Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81

Poslovni broj: P-958/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku (OIB: 29399232217), po sutkinji Martini Miletić Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja NĆK (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici iz OD Rude i partneri d.o.o. u Šibeniku, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA (OIB: 92963223473) Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene dana 26. veljače 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno zajedno sa punomoćnicom Daniela Rude, odvjetnica u OD Rude i partneri, Šibenik te zamjenice punomoćnika tuženika NĆ, odvjetnička vježbenica u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, po objavi dana 09. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb da u roku od 15 dana tužitelju ŽĆK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.132,83 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana svake pojedine izvršene uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 4,03 eur od dana 1. ožujka 2009. godine

- na iznos od 10,66 eur od dana 1. travnja 2009. godine

- na iznos od 10,65 eur od dana 1. svibnja 2009. godine

- na iznos od 8,52 eur od dana 1. lipnja 2009. godine

- na iznos od 6,66 eur od dana 1. srpnja 2009. godine

- na iznos od 4,05 eur od dana 1. kolovoza 2009. godine

- na iznos od 5,84 eur od dana 1. rujna 2009. godine

- na iznos od 5,27 eur od dana 1. listopada 2009. godine

- na iznos od 4,72 eur od dana 1. studeni 2009. godine

- na iznos od 6,97 eur od dana 1. prosinca 2009. godine

- na iznos od 9,14 eur od dana 1. siječnja 2010. godine

- na iznos od 11,44 eur od dana 1. veljače 2010.. godine

- na iznos od 11,27 eur od dana 1. ožujka 2010. godine

- na iznos od 14,98 eur od dana 1. travnja 2010. godine

- na iznos od 14,46 eur od dana 1. svibnja 2010. godine

- na iznos od 16,54 eur od dana 1. lipnja 2010. godine

- na iznos od 26,65 eur od dana 1. srpnja 2010. godine

- na iznos od 24,86 eur od dana 1. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 33,71 eur od dana 1. rujna 2010. godine

