Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici

Hrvatska Kostajnica, Vladimira Nazora 10

Poslovni broj: P-482/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici, po sucu Renati Žličarić, u pravnoj stvari tužitelja ER, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima ZOU Morana Kovač Stanić i Ivan Borić odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi isplate, 9. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 158-50- 3154861 sklopljenog između tužitelja ER, OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535 sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: „NAKNADA/3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku RaiffeisenbankAustria d.d., OIB 53056966535 isplatiti tužitelju ER, OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 440,26 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30.12.2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine računajući iste od 24.11.2005. godine pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535 isplatiti tužitelju ER, OIB [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 316,36 € sa zakonskom zateznom po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 20.11.2025. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, radi isplate iznosa od 440,26 €. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom 22.11.2005. u Sisku sklopio Ugovor o kreditu broj: 158-50-3154861 za kupnju osobnog vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 21.037,00 CHF. Tužitelj tvrdi da je podigao tužbu pred Općinskim sudom u Sisku radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj valutnoj klauzuli, koje su pravomoćnom presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Sisku broj P-227/2023 potvrđene kao ništetne, a sukladno i pravnom shvaćanju utvrđenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj tvrdi da je u članku 3. Ugovora o kreditu propisano da se tužitelju prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužitelju temeljem sporne odredbe doista i naplatio opisanu naknadu i to u iznosu od 3.317,13 kuna dana 23.11.2005.. Tužitelj tvrdi da navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 3,30% od iznosa kredita je ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i tužitelju nije jasno i nedvosmisleno kao potrošaču prezentirana jasna i nedvosmislena struktura navedenih troškova, tj. u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) i u kojem konačnom iznosu, kao i jer se naplatom iste ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove. Tužitelj tvrdi da nije jasno zašto je naknada određena u visini od 3,30% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini nepoštenom, te time ništetnom po odredbama članka 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje u tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), kao i neodredivom, te time ništetnom po odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 155/23: dalje o tekstu: Zakon o obveznim odnosima). Tužitelj tvrdi da je tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a sporna odredba predstavlja unaprijed formuliranu odredbu u tipskom, standardiziranom ugovoru unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, o kojoj tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, kao i onu koja nije jasna, razumljiva i lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te samim time za posljedicu ima ništetnost iste, u smislu članka 87. Zakona o zaštiti potrošača. Naprijed navedeno je potvrđeno i praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i praksom Suda EU, poglavito presudom u predmetu C-620/17. Tužitelj tvrdi da u odluci Rev 673/2023-2: „Predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita“, „o odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade“ , „tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade“, kao i to da se „radi o tipskom ugovoru“ i „da neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava“. Odluka Rev-112-2018: „Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti), te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati“. Tužitelj tvrdi da su nejasni parametri za određivanje visine jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. „Sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita

– što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu – govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita:“, kako je navedeno u odluci Županijskog suda u Zagrebu Gž 4018/2022-2. Tužitelj tvrdi da mu je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za iznos od 3.317,13 kuna, odnosno 440,26 €, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Tužitelj tvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, da je sadržana u tipskom ugovoru nametnutom tužitelju kao potrošaču što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te tvrdi da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, kao niti oko njenog prihvaćanja, odnosno da bez predmetne sporne naknada ne bi bio u mogućnosti sklopiti Ugovor, dakle bio bi ograničen u ostvarivanju svog prava. Tužitelj tvrdi da tuženikovo korištenje nepoštene poslovne prakse i propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, odnosno nametanje neopravdane obveze sadržane u tipskom ugovoru koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja, kao i temeljna načela obveznog prava: načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje te načelo zlouporabe prava.

2. Tužitelj je uz tužbu doprinio sve relevantne dokaze koji potkrepljuju navode tužbe.

3. Sukladno odredbi iz članka 284. stavak 1. i stavak 2. i članka 285. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) sud je dostavio tužbu s prilozima tuženiku na odgovor, uz upozorenje da u slučaju da tuženik u roku koji je određen u pozivu (30 dana) ne da odgovor na tužbu sud će se donijeti presuda zbog ogluhe, ukoliko bude udovoljeno uvjetima iz članka 331.b ZPP-a.

4. Tuženik je zaprimio poziv suda za podnošenje odgovora na tužbu 23.2.2026., uz samu tužbu s prilozima.

5. Tuženik nije u određenom roku od 30 dana podnio pisani odgovor na tužbu, te se ovakvim ponašanjem oglušio na poziv suda.

6. Troškovi postupka riješeni su primjenom odredbe članka 154. i članka 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastav Tužbe po Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) u visini od 200,00 €, a budući je tužitelja zastupao punomoćnik koji je odvjetnik na ovaj iznos priznat je i PDV od 25% što iznosi 50,00 €, ukupno 250,00 €. Punomoćniku tužitelja priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u visini od 66,36 €. Sveukupno je punomoćniku tužitelja priznat trošak postupka u visini od 316,36 € za koji sud smatra da je bio neophodan u vođenju ovoga postupka, te je naložio tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom iz članka 29. ZOO-a.

7. Zbog svega naprijed navedenog, a budući su ispunjene sve pretpostavke iz članka 331.b stavak 1. točka 1-4. ZPP-a, sud je odlučio kao u izreci presude.

Hrvatska Kostajnica, 9. travnja 2026.

Sudac

Renata Žličarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove Presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka ovjerenog primjerka iste. Žalba se podnosi na Županijski sud, a putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

- tužitelj po punomoćnici odvjetnici Morani Kovač Stanić iz Siska

- tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69