Republika Hrvatska

Općinski sud u Velikoj Gorici

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: P-17/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji tog suda Marini Caren Smolčić, u pravnoj stvari tužiteljice FJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Davorin Grgić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženog B2 Kapital d.o.o., OIB: 57509775367, Zagreb, Radnička cesta 41, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 16. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, na ročištu za objavu 9. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba tužiteljice FJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], od 19. siječnja 2023., kao nedopuštena.

II. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

III. Nalaže se tužiteljici-predlagateljici osiguranja FJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku-protivniku osiguranja B2 Kapital d.o.o., OIB: 57509775367, trošak sastava prigovora na prijedlog za određivanje privremene mjere od 31. siječnja 2023. u iznosu 625,00€ (slovima: šeststotinadvadesetpeteura) u roku 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica FJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi od 19. siječnja 2023. navodi da je zaključkom ovog suda posl. br. Ovr-741/2022 od 13. siječnja 2023. upućena na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona.

1.1. Navodi da je s tuženikom B2 Kapital d.o.o., OIB: 57509775367 (dalje u tekstu: tuženik) koji je podnio FINA-i Zagreb zahtjev za izravnu naplatu protiv nje nije ni u kakvom pravom odnosu. Ovršni prijedlog i postupanje FINA-e Zagreb ne objašnjavaju o kakvom se potraživanju radi, od kuda ona potječe i tko je stvarni vjerovnik eventualne tražbine koja je usmjerena prema tužiteljici, odnosno ovršenici u ovršnom postupku.

1.2. Notorna je okolnost da je tuženik, trgovačko društvo koje je obrtimice i svojom poslovnom djelatnošću, usmjereno prema otkupu i naplati tražbina vjerovnika koji svoje tražbine iskazuju kao rizične. U ovom pravnom poslu i u odnosu na tužiteljicu- ovršenicu u ovršnom postupku, izostaju osnovni elementi da bi ovrhovoditelj, a sada tuženik, mogao uspostaviti pravni odnos spram tužiteljice, koji ističe kao osnov svoje tražbine. Ističe da je prijedlog za ovrhu kojim je pokrenuta ovrha kod FINA-e Zagreb, morao sadržavati Ugovor o prijenosu potraživanja s naznakom osnovnog vjerovnika i temeljem potraživanja kojim osnovni vjerovnik ostvaruje bilo kakvo pravo prema ovršenici-ovdje tužiteljici, notifikaciju, odnosno obavijest dužniku o promjeni vjerovnika. Dokaza o primitku takove obavijesti nema, a tužiteljica sa sigurnošću tvrdi da obavijest o promjeni vjerovnika nije primila, kao i okolnost da prije takove obavijesti ne može znati prema kojem vjerovniku može valjano ispuniti eventualnu obvezu. U tom smislu, već zbog proceduralnih razloga, radi propusta vjerovnika, ovdje tuženika, a koja je obveza predviđena člankom 82. ZOO-a, čak i bez upuštanja u Ugovor opisan člankom 80. ZOO-a, može se bez svake sumnje zaključiti da nema formalnih, proceduralnih uvjeta za nastup tuženika kao ovrhovoditelja, te da kao ovrhovoditelj, a sada tuženik, u ovršnom postupku pokrenutom prijedlogom FINA-i Zagreb, nije ostvario uvjete predviđene da osigura aktivnu legitimaciju za vođenje takvog postupka.

1.3. Nadalje ističe da je u prijedlogu za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima kao osnov tražbine navedena samo zadužnica javnog bilježnika Branka Jakića broj OV-12384/2008 od 05.06.2008. U odnosu na tu zadužnicu iznosi da se radi o tražbini koju je glavni vjerovnik namirio, a u odnosu na tražbinu po eventualnom jamstvu ili sudužništvu, obzirom na tužiteljicu, predleži zastara, odnosno prekluzija, jer se na zadužnice, kao i na pravomoćne odluke sudova i upravnih tijela primjenjuje prekluzivni rok od 10 godina za ovrhu eventualno osnovanog, odnosno iskazanog potraživanja. U tom smislu rok u kojem je moguće postaviti zahtjev prema tužiteljici - davno je istekao.

1.4. Budući tužiteljica kao ovršenica nije obaviještena o pravnoj osnovi eventualnog duga, visini glavnice, visini i načinu obračuna kamatne tražbine, kao ni razloga za opravdanje troškova postupka, osim prigovora pomanjkanja aktivne i pasivne legitimacije, ističe i prigovor pomanjkanja osnove zahtjeva, opreza radi i visine, kao i prigovor odnoseći se na visinu i obračun kamatne tražbine i troškova. Uz to, ističe i prigovor zastare. Tužiteljica dodatno ističe kako se u Zahtjevu za izravnu naplatu navodi njezino ranije prezime GJ. Unatoč tome, FINA Zagreb postupala je po prijedlogu, premda je u svim dosad poznatim predmetima iste vrste, takav zahtjev odbačen, jer «naziv i OIB ovršenika nisu istovjetni», kako je stajalo u svim obrazloženja koja je FINA Zagreb uputila u takvim predmetima.

1.5. Predlaže sudu usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, sve uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba tužiteljice nedopuštena, a podredno i neosnovana u cijelosti. Prvenstveno ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenjem ovog parničnog postupka. Naime, nije sporno da je tuženik Financijskoj agenciji (dalje: FINA) dostavio zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice ovjerene od javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba pod posl.br. OV - 12384/2008 od 05.06.2008., međutim FINA je predmetnu zadužnicu vratila s provedbe zbog nemogućnosti postupanja po istoj. Iz navedenog proizlazi da se predmetna zadužnica ne nalazi u redoslijedu naplate kod Financijske agencije. U tom smislu ističe da je tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom tzv. tužba na utvrđenje iz čl. 187. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), odnosno tzv. deklaratorna tužba. Odredbom čl. 187. st. 2. ZPP deklaratorna tužba se može podnijeti sudu kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Budući je pravni interes procesna pretpostavka za podnošenjem deklaratorne tužbe, tako je isti potreban i za vođenje parničnog postupka, a kada tužitelj izgubi pravni interes nakon podnošenja tužbe, sud je tužbu dužan odbaciti najkasnije na pripremnom ročištu, a sve sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP. Obzirom na navedeno, tj. da postupak izravne naplate više ne egzistira, stoga smatra da je sud dužan tužbu tužitelja odbaciti zbog nepostojanja pravnog interesa.

2.1. Opreza radi, očituje na navode iz predmetne tužbe. U odnosu na osnov svog potraživanja ističe kako potraživanje tuženika proizlazi iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/50404607-5103980399 od 04.06.2008., sklopljenog između ranijeg vjerovnika Erste & Steiermärkische Bank d.d. (dalje: ESB) te GJ kao glavnog dužnika i tužitelja FJ (ranije GJ) kao sudužnika.

2.1.1. Kao sredstvo osiguranja tražbine iz cit. Ugovora o kreditu tužitelj ica je izdala predmetnu Izjavu – zadužnicu od 05.06.2008., ovjerenu od strane javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba pod posl.br. OV-12384/08. Budući dužnik nije ispunjavao obveze preuzete cit. Ugovorom o kreditu, raniji je vjerovnik 22.01.2016. obavijestio tužitelja o otkazu kredita te o visini neotplaćenog dijela kredita, priloživši pritom izvod iz poslovnih knjiga kao vjerodostojnu ispravu u smislu Ovršnog zakona. Tuženik je potraživanje iz cit. Ugovora o kreditu stekao temeljem Ugovora o cesiji, ovjerenog 16.12.2016. pred javnim bilježnikom Mladenom Matošem iz Zagreba pod posl.br. OV-17707/16. Dodatno tome, temeljem Izjave o prijenosu prava iz ovršnih isprava (neosigurana potraživanja) od 20.03.2017., ovjerenom po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba pod posl.br. OV-4756/17 24.03.2017. s ESB prenesena su temeljem odredbe čl. 214. st. 4. OZ-a na društvo B2 KAPITAL d.o.o., sva prava iz cit. zadužnice. Dalje, raniji je vjerovnik 04.04.2016. FINA-i podnio zahtjev za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima na temelju cit. izjave kojom je osigurano predmetno potraživanje. Tuženik je kao ovrhovoditelj sukladno čl. 209. st. 1. OZ uz zahtjev za izravnu naplatu podnio i zahtjev za nastavak provedbe ovrhe na novčanim sredstvima u korist novog ovrhovoditelja, na temelju cit. zadužnice (koja se već nalazila na FINA - i) te cit. Izjave o prijenosu prava iz ovršnih isprava, koja je deponirana u Centru za prisilnu naplatu i predstečajne nagodbe FINA-e u Zagrebu. Dakle, jasno je kako je zahtjev tuženika za izravnu naplatu sadržavao sve bitne sastojke iz čl. 5. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima slijedom čega su neosnovani tužbeni navodi o osporavanju aktivne legitimacije tuženika kao ovrhovoditelja te osnova i visine potraživanja s obzirom da iz naprijed iznesenog, kao i dostavljene dokumentacije, jasno proizlazi kako je tuženik zakonito stekao tražbinu od ranijeg vjerovnika.

