Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-637/2019-55

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužiteljice IM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 26. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 9. travnja 2026. kao dana donošenja i objave presude

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužiteljici IM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.308,86 EUR (pet tisuća tristo osam eura i osamdeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, koja od 1.1.2008. pa do 30.6.2011. teče po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. pa do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. pa do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

na iznos od 68,14 € s kamatom od 30.6.2011. do plaćanja;

na iznos od 132,93 € s kamatom od 31.7.2011. do plaćanja;

na iznos od 118,12 € s kamatom od 31.8.2011. do plaćanja;

na iznos od 106,68 € s kamatom od 30.9.2011. do plaćanja;

na iznos od 105,25 € s kamatom od 31.10.2011. do plaćanja;

na iznos od 104,24 € s kamatom od 30.11.2011. do plaćanja;

na iznos od 109,26 € s kamatom od 31.12.2011. do plaćanja;

na iznos od 114,55 € s kamatom od 31.1.2012. do plaćanja;

na iznos od 114,95 € s kamatom od 29.2.2012. do plaćanja;

na iznos od 111,40 € s kamatom od 31.3.2012. do plaćanja;

na iznos od 113,16 € s kamatom od 30.4.2012. do plaćanja;

na iznos od 114,81 € s kamatom od 31.5.2012. do plaćanja;

na iznos od 112,19 € s kamatom od 30.6.2012. do plaćanja;

na iznos od 113,07 € s kamatom od 31.7.2012. do plaćanja;

na iznos od 111,59 € s kamatom od 31.8.2012. do plaćanja;

na iznos od 107,82 € s kamatom od 30.9.2012. do plaćanja;

na iznos od 111,80 € s kamatom od 31.10.2012. do plaćanja;

na iznos od 113,99 € s kamatom od 30.11.2012. do plaćanja;

na iznos od 113,23 € s kamatom od 31.12.2012. do plaćanja;

na iznos od 104,71 € s kamatom od 31.1.2013. do plaćanja;

na iznos od 111,96 € s kamatom od 28.2.2013. do plaćanja;

na iznos od 112,32 € s kamatom od 31.3.2013. do plaćanja;

na iznos od 109,27 € s kamatom od 30.4.2013. do plaćanja;

na iznos od 101,15 € s kamatom od 31.5.2013. do plaćanja;

na iznos od 100,93 € s kamatom od 30.6.2013. do plaćanja;

na iznos od 102,68 € s kamatom od 31.7.2013. do plaćanja

na iznos od 105,96 € s kamatom od 31.8.2013. do plaćanja;

na iznos od 110,98 € s kamatom od 30.9.2013. do plaćanja;

na iznos od 108,40 € s kamatom od 31.10.2013. do plaćanja;

na iznos od 109,89 € s kamatom od 30.11.2013. do plaćanja;

na iznos od 111,58 € s kamatom od 31.12.2013. do plaćanja;

na iznos od 89,68 € s kamatom od 31.1.2014. do plaćanja;

na iznos od 91,79 € s kamatom od 28.2.2014. do plaćanja;

na iznos od 91,15 € s kamatom od 31.3.2014. do plaćanja;

na iznos od 88,67 € s kamatom od 30.4.2014. do plaćanja;

na iznos od 87,66 € s kamatom od 31.5.2014. do plaćanja;

na iznos od 87,93 € s kamatom od 30.6.2014. do plaćanja;

na iznos od 91,14 € s kamatom od 31.7.2014. do plaćanja;

na iznos od 93,46 € s kamatom od 31.8.2014. do plaćanja;

na iznos od 92,94 € s kamatom od 30.9.2014. do plaćanja;

na iznos od 95,16 € s kamatom od 31.10.2014. do plaćanja;

na iznos od 96,72 € s kamatom od 30.11.2014. do plaćanja;

na iznos od 95,89 € s kamatom od 31.12.2014. do plaćanja;

na iznos od 97,04 € s kamatom od 31.1.2015. do plaćanja;

na iznos od 43,61 € s kamatom od 28.2.2015. do plaćanja;

na iznos od 97,00 € s kamatom od 31.3.2015. do plaćanja;

na iznos od 97,00 € s kamatom od 30.4.2015. do plaćanja;

na iznos od 97,01 € s kamatom od 31.5.2015. do plaćanja;

na iznos od 97,01 € s kamatom od 30.6.2015. do plaćanja;

na iznos od 96,99 € s kamatom od 31.7.2015. do plaćanja;

na iznos od 97,00 € s kamatom od 31.8.2015. do plaćanja;

na iznos od 97,00 € s kamatom od 30.9.2015. do plaćanja;

sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu preko dosuđenog iznosa od 5.308,86 EUR do utuženog iznosa od 5.981,16 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da ne postoje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.603,71 EUR i 4,01 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje se potražuju prigovorom radi prebijanja navedenom u odgovoru na tužbu i podnesku tuženika od 24. srpnja 2025.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužiteljici IM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.256,18 EUR (tri tisuće dvjesto pedeset šest eura i osamnaest centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 9. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 375,00 EUR odbija.

IV. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška se odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 6. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platila tuženiku zbog primjene ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF za koje tvrdi da su ništetne. U tužbi navodi da kao korisnik kredita sklopio je s tuženikom dana 16. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011549491, kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja kredit u iznosu od 56.000,00 CHF. Mjesna nadležnost Općinskog suda u Varaždinu proizlazi iz čl. 11. predmetnog Ugovora. Ugovor u svojem članku 4. regulira redovnu kamatnu stopu na način da sadrži odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. U skladu s time tuženik je u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu, od početne stope od 4,20% godišnje, o čemu je tužitelja obavještavao dopisima, povećavajući istovremeno iznos mjesečnog anuiteta koji je tužitelj otplaćivao. Postupajući na taj način, tuženik je jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja utvrđenima čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnog anuiteta koji je plaćao tužitelj, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Osporavanje tuženikovog prava da samovoljno mijenja kamatne stope, temelji se između ostalog i na presudi Europskog suda pravde br. C-26/13, od 30. travnja 2014. prema kojoj se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da „ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva“. Točnije, u konkretnom slučaju to bi značilo da se tužitelju prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu trebalo na preciziran, razumljiv i transparentan način pojasniti pod kojim uvjetima i okolnostima, te na koji način dolazi do promjene kamatne stope, te odnos te odredbe ugovora s ostalima tako da tužitelj može jasno predvidjeti koje ekonomske posljedice vuče sklapanje takvog ugovora. Predmetna, sporna ugovorna odredba ovisila je isključivo o odluci jedne strane, banke, bez preciznog navođenja uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena. Takva odredba predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji tu istu promjenu ne može ni na koji način predvidjeti, niti provjeriti okolnosti pod kojima je došlo do te promjene jer ne postoje precizni mehanizmi kontrole. Nadalje, ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. U konkretnom slučaju, unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, suprotno je svim navedenim načelima obveznog prava, jer je time tužitelj – korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 4. ugovora) takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok ni približno nije znao ni mogao znati kako i u kojem smjeru će se ta kamatna stopa tijekom otplate kredita kretati. Upravo tako zaključio je i Vrhovni sud u reviziji Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., a i u reviziji Rev.1172/2018 od 19. ožujka 2019. Stoga dio odredbe čl. 4. Ugovora kojom se kamatna stopa određuje kao „promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“ temeljem čl. 81. Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZZP/03) predstavlja nepoštene ugovorne odredbe koje su kao takve temeljem čl. 87. ZZP/03, te čl. 296., 322. i 323. ZOO-a ništetne i ne proizvode pravne učinke, odnosno smatraju se kao da nisu ugovorene. Nadalje, u čl. 7. Ugovora sadržane su odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF). Tužitelj je temeljem čl. 7. Ugovora bio u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici. Tijekom pregovora oko sk lapanja Ugovora, kao i prilikom njegova sklapanja, tuženik nije obavijestio tužitelja kao potrošača o svim parametrima nužnim za donošenje i informiranje valjane odluke. Tako ga osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak, razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je domicilna valuta tužitelja ili tuženika, već naprotiv, kako tužitelje tako i brojne druge korisnike kredita kroz reklame prilikom razgovora poticao je na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o „sigurnoj“ valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za njegova korisnika. Takvim postupanjem tuženik je rizik promjenjive vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužitelja, koji je anuitete, dakle glavnicu i kamate zajedno, otplaćivao u hrvatskim kunama, čime je za tužitelja učinio neizvjesnom njegovu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora i time prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pri svemu tome treba naglasiti kako tužitelj nije ekonomski stručnjak, pa čak ni osoba koja bi imala neki oblik formalnog ekonomskog obrazovanja, dok tuženik za kreiranje bankarskih proizvoda i sastavljanje ugovora zapošljava niz stručnjaka različitih specijalističkih znanja, između ostalog i makroekonomiste zadužene za procjenu kretanja cijene novca u budućem razdoblju. Stoga je i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio u neizmjerno povoljnijem položaju u odnosu na tužitelja kao potrošača, što je u konkretnom slučaju iskoristio na štetu tužitelja, propuštajući pružiti mu potrebne informacije za donošenje informirane odluke. Stoga se i kod odredaba čl. 7. Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veće uz tečaj švicarskog franka, o čemu također tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem niti mu je pružio dostatne podatke, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke. Navedena pravna utvrđenja sadržana su i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P -1401/12 od 14. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te VSRH poslovni broj, poslovni broj Revt575/16 od 3. listopada 2017., VSRH poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. kao i Ustavnog suda RH, poslovni broj U-III-2521/15, U-III- 2536/15, U-2547/15, U-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016., donesenima u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tuženika kao jedne od stranaka u postupku. Tužitelj se stoga poziva na predmetna pravna utvrđenja za koja je vezan i Naslovni sud u ovom parničnom postupku temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, radi čega ne postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, budući da je ista utvrđena obvezujućom presudom donesenom temeljem kolektivne tužbe potrošača. Posljedica nepoštenih ugovornih odredaba opisanih u toč. III., IV. i V. tužbe znatna je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navedeno se nesporno očituje u činjenici da je tužiteljeva ukupna obveza do dana 30. rujna 2015. (kada je izvršena konverzija, koja će se u nastavku tužbe obrazložiti) po tom kreditu zajedno s ugovorenom kamatom od 4,20% godišnje i po tečaju na dan korištenja kredita trebala iznositi 216.669,68 kuna, a da je do tog dana tužitelj isplatio tuženiku umjesto ovog iznosa ukupan iznos od 277.230,81 kunu, odnosno čak 60.561,13 kuna više nego što je bilo ugovoreno. Dana 11. prosinca 2015., na poziv tuženika, a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, stranke su sklopile Dodatak predmetnog ugovora o kreditu, tzv. konverziju kredita u EUR, kojom je na dan 30. rujna 2015. ustanovljena neotplaćena glavnica kredita koja iznosi 17.460,19 EUR i priznata je preplata u iznosu od 26.657,01 kuna, koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta. Ukoliko se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. namire više uplaćeni iznosi od 15.488,27 kuna za razdoblje od 31. prosinca 2007. do 30. travnja 2011. (djelomično) i obračunata zakonska zatezna kamata na te iznose od 11.168,73 kune, preplaćeni iznosi do 30. rujna 2015. iznose 45.072,85 kuna. O pitanju postojanja pravnog interesa tužitelja da nakon što je sklopio Dodatak ugovora o kreditu zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, pravno je stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev.2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrdivši da tužitelj i dalje ima pravni interes za ovim zahtjevom, to stoga što joj konverzijom nije u cijelosti namiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu. Budući da je preplaćeni iznos od 45.072,85 kuna tuženik stekao bez osnova, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, dužan je kao nepošten stjecatelj temeljem čl. 1111. i 1115. ZOO-a vratiti tužitelju cjelokupan taj iznos uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa. Stoga tužiteljica podnosi ovu tužbu te predlaže da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini. Prvenstveno ističe da je sa tužiteljem sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011549491 koji je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019-36 Rješenjem od 4.3.2020 odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema tome Sporazum o konverziji odnosno konkretno odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011549491 va ljan je i ima pravne učinke među strankama ovog postupka. Stoga korisnici kredita u CHF, koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti jer je neosnovan jer su postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate, kamate i glavnica, a novim se ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelos ti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati, jer se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, budući da ovaj spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i ne radi se više o kreditu u CHF koji je konverzijom prestao postojati, jer je jvalutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule, jer je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena govorom o kreditu i njegovim dodatkom te nema zakonske osnove da se ista tumači, jer je Ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran kod javnog bilježnika te isti p redstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama, jer se tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi se na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog ugovora o kreditu niti iz dodatka ugovoru i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje, jer je je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno kao što je detaljno obrazloženo, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna, jer je u konkretnom slučaju volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope (fiksne), jer je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka koja je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu postala potpuno određena i ne može nikako biti ništetna, početna kamatna stopa nije ugovorena kao fiksna. U konkretnom slučaju nije ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Time je ovako postavljen tužbeni zahtjev kojim potrošač- tužitelj pokušava ugovoreni odnos pretvoriti u kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom protivan kogentnoj normi, protivan volji stranaka i pravnom poslu koji su stranke sklopile. Svako utvrđivanje i traženje isplate suprotno odredbama zakona, suprotno volji stranaka predstavlja stvaranje novog odnosa i prelazi odlučivanje o ovdje predmetnom kreditnom odnosu među strankama. Prigovara se i načinu utvrđivanja visine potraživanja kako je to predložio tužitelj, a sve kako navedeni prijedlog ne korespondira sa dokazima u spisu. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijsko-knjigovodstvenom vještačenju kako je jer je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu prestala obveza po osnovnom kreditu sporazumom stranaka u skladu sa čl.160 ZOO-a , došlo je do potpune restitucije i obuhvaćene su sve otplate učinjene do 30.9.2015 i na taj je dan prihvaćen transparentan obračuna koji je izračunat sukladno kogentnim zakonskim odredbama (čl.19 Zakona o potrošačkom kreditiranju- zakonom određena metodologija). Uz već istaknute prigovore zastare, prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač ističe se i opreza radi prigovor prijeboja, a sve kako nema osnova za isplatu . Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. Nakon podnošenja tužbe tužiteljica je u podnesku od 8. svibnja 2023. tužbeni zahtjev postavila u novoj nacionalnoj valuti Republike Hrvatske euru. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 16. srpnja 2025. postavila tužbeni zahtjev utemeljen na izračunu vještakinje bez uključenih obračunatih zateznih kamata do dana provedene konverzije te u kojem je izvršen prijeboj s preplatom priznatom joj u konverziji te negativnim kamatnim i tečajnim razlikama , kojim potražuje isplatu iznosa od 5.308,86 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji je u odnosu na prethodni manji za 672,30 eura. Tuženik se u podnesku od 24. srpnja 2025. protivi bilo kakvoj promjeni tužbenog zahtjeva, pa dakle i djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska tužitelja od 16. srpnja 2025., slijedom čega je temeljem čl. 193. st. 2. ZPP sud odlučivao o tužbenom zahtjevu kako je isti postavljen u tužbi od 6. lipnja 2019. i podnesku tužiteljice od 8. svibnja 2023. u kojem je tužbeni zahtjev postavljen u eurima, a kojim se potražuje isplata iznosa od 5.981,16 eura.

4. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija predana uz tužbu (u omotnici na stranici 10 spisa), uz odgovor na tužbu (na stranicama 36-47 spisa), uz podnesak tužiteljice od 15. travnja 2020. (na stranicama 60-175 spisa), uz podnesak tuženika od 24. travnja 2020. (na stranicama 89-164 spisa), podnesak tužiteljice od 2. lipnja 2020. (na stranicama 168 -172 spisa), podnesak tuženika od 26. kolovoza 2020. (na stranicama 188 -217 spisa), podnesak tužitelja od 22. prosinca 2020. (na stranicama 222-246 spisa), podnesak tuženika od 17. veljače 2021. (na stranicama 255-262 spisa), uz podnesak tuženika od 30. travnja 2021. (na stranicama 286-298 spisa), podnesak vještakinje od 17. ožujka 2025. (na stranici 337 spisa), dokumentacija uz podnesak tuženika od 25. ožujka 2025. (na stranicama 343-502 spisa), uz podnesak tuženika od 4. travnja 2025. (na stranicama 504-554 spisa), uz podnesak tuženika od 21. svibnja 2025. (na stranicama 561 -641 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, i računovodstvo Vlasti Santo Olđa, pročitan i su nalaz vještakinje Vlaste Santo-Olđa od 27. svibnja 2025. (na stranicama 642-673 spisa), očitovanje vještakinje o primjedbama tuženika od 10. prosinca 2025. (na stranicama 760-761 spisa), saslušana je svjedokinja TM te je saslušana i tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja. Napominje se da je tuženik na ročištu održanom 14. svibnja 2023. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje AM.

