REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-827/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi isplate, 9. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 128-50-4709433 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 15. veljače 2008. i solemnizirali kod javnog bilježnika Aleksandre Micelli iz Novigrada, br. OV-718/08 – a koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka od 316,37 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu za iznos od 33,63 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. prosinca 2025. podnio tužbu u kojoj navodi kako je tužitelj kao korisnik kredita je sa tuženikom dana 15. veljače 2008. sklopio u Umagu, Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 128-50-4709433, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 26.348,25 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Tužitelj da je iskoristio svoje pravo iz članka 9. citiranog Ugovora o kreditu te je 29. rujna 2014. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe članka 9. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 204,79 EUR/1.542,96 kuna. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača(dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističe da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To da zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaran ja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da tužitelj/korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik/Kreditor, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Tužitelj stoga u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnom odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 128-50-4709433 u dijelu kojim je ugovoreno: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže Naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kao u izreci.

2. Člankom 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.– dalje: ZPP) propisano je da ukoliko tuženik u roku od 45 dana od dana zaprimanja tužbe ne podnese odgovor, sud će donijeti presudu zbog ogluhe.

3. Uvidom u potvrde utvrđeno je kako je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. tužbu uredno zaprimio 13. siječnja 2026. (dostavnica na poleđini lista 39 spisa). Rok za dostavu odgovora na tužbu je protekao, a tuženik odgovor nije dostavilo.

4. Dakle, u ovom postupku tužitelj zahtijeva donošenje presude kojom e se utvrditi djelomična ništetnost odredaba ugovora o kreditu i to ugovorne odredbe iz članka 9. stavka 2. Ugovora kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 128-50-4709433 utvrđeno je da je isti sklopljen 15. veljače 2008. između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora kojim je kreditor stavio korisniku na raspolaganje iznos od 26.348,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U članku 9. stavku 2. Ugovora određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

6. Obzirom da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio uz tužbu, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, utvrđeno je da su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku te je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci ove presude zbog ogluhe.

7. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr.7.t.1. te Tbr.46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/2023) i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura (iznos koji je platio) i na presudu zbog ogluhe u iznosu od 13,28 eura, odnosno polovinu punog iznosa pristojbe jer plaćanjem pristojbe u roku od tri dana ima mogućnost smanjiti pristojbenu obvezu za polovicu, prema članku 7. stavku 2. Zakona o sudskim pristojbama.

8. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničkog postupka isplatom iznosa od 316,37 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP -a.

9. Odbijen je u preostalom dijelu za iznos od 33,63 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka na ime sudskih pristojbi kao neosnovan, kako je obrazloženo u točki 7. ovog obrazloženja.

U Puli 9. travnja 2026.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka u roku od petnaest dana, od dana primitka ovjerenog prijepisa presude, a odluku o žalbi donosi nadležni županijski sud.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku