Poslovni broj: Usž-198/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Marušić-Babić , predsjednice vijeća , Snježane Horvat-Paliska i Hrvoja Miladina , članova vijeća , te više sudske savjetnice-specijalistice Blaženke Drdić , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja FDO, državljanin Ruske Federacije , smješten u Prihvatnom centru za strance , Obedišće Ježevsko , Slavka Kolaka 82 , kojeg zastupa opunomoćenik Stjepan Babić , odvjetnik u Zagrebu , Vodovodna 13/I , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Policijske uprave zagrebačke , VI. policijske postaje Zagreb , Trg narodne zaštite 1 , radi ograničenja slobode kretanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-4453/2025-8 od 10. prosinca 2025. , na sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2026.

pretpostavljam da je

I. Poništava se točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-4453/2025-8 od 10. prosinca 2025.

II. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Policijske uprave zagrebačke , VI. policijske postaje Zagreb , klasa: NK-UP/I-216-01/25-03/899, urbroj: 511-19-32-25-2 od 8. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika od 8. studenog 2025. , (točka I. izreke), tužitelju je odobrena besplatna pravna pomoć (točka II. izreke), te je tuženiku naloženo da se isplati pružatelju pravne pomoći, odvjetniku Stjepanu Babiću , troškovi upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od roka. 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć (točka III. izreke).

2. Rješenjem tuženika tužitelju je izrečena mjera ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance (točka I. izreke), koje ograničenje kretanja je određeno na najkraće moguće vrijeme, a najdulje do tri mjeseca od dana uručenja rješenja (točka II. izreke).

3. Tužitelj je protiv točke I. izreke presude podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Navodi da je sud potvrdio pravilnost izrečene mjere ograničenja slobode kretanja, smatrajući da se propisana svrha ne može ostvariti blažim mjerama. Ističe da je Županijski sud u Dubrovniku u postupku izručenja već primijenio blažu mjeru, odnosno umjesto pritvora odredio jamstvo od 10.000,00 eura i privremeno oduzimanje putne isprave. Poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj je lišavanje slobode dopušteno samo ako je strogo nužno. Navodi da sud nije obrazložio zašto novčano jamstvo i oduzimanje putovnice nije dovoljno za sprječavanje "rizika od bijega" u upravnom postupku. Smatra da je na navedeni način došlo do pogrešne primjene članka 8. Direktive 2013/33-EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. (Direktiva o uvjetima prihvata), kojom je propisano da se tražitelj međunarodne zaštite može zadržati samo na temelju pojedinačne procjene svakog slučaja i ako se ne mogu primijeniti manje prisilne mjere. Smatra da je sud propustio provesti individualiziranu procjenu zanemarujući činjenicu da se samovoljno javio u prihvatilište za tražitelje azila, što ujedno ukazuje na volju za suradnju, a ne namjeru za bijegom. Ukazuje na pozivanje prvostupanjskog suda i tuženika na Interpolovu tjeralicu Rusije, kao automatskog dokaza ugrožavanja "javnog poretka" bez dubinske analize prirode optužbi, na koji način se krši svrha instituta azila, jer traženje međunarodne zaštite često proizlazi upravo iz politički motiviranih progona koji rezultiraju tjeralicama. Navodi da sud paušalno ocjenjuje da je maksimalno određeni rok od tri mjeseca "minimalno potreban" za utvrđenje relevantnih činjenica, pri tome ne navodeći koje konkretne radnje je potrebno poduzeti za koje je isključivo potrebno i lišavanje slobode. Smatra da mu je navedenim postupanjem suda povrijeđeno ustavom zajamčeno pravo na slobodu. Predlaže uvažiti žalbu, poništiti pobijanu presudu u osporavanom dijelu i rješenje tuženika, te naložiti hitno puštanje na slobodu uz primjenu blažih mjera opreza.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužitelja u cijelosti. Navodi da su u upravnom postupku pravilno utvrđene činjenice relevantne za donošenje osporenog rješenja. Ukazuje na Odluku o listi sigurnih zemalja podrijetla u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine", broj: 45/16.), na kojoj se Rusija ne nalazi kao sigurna zemlja podrijetla. Navodi da ostaje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja. Predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu točku I. presude prvostupanjskog suda, kao i postupak koji je prethodio, u granicama žalbenih razloga sukladno članku 134. stavku 1. Zakon o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., dalje: ZUS), sud žalbene razloge ocjenjuje osnovanim.

7. Prema podacima spisa proizlazi da je tužitelj zatečen u nezakonitom boravku dana 26. listopada 2025. godine te mu je izdano rješenje o protjerivanju iz Europskog gospodarskog prostora sa zabranom ulaska i boravka u trajanju od tri godine, dok je namjeru i zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite podnio dana 6. studenog 2025. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Kir-750/2025 d 27. listopada 2025. tužitelju je određen pritvor radi izručenja, te je rješenjem istog suda pušten na slobodu uz jamstvo određeno u iznosu od 10.000,00 eura i određenu mjera opreza privremenim oduzimanjem putne isprave Rusije.

8. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda ocjenjeno je zakonitim rješenje tuženika uz obrazloženje da su ispunjene pretpostavke iz članka 54. stavka 2. točke 1. i 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj: 70/15., 128/17 i 33/23.) za ograničenje slobode kretanja radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima se temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, zbog opasnosti od bijega te radi zašite nacionalne sigurnosti i javnog interesa. Pri tome je prvostupanjski sud prihvatio pravilnim utvrđenje tuženika prema kojem se drugim mjerama propisanim Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, ne može ostvariti svrha ograničavanja kretanja, u situaciji kada je tužitelj zatečen u nezakonitom boravku, te je u odnosu na njega izdano upozorenje o zabrani ulaska i boravka u EU i raspisana Interpolova tjeralica Rusije sa mjerom "uhititi" u svrhu izručenja.

9. Odredbom članka 54. stavka 2. Zakona o međunarodnoj zaštiti propisano je da se tražitelju može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez ograničenja kretanja osobito ako se ocijeni da postoji rizik od bijega (točka 1.) i radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka Republike Hrvatske (točka 3.). Stavkom 6. istog članka Zakona propisano je da se mjera smještaja u prihvatni centar za strance može izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. tog članka (zabrana kretanja izvan Prihvatilišta, zabrana kretanja izvan određenog područja, osobno pristupanje u Prihvatilište u određeno vrijeme i davanje u polog Prihvatilištu putnih isprava i karata) ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.

10. Prema Direktivi 2013/33/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu predviđa da (SL L 180/96, 29. 6. 2013. - Direktiva o prihvatu), kada se pokaže potrebnim, i na temelju pojedinačne ocjene svakog slučaja, države članice mogu zadržati podnositelja zahtjeva, ako se ne mogu primijeniti druge manje prisilne mjere. Dakle, krajnja mjera ograničenja kretanja (što izrečena mjera u konkretnoj slučaju jest) može biti određena samo kada je to neophodno, na temelju okolnosti pojedinog slučaja, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, pri čemu trajanje mora biti što je kraće moguće te ako se ne mogu primijeniti manje prisilne mjere, što u postupku treba biti pažljivo razmotreno.

11. Odluka o zadržavanju (ograničenju slobode kretanja) može se donijeti tek nakon provjere je li takvo zadržavanje proporcionalno ciljevima koji se žele ostvariti (Sud Europske Unije, primjerice u presudama C-18/16 od 14. rujna 2017. te C-924/19 i C-925/19 od 14. svibnja 2020.). Povreda u pogledu zakonitosti zadržavanja, među ostalim i u pogledu obveze poštovanja materijalnih i postupovnih pravila nacionalnog prava, može, u krajnjoj mjeri, dovesti do povrede prava iz članka 5. Konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17.), (Europski sud za ljudska prava primjerice u odluci Saadi protiv Ujedinjenog kraljevstva zahtjev br.13229/03 od 29. siječnja 2008. ili B.A. protiv Cipra zahtjev br. 24607/20 od 2. listopada 2024.).

12. Pri tome, kako to proizlazi i iz Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i iz Direktive o prihvatu, jedan od ciljeva (svrha) koji se želi postići mjerom ograničenja kretanja tražitelja međunarodne zaštite je zaštita javnog poretka (članak 54. stavak 2. točka 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

13. U konkretnom slučaju, Sud ne spori da tuženik ima diskrecijsko pravo odrediti vrstu mjere ograničenja kretanja, no takvo određivanje mora uslijediti nakon što je individualnom procjenom utvrđeno da se drugim mjerama iz stavka 5. članka 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ne može ostvariti svrha ograničenja slobode kretanja. Upravni spor ne može se voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne (diskrecijske) ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama vlasti i svrsi radi koje je vlast dana. ( članak 4. stavak 2. ZUS-a ). Zakonitost donesene odluke javnopravnog tijela u upravnom se sporu ocjenjuje na način da se sudskom kontrolom utvrđuje da li je pojedinačni akt donesen dosljednom i pravilnom primjenom zakonske norme. Da su razmatrani, vrednovani i primijenjeni netom spomenuti postulati i kriteriji po kojima se ova, krajnja mjera ograničenja slobode kretanja izriče (nakon individualne procjene svih okolnosti konkretnog slučaja te po utvrđivanju da se isti legitimni cilj – zaštita javnog poretka – ne može postići drugim, manje restriktivnim mjerama) mora biti razvidno iz rezultata cjelokupnog upravnog postupka. Ne, u konkretnom slučaju, ovo je u obrazloženju osporenog rješenja izostalo. Izostankom odlučnih razloga za izricanje predmetne mjere smještaja, ne može se ocijeniti niti svrhovitost i razmjernost izrečene mjere. Iz ovih razloga ovaj Sud ne može utvrditi da je osporeno rješenje zakonito.

14. Slijedom navedene primjene odredbe članka 135. stavka 2. ZUS-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu , 9. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Gordana Marušić-Babić