5. Predmet ovog spora je povrat stečenog bez osnova zbog primjene ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF za koje tužiteljica tvrdi da su ništetne. S obzirom na to da tužiteljica nije postavila i deklaratornim tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti tih ugovornih odredbi, sud je o tome odlučivao kao o prethodnom pitanju.

6. Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom 16. lipnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: 90115494913., kojim joj je stavljen na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja kredit u iznosu od 56.000,00 CHF.

- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te da je početna kamatna stopa 4,20 % godišnje

- da je na temelju odluke o promijenjenoj kamatnoj stopi tuženik uvećavao anuitete za iznos povećane kamatne stope.

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je 11. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim su odredbe Ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita

7. Sporno je između stranaka da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, da li je nastupila zastara tražbine, da li je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj riješeno temeljem Dodatka sklopljenog između stranaka sukladno ZIDZPK.

8. Na temelju čl. 8. ZPP Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP) nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

9. Predmet ovog spor je povrat stečenog bez osnove zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi za koje tužiteljica tvrdi da su ništetne.

10. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez tih ništetnih odredbi, jer ako se ne primjeni promjenjiva kamatna stopa, ostaje početna, a ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnica kredita, a već iz sadržaja ugovora proizlazi da ga je tužiteljica s tuženikom sklopila kao fizička osoba za stambene potrebe, kupnju stambenog objekta i adaptaciju, pa je ista u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti va lutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U - III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt -249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.

14. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP -a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

16. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

17. Valutna klauzula i promjenjive kamatne stope su zakonom dopuštene, ali iste ipak mogu biti utvrđene nepoštenima i slijedom toga ništetnima, ako nisu bile transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nisu bile transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora ima ti stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

18. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

20. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina, a teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako se tužiteljica poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila 14. lipnja 2019. za sve banke, osim za Sberbank (Volksbank), za koju zastara preplaćenih kamata nastupa u lipnju 2023., dok zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF nastupa za svih 8 osuđenih banaka u lipnju 2023. Budući da je tužba u ovom predmetu zaprimljena 6. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES -a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.

21. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Iz samog Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljicom kao fizičkom osobom za potrebe adaptacije stambenog objekta, dakle s tužiteljicom kao potrošačem, da je to potrošački ugovor te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Taj zaključak potvrđuje i činjenica da su ti krediti tretirani kao potrošački kad se provodila konverzija, odnosno kad je 11. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju, kojim su odredbe ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, budući da su se takvi dodaci ugovora prema tom zakonu sklapali sami za potrošačke ugovore. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, da je ugovorena početna kamatna stopa od 5,80 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a iz Nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.

23. Tuženik je na okolnost da se predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo te da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upozorena na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF predložio saslušanje svjedokinje TM, dok je tužiteljica na tu okolnost predložila saslušanje tužiteljice.

24. Svjedokinja TM u svom iskazu navodi da je 2006. godine kad je sklopljen predmetni ugovor o kreditu bila zaposlena u Privrednoj banci, ali nije radila kao osobni bankar već na šalteru te nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora niti ima bilo kakva saznanja o tome, sudjelovala je naknadno 2015. prilikom sklapanja Aneksa ugovora kojim je švicarski franak konvertiran u EUR, da se tužiteljice sjeća kao klijenta banke ali se više ne sjeća okolnosti sklapanja dodatka ugovora o konverziji kredita, da je praksa za sklapanje Aneksa ugovora o konverziji bila takva da se korisnicima kredita slala dokumentacija i prijedlog aneksa te su oni korisnici koji su bili zainteresirani za konverziju nakon toga dolazili u banku te su se izjašnjavali da prihvaćaju konverziju, korisnicima su dostavljani prijedlozi aneksa i popratna dokumentacija tablice sa izračunima.

25. Tužiteljica u svom iskazu navodi da su 2006. godine trebali kredit radi kupnje stana za obitelj, trebalo nam je 35.000 EUR za to, pa je došla u banku i zatražila kredit od 35.000 EUR, da joj je službenica u banci ponudila kredit u tom iznosu ali u švicarskim francima uz napomenu da je to najpovoljniji kredit i da je rata puno manja od rate kredita u EUR te joj je predočila i izračun iz kojeg je bilo razvidno da je rata za CHF manja, da je početna kamatna stopa bila 4,20% a tečaj švicarskog franka u to vrijeme je bio nešto više od 3,5, da je potpisala taj ugovor o kreditu smatrajući da je to za nju dobro i povoljno, a nakon nekog vremena kad su se rate kredita značajno povećale zbog porasta tečaja CHF i kamata shvatila je da to nije bilo dobro za nju da je odlučila kredit uzeti u PBZ banci jer je bila njezin dugogodišnji klijent i tamo je imala otvoreni tekući račun, da je kredit otplaćivala putem trajnog naloga, u banci nije tražila kredit u švicarskim francima, već je tražila kredit u eurima, da je prilikom sklapanja ugovora bilo je spomenuto da je kamatna stopa promjenljiva ali joj to nije bilo dodatno objašnjeno te nije mogla pretpostaviti da će kamatna stopa toliko rasti, da je po zanimanju informatičar, da joj je kod javnog bilježnika kredit bio pročitan samo u glavnim crtama, bilo je rečeno koliko iznosi kredit, kolika je rata, napomenuto da kredit mora redovito otplaćivati jer će joj u protivnom stan biti oduzet, a stan je kupila za potrebe svoje obitelji, da je prije nego je otišla kod bilježnika radi ovjere ugovora ugovor pročitala, a neki pravni izrazi joj kao laiku nisu bili posve jasni, ali je imala povjerenja u banku, da joj u banci nije bio ponuđen kredit u kunama nakon što je pitala da li postoji još neka verzija kredita osim kredita u francima koji joj je ponuđen već joj je rečeno da uzme kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji te da joj je Aneksom ugovora obračunata preplata po kojoj su umanjene rate kredita.

26. Svjedokinja predložena po tuženiku nema saznanja o odlučnim činjenicama, okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu od 16. lipnja 2006. koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jer u tome nije sudjelovala. Ima samo neka općenita saznanja o sklapanju Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija, na temelju kojih se može zaključiti da se u vezi s tim nije pregovaralo s klijentima, već su im se o tome slale pisane obavijesti, po primitku kojih bi se isti izjašnjavali da li prihvaćaju ponuđenu konverziju ili ne. Dakle provođenjem tog dokaza tuženik nije dokazao da se o predmetnom kreditu pojedinačno pregovaralo, da je tužiteljici bilo objašnjeno na temelju čega će se mijenjati kamatna stopa te da je bila upozorena na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na temelju iskaza tužiteljice koji je prihvaćen kao vjerodostojan sud je utvrdio da da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni ugovor u kojima se navodi da je namjena kredita kupnja stambenog objekta i adaptacija, da je sredstva kredita utrošila za tu svrhu, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je riječ o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, da nije bila upozorena na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF niti su joj bili predočeni kriteriji po osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da se početna rata kredita zbog porasta tečaja i kamatne stope znatno povećala.