- na iznos od 29,73 eur od dana 1. listopada 2010. godine

- na iznos od 26,81 eur od dana 1. studeni 2010. godine

- na iznos od 37,60 eur od dana 1. prosinca 2010. godine

- na iznos od 44,55 eur od dana 1. siječnja 2011. godine

- na iznos od 40,41 eur od dana 1. veljače 2011. godine

- na iznos od 41,65 eur od dana 1. ožujka 2011. godine

- na iznos od 38,77 eur od dana 1. travnja 2011. godine

- na iznos od 40,36 eur od dana 1. svibnja 2011. godine

- na iznos od 52,66 eur od dana 1. lipnja 2011. godine

- na iznos od 54,94 eur od dana 1. srpnja 2011. godine

- na iznos od 68,75 eur od dana 1. kolovoza 2011. godine

- na iznos od 64,65 eur od dana 1. rujna 2011. godine

- na iznos od 57,81 eur od dana 1.listopada 2011. godine

- na iznos od 58,26 eur od dana 1. studeni 2011. godine

- na iznos od 58,09 eur od dana 1. prosinca 2011. godine

- na iznos od 61,54 eu od dana 1. siječnja 2012. godine

- na iznos od 65,31 eur od dana 1.veljače 2012. godine

- na iznos od 66,12 eur od dana 1.ožujka 2012. godine

- na iznos od 64,86 eur od dana 1. travnja 2012. godine

- na iznos od 66,38 eur od dana 1. svibnja 2012. godine

- na iznos od 68,28 eur od dana 1. lipnja 2012. godine

- na iznos od 67,72 eur od dana 1. srpnja 2012. godine

- na iznos od 68,56 eur od dana 1. kolovoza 2012. godine

- na iznos od 68,09 eur od dana 1. rujna 2012. godine

- na iznos od 66,59 eur od dana 1. listopada 2012. godine

- na iznos od 70,05 eur od dana 1. studeni 2012. godine

- na iznos od 71,81 eur od dana 1. prosinca 2012. godine

- na iznos od 72,17 eur od dana 1. siječnja 2013. godine

- na iznos od 68,84 eur od dana 1. veljače 2013. godine

- na iznos od 72,43 eur od dana 1. ožujka 2013. godine

- na iznos od 73,87 eur od dana 1. travnja 2013. godine

- na iznos od 73,35 eur od dana 1. svibnja 2013. godine

- na iznos od 70,26 eur od dana 1. lipnja 2013. godine

- na iznos od 68,59 eur od dana 1. srpnja 2013. godine

- na iznos od 71,50 eur od dana 1. kolovoza 2013. godine

- na iznos od 73,77 eur od dana 1. rujna 2013. godine

- na iznos od 78,40 eur od dana 1. listopada 2013. godine

- na iznos od 77,09 eur od dana 1. studeni 2013. godine

- na iznos od 78,86 eur od dana 1. prosinca 2013. godine

- na iznos od 80,46 eur od dana 1. siječnja 2014. godine

- na iznos od 82,82 eur od dana 1. veljače 2014. godine

- na iznos od 85,27 eur od dana 1. ožujka 2014. godine

- na iznos od 85,31 eur od dana 1. travnja 2014. godine

- na iznos od 84,55 eur od dana 1. svibnja 2014. godine

- na iznos od 84,53 eur od dana 1. lipnja 2014. godine

pa do isplate, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.516,93 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u iznosu od 406,89 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj NĆK, zastupan po punomoćnicima iz OD Rude i partneri d.o.o. Šibenik, podnio je ovom sudu, dana 21. travnja 2021. godine, tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. radi isplate iznosa od 26.670,76 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženikom, dana 14. lipnja 2017. godine, zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209755290, kreditna partija broj: 7103699999, koji Ugovor da je solemiziran od strane Vojislava Vuletin, javnog bilježnika u Šibeniku, pod poslovnim brojem OV-10199/07 od dana 14. lipnja 2007. godine. Člankom 1. predmetnog ugovora tuženik da je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 20.509,49 CHF, u kunskoj protuvrijednosrti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Citirani Ugovor da je sklopljen na razdoblje od 7 godina odnosno u 84 mjesečnih anuiteta u visini od 291,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, sve prema otplatnom planu banke.

1.1. Nadalje, tužitelj da je u ugovorenom roku otplatio kredit i to dana 01. lipnja 2014. godine. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana. Od početka otplate kredita tečaj švicarskog franka da se stalno mijenjao i to na način da se povećavao a što da je za posljedicu imalo povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Da je navedeno postupanje tuženika protupravno, a da je odredba kojom je tuženik kreditiranje i povrat kredita vezao za valutu švicarski franak ništetna, da je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno kako je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna a u kojima je sudjelovao tuženik i to kao prvotuženik i to u ugovorima koji su sklapani u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine.

1.2. Isto tako, u odnosu na valutnu klauzulu, dana 03. rujna 2019. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu i Rješenje, pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 kojom se u toč. II. revizija prvo-sedmero tuženih odbijaju kao neosnovane, odnosno potvrđena je presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine. Iz naprijed navedenog da proizlazi kako je tuženik na štetu tužitelja, bez valjane pravne osnove stekao ne pripadajuću imovinsku korist, a koja da se ogledaju razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog tužitelj je predložio da sud prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik je osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te je isticao prigovor zastare. Nije sporio da je sa tužiteljem dana 14. lipnja 2017. godine, sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209755290 kojim da je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 20.509,49. Nadalje, tuženik da nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže isključivo za valutu švicarski franak. Da je postojalo dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane za švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika, tužitelj da je bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak. Tužitelj i tuženik da su prilikom ugovaranja valutne klauzule dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. U odnosu na kamate koje tužitelj potražuje na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih, tuženik ističe da bi u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim potraživanje tužiteljeve tražbine tada zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskim zateznih kamata da bi bio u potpunosti neosnovan. Slijedom svega naprijed navedenog tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom preslike Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 14. lipnja 2007. godine solemiziran od strane javnog bilježnika Vojislava Vuletin iz Šibenika broj ovjere OV-10199/07 od dana 14. lipnja 2007. godine, preslike otplatnog plana, preslike pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103699999 od dana 20. veljače 2023. godine, preslike obavijesti o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od dana 08. siječnja 2013. godine, preslike prometa po kreditu, nalaz i mišljena stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Željko Deković od dana 23. prosinca 2025. godine, saslušanje tužitelja na ročištu pred ovim sudom dana 26. veljače 2026. godine,

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/199 utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su dana 14. lipnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, međutim sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva kao i prigovor zastare tuženika.

6. Pregledom Ugovora o kreditu od dana 14. lipnja 2007. godine vidljivo je kako je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit u iznosu od 20.509,49 CHF po srednjem tečaju Kreditora sa godišnjom kamatnom stopom od 5,20 % promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Otplata kredita da će se vršiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu određuje banka planom otplate.

7. U postupku također nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine ( Narodne novine broj: 96/03) a koji zakon je specijalni propis na području zaštite potrošača na temelju koje je trgovac ovlašten jednostrano izmijeniti ugovornu odredbu, ako za to ima valjani razlog naveden u ugovoru. Konkretno radi se o odredbi čl. 81. citiranog Zakona u kojoj se navodi kako se nepoštenom odredbom smatra odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske polovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine utvrđeno da je tuženik u razdoblju od dana 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2014. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći iste ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovarana redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga – potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Isto tako, iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-3412/2018 od dana 19. ožujka 2019. godine razvidno je da je mišljenje Vrhovnog suda RH prema odredbi čl. 502a st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijetu tužbu ( tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je čl. 502.c. ZPP-a propisan učinak presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.2. Stoga, kako je dakle, utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, tj. kao korisnika kredita, jer je ugovorio nepoštenu i ništetenu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti vrijednost više preplaćenih anuiteta budući je iste stekao bez osnove. Prema odredbi čl. 210. st. 1. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/96 u daljnjem tekstu ZOO) kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

9. U pogledu prigovora zastare tuženika, isti prigovor je neosnovan jer je odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Stoga se primjenjuje novi zastrani rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 21. travnja 2021. godine, proizlazi da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a.

10. Slijedom svega naprijed navedenog pravni osnov za valutnu klauzulu utvrđen je u cijelosti.

11. Budući da je tuženik u tijeku postupka osporavao visinu tužbenog zahtjeva sud je odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je isto povjereno stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Željko Deković iz Šibenika. U svom nalazu i mišljenu, a kojeg je sud cijenio kao stručan i objektivan, vještak je utvrdio da je ukupna razlika nastala uslijed promjene valute iznosi 3.132,83 eura. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka tuženik nije imao matematičkih prigovora, dok je tužitelj visinu tužbenog zahtjeva uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka, pa je podneskom od dana 20. veljače 2026. godine uredio tužbeni zahtjev.

11.1. U odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva valja napomenuti promjena u visini tužbenog zahtjev ne predstavlja preinaku već samo usklađenje sa nalazom i mišljenjem vještaka, a ne mijenjanje pravne osnove i postavljanje sasvim novog tužbenog zahtjeva. Naprijed navedeno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, dana 26. studenog 2021. godine.

11.2. Slijedom svega naprijed navedenog, utvrdivši da je pravni osnov za valutnu klauzulu u cijelosti utvrđen i osnovan, a visina utvrđena u nalazu i mišljenu vještaka kojem stranke nisu u bitnom prigovarale, sud je sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a po osnovu stjecanja bez osnove dosudio tužitelju utvrđenu razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF u vrijeme isplate kredita, odnosno iznos od 3.132,83 eura.

11.3. Na dosuđeni iznos tužitelju je sukladno čl. 214. ZOO-a priznata zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, što je preciznije određeno u izreci presude.

12. Podredno, valja naglasiti kako je tužitelj uz tužbu dostavio Ugovor o kreditu čija je svrha isključivo bila kupnja vozila, pa tužiteljev status potrošača u ovom postupku nije upitan, budući isti ne može dokazivati negativne činjenice a to bi eventualno bilo da se bavi nekom profesionalnom djelatnošću, a sve iz razloga jer bi takav navod trebao dokazati tuženik ako se na njega poziva. U prilog navedenom utvrđenju suda ide i sam iskaz same tužitelja iz kojeg proizlazi da je kredit podigao isključivo u svrhu kupnje osobnog automobila u vlastite svrhe i korišten samo za navedenu svrhu.

13. Vezano za primjenu materijalnog prava, valja istači da je odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) te je nakon izmjene te odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 26. travnja 2021. godine zauzeo pravno shvaćanje broj: Su- IV-16/2021-8 koje glasi: Smanjenje tužbenog zahtjeva (ako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, uvijek potreban pristanak tuženika.

13.1. Dakle, budući da smanjenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191 ZPP-a takva dispozicija stranka predstavlja povlačenje tužbe. Pa kako se prema odredbi čl. 193. st. 1. ZPP-a tužba ne može povući bez pristanka tuženika, nakon što se isti upustio u raspravljanje, a u konkretnom slučaju tuženik se protivio povlačenju, ovaj sud je odlučivao o postavljenom tužbenom zahtjevu. Budući da je sud u postupku, nakon ocjene svih dokaza zasebno i svakog pojedinačno, odlučio da tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 3.132,83 eura eura, u toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu iznosa od 406,89 eura.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP-a). Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotak u kojem su stranke uspjele u parnici.

14.1. Utvrđujući postotke sud je utvrdio da je tužitelj uspio u postotku od 90% a tuženik 10%, pa kada se od utvrđenog postotka tužitelja oduzme utvrđeni postotak tuženika, proizlazi da je tužitelj uspio u postupku od 80%. Slijedom naprijed navedenog tužitelju je priznat trošak postupka i to sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika N. 7. toč.1, trošak za sastav tužbe ukupno 160,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu dana 19. listopada 2025. godine ukupno 160,00 eura, trošak za zastupanje na ročištu od dana 26. veljače 2026. godine ukupno 160,00 eura, trošak za sastav obrazloženog podneska od dana 09. rujna 2025. godine u iznosu od 160,00 eura, trošak za sastav obrazloženog podnesak od dana 20. veljače 2026. godine u iznosu od 160,00 eura, trošak za pristup na ročište za objavu presudu u iznosu od 80,00 eura, sve uvećano za PDV u iznosu od 1.100,00 eura, trošak financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu do 376,00 eura te trošak sudskih pristojbi u iznosu od 40,93 eura, dakle ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.516,93 eura.

15. Odredbom čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) propisano je da su od plaćanja pristojbi u Republici Hrvatskoj oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

15.1. Budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj je kao takav oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na presudu.

16. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je riješiti kao u izreci.

U Šibeniku, 09. travnja 2026. godine

SUTKINJA

Martina Miletić Lovrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka sud i protivnu stranu.

DN-a:

- za tužitelja punomoćnik Daniela Rude, odvjetnica u OD Rude i partneri d.o.o. Šibenik

- za tuženika punomoćnici iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb