Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-595/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja RO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ines Mošmondor, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 24. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 9. travnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3459645 sklopljenog dana 22.5.2006. godine između RO kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to odredbe: - u svakom dijelu predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se spominje valutna klauzula."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.092,87 EUR na ime preplaćenog tečaja CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća pojedinog iznosa sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

kako slijedi:

- iznos 128,64 EUR od 30. lipanj 2012.

- iznos 129,58 EUR od 31. srpanj 2012.

- iznos 126,91 EUR od 31. kolovoz 2012.

- iznos 121,15 EUR od 30. rujan 2012.

- iznos 127,29 EUR od 31. listopad 2012.

- iznos 130,24 EUR od 30. studeni 2012.

- iznos 128,17 EUR od 31. prosinac 2012.

- iznos 116,59 EUR od 31. siječanj 2013.

- iznos 126,43 EUR od 28. veljača 2013.

- iznos 127,29 EUR od 31. ožujak 2013.

- iznos 123,43 EUR od 30. travanj 2013.

- iznos 111,44 EUR od 31. svibanj 2013.

- iznos 111,13 EUR od 30. lipanj 2013.

- iznos 114,08 EUR od 31. srpanj 2013.

- iznos 118,80 EUR od 31. kolovoz 2013.

- iznos 125,34 EUR od 30. rujan 2013.

- iznos 121,97 EUR od 31. listopad 2013.

- iznos 124,36 EUR od 30. studeni 2013.

- iznos 127,07 EUR od 31. prosinac 2013.

- iznos 124,56 EUR od 31. siječanj 2014.

- iznos 128,00 EUR od 28. veljača 2014.

- iznos 126,88 EUR od 31. ožujak 2014.

- iznos 123,06 EUR od 30. travanj 2014.

- iznos 121,84 EUR od 31. svibanj 2014.

- iznos 122,39 EUR od 30. lipanj 2014.

- iznos 126,72 EUR od 31. srpanj 2014.

- iznos 130,37 EUR od 31. kolovoz 2014.

- iznos 129,61 EUR od 30. rujan 2014.

- iznos 132,76 EUR od 31. listopad 2014.

- iznos 134,89 EUR od 30. studeni 2014.

- iznos 133,64 EUR od 31. prosinac 2014.

- iznos 135,36 EUR od 31. siječanj 2015.

- iznos 135,36 EUR od 28. veljača 2015.

- iznos 135,36 EUR od 31. ožujak 2015.

- iznos 135,36 EUR od 30. travanj 2015.

- iznos 135,36 EUR od 31. svibanj 2015.

- iznos 135,36 EUR od 30. lipanj 2015.

- iznos 135,36 EUR od 31. srpanj 2015.

- iznos 135,36 EUR od 31. kolovoz 2015.

- iznos 135,36 EUR od 30. rujan 2015.,

i to sve u roku 15 dana.

III. Sa ostatkom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.282,98 EUR, sa traženim zakonskim zateznim kamatama iznad dosuđenih u točci II. izreke, tužitelj se odbija.

IV. Utvrđuje se da tražbina tuženika prema tužitelju, istaknuta radi prebijanja u iznosu od 3.764,59 EUR, a niti u bilo kojem drugom iznosu, ne postoji.

V. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 206,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 9. travnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj se navodi:

- da tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao Banka sklopili su Ugovor o kreditu broj 218-50-3459645 dana 22.5.2006. godine; da Ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 66.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, a tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti na način da otplaćuje kroz 144 mjeseca, od prijenosa kredita u otplatu;

- da tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, budući da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to čl.96. , kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO -a; da u konkretnom predmetu radilo se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj, te da upravo s time uzrokovano je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača; te tužitelj pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., koja je potvrđena Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 03.rujna 2019.g., te da Ustavni sud je na sjednici održanoj 03. veljače 2021. godine donio odluku kojom odbija i odbacuje ustavne tužbe svih sedam banaka podnesenih protiv odluka Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu, tužitelj navodi da presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužitelj ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku ; te da s obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž - 6632/17-10 od 14.06.2018. godine tužitelj ističe kako su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe jer je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je tužitelj kao potrošač, te da Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije i da upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF;