27. Ocjenom svih provedenih dokaza sud zaključuje da tužiteljici od strane bankarskog službenika nije detaljno objašnjen predmetni kreditni odnos, da joj nisu predočeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope te da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze i nije postupao u dobroj vjeri, odnosno da nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

28. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali da nisu ugovoreni i parametri po osnovu kojih će se ista mijenjati, pa se mijenjala jednostrano na osnovu odluka tužene banke kao što proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještakinje Vlaste Santo Olđa. Za ovaj spor odlučno je to da prilikom sklapanja ugovora nisu ugovoreni kriteriji, odnosno parametri po osnovu kojih bi se mijenjala kamatna stopa, već se ista mijenjala jednostrano prema odlukama tuženika koji je o tome samo obavještavao tužiteljicu kao korisnicu kredita, budući da ugovor o kreditu ne sadrže precizne kriterije za određivanje promjenjive kamatne stope, pa tužiteljica ni na koji način nije mogla znati na koji način i po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, u tom slučaju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem kao korisnikom kredita niti su s njim ugovoreni parametri o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, pa se slijedom toga budući da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, u ovom slučaju se može primijeniti samo ona prva, početno ugovorena kamatna stopa od 4,20%.

29. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu i na temelju dokaza provedenih u ovom postupku je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,80 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

30. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

31. S obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, povrat razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,20% prilikom sklapanja Ugovora i onih kamatnih stopa koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

32. U ovom slučaju je 11. prosinca 2015. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), kojima je promijenjena ugovorena valutna klauzula u CHF u valutnu klauzulu u euru slijedom čega i to treba uzeti u obzir. U odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

33. Iz Aneksa Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos neotplaćenog kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Spomenuti Aneksi Ugovora o kreditu nisu ništetni kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

35. Sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom od 27. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

36. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer sklopljenim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, pa je tužiteljica i nakon sklapanja Dodataka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

37. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda izraženoj u predmetu C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

38. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

39. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Donesena je i odluka broj C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ona nije postignuta konverzijom. Također je donesena i odluka od 9.7.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

40. Slijedom svega navedenoga po stavu ovog suda tužiteljica se sklapanjem Dodataka nije odrekla tih prava, nije dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se dodatkom (aneksom ) o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), pa tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla. To zato jer se u Dodatku (Aneksu) uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, tim dodatkom (aneksom) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliki bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati. Dakle, tužiteljica prema stavu ovog suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

41. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN RH broj 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

42. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku po osnovi promjene tečaja CHF.

43. Kao što je prethodno već rečeni i obrazloženo tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodataka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos koji je u Dodatku nazvan pretplatom.

44. Korisnici kredita koji su proveli konverziju ne smiju biti u nepovoljnijem položaju od korisnika CHF kredita koji nisu proveli konverziju. Pravo na punu restituciju tužiteljica kao potrošač ima prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom na potrošača bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Stoga je u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Slijedom navedenog slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenom valutnom klauzulom na temelju koje se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, a to ne predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, već je i nadalje riječi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

45. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvan ugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se to osnovno pravo potrošača na potpunu restituciju ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju trebalo bi biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Kako to zakonodavac nije učinio, ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

46. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

47. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 LM protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju tužiteljica kao korisnica kredita u CHF, mogla se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su joj bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

48. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - stjecanje bez osnove kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

49. U svrhu utvrđenja koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF do dana konverzije, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo Olđa. Sud je vještakinji dao zadatak da izračuna koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate, odnosno korištenja predmetnog kredita sklopljenog između tužiteljice i tuženika, pri čemu treba uzeti u obzir da su između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, odnosno provedena je konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je potrebno očitovati se i o tome da li je konverzija provedena sukladno navedenom zakonu, a nakon toga od prethodno izračunate preplate oduzeti iznos koji je tužiteljici priznat kao preplata u postupku konverzije iz CHF u EUR.

50. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje od 27. svibnja 2025. i to dijela Nalaza koji sadrži izračun preplate bez uključivanja obračunatih zateznih kamata do dana konverzije te uz prijeboj s negativnim tečajnim i kamatnim razlikama, koji je tužiteljica prihvatila kao mjerodavan u podnesku od 16. srpnja 2025. kojim se očituje na Nalaz vještaka i usklađuje tužbeni zahtjev s njim, proizlazi da ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,20% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužiteljica je do 30.9.2015. više je uplatila kuna 55.923,85, odnosno 7.422,37 €, da je 11.12.2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR, da prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica kredita iznosi 26.387,71 CHF, 17.460,19 EUR, a preplata iznosi kuna 26.657,01, koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta, da je konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015), da je umanjenje iznosa preplate za iznos utvrđen u postupku konverzije moguće izvršiti na dva načina: uz obračun kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 12. za razdoblje do iskorištenja preplate uz prvenstveno namirenje zatezne kamate na te iznose Ili uz obračun zatezne kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 12. od dana preplate do 30.9.2015. te će se iznose preplate uvećati za tako obračunatu kamata.

