Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-508/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun u pravnoj stvari tužiteljice OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Kusalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Erste&Steirmarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupa punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu od 13. veljače 2026. broj P-368/2022-16, dana 9. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu od 13. veljače 2026. broj P-368/2022-16.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu.

2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i preinačiti rješenje, odnosno ukinuti rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženice radi isplate iznosa od 702,69 EUR sa zateznom kamatom temeljem ništetne odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5101845942 koji je između stranaka sklopljen 9. ožujka 2004. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), da je tuženica istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda Čakovcu navodeći da su stranke u čl. 14. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženice pa je predloženo da se sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Općinskom sudu u Rijeci, imajući u vidu da je Općinski sud u Rijeci i općemjesno nadležan primjenom čl. 46. i čl. 48. ZPP. Utvrdivši da su stranke u čl. 14. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženice (Općinskog suda u Rijeci) u smislu čl. 70. ZPP, koji je ujedno općemjesno nadležan u smislu čl. 46. i čl. 48. ZPP, ali cijeneći da tužiteljica ima status potrošača i primjenjujući odredbe čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03), Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, presudu suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u predmetima C-240/98 i C-244/98 te Zaključak sa sastanka predstavnika građanskih odjela županijskih sudova s predstavnicima Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. broj Su-IV-308/2020, prvostupanjski sud utvrđuje na temelju iskaza tužiteljice da se radi o tipskom ugovoru koji sadrži prorogacijsku klauzulu o kojoj stranke nisu pregovarale i koja bi prema tvrdnjama tužiteljice uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu jer bi radi ostvarivanja prava bila izvrgnuta dodatnim troškovima i ulaganju dodatnog vremena s obzirom da je od njezina prebivališta u [adresa] do Rijeke udaljenost 253 km koja zahtijeva 3 sata vožnje u jednom smjeru i što bi imalo odvraćajući efekt za tužiteljicu u smislu prava na pristup sudu. Svoju nadležnost sud nalazi u odredbi čl. 59. ZPP za čiju primjenu nije odlučno što poslovnica tuženice u Čakovcu nije upisana u sudski registar kao podružnica jer se pojam podružnice ne može poistovjetiti s pojmom poslovne jedinice, a sama činjenica što je Ugovor o kreditu zaključen u Čakovcu govori u prilog zaključku da je tuženica svoju poslovnu djelatnost kreditiranja građana obavljala izvan registriranog sjedišta (u poslovnici u Čakovcu). Svoju nadležnost sud temelji i na tumačenju Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2010. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbi (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, te u primjeni čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju temeljem koje je tužiteljica kao potrošač ovlaštena podnijeti tužbu pred sudom koji ima sjedište u mjestu njezinog prebivališta.

6. U žalbi tuženica navodi da je bila onemogućena dokazivati svoje tvrdnje da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a na što je ovlaštena primjenom čl. 81. st. 4. ZZP. Nadalje, sud je paušalno utvrdio da je sporna ugovorna odredba nepoštena i s tim u vezi je nepotpuno utvrdio činjenično stanje i počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ukazujući na odluke drugostupanjskih sudova u kojima je izraženo stajalište da identična ugovorna odredba nije ništetna jer time potrošaču nije otežano ostvarivanje prava pred drugim sudom, s obzirom da ima mogućnost angažirati odvjetnika i biti saslušan zamolbenim putem. Isto tako smatra da sud nije cijenio da je Općinski sud u Rijeci nadležan za slučaj spora i primjenom pravila o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i čl. 48. ZPP pa je i iz tog razloga počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Smatra da se nadležnost prvostupanjskog suda ne može temeljiti na čl. 59. ZPP jer se "poslovna jedinica" ima tumačiti kao u sudski registar upisana podružnica, a što poslovnica tuženice u Čakovcu nikada nije bila. U prilog žalbenih tvrdnji ukazuje na odluke drugostupanjskih sudova.

7. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,00% na iznos kredita i za isplatu iznosa od 702,69 EUR koji je plaćen tuženici po tom osnovu.

8. U odgovoru na tužbu tuženica je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda navodeći da su stranke u čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, a taj je sud i općemjesno nadležan primjenom odredaba čl. 46. i 48. ZPP.

9. Prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu (ne)dopuštenosti prorogacijske klauzule, te nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženica u žalbi smatrajući u bitnome da rješenje ne sadrži razloge na temelju kojih je prvostupanjski sud ocijenio da je prorogacijska klauzula nepoštena, odnosno na temelju čega je zaključio da o predmetnoj ugovornoj odredbi stranke nisu pregovarale i da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženica tvrdeći da je bila onemogućena u dokazivanju činjenice da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu kao pravilnim prihvaća i ovaj sud i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice, na koje iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom čl. 59. ZPP valjalo identično odlučiti odbijanjem prigovora tuženice.

11. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te O Editores SA protiv OBK i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što znači da je odredba čl. 14. Ugovora o kreditu, koja je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženice i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, nepoštena ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

11.1. Tuženica je imala mogućnost dokazivanja činjenice da su između stranaka vođeni pregovori o ugovornoj odredbi iz čl. 14. Ugovora o kreditu jer je u postupku bila zastupana po punomoćniku (odvjetniku) i imala je mogućnost navedenu činjenicu iznijeti i istu dokazati, ali istu mogućnost nije iskoristila pa u žalbi neosnovano tvrdi da je u istome bila onemogućena. Nasuprot tome sud je saslušao tužiteljicu koja u iskazu jasno navodi da se radilo o unaprijed formuliranom tipskom ugovoru o čijim odredbama nije bila u mogućnosti pregovarati, pa tako niti o odredbi koja sadrži prorogacijsku klauzulu, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da odredba čl. 14. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pregovaranja ugovornih stranaka.

12. Stajalište prvostupanjskog suda o razlozima nepoštenosti prorogacijske klauzule u konkretnom slučaju nije u protivnosti sa Zaključkom sa sastanka predstavnika Građanskog odjela VSRH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020, kada je sud u konkretnom slučaju zaključio da bi tužiteljica s obzirom na mjesto prebivališta bila izložena dodatnim financijskim troškovima i dodatnom vremenu radi pristupa sudu sa sjedištem u [adresa], na što tužiteljica jasno ukazuje u svom iskazu navodeći da je od mjesta njezina prebivališta do sjedišta suda u [adresa] udaljenost 253 km u jednom smjeru koji iziskuje vožnju od 3 sata, da nema osobni automobil da bi se sama odvezla u Rijeku niti je ima tko dovesti, kao i da ima 67 godina i prima nisku mirovinu radi čega financijski ne bi bila u mogućnosti ostvarivati pravnu zaštitu pred sudom u Rijeci, pa uzimajući pritom u obzir i visinu novčanog zahtjeva pravilno je daljnje stajalište prvostupanjskog suda na temelju kojeg zaključuje da bi primjena navedene ugovorne odredbe imala za tužiteljicu odvraćajući učinak na ostvarivanje sudske zaštite. Da bi otklonila nastanak dodatnih financijskih troškova u toj situaciji tužiteljica bi morala angažirati odvjetnika sa sjedištem u [adresa], a kada bi angažirala odvjetnika prema svom izboru, kao što je učinila u konkretnom slučaju, teretili bi je (povrh redovnih) troškovi odvjetnika koji su vezani uz odlazak na rasprave pred sudom u Rijeci.

13. Točno je da je i prema čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP koji propisuju općemjesnu nadležnost suda prema sjedištu tuženika za postupanje u ovom postupku mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Međutim, kako je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici u Čakovcu, što je navedeno u uvodu Ugovora o kreditu, to se tužiteljica očito opredijelila za izberivu mjesnu nadležnost prema mjestu u ko jem se nalazi poslovna jedinica tuženice u smislu čl. 59. ZPP. S obzirom na navedeno nadležnost prvostupanjskog suda nije utemeljena na čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.) koji se odnosi na nadležnost u sporovima s međunarodnim elementom nego je nadležnost utemeljena na čl. 59. ZPP.

14. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP -a potvrdio prvostupanjsko rješenje.

U Varaždinu 9. travnja 2026.

Sutkinja

Sanja Bađun