- da tužitelj je dana 2.2.2016. godine sa tuženikom potpisao Dodatak broj konv - 01/2016 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF; da tužitelj je izvršio izračun više plaćenog iznosa uslijed ništetne ugovorne odredbe o valuti uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF, te je prilikom izračuna uzeo tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, te je takvim izračunom utvrdio da je u otplat i kredita, do dana konverzije kredita u veljači 2016. godine više plaćen iznos od 7.375,85 EUR / 55.573,39 HRK a s osnove promjene (povišenja) tečaja valute CHF; da iz dodatka Ugovoru kao i iz odredaba ZPK proizlazi da je njime došlo samo do promjene valute kredita za nedospjele obveze tužitelja za buduće anuitete , te da treba istaći da tužitelj nije izgubio pravni interes niti je namiren za više plaćeno po višem tečaju CHF u odnosu na početni tečaj kod stavljanja kredita u otplatu ; da naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi, te da tužitelj, kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju otplate uz valutu CHF, a da navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjima Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18.; da Vrhovni sud je u svojoj odluci Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine zauzeo pravni stav da dužnici koji su izvršili konverziju kredita imaju pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredb i, a da isti stav potvrđuje i sud Europske unije u odluci C-118/17 od 14.3.2019. u predmetu TO protiv Erste bank Hungary; da dakle konvertiranjem u konkretnom slučaju nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je i zahtjev za povrat stečenog bez osnove izričito vezan za ništetnost, nesporno je kako je predmetnom revizijom za povrat stečenog bez osnove izričito vezan za ništetnost, nesporno je kako je predmetnom revizijom otvorena mogućnost da se financijskim vještačenjem odredi visina stečenog bez osnove od strane tuženika te naloži isplata određenog iznosa tužitelju ; da rugim riječima, konverzija je rađena radi zakonske obaveze iz odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju međutim pod pretpostavkom da su kamate tijekom otplate mijenjane u skladu s navedenim propisima, a što ovdje nije nikako slučaj; te da također, važno je napomenuti kako u konverziji nije riješeno ni pitanje zateznih kamata na iznose stečene bez osnove na koje oštećeni potrošači imaju pravo;

- da tužitelj nije stručna osoba te je vještak na nalog tužitelja izvršio preliminarno vještačenje no neovisno o tome predlaže se provesti financijsko vještačenje kako bi se utvrdio točan iznos više plaćenog iznosa te sukladno tome uredio tužbeni zahtjev ;

- te da nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tužitelj predlaže da se po provedenom postupku donese presuda kojom se utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3459645 sklopljenog dana 22.5.2006. godine između RO kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to odredbe: - u svakom dijelu predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se spominje valutna klauzula (točka 1. tužbenog zahtjeva); nalaže tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 7.375,85 EUR odnosno 55.573,39 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, i to sve u roku 15 dana (točka 2. tužbenog zahtjeva); te da tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana (točka 3. tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik navodi:

- da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 12.05.2006. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-3459645 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 66.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva ;

- da stranke su dana 02.02.2016.g. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-3459645, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR;

- da tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom; da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF; da Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten ; da tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora ; da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ; da obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja; da tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati; da tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja;

- da člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR; da tužitelj i tuženik su dana 02.02.2016. g. zaključili Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR; da dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu; da provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama; da naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”; da o pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“, te da prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka ;

- te da slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu.

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, te ističe prigovor radi prebijanja i to za iznos koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji u iznosu od 3.764,59 eura i za iznos eventualne negativne tečajne razlike koju tuženik predlaže da vještak prikaže u svom nalazu.

5. Nakon u ovom postupku provedenog financijskog vještačenja, očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, tuženik navodi da vještak je matematički utvrdio: da preplata zbog promjene tečaja do konverzije iznosi 7.619,72 EUR; da zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose vještak je izračunao u visini od 1.237,74 EUR; da tužitelju je prilikom konverzije priznat iznos od 3.764,59 EUR. Kada se priznatim iznosom podmire utvrđene zakonske zatezne kamate i dio preplate po valuti, preostali iznos je 5.092,87 EUR; da se kredit obračuna po kamatnoj stopi od 4,95% i tečaju CHF na dan isplate, glavnica kredita bila bi umanjena za dodatnih 1.296,60 EUR, te da tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka jer je isti sačinio sukladno nalogu suda; no tuženik ističe da je konverziju proveo u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), pri čemu su uzete u obzir sve uplate tužitelja, dakle i iznosi koji su ovdje iskazani kao preplata po valuti u odnosu na ništetnost valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditima podignutim sa valutnom klauzulom EUR; da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi članka 19.c ZID ZPK/15, to stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca ; pozivajući se na djelomično citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. Slijedom svega navedenog, tuženik u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i istaknutih prigovora, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

6. Tužitelj je tužbeni zahtjev specificirao podneskom od 9. prosinca 2025., kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 13.11.2025., na način da sređenim tužbenim zahtjevom tužitelj od suda traži da se utvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3459645 sklopljenog dana 22.5.2006. godine između RO kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to odredbe: - u svakom dijelu predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se spominje valutna klauzula (točka 1. tužbenog zahtjeva), da naloži se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.092,87 EUR na ime preplaćenog tečaja CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća pojedinog iznosa sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, kako slijedi: iznos 128,64 EUR od 30. lipanj 2012., iznos 129,58 EUR od 31. srpanj 2012., itd. kako je to navedeno u tom sređenom tužbenom zahtjevu, te iznos od 1.296,60 EUR na ime razlike glavnice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015., i to sve u roku 15 dana (točka 2. tužbenog zahtjeva); te da tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana (točka 3. tužbenog zahtjeva).

7. U odnosu na prednje navedeni podnesak tužitelja, tuženik ističe da prvenstveno, paušalno je i neodređeno postavljen tužbeni zahtjev koji se traži da se utvrdi ništetnim svaki dio ugovora u kojem se spominje valutna klauzula; da primjerice, člankom 1. Ugovora o kreditu banka se obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 66.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita; te da ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora, niti je sporno da je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje upravo navedeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan kada je isplata kredita izvršna tužitelju. Dalje tuženik navodi da tužbom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 7.375,85 EUR, a da pri tome tužitelj nije specificirao s kojeg osnova potražuje navedeni iznos, dok se iz priloženog privatnog vještačenja eventualno može zaključiti da se radi o valutnoj klauzuli i razlici glavnice, a koji iznosi su već umanjeni za iznos priznat konverzijom ; da tužitelj podneskom sada taži isplatu iznosa od 5.092,87 EUR s osnova valutne klauzule i to sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedinačne preplaćene iznose s osnova valute teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te 1.296,60 EUR razlike glavnice sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. pa do isplate; da tuženik se prvenstveno protivi djelomičnom povlačenju tužbe i zahtijeva da sud o istom meritorno odluči; da u odnosu na traženje tužitelja da mu se dosudi 5.092,87 EUR s osnova valutne klauzule i to sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, tuženik ističe da ovako postavljenim zahtjevom tužitelj traži dva puta isplatu istog iznosa, da naime, vještak financijske struke matematički je utvrdio da preplata zbog promjene tečaja do konverzije iznosi 7.619,72 EUR, a zakonske zatezne kamate na taj iznos od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konverzije iznose 1.237,74 EUR, da tužitelju je prilikom konverzije priznato 3.764,59 EUR, a kada se priznatim iznosom podmire utvrđene zakonske zatezne kamate i dio preplate po valuti, preostali iznos je 5.092,87 EUR, da dakle, vještačenjem je već izvršen izračun kamate i taj je iznos prebijen iznosom priznatim u konverziji, te tužitelj nema nikakva osnova ponovno potraživati kamatu na svaki pojedini iznos i to od dospijeća pa do isplate, te da dosuđivanjem ovog iznosa tužitelj zapravo potražuje dvostruko obeštećenje, a da opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare na ovaj iznos. Tuženik ostaje u cijelosti kod odgovora na tužbu i svih navoda.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Dopis tuženika od 15. siječnja 2016. (listovi br. 6, 8 i 11 spisa), Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-3459645, od 02.02.2016. (listovi br. 10, 9, 7 i 12 spisa), Račun Ksenije Špoljarić, mag.oec, stalni sudski vještak za ekonomiju - računovodstvo i financije, R2 / Račun br. 32/SV-2023/1 od 6.6.2023. (list br. 13 spisa) i Okvirni izračun preplate po Ugovoru o kreditu br. 218- 50-3459645, Ksenije Špoljarić, mag.oec, stalni sudski vještak za ekonomiju - računovodstvo i financije, od 6. lipnja 2023. (listovi br. 14-28 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Zahtjev za kredit (list br. 38 spisa) i Dodatak broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-3459645, od 02.02.2016. (listovi br. 39-43 spisa); te u dokumentaciju priloženu po tužitelju: Ugovoru o kreditu br. 218-50-3459645 od 12.05.2006. (listovi br. 95-99 spisa).