6.1., da umanjenje preplate tužiteljice na dan 30.9.2015. za preplate utvrđene konverzijom od kuna 26.657,01, uz uračunavanje obračunate kamate do iskorištenja preplate u tabeli u nastavku izvršit će obračun kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 12. za razdoblje od 31.3.2008. do 30.6.2011. (djelomično) sve do 30.9.2015. te će se prvenstveno namiriti obračunate kamata i dio glavnice do iznosa preplate utvrđena konverzijom od kuna 26.657,01, da je tužiteljica više platila radi promjene kamatnih stopa i tečaja CHF, nakon umanjena za preplatu iz konverzije utvrđenu od strane tuženika 39.999,61 kn, odnosno 5.308,86 €, a dani preplata iskazani su u tabeli 15.

51. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz vještakinje te je u skladu sa nalazom vještakinje u podnesku od 16. srpnja 2025. postavila svoj novi tužbeni zahtjev za isplatu usklađen sa Nalazom vještakinje koji je manji od prethodnog iz tužbe, potražuje se isplata iznosa od 5.308,86 eura, ali sud o tom zahtjevu nije odlučivao budući da tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, već je kao što je prethodno rečeno odlučivao u tužbenom zahtjevu kako je isti postavljen u tužbi od 6. lipnja 2019. i podnesku od 8. svibnja 2023. kojim je tužbeni zahtjev izražen u eurima, a kojim se potražuje isplata iznosa od 5.981,16 eura.

52. Tuženik je istaknuo primjedbe na nalaz. Isti u podnesku od 24. srpnja 2025. navodi da je tužiteljica u cijelosti obeštećena preplatom priznatom joj konverzijom u iznosu od d 3.607,71 EUR slijedom čega se pretpostavke pod kojima je izrađen nalaz i mišljenje nisu ostvarile niti su se mogle ostvariti, niti proizlaze iz Ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika. U odnosu na dio nalaza i mišljenja koji se izrađuje na temelju pretpostavki da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu tužitelj prigovara u cijelosti pa takav Nalaz i mišljenje nije prihvatljiv niti podoban za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Prigovara i matematičkom izračunu, navodi da vještak u nalazu uračunava zatezne kamate protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju koji je jasno odredio da se prilikom konverzije ne obračunavaju zakonske zatezne kamate. Postavlja i pitanje da li je u izračunu vještak oduzeo priznatu pretplatu iz Dodatka ugovora o kreditu te da li je konverzija provedena u skladu sa zakonom. Opreza radi ukoliko sud ne uzme u obzir negativne razlike ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na sve negativne razlike te za iznos priznat Dodatkom ugovora o kreditu 3.603,71 EUR sa pripadajućim kamatama uz napomenu da u trenutku kada su se tražbine susrele iste nisu bile u zastari.

53. Vještakinja se o primjedbama tuženika očitovala u podnesku od 10. prosinca 2025. u kojem navodi da Nalaz je izrađen, sukladno zadatku suda, na osnovu dokumentacije iz spisa i naknado dostavljene dokumentacije od strane tuženika i predan sudu 27.5.2025., da je konverzijom uspostavljena ravnoteža kredita koji je odobren u valutu CHF u odnosu na kredit koji je odobren u EUR kod iste banke uz iste uvjete, ali ravnoteža u smislu fiksne kamate i fiksnog tečaja CHF, a izračun čega je dan vještaku u zadatak nije postignuta konverzijom te da odgovori na sve ostale primjedbe tuženika ne spadaju u ovlasti vještaka ekonomsko financijske struke, jer su nalaz i mišljenje izrađeni prema rješenju suda. Vještakinja je i usmeno obrazložila nalaz na ročištu održanom 26. veljače 2026. tako što je iskazala da u cijelosti ostaje kod dostavljenog nalaza i mišljenja te pisanog očitovanja od 10. prosinca 2025. na istaknute primjedbe tuženika na nalaz. S obzirom na to da da punomoćnik tuženika na to ročište nije pristupio, nije bilo pitanja za vještakinju niti zahtjeva da svoj Nalaz dodatno obrazloži.

54. Tuženik osim što osporava matematički izračun preplate glede obračunatih zateznih kamata, osporava i nalaz vještakinje zbog toga što smatra da je tužitelj obeštećen provedenom konverzijom te što su preplate izračunate s obzirom na početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu. Kao što je već prethodno rečeno sud je vještakinji dao zadatak da preplatu izračuna s obzirom na početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu jer su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnima, pa kako iste zbog toga ne proizvode pravne učinke, moguće je primijeniti samo početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu. Glede primjedbi na sam izračun vještakinja se u pisanom očitovanju i tijekom svog saslušanja na sudu očitovala da je izračun pravilan te da u cijelosti ostaje kod danog Nalaza i mišljenja , a iz samog izračuna je razvidno da zatezne kamate nisu obračunate na preplate priznate konverzijom, već djelomično na pojedine dodatne preplate obračunate prema zadatku vještačenja s obzirom na početnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF te da je s tako obračunatim zateznim kamatama u većem dijelu izvršen prijeboj s preplatom priznatom tužiteljici provedenom konverzijom. Sud je nakon pomne analize Nalaza vještakinje, a unatoč prigovorima tuženika, njezin Nalaz prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu. Iz Nalaza proizlazi da je prilikom izračuna preplata izvršen prijeboj s preplatom priznatom tužitelju u konverziji te negativnim kamatnim i tečajnim razlikama.

55. S obzirom na to da je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Budući da je provedenim vještačenjem po vještakinji, i to na temelju izračuna preplate u kojem je izvršen prijeboj s negativnim kamatnim i tečajnim razlikama koji je tužiteljica prihvatila kao mjerodavan, utvrđeno da je tužiteljica do konverzije, dakle do 30.9.2015. ako se primjeni tečaj na dan korištenja kredita i početna kamatna stopa od 4,20% godišnje, nakon odbitka iznosa priznatog joj konverzijom, više uplatila ukupno 5.308,86 eura, to je je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos na koje teku od svakog pojedinog iznosa preplate do isplate, a ne iznos koji isti potražuje tužbom od 6. lipnja 2023. i podneskom od 8. svibnja 2023. u kojem je isti tužbeni zahtjev izražen u eurima, odnosno odlučeno je kao u izreci presude. S obzirom na to da tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe slijedom čega je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu iz tužbe od 6. lipnja 2023. i podneska od 8. svibnja 2023., kojim se potražuje isplata iznosa od 5.981,16 eura, dio tužbenog zahtjeva s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preko dosuđenog iznos od 5.308,86 eura je odbijen.

56. U pogledu tuženikovog prigovora radi prebijanja po osnovu preplate priznate tužiteljici konverzijom i negativnih tečajnih razlika, valja reći da iz nalaza vještaka proizlazi kako je iznos preplate umanjen za preplatu priznatu konverzijom od 3.603,71 eura i negativnu tečajnu razliku od 4,01 eura za koje iznose tuženik ističe prigovor, odnosno to je nalazu uključila u konačni izračun preplate, slijedom čega navedene tražbine tuženika ne postoje, pa je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

57. Napominje se da dokazi i dostavljena sudska praksa koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

58. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate i to do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugod išta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

59. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate teku od svake pojedine preplate pa do isplate kao što se navodi u Nalazu vještakinje, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

60. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica tužbenim zahtjevom iz tužbe potražuje isplatu iznosa od 5.982,16 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sud je tužiteljici iako u parnici nije uspjela u cijelosti budući da je odbijen dio njezinog tužbenog zahtjeva od 672,30 eura, priznao i dosudio zatraženi trošak postupka. U ovom slučaju tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva u povodu čega nisu niti nastali posebni troškovi, zbog čega po stavu suda ima pravo na naknadu svih nastalih joj troškova postupka. Nadale predmetnom slučaju je riječ o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu kao potrošača, koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu, te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.). Sukladno Direktivi EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način, ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Stoga tužiteljica ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka, a u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku sud joj je dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužitelj ici je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), Tarife, trošak sastava četiri obrazložena podnesaka od 5.4.2020., 2.6.2020., 22.12.2020. i 7.4.2021., za svaki po 200,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak sastava tri ostala obrazložena podnesaka od 12.4.2023., 8.5.2023. i 5.7.2025., za svaki po 100,00 EUR na temelju Tbr. 8/3 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 10.5.2023., 14.9.2023., 10.12.2025. i 26.2.2025., za svako ročište po 200,00 EUR na temelju Tbr 9/1 Tarife, sve to uvećano za PDV od 25% na temelju Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 106,18 EUR i trošak knjigovodstveno- financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 400,00 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 3.526,18 EUR. Tužiteljici nije priznat ukupno zatraženi trošak sastava 7 obrazloženih podnesaka podnesenih tijekom postupka za koje za svaki od njih potražuje po 250,00 EUR s PDV-om, već joj je za tri obrazložena podneska od 12.4.2023., 8.5.2023.15,7,2025. priznato po 100,00 EUR za sastav tih podneska budući da je riječ o 6., 7. i 8. podnesku podnesenom tijekom postupka za koje prema Tbr. 8/3 Tarife odvjetniku pripada 50% nagrade, ali ne više od 100 bodova. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

61. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen.

U Varaždinu 9. travnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici u Varaždinu,

2. Tuženiku po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu,

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte