Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Glini
Trg bana Josipa Jelačića 5
44400 Glina
Poslovni broj: P-266/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini, po sucu Zoranu Pleše, u pravnoj stvari tužitelja AI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze, nakon održane i zaključene glavne rasprave 4. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te punomoćnika tuženika temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.-dalje ZPP), dana 9. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:
" I.Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu broj: 9012644291 od 20.06.2007. godine sklopljenog između tužitelja AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi:
"Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,500 % od iznosa kredita."
II.Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1428,10 eura (tisućučetristodvadesetosameuradesetcenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 9. travnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita od tuženika kao kreditora, sklopio Ugovor o kreditu, broj: 9012644291 od 20.06.2007. Kreditor je korisniku kredita odobrio brzi gotovinski kredit. Člankom 1. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita: "Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,500 % od iznosa kredita ... "Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Pravna osnova-Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi opisanoj u točki I. tužbe. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07: Dalje ZZP) propisuje se: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Temeljem članka 102. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Presudom Suda EUu spojenim predmetima C-224/19i C-259/19povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je predložio da sud donese presudu na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti i predlaže da Naslovljeni sud rješenjem ustupi spis na rješavanje mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da su isti neosnovani. Tužbu treba odbaciti budući da je riječ o tužbi za utvrđenje, a tužitelj nema pravni interes za postavljanje takvog tužbenog zahtjeva. Sukladno odredbi članka 187. Zakona o parničnom postupka tužitelj može tužbom tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave ako za to ima pravni interes. Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim predmetnih odredbi ugovora o kreditu. Dakle budući da tužitelj postavlja samo deklaratorni tužbeni zahtjev, a iz tužbe i tužbenog zahtjeva ne proizlazi da bi postojao pravni interes tužitelja za postavljanjem samo takvog zahtjeva, a uz to je razvidno i da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, tužbu je trebalo odbaciti. Usprkos činjenici da tužbu zbog nedostatka pravnog interesa treba odbaciti, tuženik opreza radi ističe kako slijedi. Tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9012644291, izrijekom je bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Propisi koji su na bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kao i propisi koji su na snazi u trenutku sastava ovog podneska također izrijekom dopuštaju ugovaranje naknada u poslovima kreditiranja potrošača. Tako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (nadalje u tekstu: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Odredbama članka 3. Pravilnika propisano je cit.: „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Nadalje, Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (nadalje u tekstu: „ZPK“) uređuje pitanje naknada koje čine ukupne troškove kredita za potrošača, točnije dopušta ugovaranje naknada (izuzev naknade za obradu i/ili odobravanje-stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu) uz uvjet da naknade ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji. I Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku. Dakle ugovaranje naknada za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo je dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti). Dodatno se ističe da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetnih naknada odredbama članka 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi. Iz svega navedenog razvidno je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, gore citiranim odredbama bilo izrijekom dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a da je intencija zakonodavca, kako je to vidljivo iz trenutno važećeg zakonodavstva, da posljedica u slučaju kršenja odredbi (do čega u ovom slučaju nije niti došlo) nije ništetnost već prekršajna odgovornost vjerovnika, ovdje tuženika. Usprkos gore citiranim odredbama koje predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, ističe se da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku određeni iznos u postotku za određene protučinidbe. Predmetne naknade pojašnjene su tuženiku i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu. Pa tako uzimajući u obzir sve gore navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju tijekom pregovora ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, nejasno je kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato koje je troškove platio tim iznosom. Predmetne odredbe ispunjene su od strane ovdje tužitelja kao obveznika točno na način kako su bile i ugovorene, dakle nije došlo do nikakvih naknadnih izmjena opsega naknada koje je potrebno platiti, a niti do izmjene same visine naknade. Iz svega navedenog proizlazi da su predmetne odredbe jasne, uočljive i razumljive i da su omogućavale tužitelju da precizno odredi njihove ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da su odredbe transparentne pa nije dopušteno ocjenjivati jesu li takva odredbe poštene. Također i brojne pravomoćne presude sudova u Republici Hrvatskoj u pravno i činjenično istovjetnim postupcima utvrđuju da su „odredbe Ugovora kojima je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu u određenom postotku od iznosa kredita su vrlo razumljive i jasne, te ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bilo jasno i precizno navedeno, to nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a.“ Navedeno stajalište i u pravomoćnim presudama: Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 35 Gž- 633/19-2 od 14. siječnja 2020.god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P- 3325/17 od 09.studenog 2018.god., Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž- 4583/2018-2 od 03.rujna 2019.god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P- 3326/2017-8 od17.svibnja 2018. godine, Presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P- 3322/17 od 26. ožujka 2021. godine. Usprkos obvezujućem tumačenju i pojašnjenju Suda EU, te brojnim pravomoćnim presudama sudova u Republici Hrvatskoj tuženik još jednom pojašnjava koje je troškove imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva te za koje je to troškove odnosno protučinidbe ugovorio sporne naknade. Troškovi obrade kreditnog zahtjeva, a što bi zapravo trebalo u većem dijelu biti općepoznato primjerice predstavljaju: - operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), - materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),- troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), - povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Sve su to radnje koje je tuženik bio dužan izvršiti odnosno troškovi koje je tuženik imao. Nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredbe članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu imale smatrati nepoštenima. Sukladno odredbama mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača: „(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Ističe se da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetne odredbe bile ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ako je ugovaranje naknade bilo izrijekom dopušteno i uređeno zakonom, plaćanjem naknade plaćena je protučinidba ugovorne strane, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknade i visinu naknade je sam ispregovarao, tada se postupanje tuženika ne može okarakterizirati kao postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Predmetne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Eventualna znatna neravnoteža utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti (priroda robe i usluga odnosno predmet ugovora, popratne okolnosti vezano za njegovo sklapanje, nacionalno zakonodavstvo, druge odredbe tog ugovora). Navedeno potvrđuje i Sud EU u Presudi od **.**.2013., A, C-415/11 kojom je pojašnjeno da pojam „znatnija neravnoteža” na štetu potrošača, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, treba ocijeniti na temelju analize nacionalnih pravila primjenjivih u slučaju nepostojanja sporazuma između stranaka kako bi se moglo ocijeniti stavlja li ugovor, i ako je tako, u kojoj mjeri, potrošača u nepovoljniji pravni položaj u odnosu na onaj predviđen nacionalnim pravom koje je na snazi. Također, Sud EU i u Presudi od 16.01.2014., Constructora Principado, C-226/12 pojašnjava da da je na sudu koji je uputio zahtjev da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora (izreka). U ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom je bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetne naknade, tužitelj je sam ugovorio visinu predmetne naknade, znao je koju će tuženik protučinidbu izvršiti za tu naknadu (pojašnjeno mu je od strane službenika tuženika, jasno je iz samog naziva naknade, pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio), naknadu su ugovorne strane ugovorile fiksno i nepromjenjivo. Slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknade, a istu naknadu su nakon pregovora ugovorne strane ugovorile sukladno zakonskim odredbama. Ugovaranje takve naknade na ime naknade za protučinidbu kreditne institucije, banke, uobičajeno je već dugi niz godina. Tužitelj je zasigurno prilikom ugovaranja kredita razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom. Uz sve navedeno, razvidno je i da sporna odredba o naknadi za obradu kredita ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 2,50 % od vrijednosti cjelokupnog predmeta Ugovora. Zbog toga je predložio da se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom odbije.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu zaključen 20. lipnja 2007. godine, u Potvrdu o naplaćenoj naknadi prema izvatku računa za 2010. godinu, u Dopis Privredne banke Zagreb Andreji Išek od 18. ožujka 2011. te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.
4. Uvidom u Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9012644291, zaključen 20. lipnja 2007. između Privredne banke Zagreb i AI, vidljivo je da je kreditor korisniku kredita odobrio brzi gotovinski kredit, uvećan za kamatu po fiksnoj kamatnoj stopi od 9,980% godišnje. Realna godišnja kamatna stopa iznosi 10,860% godišnje, a korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,500% od iznosa kredita.
5. Uvidom u Izvadak računa po kreditu broj 9012644291 za 2010. godinu utvrđeno je da je iznos kredita 100000,00 HRK sa kamatnom stopom 31. prosinca 2010. 9,98%, a iznos anuiteta 1636,99 HRK. Preostali dug iznosi 68753,85 HRK.
6. Spisu prileži Dopis PBZ AI od 18. ožujka 2011. kojim isti obavještavaju AI da su sve obveze sukladno ugovoru o kreditu u cijelosti podmirene te joj vračaju poništenu zadužnicu.
7. Saslušana kao stranka tužiteljica je navela da je 2007. godine u Privrednoj banci Zagreb u Petrinji dignula nenamjenski kredit u iznosu od 100000,00 kuna, a zahtijevala je da joj mjesečni anuitet bude u iznosu od 1600,00 kuna s rokom otplate od 7 godina. Pročitala je Ugovor i isti razumjela, a naknada kredita iznosila je 2500,00 kuna, što joj je bilo puno, radi čega je zaštitu svojih prava odlučila ostvarivati sudskim putem. Postotak naknade bio je 2,5% od ukupnog iznosa kredita te joj je prilikom traženja odobrenja kredita, objašnjeno koji su uvjeti kredita i o drugim stvarima nije mogla razgovarati. Također joj nije objašnjeno iz kojeg razloga postotak naknade iznosi 2,5%.
Iznos od 2500,00 kuna predstavljao joj je financijski teret jer joj je svaka kuna bila bitna, a nije joj ponuđen kredit bez plaćanja naknade. Bio je umanjen iznos sredstava uplaćen na tekući račun. U trenutku sklapanja ugovora obavljala je pomoćne poslove u računovodstvu u Top Terme Topusko te je čitav iznos kredita utrošila radi adaptacije kuće. Budući da je tražila dodatna sredstva ovaj kredit kasnije je preklopila sa jednim drugim kreditom u Privrednoj banci, a u vrijeme podizanja kredita nije bila vlasnik OPG-a. Rečeno joj je koliko iznosi naknada, a bankara nije pitala da joj objasni tu odredbu. Javni bilježnik joj prilikom solemnizacije ugovora nije pročitao ugovor. Čula je za presude koje su donesene protiv banaka 2018. godine, kojima je utvrđeno da su u spornom razdoblju ugovarane nepoštene i ništetne odredbe u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi, ali nije znala na koju stranku se presude odnose. U ljeto 2025. prvi puta je saznala da može tražiti povrat naknade za obradu kredita.
8. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. -dalje ZPP) koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
9. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Ovo proizlazi nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.
10. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti temeljem članka 3. točka 9. te članka 15. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014.). Iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača ugovor o kreditu. Iz Ugovora je vidljivo da je tužitelj fizička osoba te se ne navodi nikakva njegova poslovna djelatnost ili slobodno zanimanje, a u Ugovoru je navedena i namjena kredita, tužitelj je nenamjenski potrošio sredstva dobivena kreditom. Prema tome, ne stoji tvrdnja tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Odredbom članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora. Tijekom postupka nadalje je utvrđeno da je tužitelj 20. lipnja 2007. godine sklopio ugovor o brzom gotovinskom kreditu te se obvezao s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 2,500% od iznosa kredita. Tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, a nije mu objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade u navedenom postotku. Kao što je i sam tužitelj naveo u svom iskazu, rečeno mu je da mora izvršiti uplatu u iznosu od 2,500% za brzi gotovinski kredit, ali mu nije objašnjen razlog zašto je naveden ugovoren iznos naknade baš u postotku od 2,500%. Prema tome, iz svega navedenog proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, radi čega je ništetna odredba sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu.
11. Također se prigovor zastare tuženika u ovom predmetu ukazuje neosnovanim, imajući u vidu i sudsku praksu sudova. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući ovo u vidu prigovor zastare tuženika nije osnovan.
12. U smislu odredbe članka 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužitelju pripadaju troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, koliko iznose i troškovi sastava podneska od 19. kolovoza 2025. i 7. studenog 2025. kao i troškovi zastupanja na ročištima od 17. veljače 2026. i 4. ožujka 2026. što zajedno sa troškovima objave presude u iznosu od 100,00 eura, troškovima PDV-a i sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 53,10 eura, daje ukupan iznos od 1428,10 eura.
13. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.
U Glini 9. travnja 2026.
Sudac
Zoran Pleše
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostavna naredba:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
