RH od 31.siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( Su- IV-33/2022) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 45/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom čl. 225. ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl.241. ZOO zbog čega zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupom pravomoćnosti te presude, 14.lipnja 2018. zastara počela teći iznova.

55. Ništetnost naknade za odobrenje kredita ( čl.3. predmetnog ugovora) proizlazi iz odredbe čl.96. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56713 – dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora , te čl.99. ZZP/07 i čl.102 ZZP/07, te odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05 ) i čl.115. ZOO. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. smatra se da se nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca , te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a s obzirom da je tužitelj decidirano tvrdio da se o toj odredbi nije moglo pregovarati, da mu je djelatnik auto kuće koji mu je prezentirao odredbe ugovora o kreditu naveo da je odredba o naknadi sastavni dio ugovora, te da može ili prihvatiti takav ugovor ili ne prihvatiti isti. Banka nije prezentirala o kakvim se stvarnim troškovima radi, niti zbog čega je visina naknade određena upravo u iznosu od 3,75 %, dakle koji troškovi i usluge tu ulaze i koja se visina odnosi na svaku uslugu ili trošak. Dakle tužitelj je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade ( koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Dakle, tužitelj je s obzirom da je iznos naknade naveden u postotku mogao izvesti zaključak o visini naknade ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja trebalo je ocijeniti da li je tuženoj bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odluku i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno da li je banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, o tzv. ulaznoj naknadi. Kako je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s obzirom da tužitelj nije niti kontaktirao sa službenicima banke, već sa prodavačem vozila u auto salonu, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetno spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo kvantitativno ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke može se zaključiti da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

56. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su dijelovi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ /91;dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema prodajnom tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

57. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se u slučaju restitucijske štete kao što je u ovom slučaju odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala.

58. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

59. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da ugovor o kreditu egzistira bez dijelova ništetnih odredbi ( presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene) bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po prodajnom tečaju za CHF tuženika, te bez odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita. U konkretnom slučaju nije ništav cijeli ugovor već samo gore označeni dijelovi odredbi ugovora bez kojih ugovor može i dalje egzistirati. Neosnovano je pozivanje tuženika na činjenice da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dopuštene zakonom što nije sporno ali u konkretnom slučaju takve su odredbe nedopuštene budući da su ugovorene na štetu potrošača.

60. Odredbom članka 103./91 ZOO koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

61. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a imajući u vidu nedvojbenu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine/91 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO-a/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već pri sklapanju ugovora bio nepošten pa je dužan platiti zatezne kamata od dana stjecanja.

62. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

63. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti radi koje se vodi ovaj postupak, pa stoga zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose teku od dospijeća pojedinog iznosa, pa do isplate, a ne od presuđenja.

64. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

65. Odredbom čl. 224.st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe iako ona nije bila uvjet ugovora, niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema stajalištu VS RH izraženo u odluci Rev- 1172/18 od 19.ožujka 2019. ništetnost dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj zaštitnoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora. Prema odredbi čl. 1065. i čl. 1021. ZOO bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja danog iznosa uz plaćanje ugovorenih kamata u vrijeme i na način kao što je to utvrđeno ugovorom. Eventualna ništetnost odredbi u dijelu ugovorene zaštitne klauzule i način mijenjanja kamatne stope nisu bitni elementi ugovora, te ugovor može opstati bez njih. Odredbom čl.87. i 102. ZZP propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost samog ugovora ako isti može opstati bez te ništetne odredbe. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu koja se odnose na glavni predmet mogu opstati i bez zaštitne klauzule i bez odredbe o jednokratnoj naknadi slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu neosnovan.

66. Slijedom navedenog odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka predmetni ugovor o kreditu, te temeljem čega isti traži isplatu u iznosu od 7.871,36 EUR.

67. Tužitelj je tužbom tražio isplatu iznosa od 5.309,26 EUR u točci II. podrednog tužbenog zahtjeva, te je nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev podneskom od 14.2.2024., sukladno nalazu vještaka, tražeći isplatu u iznosu od 4.071,43 EUR. Tuženik se nije očitovao na smanjeni tužbeni zahtjev radi čega se smatra da je pristao na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl.193. ZPP-a.

68. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima.

69. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. stav 3. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a uslijed čega nisu nastali posebni troškovi.

70. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 ), sastav podneska od 15.9.2023., 14.2.2024. svaki u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8/1), sastav podneska od 13.10.2023. Tbr. 8/3 Tarife) u iznosu od 50,00 eura, sastav žalbe od 9.8.2024. ( Tbr. 5) u iznosu od 300,00 EUR, zastupanje na ročištu dana 11.10.2023.. 11.6.2024., 24.2.2026., za svako u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sve uz pripadajući PDV, kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 280,00 EUR i pristojbe na žalbu u iznosu od 99,50 EUR, a što ukupno iznosi 2.442,00 EUR.

71. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

[adresa], 9.,travnja 2026.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.