2.1.2. Nadalje ističe da su netočni navodi tužiteljice kako tuženik nije obavijestio dužnika iz predmetnog Ugovora o kreditu o prijenosu potraživanja koje je predmet ovosudnog postupka, a slijedom čega takav prijenos potraživanja nije valjan pa tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja. Tuženik ukazuje da je raniji vjerovnik, ESB, obavijestio dužnika GJ o prijenosu potraživanja, čime je obveza obavještavanja dužnika propisana čl. 82. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) nedvojbeno ispunjena. Međutim, sve i da dužnik nije bio obaviješten o prijenosu potraživanja, posljedica toga ne bi bila nevaljanost gore navedenih Ugovora o ustupu tražbine kako to pogrešno navodi tužiteljica. Sukladno izričitoj odredbi čl. 82. ZOO za prijenos tražbine nije potreban pristanak dužnika, a u slučaju da dužnik ne bude obaviješten o prijenosu tražbine, jedina posljedica koja nastaje za novog vjerovnika je ta da će ispunjenje ranijem vjerovniku biti valjano ako dužnik nije znao za prijenos tražbine, a što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev - 1559/2001-2 od 12.09.2001. u kojoj navodi: „Naime, odredba čl. 438. st. 1. ZOO propisuje da za prijenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, već da je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom potraživanju. Činjenica da dužnik nije obaviješten o izvršenom prijenosu potraživanja ne utječe na pravnu valjanost tog prijenosa, već ista može biti pravno relevantna samo u pogledu sadržaja odnosa između dužnika i ustupitelja (čl. 438. st. 2. ZOO), što u konkretnom predmetu također nije slučaj, jer je tužena najkasnije tijekom ovog postupka saznala za izvršeno ustupanje potraživanja.“ S obzirom na to da tužiteljica nije dokazala ispunjenje obveze ranijem vjerovniku što bi za posljedicu imalo tuženikovu nemogućnost zahtijevanja podmirenja tražbine, očito je kako je takav prigovor neosnovan. U svakom slučaju, tužiteljica je o prijenosu tražbine obaviještena pokretanjem postupka prisilne naplate pred FINA-om, a uzevši u obzir da tražbinu nije podmirio ranijem vjerovniku, to je jasno da ničim nije dovedena u nepovoljniji položaj.

2.1.3. Dalje, pogrešni su navodi tužitelja da je tražbina osigurana zadužnicom u odnosu na tužitelja kao sudužnika zastarjela. Cjelokupni neotplaćeni dio kredita koji je predmet potraživanja, iz predmetnog Ugovora o kreditu dospio je na naplatu danom otkaza predmetnog Ugovora 22.01.2016., o čemu je tužitelja obavijestio raniji vjerovnik ESB slanjem poziva na plaćanje korisniku kredita – otkaz kredita dana 22.01.2016. U vezi s tim, ukazuje da se zastarni rok ne računa od datuma izdavanja predmetne ovršne isprave cit. Izjave, kako to pogrešno tvrdi tužiteljica, već od dospijeća same tražbine, odnosno od trenutka kada je tuženik imao pravo tražiti njeno ispunjenje od tužitelja. Da je tome tako nesporno dokazuje i odredba čl. 215. st. 1. ZOO kojom je izričito propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Naime, u vrijeme kada je tužitelj izdao predmetnu Izjavu 2008. uopće nije ni postojala tražbina banke prema njemu kao korisniku kredita, a budući da je ista izdana pri samom sklapanju kreditnog posla te u to vrijeme još nije dospio niti jedan anuitet, a što je vidljivo iz čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga, potpuno je promašeno tvrditi kako tražbina iz cit. Izjave dospijeva odmah nakon izdavanja iste, kada je sasvim očito da u vrijeme njena izdavanja predmetna tražbina nije ni postojala. Kad bismo zastarni rok računali od samog izdavanja ovršne isprave, zastara bi počela teći prije nego što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a isto bi bilo suprotno upravo cit. čl. 215. ZOO. Konačno, sve navedeno potvrđeno je i brojnom sudskom praksom, a od koje tuženik ističe odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2260/2017-2 od 14.11.2017. u kojoj je utvrđeno: „Ugovor o kreditu radi osiguranja tražbine iz kojeg je izdana sporna zadužnica raskinut je 21. ožujka 2007., pa je sukladno citiranoj odredbi, najranije 22. ožujka 2007., tuženik kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine osigurane zadužnicom” , kao i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-99/2020-2 od 09.06.2020. u kojoj se izričito navodi da: „Kada je zadužnica izdana nakon što je tražbina iz osnovnog posla dospjela, zastarni rok za naplatu po zadužnici počinje teći nakon izdavanja zadužnice, a u slučaju izdavanja zadužnice prije roka dospijeća, zastarni rok počinje teći tek nakon dospijeća tražbine iz osnovnog pravnog posla”. Slijedom svega iznesenog, jasno je da zastarni rok ne počinje teći od dana izdavanja ovršne isprave kako to pogrešno tvrdi tužiteljica, već dospijećem same tražbine, što bi u ovom slučaju bilo nakon otkaza predmetnog Ugovora o kreditu 2016. kada je tražbina dospjela na naplatu u cijelosti. Nadalje, odredbom čl. 241. ZOO izričito je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbina. Raniji je vjerovnik 04.04.2016. FINA-i podnio zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja temeljem cit. Izjave zbog naplate predmetnog potraživanja te je ista bila zavedena u redoslijedu naplate sve do kolovoza 2018., kada je isknjižena uslijed promjena Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, odnosno temeljem čl. 12. navedenog zakona. S obzirom da za vrijeme za koje je cit. Izjava bila zavedena u redoslijedu naplate pred FINA-om kao provedbenim tijelom u ovršnom postupku, zastarni rok nije tekao, odnosno isti je počeo iznova teći tek nakon što je osnova isknjižena iz redoslijeda naplate u kolovozu 2018., jasno je da zastarni rok zasigurno nije nastupio. U vezi s tim, tuženik napominje da su navodi tužitelj ice kako je predmetna Izjava zastarjela potpuno pogrešni. Naime, zastara ne nastupa niti može nastupiti u odnosu na ovršnu ispravu, već isključivo u odnosu na potraživanje koje je utvrđeno ovršnom ispravom, odnosno radi osiguranja kojeg je ovršna isprava izdana.

2.2. Zaključno, u odnosu na navode tužitelja kojima osporava visinu tuženikova potraživanja, tuženik ističe kako tužiteljica samo paušalno osporava istu, ne dostavljajući pritom niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio svoje navode o visini predmetne tražbine, kao ni dokaze iz kojih bi proizlazilo da je ona, odnosno glavni dužnik podmirio dug ili dio duga. Otplata kredita i podmirenje potraživanja dokazuju se materijalnim dokazima kao što su poslovne knjige, uplatnice i sl., a koje tužitelj ica evidentno nije dostavila. U vezi s tim, tuženik ukazuje da je njegov prednik prilikom slanja obavijesti o raskidu ugovora o kreditu dostavio tužiteljici izvadak iz poslovnih knjiga, a iz kojeg je razvidno da iznos glavnice odgovara iznosu glavnice koji je tuženik naznačio u specifikaciji tražbine uz zahtjev za izravnu naplatu. U svakom slučaju, teret dokaza je na tužiteljici.

2.3. Slijedom navedenog, predlaže naslovnom sudu odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, a podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelj ice kao neosnovanu sve uz naknadu parničnog troška uvećanog za zakonsku zateznu kamatu.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u dokaze čije izvođenje su stranke predložile, a sud raspravnim rješenjem od 16. ožujka 2026. prihvatio:

- ovosudni spis poslovni broj: Ovr-741/2022

- Rješenje i zaključak ovoga suda poslovni broj: Ovr-741/2022 od 13. siječnja 2023. (list 4-6 spisa)

- Zahtjev za izravnu naplatu od 25. studenog 2022. (list 7, poleđina lista 22 - 33 spisa)

- Zahtjev tuženika od 22. studenog 2022. (list 8, poleđina lista 33-34, 57 spisa)

- Dopis od 4. travnja 2016. (list 9, 56 spisa)

- Izvod iz poslovnih knjiga od 22. siječnja 2016. (poleđina lista 9, 40 spisa)

- Izvod iz upisnika HJK – Internetska stranica (list 10 spisa)

- Obavijest o vraćanju osnove za plaćanje od 25. siječnja 2023. (list 32 spisa)

- Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/50404607-5103980399 od 4. lipnja 2008. (list 35-37 spisa)

- Preslika izjave-obična zadužnica od 5. lipnja 2008. (list 38 spisa)

- Poziv na plaćanje-otkaz kredita od 22. siječnja 2016. s povratnicom (list 39 spisa)

- Ugovor o cesiji od 16. prosinca 2016. (list 41-52 spisa)

- Izjavu o prijenosu prava iz ovršnih isprava (list 53-55 spisa)

- Dopisi tuženika od 8. prosinca 2017. (list 59 spisa)

- Izvod iz poslovnih knjiga od 8. prosinca 2017. (list 60 spisa)

- Specifikacija izvršenja osnove za plaćanje OV-12384/08-Z003 od 26. siječnja 2023. (list 61 spisa)

- Obavijest o vraćanju osnove za plaćanje od 25. siječnja 2023. (list 63 spisa)

- Dopis FINA od 21. svibnja 2024. (list 82-84 spisa)

- Obračunske isprave (list 87-101 spisa)

3.1. Odbijeni su dokazni prijedlozi tužiteljice za izvođenje dokaza njenim saslušanjem, financijskim vještačenjem i pribavom spisa FINA obzirom je, sukladno odredbi čl. 304. ZPP-a, prema ocijeni ovog suda predmet raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje konačne odluke.

4. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025.; dalje ZPP) proizlazi da tužba tužiteljice nije dopuštena.

5. Temeljem izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica koristila pravno sredstvo propisano odredbom čl. 210. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/2022., 6/2024.; dalje: OZ) u postupku izravne naplate koji je pred FINA-om protiv nje pokrenuo ovdje tuženik tamo ovrhovoditelj Zahtjevom od 25. studenog 2022. predanim u 12,25sati, a na temelju zadužnice Ov-12384/2008 od 5. lipnja 2008.

- da je uz navedeni Zahtjev za izravnu naplatu tuženik dostavio i podnesak FINA-i kojim pojašnjava da je navedeni Zahtjev zahtjev za nastavkom provedbe ovrhe na novčanim sredstvima na temelju zadužnice Ov-12384/2008 protiv ovdje tužiteljice

- da je tužiteljica (tamo ovršenica) upućena zaključkom ovog suda od 13. siječnja 2023. pokrenuti parnicu protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate na temelju zadužnice Ov-12384/2008 od 5. lipnja 2008. iz razloga propisnih odredbom članka 50. stavka 1. točke 7., 9. i 11. Ovršnog zakona

- da je tužiteljica postupila po uputi iz citiranog Zaključka i podnijela tužbu ovom sudu 19. siječnja 2023. kojom predlaže proglasiti nedopuštenom ovrhu pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava zaplijenjenih u postupku izravne naplate po prijedlogu ovdje tuženika podnesenom protiv nje, zaprimljenu kod FINA Zagreb 25.11.2022., po osnovi Zadužnice javnog bilježnika Branka Jakića broj OV-12384/2008 od 05.06.2008

- da je FINA ovrhovoditelju (ovdje tuženiku) vratila Zahtjev za izravnu naplatu Obaviješću o vraćanju osnove za plaćanje od 25. siječnja 2023. jer je utvrđeno kako naziv ovršenika naveden na Zahtjevu za izravnu naplatu specifikaciji i osnovi za plaćanje ne odgovara nazivu ovršenika iz OIB sustava

- da navedenu činjenicu tuženik ističe u odgovoru na tužbu od 22. veljače 2023.

6. Pravni interes je procesna pretpostavka o čijem postojanju ovisi dopuštenost pokretanja i vođenje parnice te donošenje meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. O postojanju pravnog interesa sud tijekom cijelog prvostupanjskog postupka pazi po službenoj dužnosti, a ako utvrdi da tužitelj nema pravni interes ili da ga je tijekom postupka izgubio, dužan je tužbu odbaciti (tako i VSRH Rev 1291/22 od 27. lipnja 2023.). Razrađujući procesnu pretpostavku pravnog interesa za traženjem deklaratorne zaštite, čl. 187. st. 1. ZPP propisuje da pravo na ovu zaštitu među ostalima ima osoba koju je sud uputio u parnicu. U kontekstu ostvarivanja pravne zaštite zaključak o upućivanju u parnicu garantira tužitelju da sud neće prima facie odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa. Međutim, pravni interes tužitelj mora imati ne samo u trenutku podnošenja tužbe, već tijekom cijelog postupka sve do zaključenja glavne rasprave (tako i VSRH u svojoj odluci Revr 735/14 od 23. ožujka 2016.).

7. Parnični postupak koji se vodi povodom tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je svojevrsni incidentalni postupak unutar ovršnog postupka, u kojem se raspravlja o činjenicama (koje u ovršnom postupku ne dokazuje javnim ili javno ovjerovljenim ispravama – čl. 55. st. 2. OZ-a) i pravnim pitanjima istaknutim u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a o kojima ovisi dopustivost ovrhe te sukladno čl. 55. st. 3. OZ tužitelj tužbu može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu, odnosno drugim riječima, raspravljanje je ograničeno isključivo na razloge i činjenice navedene u žalbi odnosno tužbi u okviru razloga zbog kojeg je tužitelj zaključkom upućen u parnicu. Prema tome, smisao ovog postupka je dokazati žalbene razloge iz ovršnog postupka o činjenicama koje tužitelj ne dokazuje javnim ili javno ovjerovljenom ispravama (čl. 55. st. 2. OZ-a).

8. Tijekom ovog parničnog postupka tužiteljica je u konkretnom ovršnom postupku – postupku pokrenutom Zahtjevom za izravnu naplatu zaprimljenom kod FINA-e 25. studenog 2022. ostvarila pravnu zaštitu jer je FINA 25. siječnja 2023. ovrhovoditelju (ovdje tuženiku) vratila Zahtjev za izravnu naplatu zbog tehničkog nedostatka (naziv ovršenice ne odgovara nazivu osobe u OIB sustavu). Pravnu zaštitu je ostvarila u punom obujmu jer se tuženik nije ni djelomično naplatio u ovršnom postupku, slijedom čega nema potrebe da tužiteljica u ovom postupku dokazuje druge žalbene razloge zbog kojih je upućena u ovu parnicu. Isto tako uspjehom u ovoj parnici pravna pozicija tužiteljice ostala bi nepromijenjena. Naime, tužbeni zahtjev tužiteljice ide za utvrđenjem konkretne izravne naplate nedopuštenom i to one po Zahtjevu zaprimljenom kod FINA Zagreb 25. studenog 2022. pa bi čak i u slučaju prihvaćanja takvog zahtjeva isti bio neprovediv (kod FINA-e) budući se navedena izravna naplata uopće ne provodi.

8.1. Činjenicu gubitka pravnog interesa nakon što je FINA ovrhovoditelju vratila Zahtjev za izravnu naplatu od 25. studenog 2022. i predmetnu zadužnicu potvrđuje i sama tužiteljica na ročištu održanom kod ovog suda 6. svibnja 2024. (list 78 spisa) dok istovremeno ukazuje na trenutak podnošenja ovopredmetne tužbe i trenutak primitka Obavijesti o vraćanju osnove za izravnu naplatu (koja činjenica je tek od utjecaja na dosudu troška ovog postupka).

8.2. Ujedno, stranke suglasno navode da je tuženik kao ovrhovoditelj nakon što FINA vratila Zahtjev za izravnu naplatu od 25. studenog 2022. i predmetnu zadužnicu jer podaci ovršenice nisu bili istovjetni onima u OIB sustavu ponovno podnio Zahtjev za izravnu naplatu, za koji je utvrđeno u ovom postupku da je zaprimljen 1. ožujka 2023. (stranica 82 spisa) kod FINA-e i povodom kojeg Zahtjeva je ovršenica ovdje tužiteljica ponovno iskoristila svoje pravo zajamčeno odredbom čl. 210. OZ te predložila sudu donijeti rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava te rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim, a koji postupak se vodi kod ovog suda pod poslovnim brojem Ovr-161/2023. Navedeni prijedlog za odgodu je odbijen koja odluka je potvrđena odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž Ovr-2166/2023 te je u obrazloženju iste odluke (točka 7.1.) prvostupanjskom sudu u navedenom predmetu posl. broj Ovr- 161/2023 dana uputa da u nastavku postupka valja donijeti odluku o prijedlogu ovdje tužiteljice (tamo ovršenice) za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim. Dakle, i iz navedenih činjenica proizlazi postojanje pravnog interesa tužiteljice za utvrđenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u navedenom postupku koji je u tijeku i u kojem se vrši naplata (isto proizlazi iz dopisa FINA-e od 21. svibnja 2024.-list 82 spisa).

9. Kako je dakle, u konkretnom slučaju, tužiteljica poslije podnošenja tužbe, a prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka, tužbu je, ne utvrđujući osnovanost iste, temeljem odredbe čl. 187. st. 2. u svezi s čl. 288. st. 2. ZPP- a valjalo odbaciti i odlučiti kao u točki I. izreke.

10. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP. Naime, svaka stranka je uspjela u parnici u približno jednakom dijelu. S jedne strane je tužiteljica opravdano podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari jer je na isto bila upućena sudskom odlukom u postupku koji je pokrenut Zahtjevom ovdje tuženika za izravnu naplatu, a koji Zahtjev je zbog propusta tuženika istome vraćen. Istovremeno, krivnjom tuženika je tužiteljica u nastavku postupka ostala bez pravnog interesa u ovom postupku slijedom čega je njena tužba odbačena ne ulazeći u osnovanost iste i u konačnici izgubila parnicu. Ujedno, obzirom na činjenicu da je tužiteljica u konačnici izgubila spor valja istaknuti kako nema mjesta primjeni načela ,,gubitnik plaća'' jer bi isto predstavljalo ograničenje (ustavnog i konvencijskog) temeljnog ljudskog prava tužiteljice na pristup sudu.

10.1. Slijedom navedenog riješeno je kao u točki II. izreke.

11. Međutim, tužiteljica je istovremeno s tužbom podnijela prijedlog za određivanje privremene mjere koji prijedlog je rješenjem poslovni broj P-17/2023 od 6. veljače 2023., potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Slavonskom brodu poslovni broj Gž-184/2023 od 30. ožujka 2023. odbijen. Budući tužiteljica nije uspjela s navedenim prijedlogom, a tuženik je potraživao trošak sastava prigovora na prijedlog za određivanje privremene mjere od 31. siječnja 2023. u iznosu 625,00€, valjalo je, temeljem Tbr. 11./1., 46., 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023.) dosuditi tuženiku isti trošak i riješiti kao u točki III. izreke.

Velika Gorica, 9. travanj 2026.

Sutkinja

Marina Caren Smolčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa istog.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku, po punomoćniku