8.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predložene svjedokinje IO nije provedeno jer je tuženik od tog dokaznog prijedloga odustao.

8.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo, Nataliji Jambrečić iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 13.11.2025. (listovi br. 57-77 spisa).

9. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je djelomično osnovanim.

10. Uvidom u priloženu dokumentaciju sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor dana 12. svibnja 2006. zaključili su Ugovor o kreditu broj 218-50-3459645.

11. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen stambeni kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.000,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa rokom otplate 144 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

12. Nesporno je da je između tuženika i tužitelja dana 2. veljače 2016. zaključen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50-3459645, kojim je Dodatkom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015).

13. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu broj 218-50- 3459645 od 12. svibnja 2006. ugovorena otplata kredita vezano uz valutnu klauzula u CHF.

14. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati

14.1. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

15. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

17. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

18. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

19. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da uzeo je 2006. godine kredit u Raiffeisen banci u Varaždinu, za izgradnju kuće, da ima kod njih tekući račun, prima plaću tamo, pa je uzeo kredit tamo, 66.000,00 švicarskih franaka, broj otplate godine ne sjeća se stvarno koliko je bilo, to nije zapamtio, po procjeni njihovoj tužiteljeve plaće, uzeo je na 10, 12 godina, ne sjeća se točno; da kredit je utrošio za namjenu za koju ga je i uzeo, za izgradnju kuće, da kuća je u Gorskom Kotaru, u selu Jasenak, da kuću su gradili za njihove potrebe, supruga mu je 80 posto invalid, te da preporuka liječnika je bila da mijenja klimu u kojoj živi, da će joj to pomoći u usporavanju bolesti, da radi u prosvjeti, ima dva mjeseca godišnjeg odmora, a i zimi, odlazili su gore, kad bi god mogli; da otplatio je kredit u potpunosti; da rata je, ono po njegovom sjećanju, u kunama je to bilo, otplata se vršila u kunama, porasla je sa nekih 2.600,00 na 3.600,00 kuna recimo; da banka ga je zvala za izmjenu valute, obzirom da je franak tada divljao, kako se to zove, konverziju da naprave, iz franka u euro; da kad je uzimao kredit, kamata na kredit u francima je bila manja nego kamata za kredit u eurima, i onda su nakon nekog perioda, ne zna kada je ta konverzija izvršena, ne sjeća se koje godine, iz kredita u francima u kredit u eurima, a rate je i nadalje otplaćivao u kunama, u Raiffeisen banci. Na pitanje svoje punomoćnice da li mu je pojašnjeno u banci prilikom uzimanja kredita što znači valuta švicarski franak i kakva je ona valuta u odnosu na kunu, tužitelj je odgovorio da nije, da oni su pričali samo o iznosu kamate, veličini postotnoj kamate, to je kako je već prije naveo bila manja nego za euro. Na pitanje da li je imao mogućnost pregovora oko uvjeta kredita, odnosno oko samog sklapanja kredita i odredba sadržanih u ugovoru o kreditu, odgovorio je da jedino o čemu su razgovarali, to je valuta i iznos kamate. Na pitanje da li je ugovor bio već sastavljen ili je mogao pregovarati o sadržaju ugovora o kreditu, odgovorio je da standardni ugovor su mu predočili. Na pitanje da li mu je kod javnog bilježnika bilo pojašnjeno oko kredita i švicarskog franka, odgovorio je da ne. Na pitanje da li mu je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio predan otplatni plan, odgovorio je da da. Na pitanje da li su iznosi koje je plaćao bili istovjetni tom otplatnom planu, odgovorio je da ne. Na pitanje da li je pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja, odgovorio je da da. Na pitanje da li je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao obrt ili kakvo trgovačko društvo, odgovorio je da ne. Na pitanje punomoćnice tuženika da li je bio svjestan da se rata kredita prilikom otplate može mijenjati, odgovorio da nije, mislio je, koliko je ugovoreno i kakvi je taj otplatni plan, da će po tome i ići. Na pitanje svoje punomoćnice da li su ga u banci upozorili da bi valuta švicarski franak mogao mijenjati se tijekom otpla te kredita, odgovorio je da ne.

20. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.

21. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelju na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.

22. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.

23. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

25. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

27. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojo j se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

29. Prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

30. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

31. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

32. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

33. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

34. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.

35. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

36. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su odredbe predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja, nepoštene i time ništetne.

37 No, neosnovano je traženje tužitelja da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinke odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u svakom dijelu predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se spominje valutna klauzula, budući su nepoštene i time ništetne samo ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na način otplate kredita, a to su odredbe iz članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, dok ostale odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u kojima se spominje valutna klauzula CHF ne predstavljaju nepošteno ugovorene pa stoga niti ništetne odredbe. Stoga paušalno postavljani tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u svakom dijelu u kojem se spominje valutna klauzula nije moguće prihvatiti, dok specificirani tužbeni zahtjev na utvrđenje ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje doista jesu ništetne tužitelj nije postavio, te je sud odlučivao u okviru postavljenog deklaratornog tužbenog zahtjeva tužitelja.

38. Međutim, o ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu može se raspravljati i kao o prethodnom pravnom pitanju važnom za odlučivanje o postavljenom kondemnatornom zahtjevu, a bez prethodnog odlučivanja odnosno usvajanja deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

39. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

40. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

41. U presudi ROL i ROLČ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

42. Obzirom da je čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

43. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan plaćanja. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

44. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Dodatka o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

45. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

46. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

47. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

48. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

49. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

50. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.

51. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

52. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

53. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

54. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

55. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

56. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

57. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

58. Financijskim vještačenjem provedenim po sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, i to Nalazom i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 13.11.2025. utvrđeno je:

- da zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od početka otplate do 30.09.2015. godine više je plaćeno 7.619,72 EUR; da u izračun su uključene i tzv. negativne tečajne razlike;

- da prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 3.764,59 EUR;

- da preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 1.237,74 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 2.526,85 EUR; a da zatezna kamata obračunata je na razlike do 31.5.2012. godine, a izračun je izvršen do 30.09.2015.;

- da preostala razlika više plaćenog iznosi 5.092,87 EUR (7.619,72 - 2.526,85), sa specifikacijom pojedinačnih iznosa navedenih u Zaključku iz Nalaza i mišljenja vještaka;

- te u odnosu na novu glavnicu konvertiranog kredita utvrđeno: da se kredit obračuna po početnim parametrima (kamatna stopa 4,95%, tečaj CHF na dan isplate) glavnica kredita bi na dan 30.9.2015. godine iznosila 84.997,34 kuna; da tuženik je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 31.717,56 kuna; a da se kredit obračuna po slijedećim uvjetima - kamatna stopa 4,95%, tečaj CHF na dan isplate, glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 1.296,60 EUR (9.769,22 kuna).

59. Dani nalaz i mišljenje sudskog vještaka, sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, te u skladu s dokumentacijom u spisu, dok u odnosu na primjedbe tuženika valja istaknuti kako tuženik ne prigovora matematičkom izračunu vještaka, dok su prigovori tuženika koji predstavljaju pravna pitanja prethodno već raspravljeni.

60. Na osnovu svega iznesenoga, osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa od 5.092,87 EUR, preplaćenog s osnova promjene tečaja CHF.

61. Naime, radi se o iznosu preplaćenom uslijed utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu br. 218-50-3459645 od 12. svibnja 2006. kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, koji je osnovni Ugovor o kreditu do dana konverzije tj. sklapanja Dodatka broj KONV-01/2016, bio na snazi, a provedenim je vještačenjem utvrđeno da za navedeni iznos preplate tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen.

62. Međutim, kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a za isplatu iznosa od 1.296,60 EUR s osnova razlike glavnice tj. više utvrđene glavnice konvertiranog kredita, je u cijelosti neosnovan, iz razloga kako slijedi.

63 Sklapanjem Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50- 3459645, od 2. veljače 2016., između stranaka je uspostavljen novi pravni odnos, a koji Dodatak ni u kom dijelu nije ništetan, te isti proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka kao ugovornih strana.

64. ZID ZPK/15 uređene su obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR, te sklapanje Anexa ili Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora, mogućnost potrošača da prihvati izračun konverzije kredita. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Nadalje, ZID ZPK/15 je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, a i Sud Europske unije je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti, u skladu s kojim stavom su doneseni i zaključci Vrhovnog suda RH u odlukama Gos - 1/2019 i Rev-637/19 jer je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža.

65. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P -1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO -a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

66. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

67. Slijedom navedenog tužitelju na utvrđeni osnovani iznos glavnice od 5.092,87 EUR zahtjeva, pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa (navedenih u specifikaciji sadržanoj u Zaključku iz Nalaza i mišljenja vještaka), do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

68. U odnosu na navode tuženika da vještačenjem je već izvršen izračun kamate i taj je iznos prebijen iznosom priznatim u konverziji, te tužitelj nema nikakva osnova ponovno potraživati kamatu na svaki pojedini iznos i to od dospijeća pa do isplate, te da tužitelj zapravo potražuje dvostruko obeštećenje, sud ističe kako je iz danog Nalaza i mišljenja sudskog vještaka jasno razvidno da preplatom utvrđenom u konverziji u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 1.237,74 EUR , a koji iznos predstavlja zateznu kamatu obračunatu do dana 30.09.2015. ali samo na razlike s osnova preplaćenog do 31.5.2012. Stoga na sve daljnje preplaćene pojedinačne iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu, a kako je to i utvrđeno u specifikaciji iz zaključka sudskog vještaka, na stranici 20 Nalaza i mišljenja vještaka, u kojoj je specifikaciji navedeno da na prvi naznačeni pojedinačni iznos, od 128,64 EUR, zatezna kamata teče od 30. lipnja 2012., na slijedeći naznačeni pojedinačni iznos, od 129,58 EUR, zatezna kamata teče od 31. srpnja 2012., itd., te kako je to istovjetno zatraženo i konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelja.

69. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

70. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

71. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

72. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

73. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 13. lipnja 2023., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

74. Na temelju svega iznesenoga, deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan, kako je to odlučeno kao u točci I. izreke.

75. Konačno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično usvojen, i to za isplatu iznosa od 5.092,87 EUR na ime preplaćenog tečaja CHF, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i odlučeno kao u točci II. izreke.

76 A konačno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.296,60 EUR na ime razlike glavnice zajedno sa traženom zakonskom zateznom kamatom, je kao neosnovan odbijen.

77. Nadalje, kako je tužitelj prvobitnim tužbenim zahtjevom, postavljenim u tužbi, tražio isplatu ukupnog iznosa od 7.375,85 EUR, a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom isplatu iznosa od ukupno 6.389,47 EUR (5.092,87 EUR + 1.296,60 EUR), u odnosu na preostali dio prvotno utuženog novčanog iznosa od 986,38 EUR (7.375,85 EUR - 6.389,47 EUR), koji tužitelj više ne potražuje, sud utvrđuje da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe, no kako se tuženik tom djelomičnom povlačenju tužbe usprotivio, tužitelja valja i sa navedenim iznosom od 986,38 EUR odbiti.

78. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 2.282,98 EUR (1.296,60 EUR + 986,38 EUR; odnosno 7.375,85 EUR - 5.092,87 EUR), zajedno sa zateznim kamatama iznad dosuđenih u točci II. izreke presude, odbijen kao neosnovan, kako je to odlučeno u točci III. Izreke.

79. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji u iznosu od 3.764,59 EUR, sud utvrđuje da navedena tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja ne postoji.

80. Naime, nedvojbeno je da je navedeni iznos od 3.764,59 EUR od strane tuženika tužitelju priznat prilikom provedene konverzije, no navedeni je iznos obuhvaćen izračunom sudskog vještaka i prebijen sa ukupno utvrđenim iznosom preplate.

81. Nadalje, u odnosu na po tuženiku stavljeni prigovor radi prebijanja za iznos eventualne negativne tečajne razlike koju je tuženik predložio da vještak prikaže u svom nalazu, sud ističe kako su provedenim financijskim vještačenjem prilikom utvrđivanja preplaćenog iznosa s osnova promjene tečaja CHF uzete u obzir i tzv. negativne razlike, kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, te je ukupni iznos preplate obračunom sudskog vještaka već umanjen za tzv. negativne razlike. Navedeno ističe i sam tuženik u svom očitovanju na dani nalaz vještaka, te nakon provedenog vještačenja tuženik nije ni postavio nikakav određeni prigovor radi prebijanja po ovoj osnovi.

82. Slijedom prednje izloženog, odlučeno je kao u točci IV. izreke presude.

83. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).

83.1. Deklaratorni tužbeni zahtjev, sa kojim tužitelj nije uspio, predstavlja 20% ukupno postavljenih tužbenih zahtjeva, dok kondemnatorni tužbeni zahtjev predstavlja 80% ukupno postavljenih tužbenih zahtjeva, sa kojim je tužitelj uspio 69,05 % tj. u odnosu prema ukupno postavljenim tužbenim zahtjevima 55,24 %, slijedom čega uspjeh tužitelja u ovom sporu iznosi 55,24 %, a uspjeh tuženika 44,76 %, te shodno postotku koji preostaje nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tužitelju pripada pravo na naknadu 10,48 % troškova ovog postupka.

83.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 13.6.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), preliminarnog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na ročištu od 9.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 24.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 9.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 24.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 9.4.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.100,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 275,00 EUR (Tbr. 46. Tarife) i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno 1.975,00 EUR.

83.3. Osnovom iznesenog naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 206,98 EUR (1.975,00 EUR x 10,48 %), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 9. travnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćnici

2. tuženik po punomoćniku